REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-10515/2022

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Roberta Završkog, predsjednika vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. MZ (Brace), zbog prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90. - pročišćeni tekst, 30/90., 47/90., 29/94.), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, od 15. rujna 2022., broj: Pp-1235/2021, u sjednici Vijeća održanoj 21. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba okr. MZ (M) i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13.,157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22., dalje: PZ) okr. MZ (Braco) je obvezan naknaditi paušalni trošak žalbenog postupka 40,00 (četrdeset) eura, u roku 15 dana od primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom okr. MZ (U) je proglašen krivim da je, na način činjenično opisan u izreci presude počinio prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je izrečena novčana kazna 600,00 kuna (79,63 eura) koju je dužan platiti u roku 30 dana od primitka pravomoćne presude uz pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne u tom roku te je dužan naknaditi trošak prekršajnog postupka 200,00 kuna (26,54 eura).

2. Protiv te presude okrivljenik je pravodobno podnio žalbu (i dvije dopune žalbe) ne naznačujući žalbene razloge, no sadržajno pobijajući presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Srž žalbenih navoda okrivljenika svodi se na tvrdnje o nezakonitom radu Policijske uprave istarske i to konkretnih policijskih službenika Policijske postaje Umag u postupanju prema okrivljeniku i njegovim prijavama protiv te policijske uprave. U žalbi u bitnome ističe da se u poslanom podnesku obraćao ciljano pojedincima unutar Policijske uprave istarske, a ne cijeloj upravi jer smatra da su ti pojedinci osobno odgovorni za nerad i ne postupanje, o čemu okrivljenik posjeduje dokumentaciju čije vještačenje predlaže, kao i da on kao slobodan čovjek ima pravo na svoje mišljenje i uvjerenje o „mafijaškom“, „korumpiranom“, „zločinačkom“ postupanju tih osoba. Navodi da je glavnu raspravi vodio netko drugi, a ne sutkinja Grujić.

6. Međutim, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud analizom i ocjenom izvedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Iz obrazloženja pobijane presude je vidljivo da je prvostupanjski sud prije svega na temelju obrane okrivljenika u kojoj nije poricao da je poslao podnesak Policijskoj upravi istarskoj s tekstom kao u optužnom prijedlogu, ali se ne smatra krivim jer je napisao istinu, utvrdio da je okrivljenik ostvario sva bitna obilježja prekršaja za koji ga se tereti jer se izražavao na način kojim je vrijeđao i omalovažavao policijske službenike UZ, načelnika Policijske uprave istarske, TZ, zapovjednika specijalne policije u Ravnateljstvu policije, BZ, DZ, bivšeg načelnika Policijske postaje Umag i ĆZ, pomoćnika načelnika te postaje u vezi vršenja njihove službe.

6.1. Naime, uvažavajući puno poštovanje prava na slobodu izražavanja misli, okrivljenik koji ističe da je predmetnim podneskom „rekao istinu“, po stavu ovog suda isti potpuno zanemaruje da se ne radi o neograničenom pravu svake osobe nego o pravu koje je podvrgnuto određenim ograničenjima, formalnostima ili uvjetima.

6.1.1. Odredbom, čl. 10. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda propisano je:

„1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da podvrgnu režimu dozvola ustanove koje obavljaju djelatnosti radija ili televizije te kinematografsku djelatnost.2. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.“.Iz citiranog teksta čl. 10. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jasno proizlazi da sloboda izražavanja ima određena ograničenja i odgovornosti koji su nužni, između ostalog, i radi zaštite ugleda i prava drugih te zbog javnog reda i mira. Dakle, svatko ima pravo na slobodu izražavanja, ali ne bezuvjetno i bez ikakvih ograničenja, nego to mora činiti na način da se, između ostalog, ne ponižava i ne vrijeđa drugog, o čemu se u ovom konkretnom predmetu upravo radi.

6.1.2. Iz tog razloga nisu osnovani žalbeni navodi kojima okrivljenik želi opravdati svoje ponašanje ističući da je s razlogom kritizirao rad policijskih službenika kojom prilikom je iznosio svoj vrijednosni sud, budući da se takav, ničim utemeljeni vrijednosni sud koji u sebi sadrži uvredljive i ponižavajuće poruke drugome, a što navedeni izrazi svakako jesu („..da se pravi lud da prikriva i negira istinu.. da ne može sam osobno povezati zapamtiti što mu pište da radi po komandi...pokrivao i prikrivao majmuna BZ kako krade đipove da bi se mogao pojaviti u Umagu kao frajer, kako je on specijalac mešetarenja, pičkica, specijalno govno koje se skriva iza hrvatske uniforme specijalne policije,..jebivjetri pohlepni na lovu..“), ne može opravdati ostvarenjem ustavnih i konvencijskih prava na slobodu govora i izražavanja te nije razmjerno s druge strane interesu zaštite ugleda i prava policijskog službenika.

6.1.3. Stoga riječi koje je okrivljenik napisao u podnesku kojim prigovara radu policijskih službenika u vezi vršenja njihove službe u pogledu prijava okrivljenika, i po ocjeni ovog suda evidentno i nesporno predstavljaju omalovažavanje i vrijeđanje policijskih službenika jer se njima neprimjerenim izrazima aludira na nezakonite kriminalne radnje policijskih službenika pa se ponašanjem okrivljenika u potpunosti ostvaruju bitna obilježja prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

6.1.4. Prvostupanjski sud je pravilno, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio provedene dokaze, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani okrivljenika. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, koje prihvaća i ovaj sud.

6.2. Stoga, žalbenim navodima činjenično stanje nije dovedeno u sumnju glede pravilnosti i stupnja pouzdanosti utvrđenja odlučnih činjenica, pa nije osnovana žalba okrivljenika kojom se sadržajno ističe pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

7. U odnosu na navod žalbe da je postupak vodio „netko drugi, a ne sutkinja“, ukazuje se okrivljeniku da u prvostupanjskom sudu sudi sudac pojedinac, dok sudski savjetnici (viši sudski savjetnici i viši sudski savjetnici – specijalisti) sudjeluju u suđenju i ovlašteni su samostalno provoditi određene sudske postupke, ocjenjivati dokaze i utvrđivati činjenice te na temelju tako provedenog postupka, donositi nacrt odluke sucu koji potom donosi odluku (čl. 110. st. 1. i 2. Zakona o sudovima, "Narodne novine" broj: 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/20., 60/22., ., 155/23. i 36/24.), a što je i u konkretnom predmetu bio slučaj. Naime, iz stanja spisa je vidljivo da je u ovom prekršajnom postupku dokaze na glavnoj raspravi izvodio sudski savjetnik (Tomislav Jurkić) te da je presudu objavila sutkinja Dragica Grujić uz njegovu prisutnost odnosno prijedlog nacrta odluke, što sve nije u suprotnosti s navrdenom odredbom.

8. Nadalje, iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o izrečenoj prekršajnopravnoj sankciji, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. PZ-a, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji. Stoga razmotrivši odluku prvostupanjskog suda o izrečenoj novčanoj kazni ovaj sud prihvaća sva utvrđenja tog suda o činjenicama koje u smislu čl. 36. PZ-a utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, i te okolnosti, po mišljenju ovog suda, i više su nego dovoljno ocijenjene u korist okrivljenika. Po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, jer je izrečena prvenstveno blaža vrsta kazne odnosno novčana kazna i to u srednjem iznosu (za prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira u vrijeme počinjenja prekršaja je bila propisana novčana kazna od 50 DEM do 200 DEM), a za koji prekršaj je propisana alternativno kao teža kazna i kazna zatvora u trajanju do 30 dana. Ovdje je potrebno napomenuti da iako je prvostupanjski sud kao otegotnu okolnost cijenio raniju prekršajnu osuđivanost okrivljenika zbog istovrsnog prekršaja, a prema podacima iz prekršajne evidencije je vidljivo da je nastupila rehabilitacija (str. 11-12 spisa) te okrivljenik ne može imati pravne posljedice zbog pravomoćne presude nakon proteka tri godine, ovaj sud smatra da težina inkriminacije opravdava izricanje novčane kazne upravo u izrečenom srednjem iznosu novčane kazne za predmetni prekršaj.

8.1. Ovdje je potrebno istaknuti da je nakon počinjenja predmetnog prekršaja stupio na snagu Zakon o izmjeni Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj: 114/22.) uslijed uvođenja eura kao službene valute u Republiku Hrvatsku, koji za predmetni prekršaj iz čl. 17. propisuje blažu najnižu (i najvišu) novčanu kaznu (20 do 100 EUR, a što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 150,69 do 1.280,87 kuna), dok je Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja propisivao za taj prekršaj nešto višu najnižu (i najvišu) novčanu kaznu (50 do 200 DEM što je revalorizirano 1. siječnja 2001. iznosilo 188,50 do 1.319,50 kuna). Prema načelu primjene blažeg propisa iz čl. 3. PZ-a, prema počinitelju se primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja, a ako se propis nakon toga, prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se najblaži propis za počinitelja.

8.2. Međutim, ovaj sud prilikom donošenja drugostupanjske presude nije izmijenio pravnu kvalifikaciju i primijenio tu, izmijenjenu odredbu Zakona o izmjeni Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira kao blažeg propisa, budući da je novčana kazna 160 DEM (odnosno 600,00 kuna ili 79,63 eura) u protuvrijednosti u eurima kao službene valute prema fiksnom tečaju konverzije) unutar okvira novčanih iznosa propisanih zakonom koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja te je ujedno i unutar okvira novčanih kazni propisanih novim, izmijenjenim zakonom. Stoga, prema načelu konkretnosti nema mjesta primjeni tog blažeg propisa jer po stavu ovog suda, „novi“ zakon, odnosno, Zakon o izmjeni Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj: 114/22) u izmijenjenoj odredbi ne dovodi do povoljnijeg rezultata za okrivljenika.

9. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj: 18/13), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te iznos od 40,00 eura, po ocjeni ovog suda neće ugroziti egzistenciju okrivljenika niti osoba koje je eventualno dužan uzdržavati.

10. Zbog naprijed izloženih razloga, na temelju čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 21. veljače 2025.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Robert Završki, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Pazinu, u 3 ovjerena prijepisa: za spis, okrivljenika i tužitelja.