Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-430/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Marijani Jurenec kao sucu pojedincu,u pravnoj stvari tužitelja OH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku odvjetniku Hrvoju Škaliću, iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 15. siječnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetnika Krunoslava Vuljaka iz Koprivnice i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnice Anite Kovačić Lončarić iz Koprivnice, na ročištu radi objave i uručenja presude, temeljem odredbi čl. 335. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje u tekstu ZPP), 21. veljače 2025.,

p r e s u d i o je

I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, isplatiti tužitelju OH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos koji se odnosi na preplatu zbog ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) od 2.268,54 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

2,49 EUR od 10. travanj 2007.

2,49 EUR od 10. svibanj 2007.

2,49 EUR od 10. lipanj 2007.

2,49 EUR od 10. srpanj 2007.

2,49 EUR od 10. kolovoz 2007.

2,49 EUR od 10. rujan 2007.

2,49 EUR od 10. listopad 2007.

2,49 EUR od 10. studeni 2007.

2,49 EUR od 10. prosinac 2007.

2,49 EUR od 10. siječanj 2008.

2,49 EUR od 10. veljača 2008.

2,49 EUR od 10. ožujak 2008.

2,49 EUR od 10. travanj 2008.

2,49 EUR od 10. svibanj 2008.

2,49 EUR od 10. lipanj 2008.

2,49 EUR od 10. srpanj 2008.

2,49 EUR od 10. kolovoz 2008.

2,49 EUR od 10. rujan 2008.

1,95 EUR od 10. listopad 2008.

1,95 EUR od 10. studeni 2008.

1,95 EUR od 10. prosinac 2008.

1,95 EUR od 10. siječanj 2009.

1,95 EUR od 10. veljača 2009.

1,95 EUR od 10. ožujak 2009.

1,95 EUR od 10. travanj 2009.

1,95 EUR od 10. svibanj 2009.

1,95 EUR od 10. lipanj 2009.

1,95 EUR od 10. srpanj 2009.

32,48 EUR od 10. kolovoz 2009.

12,57 EUR od 10. rujan 2009.

12,57 EUR od 10. listopad 2009.

12,57 EUR od 10. studeni 2009.

12,57 EUR od 10. prosinac 2009.

5,89 EUR od 10. siječanj 2010.

5,89 EUR od 10. veljača 2010.

5,89 EUR od 10. ožujak 2010.

5,89 EUR od 10. travanj 2010.

5,89 EUR od 10. svibanj 2010.

5,89 EUR od 10. lipanj 2010.

21,82 EUR od 10. srpanj 2010.

33,76 EUR od 10. kolovoz 2010.

33,76 EUR od 10. rujan 2010.

37,74 EUR od 10. listopad 2010.

37,74 EUR od 10. studeni 2010.

37,74 EUR od 10. prosinac 2010.

53,67 EUR od 10. siječanj 2011.

37,74 EUR od 10. veljača 2011.

37,74 EUR od 10. ožujak 2011.

37,74 EUR od 10. travanj 2011.

56,32 EUR od 10. svibanj 2011.

37,74 EUR od 10. lipanj 2011.

37,74 EUR od 10. srpanj 2011.

106,23 EUR od 10. kolovoz 2011.

92,16 EUR od 10. rujan 2011.

92,16 EUR od 10. listopad 2011.

92,16 EUR od 10. studeni 2011.

92,16 EUR od 10. prosinac 2011.

92,16 EUR od 10. siječanj 2012.

92,16 EUR od 10. veljača 2012.

92,16 EUR od 10. ožujak 2012.

92,16 EUR od 10. travanj 2012.

92,16 EUR od 10. svibanj 2012.

92,16 EUR od 10. lipanj 2012.

92,16 EUR od 10. srpanj 2012.

92,16 EUR od 10. kolovoz 2012.

92,16 EUR od 10. rujan 2012.

78,89 EUR od 10. listopad 2012.

78,89 EUR od 10. studeni 2012.

78,89 EUR od 10. prosinac 2012.

43,89 EUR od 10. siječanj 2013.

sve do isplate, koja se određuje za razdoblje do 31.07.2008. po stopi od 15% godišnje; za razdoblje od 01.08.2008. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena; za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja radi isplate iznosa od 12,37 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos:

2,47 EUR od 10. studeni 2006.

2,47 EUR od 10. prosinac 2006.

2,47 EUR od 10. siječanj 2007.

2,47 EUR od 10. veljača 2007.

2,49 EUR od 10. ožujak 2007.

sve do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.890,45 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 21. veljače 2025. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate.

1.1. U tužbi se navodi da su tužitelj i tuženik 18. rujna 2009. sklopili Ugovor o kreditu broj 51521/06 kojim je ugovoreno da će tuženik staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 18.003,31 CHF u kunskoj protuvrijednost te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 6,88% godišnje, a koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika.

1.2. Tužitelj navodi da njegov zahtjev za isplatu proizlazi iz pravomoćne presude u postupku kolektivne zaštite koji se protiv tuženika vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, a presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača korisnika kredita na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Navedena prvostupanjska presuda je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. potvrđena u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o ništetnosti promjenjive kamatne stope, a preinačena u odnosu na valutnu klauzulu te je u citiranom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a odluke su potvrđene u dosuđujućem dijelu i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.. Tužitelj se poziva na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača kojim je bilo propisano da odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa kolektivna presuda obvezuje i u ovom postupku.

1.3. Tužitelj navodi da su stranke Ugovor o kreditu sklopile na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati. Navodi da je tuženik nesavjesnim postupanjem povrijedio zakonske odredbe o zaštiti potrošača i odredbe Zakona o obveznim odnosima. Navodi da Ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, a na visinu kamatne stope i način njezinog obračuna utječe isključivo tuženik svojom jednostranom odlukom. Tužitelj navodi da je ugovaranje zaštitne klauzule u valuti CHF utvrđeno ništetnim pa se smatra da ugovorna odredba kojom se ugovara vezanje iznosa kredita u CHF nije valjano i nije niti ugovorena. Tužitelj navodi da je tuženik ništetnim ugovornim odredbama koje se tiču valutne klauzule naplatio tužitelju iznose mjesečnih anuiteta koji su višestruko veći od ugovorenih. Pozivom na odredbu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima tužitelj navodi da mu je tuženik dužan vratiti sve iznose koje je tužitelj preplatio na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

1.4. Tužitelj navodi da se je obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavom dokumentacije o kreditu koja je neophodna za vođenje ovog sudskog postupka, no tuženik do podnošenja tužbe nije dostavio traženu dokumentaciju. Stoga, pozivom na odredbe čl. 186.b. st. 3. Zakona o parničnom postupku, tužitelj u tužbi traži da se naloži tuženiku predati na pregled isprave u vezi Ugovora o kreditu, koje su pobliže navedene u tužbi, a nakon pribave dokumentacije i provedenog vještačenja tužitelj će specificirati tužbeni zahtjev radi isplate novčanog iznosa.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je tužba u cijelosti neosnovana i predložio da sud odbije tužbeni zahtjev.

2.1. Tuženik ne osporava da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 51521/06.

2.2.Tuženik se protivi tvrdnjama tužitelja da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne odnosno da je Ugovor u suprotnosti sa zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača.

2.3. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja. Navodi da je primjenjiv zastarni rok iz odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima ako bi se postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete pa je u konkretnom slučaju protekao subjektivni i objektivni rok. Ako bi se postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta tuženik smatra da je primjenjiv zastarni rok iz odredbe čl. 226. Zakona o obveznim odnosima pa je tužiteljeva tražbina također u zastari. Ako bi se utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla pa je i u tom slučaju nastupila zastara potraživanja.

2.4. Tuženik smatra da se na konkretni predmet ne mogu primijeniti utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, već je u svakom pojedinom sporu potrebno dokazati postojanje pretpostavki na kojima je zasnovana presuda Visokog trgovačkog suda.

2.5. Tuženik ukazuje na činjenicu da je 30. rujna 2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju te navodi da je tuženik postupio sukladno citiranom Zakonu te je tužitelju poslao ponudu izračuna konverzije zajedno s prijedlogom Dodatka broj 1. Ugovoru o kreditu, a tužitelj je prihvatio ponudu te su stranke sklopile Dodatak 1. Ugovoru o kreditu, a Sporazumom o korištenju preplate utvrđen je iznos preplate tužitelja.

2.6. U odnosu na navode o nepoštenosti valutne klauzule vezane za švicarski franak tuženik navodi da presuda Visokog trgovačkog suda donesena u parnici "Potrošač" ne daje subjektivna prava potrošačima u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu za CHF. Navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva. Navodi da je tužitelj prije sklapanja Ugovora sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz Ugovora. Tuženik navodi da je tužitelj potpisom Ugovora potvrdio da je upoznat sa značenjem valutne klauzule te je svjesno i dobrovoljno preuzeo rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK. Navodi da tužitelj nije dokazao da je tuženik postupak protivno načelu savjesnosti i poštenja odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Navodi se da tuženik nije znao niti mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

2.7. U odnosu na navode o nepoštenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, tuženik navodi da ista nije bila predmetom ispitivanja ništetnosti u parnici "Potrošač", a ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je jasna uočljiva i razumljiva te u konkretnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Tuženik navodi da nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog Ugovorom predviđenog razloga te da odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora nije protivno načelu savjesnosti i poštenja.

2.8. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva. Navodi da bi tužitelj kao jedna od ugovornih strana trebao raspolagati dokumentacijom i informacijama za precizno postavljanje visine tužbenog zahtjeva. Tuženik predlaže da sud uzme u obzir i tzv. negativne razlike odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu iz Ugovora o kreditu.

3. Sud je rješenjem od 14. studenog 2023. naložio tuženiku dostaviti isprave u vezi Ugovora o kreditu.

4. Tuženik je uz podnesak od 17. studenog 2023. dostavio Ugovor o kreditu, knjigovodstvenu karticu, promet po kreditu, inicijalni otplatni plan i obavijesti o promjenama kamatne stope te je naveo da predmetni Ugovor o kreditu nije konvertiran.

5. Tužitelj je na ročištu 12. ožujka 2024. potvrdio da u konkretnom slučaju nije izvršena konverzija te da stranke nisu sklopile aneks ugovoru o kreditu, kako je to pogrešno navedeno u tužbi.

6. Tužitelj je na ročištu 12. ožujka 2024. naveo da tužbom potražuje preplatu s osnova tečaja, a podneskom od 3. travnja 2024. specificirao je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 17.187,23 kn/2.281,14 eura sa zakonskom zateznom kamatom s tim da u podnesku navodi da je tužbeni zahtjev postavljen na temelju "privatnog obračuna" te je predložio provođenje financijskog vještačenja radi utvrđenja preplate radi ugovorene valutne klauzule.

7. Konačni tužbeni zahtjev tužitelj je postavio podneskom od 8. siječnja 2025. nakon provedenog knjigovodstveno – financijskog vještačenja te istim traži isplatu iznosa od 2.280,91 eura po osnovi ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose preplate.

8. Tijekom dokaznog postupka saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja, pročitane se sve priložene isprave: izvršen je uvid u priloge tužitelja (str. 11-16), obavijest o promjeni kamatne stope od 9. veljače 2007., od 5. rujna 2008. i od 16. prosinca 2009. (str. 17-19, 92-94), pročitan je Ugovor o kreditu br. 51521/06 sklopljen između Societe generale - Splitska banka d.d. Split kao kreditora i PH kao korisnika kredita te ŽH kao sudužnika od 19. rujna 2006. (str. 20-22, 82-84), izvršen je uvid u priloge tužitelja (str. 23-32), izvršen je uvid u priloge tuženika (str. 50, 51-75), knjigovodstvena kartica – promet po kreditu (str. 85-88), izračun EKS-a i otplatni plan za Ugovor broj 51521/06 (str. 89-91), provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po vještaku Nataliji Jambrečić te je pročitan nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka od 30. rujna 2024. (str. 118-125) i vještak je saslušan na ročištu glavne rasprave 15. siječnja 2025. (str. 138).

9. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

10. Sud je u ovom postupku utvrđivao činjenice koje su stranke iznijele i izvodio dokaze koje su stranke predložile primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7. i 219. ZPP-a.

11. Na temelju analize provedenih dokaza nesporno je utvrđeno da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Societe generale - Splitska banka d.d. Split kao kreditor 18. rujna 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 51521/06.

12. Tijekom postupka nije bilo sporno da je tuženik pravni sljednik Splitske banke d.d. Split.

13. Citiranim Ugovorom o kreditu Banka je stavila na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 18.003,31 CHF koji će se isplatiti u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja.

14. Rok otplate kredita ugovoren je na 84 mjeseca u točki 3. Ugovora, a odredbama točke 10. Ugovora ugovoren je način otplate kredita u 84 mjesečna anuiteta i to 83 jednaka mjesečna anuiteta u iznosu od 272,49 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 271,32 CHF, s tim da prvi anuitet dospijeva 10. studenog 2006., a zadnji 10. listopada 2013., a mjesečni anuiteti dospijevaju u pravilu desetog dana u mjesecu te se plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća.

15. Iz tužiteljevog iskaza proizlazi da mu je kredit bio potreban za zatvaranje drugog kredita jer je bio jamac trećoj osobi kod Privredne banke Zagreb i taj je kredit trebao zatvoriti u kratkom roku. Tužitelj navodi da u vrijeme sklapanja Ugovora nije bio vlasnik obrta ni trgovačkog društva i sredstva kredita nisu iskorištena za poslovnu djelatnost.

15.1. U točki 7. Ugovora o kreditu pod način i rok korištenja navedeno je zatvaranje kredita u Privrednoj banci Zagreb d.d. u iznosu od 10.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti uplatom na žiro račun, a razlika kredita će se isplatiti na račun korisnika kredita otvoren kod kreditora.

16. Sud je utvrdio da u konkretnom slučaju tužitelj ima status potrošača.

16.1.Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta kako je postavlja Direktiva 93/13 ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora i dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora nije odlučna.

17. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi tužitelj sklopio Ugovor o kreditu u okviru svoje poslovne djelatnosti.

18. Tijekom postupka je nesporno utvrđeno da je kredit otplaćen.

18.1.Prema praksi Europskog suda za pojam "potrošača" nije odlučno što je potrošački ugovor prestao pa korisnici kredita koji su otplatili kredit, redovno ili prijevremeno, i koji traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove (jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi) zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao.

19. Tužitelj tvrdi da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu, što tuženik osporava.

20. Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO/05) propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

21. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 18. rujna 2006. pa se na pitanje ništetnosti primjenjuju i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03), kojim je u čl. 81. propisano da se nepoštenom ugovornom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

22. Prema ocjeni suda na odluku u ovom postupku je od utjecaja i činjenica da je predmet kolektivnog spora koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka u predmetu P-1401/12 bila zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF.

22.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovu jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje je sud ocijenio netransparentnim i nepoštenim, a presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je citirana presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope te je isto potvrđeno i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u ponovnom postupku je potvrđena prvostupanjska presuda i u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena revizija kreditora protiv dijela presude kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu.

23. Sud je i u ovom postupku proveo test nepoštenosti spornih ugovornih odredbi radi utvrđenja jesu li u konkretnom slučaju odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF ništetne.

24. Iz tužiteljevog iskaza proizlazi da se je radi sklapanja ugovora o kreditu obratio predniku tuženika i predočio da mu je potreban kredit u iznosu od 10.000,00 eura za zatvaranje kredita, a u Banci mu je rečeno da je za njega najpovoljniji kredit uz primjenu valutne klauzule u CHF jer je na takav kredit manja kamata, s tim da mu Banka nije ni ponudila drugi kredit niti mu je u banci napravljen paralelni izračun. Tužitelj navodi da mu u banci nije predočeno kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je upozoren na valutni rizik, iako je donio podatke o plaći iz kojih je bilo vidljivo da prima plaću u kunama. Iz tužiteljevog iskaza proizlazi da nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, a ponuđeni Ugovor o kreditu je pročitao i potpisao jer je prema otplatnom planu rata kredita bila oko 1.300,00 kn mjesečno, što je s obzirom na plaću tužitelj mogao otplaćivati. Tužitelj navodi da je osobno otplaćivao kredit, a rata kredita znatno je porasla 2007. i nastavila rasti iduće dvije godine te dosegla iznos od oko 2.200,00 kn mjesečno. Tužitelj izričito navodi da predmetni Ugovor o kreditu ne bi sklopio da je znao da postoji mogućnost takvog povećanja rate kredita.

25. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza sud je utvrdio da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene i ništetne.

25.1.Sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF sadržanim u Ugovoru o kreditu nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati jer su iste sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru. Na temelju analize provedenih dokaza sud je utvrdio da je položaj tužitelja, koji je po zanimanju diplomirani kineziolog, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio slabiji, jer je tužitelj pristupio sklapanju tog pravnog posla bez potrebnog znanja o financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu, a Banka je za razliku od tužitelja raspolagala stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano te je Banka propustila tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora o kreditu, a u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru unijela je navedene ugovorne odredbe na koje tužitelj nije mogao utjecati, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

26. S obzirom da su nepoštene odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i u kojem se je tužitelj obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, kako je to naprijed obrazloženo, sud je primjenom citiranih zakonskih odredbi utvrdio njihovu ništetnost.

27. Tužitelj traži povrat više plaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF.

28. Radi utvrđenja visine tužiteljeve tražbine, tijekom postupka je provedeno knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo Nataliji Jambrečić, koja je dostavila pisani nalaz i mišljenje od 30. rujna 2024. te je saslušana na ročištu glavne rasprave.

29. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijskog vještaka, kao objektivan i u skladu s pravilima struke, jasan i neproturječan, a isti je prihvatio tužitelj te ni tuženik nije imao prigovora na matematički izračun.

30. Vještaku je bio povjereno vještačenje na okolnost koliko je više plaćeno s osnova povrata kredita temeljem predmetnog Ugovora o kreditu zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kunu od isplate kredita do konačne otplate te posebno iskazati tzv. negativne tečajne razlike.

31. Vještačenjem je utvrđeno da je kredit isplaćen 22. rujna 2006. po tečaju koji je iznosio 4,592400 HRK za 1 CHF.

32. Iz nalaza i mišljenja vještaka Natalije Jambrečić proizlazi da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita tužitelj više platio 2.280,91 EUR. Vještak navodi da u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita tužitelj je plaćao fiksne kunske iznose koji su bili viši od zaduženja koja je obračunavao tuženik pa ni u tom razdoblju tužitelj nije plaćao manje već je i tada plaćao više. Vještak je u pisanom nalazu i mišljenju razlike iskazao u pojedinačnim mjesečnim iznosima preplate.

33. Na temelju provedenog vještačenja utvrđeno je da je tužitelj uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita po predmetnom Ugovoru o kreditu Banci više platio ukupno 2.280,91 EUR.

34. Budući da je sud utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, proizlazi da tužitelj osnovano od tuženika potražuje povrat iznosa koji je Banka primila na temelju ništetnog dijela ugovora, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a.

35. Tuženik je u istaknuo prigovor zastare, a tužitelj smatra da je zastara potraživanja prekinuta tzv. kolektivnom tužbom.

36. U konkretnom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

37. Sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju tuženikov prigovor zastare samo djelomice osnovan i to radi plateža iznosa 12,37 eura sa zakonskom zateznom kamatom.

38. Naime, „Potrošač“ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. pokrenuo parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 protiv osam banaka radi utvrđenja nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, a tužba je pokrenuta u smislu čl. 502a. ZPP-a te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502c. ZPP-a i podnošenjem navedene kolektivne tužbe prekida se zastara temeljem čl. 241. ZOO/05, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe tj. 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/17, a tužba u ovom postupku je podnesena 12. lipnja 2023..

38.1. I iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO/05.

38.2. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastara zahtjeva za vraćanje onoga što je dano na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora.

39. S obzirom da je kolektivna tužba podnijeta 4. travnja 2012. proizlazi da je do podnošenja kolektivne tužbe, primjenom općeg zastarnog roka od pet godina, već nastupila zastara za utuženu tražbinu u ukupnom iznosu od 12,37 eura sa zakonskom zateznom kamatom, i to na iznos od: 2,47 EUR od 10. studenoga 2006., 2,47 EUR od 10. prosinca 2006., 2,47 EUR od 10. siječnja 2007., 2,47 EUR od 10. veljače 2007., 2,49 EUR od 10. ožujka 2007..

39.1. Stoga je u navedenom dijelu tužbeni zahtjev odbijen i presuđeno je kao u točki II. izreke ove presude.

40. U preostalom dijelu je tuženikov prigovor zastare neosnovan, iz naprijed obrazloženih razloga. Prema ocjeni suda za prigovor zastare nije odlučna činjenica da je tužitelj konačni tužbeni zahtjev postavio podneskom od 8. siječnja 2025. u kojem je specificiran iznos tražbine kao i zakonska zatezna kamata na pojedine iznose preplate u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka. Naime, tužitelj je u ovom postupku podnio stupnjevitu tužbu u smislu odredbe čl. 186.b. st. 3. ZPP-a, a nakon što je tuženik dostavio traženu dokumentaciju u vezi Ugovora o kreditu tužitelj je podneskom od 3. travnja 2024. specificirao tužbeni zahtjev u pogledu novčanih iznosa, s tim da tužitelj konačnu specifikaciju nije mogao izvršiti prije provedenog vještačenja. U konkretnom slučaju zastara je prekinuta već podnošenjem tužbe u ovom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek od trenutka specifikacije tužbenog zahtjeva.

41. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka te je iz naprijed obrazloženih razloga naloženo tuženiku vratiti tužitelju iznos od 2.268,54 EUR, primjenom odredbi čl. 323. i čl. 1111. ZOO-a.

42. Tužitelj u konkretnom slučaju ima pravo na zateznu kamatu na glavni dug primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a od dana preplate svakog pojedinog iznosa kako je to utvrđeno na temelju provedenog financijskog vještačenja (prikazano u pregledu razlika u pisanom nalazu vještaka) do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

43. Stoga je presuđeno kao u točki I. izreke ove presude.

44. Obje stranke su zatražile naknadu parničnih troškova.

45. Parnični troškovi tužitelja utvrđeni su u iznosu od 1.890,45 EUR, prema priloženom troškovniku (str. 136) i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23), a obuhvaćaju nagradu punomoćniku odvjetniku tužitelja za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), za sastav obrazloženih podnesaka od 4. travnja 2024. i 8. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8. točka 1.), za zastupanje na ročištima 14. studenog 2023., 15. svibnja 2024., 15. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 eura za svako ročište (Tbr. 9. točka 1.), PDV u iznosu od 300,00 eura (Tbr. 46.), pristup ročištu radi objave i uručenja odluke u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3.), PDV u iznosu od 25,00 eura (Tbr. 46.), predujam za vještačenje u iznosu od 265,45 eura.

45.1. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 6. rujna 2024. jer isti nije bio nužan, a nije mu priznat ni trošak zastupanja na ročištu 12. ožujka 2024. koje je odgođeno jer tužitelj svom krivnjom nije obrazložio tužbu iako su mu pravodobno dostavljene relevantne isprave ni trošak zastupanja na ročištu 10. rujna 2024. jer je trošak nastao krivnjom tužitelja koji nije pravodobno platio predujam za vještačenje.

46. Primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, tuženik je dužan naknaditi tužitelju parnične troškove u cijelosti, jer tužitelj nije uspio samo s razmjerno neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, a sud je cijenio i činjenicu da je tuženik osporavao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

47. Na dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju je dosuđena zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude do isplate, primjenom odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj čl. 29. st.2. ZOO-a.

48. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Koprivnici, 21. veljače 2025.

Sutkinja

Marijana Jurenec

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. ZPP-a).

Dostaviti:

1. Odvjetnik Hrvoje Škalić, Zagreb

2. Odvjetnik Miroslav Plašćar, Zagreb