REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52 100 Pula-Pola
Poslovni broj P-548/2024-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Puli – Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser u pravnoj stvari tužitelja 1. LF, OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. GF, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 3. mlt. ĐF, OIB: [osobni identifikacijski broj] (zastupanog po majci i zakonskoj zastupnici LF), svi iz [adresa], svi zastupani po punomoćnici Zvjezdani Zdjelar Lalović, odvjetnici u Puli, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Petrinović, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 9. siječnja 2025. u prisutnosti tužiteljice LF i njene punomoćnice Zvjezdane Zdjelar Lalović, 21. veljače 2025. objavio i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl.8. st.2. Ugovora o kreditu broj: 326-13/2007, koji je solemniziran po javnom bilježniku Denisu Krajcaru u Puli, broj: OU-169/07 dana 07.02.2007. sklopljenog između prednika tuženika Hypo-Alpe-Adria Bank i OF koja glasi: “U slučaju prijevremene otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d.“.
II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl.8. st.2. Ugovora o kreditu broj: 326- 120/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je solemniziran po javnom bilježniku Nansi Kopić u Puli, broj: OV-22100/07 dana 14.12.2007. sklopljenog između prednika tuženika Hypo-Alpe-Adria Bank i OF koja glasi: “U slučaju prijevremene otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d.“.
III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužiteljima LF, OIB: [osobni identifikacijski broj], GF, OIB: [osobni identifikacijski broj] i mlt. ĐF, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.576,29 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. kolovoza 2017. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana;
r i j e š i o j e
I. Utvrđuje se da je tužba tužitelja, za iznos od 52,53 eura, povučena.
II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužiteljima LF, OIB: [osobni identifikacijski broj], GF, OIB: [osobni identifikacijski broj] i mlt. ĐF, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak isplatom iznosa od 1.247,48 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Odbija se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.
IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužitelji u tužbi navode da je OF kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom u Puli sklopio Ugovor o kreditu broj: 326-13/2007, koji je solemniziran po javnom bilježniku Denisu Krajcaru u Puli, broj: OU-169/07 dana 7.02.2007. (dalje Ugovor I.), kojim ugovorom je tuženik odobrio predniku tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 162.000,00 CHF uz kamatnu stopu od 3,88 % godišnje, na rok otplate 25 godina. Dana 10.12.2015. prednik tužitelja i tuženik sklopili su Aneks Ugovora o kreditu broj: 326-13/2007, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15, dalje Zakon o konverziji) izvršena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR te je tuženik tužitelju ispostavio novi EUR otplatni plan s novo utvrđenom EUR glavnicom, novom kamatnom stopom i novom visinom anuiteta. Odredbom čl. 10. ugovoreno je da Ugovorne strane suglasno utvrđuju da sve ostale odredbe Osnovnog ugovora i eventualnih Aneksa uz isti koje nisu u suprotnosti s odredbama tog Aneksa ostaju nepromijenjene. U čl. 8. st. 2. Osnovnog ugovora (Ugovor o kreditu broj: 326-13/2007) ugovoreno je da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d.
1.1. Dana 14.12.2007. prednik tužitelja je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom u Puli sklopio i Ugovor o kreditu broj: 326-120/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je solemniziran po javnom bilježniku Nansi Kopić u Puli, broj: OV-22100/07 14.12.2007. (dalje u tekstu: Ugovor II.), kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.000,00 CHF uz kamatnu stopu od 5,00 % godišnje, na rok otplate 25 godina. Dana 10.12.2015. sklopljen je Aneks i toga Ugovora o kreditu broj: 326-120/2007, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15, dalje Zakon o konverziji) izvršena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te je tuženik tužitelju ispostavio novi EUR otplatni plan s novo utvrđenom EUR glavnicom, novom kamatnom stopom i novom visinom anuiteta. Odredbom čl. 10. ugovoreno je da Ugovorne strane suglasno utvrđuju da sve ostale odredbe Osnovnog ugovora i eventualnih Aneksa uz isti koje nisu u suprotnosti s odredbama tog Aneksa ostaju nepromijenjene. U čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 326-120/2007 ugovoreno je da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d.
1.2. Predniku tužitelja je na vlastit zahtjev 30.06.2017. sačinjena obavijest o zahtjevu za prijevremeni povrat oba kredita te je iz nje proizlazilo da na dan 20.7.2017. prednik tužitelja radi prijevremenog povrata plaća iznos od 355,74 eura za prijevremeno zatvaranje kredita broj: 326-120/2007, a 2.278,15 eura za prijevremeno zatvaranje kredita 326-13/2007. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama Ugovornih strana na ŠTETU POTROŠAČA. Odredbom čl. 81.st.2. Istog zakona propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije ima utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom, pak, članka 87.st.7. Zakona o zaštiti potrošača je propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ugovorne strane nisu pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu kredita niti su pregovarale o njezinoj visini. Ugovori o kreditu u ovim konkretnim slučajevima nisu sadržavali jasne informacije o načinu određivanja naknade niti podatke o tome hoće li se primjenjivati Odluka koja je važila u vrijeme nastanka Ugovornog odnosa ili Odluka koja će važiti u trenutku prijevremene otplate kredita. Ugovorna odredba iz čl.8.st.2. oba Ugovora omogućava tuženiku da proizvoljno određuje visinu same naknade, a o čemu se uopće nije pojedinačno pregovaralo. Tijekom postupka ukazuje na to da predmetne naknade zapravo predstavljaju nadoknađivanje dijela izgubljenih kamata, a to se zaključuje jer su naknade za zatvaranje oba kredita naplaćene istog dana u potpuno različitim iznosima, što nameće zaključak da se vezuju za iznos kredita. Slijedom navedenog tužitelji smatraju da su predmetne ugovorne odredbe ništetna jer su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužitelja kao potrošača. Predlažu da sud prihvati zahtjev tužitelja i utvrdi predmetne odredbe ništetnima te naloži tuženiku da tužiteljima isplati naplaćene naknade zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da u cijelosti osporava tužbeni zahtjev. Tuženik ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao oba Ugovora o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. Ugovorne strane su prije sklapanja oba Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na namjenu kredita, visinu iznosa kredita, valutu uz koju je kredit vezan, rok otplate kredita, način otplate kredita, dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno), poček s otplatom kredita, vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna), visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci), instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o kreditu br. 1 kao ni Ugovor o kreditu br. 2 nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a na koju se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika HF te tužitelja.
2.1. Tužitelj je imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Prema definiciji, prosječan potrošač, koji je postavljen kao mjerilo zamišljenog tipičnog potrošača, ne raspolaže stručnim znanjima, ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući u obzir socijalne, jezične i kulturne čimbenike. U pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža. Kako uslijed prijevremene otplate, odnosno dospijeća kredita suprotno izvorno ugovorenom, tuženiku nastaje šteta i trpi određene troškove, ugovorena je naknada za prijevremenu otplatu kredita, koja predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova, jer bi utvrđivanje stvarno nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. U odnosu na štetu, tuženik uvodno ističe kako za isplatu (ugovaranje) kredita prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti, i to putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničar(i) ili zaduživanjem na financijskim tržištima. U svim slučajevima, tuženik na tako osigurani novac plaća kamatu svojim zajmodavcima. U slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema istu mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, uslijed čega mu nastaje šteta jer isti i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima (štediši, dioničaru, kreditoru na financijskom tržištu). Prijevremenom otplatom kredita, tuženik ostvaruje priljev novca koji prema izvorno ugovorenom roku i načinu otplate kredita nije očekivao. S obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta i nemogućnost plasiranja tako izvanredno ostvarenog priljeva novca tuženik je bio u obvezi iste položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank5 i na njih plaćati negativnu kamatu. Navedena obveza proizlazi iz Zakona o kreditnim institucijama i obvezama koje svojim podzakonskim aktima nameće Hrvatska narodna banka u cilju upravljanja rizicima u poslovanju kreditnih institucija. Negativne kamatne stope predstavljaju slučaj kada se zajmoprimcima priznaje kamata umjesto da plaćaju kamate zajmodavcima. Doslovno, navedeno predstavlja slučaj u kojem banka naplaćuje držanje položenog novca na računu. Dodatno, naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Naime, banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama te ih pritom uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita, kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu. Sve da je tuženik mogao u trenutku prijevremene otplate kredita izvanredno ostvareni priljev novca ponovno plasirati u obliku kredita i u tom bi slučaju pretrpio štetu budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja Ugovora o kreditu na način da se kamatna stopa znatno snizila. U prilogu navedenog tuženik dostavlja simulaciju otplatnog plana za kredit s valutnom klauzulom u eurima, kojeg je tuženik imao u ponudi u trenutku prijevremene otplate kredita. Tuženik na okolnost nastanka i visine pretrpljene štete i troškova uslijed prijevremene otplate kredita po oba Ugovora o kreditu, predlaže i saslušanje svjedoka radnika tuženika, KF, izvršnog direktora riznice tuženika i ČF, voditeljice administracije kredita tuženika. U smislu ravnoteže u pravima i obvezama, ističe se i kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita određena u relativnom iznosu (postotku) od nedospjele glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate, a ne u apsolutnom, fiksnom, iznosu. Ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju, a takva ugovorna odredba nije protivna niti odredbama Zakona o obveznim odnosima niti Zakona o potrošačkom kreditiranju. Predmetna odredba u skladu je s odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da tuženik ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita, ali ne i u istu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, što tuženik niti nije niti učinio jer bi u tom slučaju iznos naknade bio kudikamo viši. Ta se odredba mora primijeniti i tumačiti u skladu s ciljem i svrhom Direktive 87/102/EEC od 22.12.1986. koja je u čl. 8. predvidjela mogućnost prijevremene otplate kredita bez ikakve zabrane da ugovorne strane predvide pravo vjerovnika da naplati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, koje pravo vjerovnika zapravo predstavlja protutežu pravu dužnika da prijevremeno otplati kredit. Tuženik ističe i kako čl. 16. važećeg Zakona o potrošačkom kreditiranju, izrijekom omogućava pravo vjerovnika da naplati naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita, što ne bi bio slučaj kada bi naplata takve naknade predstavljala suprotnost prisilnoj odredbi iz čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima. Problematikom prava na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita bavila se i Europska Komisija koja je nesumnjivo zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu takve naknade jer na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita. Ukazuje se i to da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj zasigurno ne bi imao pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.
2.2. Dodatno tijekom postupka ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja kao nasljednica, koji su nakon smrti korisnika i izvornog tužitelja, preuzeli ovaj postupak. Tuženik tvrdi da su potrošačka prava nenasljediva. Osporava da je korisnik kredita ima svojstvo potrošača. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude.
3. S obzirom da je tuženik priznao da je korisniku kredita naplatio naknadu u ukupnom iznosu 2.576,29 eura, što je za 52,53 eura manje od iznosa kojeg su tužitelji inicijalno zahtijevali, to su tužitelji, unatoč tome što smatraju da iz dokumentacije proizlazi iznos iz tužbe, podneskom od 16. prosinca 2024. specificirali kondemnatorni tužbeni zahtjev na način da potražuju isplatu ukupnog iznosa od 2.576,29 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja 10. kolovoza 2017. do isplate po osnovi ništetnih odredaba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Opisana specifikacija tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe kojem se tuženik nije usprotivio uslijed čega je sud, na temelju odredbe članka 193. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), odlučio kao u točki I izreke rješenja.
4. U dokaznom postupku pročitani su Ugovor o kreditu iz veljače 2007., Aneks Ugovora o kreditu iz veljače 2015., Ugovor o kreditu iz prosinca 2007., Aneks Ugovora o kreditu iz studenog 2015., potvrde banke, obavijesti o prijevremenom zatvaranju, dokumentacija dostavljena uz odgovor na tužbu, iskaz tužiteljice, rješenje o nasljeđivanju te sva druga dokumentacija priležeća spisu.
5. Tužbeni zahtjev tužitelja osnovan je u cijelosti.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja, najprije za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 326-13/2007 od 7. veljače 2007. i Ugovora o kreditu broj 326-120/2007 od 14. prosinca 2007. sklopljenog između prednika tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koje su sadržane u čl.8.2. tih Ugovora, a odnose se na naknadu za prijevremenu otplatu kredita te po toj osnovi zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 2.576,29 eura sa zateznim kamatama tekućim od 10. kolovoza 2017. do isplate.
7. Pritom, među strankama nije sporno:
- da su pravni prednik tužitelja OF kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dva ugovora o kreditu stambene namjene,
- da su prvi Ugovor o kreditu broj 326-13/2007 sklopili 7. veljače 2007. (Ugovor I.) kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku iznos od 162.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti za dovršenje kuće,
- da su drugi Ugovor o kreditu broj 326-120/2007 sklopili 14. prosinca 2007. (Ugovor II.), a tim je ugovorom kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku daljnji iznos od 25.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti za istu namjenu,
- da su korisnik i kreditor za svaki ugovor sklopili anekse i to Aneks Ugovora I. 10. prosinca 2015. (list 22 spisa) te Aneks Ugovora II. 5. studenog 2012. (list 38 spisa),
- da je inicijalni tužitelj OF, inače korisnik kredita, preminuo tijekom ovog postupka,
- da su tužitelji naslijedili prava pok. OF koja proizlaze iz ovoga spora na temelju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju posl.br.O-714/2023 od 24. listopada 2023. i pravomoćnog dopunskog rješenja o nasljeđivanju posl.br.O-714/2023 od 9. siječnja 2024.,
- da oba Ugovora u kreditu sadrže u članku 8. 2. jednako stipuliranu odredbu kojom se predviđa da je tuženik, u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, ovlašten zaračunati naknadu sukladno odluci banke o naknadama,
- da su oba kredita prijevremeno otplaćena u cijelosti,
- da je tuženik od korisnika kredita OF naplatio naknadu za prijevremenu otplatu oba kredita u ukupnom iznosu od 2.576,29 eura 10. kolovoza 2017.
8. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita po odluci banke ništetne, a posljedično tome, imaju li tužitelji osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik od njihova prednika naplatio na temelju takvih odredbi.
8.1. Tuženik osporava aktivnu legitimaciju tužitelja kao nasljednika korisnika navodeći da potrošačka prava korisnika kredita ne mogu prijeći na nasljednike. Osporava i status potrošača korisnika kredita OF.
9. Prije svega valja odlučiti o tuženikovu prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja kao nasljednika korisnika kredita. Naime, tuženik navodi da su potrošačka prava strogo osobne naravi te da se kao takva ne mogu naslijediti. Tuženik pri tom svoje navode nije elaborirao niti je objasnio iz kojih to razloga smatra da se potrošačka prava ne mogu naslijediti. Ovaj sud ne dijeli stav tuženika. Iz samog izraza "potrošačka prava" jasno je da je riječ o pravima imovinskog karaktera koja po svojoj naravi nisu strogo osobna prava. Imovinska prava za nasljednike predstavljaju potencijalnu imovinu te se mogu naslijediti i kao takva predstavljaju ostavinu, u ovom slučaju, korisnika kredita.
10. Radi utvrđenja drugih spornih činjenica u ovom predmetu saslušana je tužiteljica LF, supruga pokojnog korisnika kredita OF. Iako je inzistirao na predmetnom dokazu, tuženik nije pristupio na ročište na kojem je tužiteljica saslušana.
11. Iz iskaza tužiteljice LF proizlazi da je njen pokojni suprug sklopio prvo jedan ugovor o kreditu u veljači 2007., a potom u prosincu 2007. i drugi ugovor o kreditu u CHF valuti u tadašnjoj Hypo banci. U oba ugovora ona je bila sudužnik. Krediti su bili stambene naravi za završetak stambene kuće u kojoj su živjeli, a u kojoj nakon smrti supruga sada živi s djecom. Djeca i ona nasljednici su pokojnog supruga, korisnika kredita. Zbog toga što su rate jako narasle, bili su primorani ugovor konvertirati. Međutim i dalje su rate bile veoma visoke pa su se obratili banci sa zahtjevom za reprogramom, međutim ista ta banka kod koje su podigli dva kredita rekla im je da tada za njih više nisu kreditno sposobni. Zbog toga su odlučili podići kredit u drugoj banci kako bi ove u cijelosti isplatili i to su učinili 2017. Suprug joj je rekao da su za zatvaranje kredita morali platili neke naknade, ali dokumentaciju o plaćanju tih naknada nema niti ju je mogla pribaviti jer je riječ o računima njenog pokojnog supruga koji su zatvoreni. Suprug je bio taj koji je komunicirao s djelatnicima banke prije sklapanja oba ugovora o kreditu. Poznato joj je da je tekst ugovora sastavila banka. Nije joj bilo poznato niti je itko na to ukazao na to da se treba plaćati neka naknada banci u slučaju prijevremene otplate kredita, niti je rečeno koliko ta naknada iznosi, o čemu ovisi, kako se određuje i za što se uopće plaća. Morali su to platiti kao uvjet za zatvaranje kredita. Odvjetnica joj je prenijela da banka osporava dio iznosa koji traže, navodi da joj nije jasno zašto s obzirom da iz potvrda koje je banka izdali proizlaze ti iznosi, ali ne želi sebe i djecu izlagati nepotrebnim troškovima vještačenja pa je zbog toga pristala na iznos koji banka navodi.
11.1. Sud je iskaz tužiteljice prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga istinitim i uvjerljivim, uz napomenu da ni tuženik njen iskaz nije osporio.
12. Odredbom članka 1024. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO – dalje u tekstu: ZOO/05) propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, a odredbom stavka 3. navedenog članka propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje kredita korisnik kredita je dužan davatelju kredita naknaditi štetu ako je davatelj kredita istu pretrpio, dok je sukladno odredbi stavka 4. navedenog članka određeno da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.
12.1. Budući da su odredbe članka 1024. stavka 3. i 4. ZOO-a prisilne naravi, tuženik je kao davatelj kredita mogao od korisnika kredita naplatiti samo naknadu stvarno pretrpljene štete, ako ju je pretrpio zbog prijevremene otplate kredita, odnosno onih troškova koji bi banci, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), pri čemu je tu štetu treba i dokazati, ali ta se naknada, imajući na umu prisilne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju bi tuženik dobio da nije bilo prijevremenih isplata.
13. Tužitelji se pozivaju i na odredbe članka 81. i članka 87. Zakona o zaštiti potrošaka (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP/03) koje su istovjetne odredbama članka 96. i 102. Zakona o zaštitu potrošača, Narodne novine br. 79/2007, 125/2007, dalje ZZP/07), koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja svakog od ugovora.
13.1. Odredbom članka 81. stavka 1. i 2. ZZP/03 (istovjetna čl.96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Članak 87. ZZP/03 predviđa da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
14. Tuženik ne osporava da su predniku tužitelja zbog konačnih prijevremenih otplata kredita naplaćene naknade, međutim osporava da bi iste bile ništetne navodeći da ugovaranje predmetne naknade nije zabranjeno, da se o predmetnim odredbama pregovaralo, da iste predstavljaju naknadu štete koju je banka uslijed prijevremene otplate kredita pretrpjela te da nisu dovele do neravnoteže prava na štetu potrošača.
14.1. Tuženik bespredmetno upire na to da niti jednim propisom nije određeno da je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu zabranjeno, pri tom zanemarujući da za utvrđenje nedopuštenosti pojedinih ugovornih odredbi nije nužno da zakonom bude izričito određeno da su nedopuštene. Nije osnovan niti navod tuženika o tome da predmetna naknada predstavlja naknadu štete koju tuženik trpi u slučaju prijevremenih djelomičnih ili konačnih otplata. Prije svega, navodi tuženika i dokumentacija koju u prilog tim navodima dostavlja nisu konkretni. Pokušavajući obrazložiti navedeno, tuženik ističe da predmetna naknada predstavlja naknadu štete i troškova, jer bi utvrđivanje stvarno nastalog iznosa štete bio povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženik međutim uopće ne konkretizira koje je to troškove imao zbog ranijeg zatvaranja kredita, već samo paušalno navodi da ih ima. S druge strane kada elaborira štetu koju trpi uslijed prijevremenih uplata, ističe svoja zaduženja radi davanja zajmova i okolnost da i tuženik plaća te zajmove kao i kamate. Međutim, navode o polaganju prijevremenih uplata na račun u nekoj drugoj banci tuženik ne dokazuje niti dostavlja dokumentaciju na koju se u odgovoru na tužbu poziva. Također je odustao od saslušanja svjedoka koje je na okolnosti pretrpljene štete isprva predložio. Tuženik, iznoseći predmetne argumente, propušta objasniti kako je onda utvrdio visinu te štete, je li konkretno utvrdio visinu štete ili je naknada određena u paušalnom iznosu i kako. Da bi se provelo financijsko vještačenje kako to predlaže tuženik, potrebno je iznijeti konkretne i jasne navode o tome koju je štetu pretrpio i koje je troškove imao, a navedeno mora istaknuti tuženik i to ne može biti zadaća vještaka.
15. U ovom je postupku utvrđeno da korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao prilikom sklapanja predmetnih ugovora o kreditu. Navedene odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu sadržane u Ugovorima o kreditu unaprijed su formulirane od strane tuženika, a korisnik kredita nije imao utjecaj na sadržaj istih niti mu je objašnjen značaj predmetnih odredaba i to konkretno što naknada predstavlja, kako se utvrđuje i o čemu ovisi. Navedeno nije objašnjeno niti prilikom plaćanja naknade, već je to bio uvjet za zatvaranje kredita. Predmetno je utvrđeno iz iskaza tužiteljice, ali na to ukazuje sam sadržaj predmetnih odredbi kojima se vjerovniku omogućuje jednostrano odrediti visinu obveze korisniku bez unaprijed predviđenih razloga i kriterija za to. Analizirajući sadržaj spornih odredaba iz čl.8.2. oba Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje sadrže odredbe prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti banci naknadu za djelomičnu ili konačnu prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj Odlukom Banke važećim na dan prijevremene otplate. Iz predmetnih odredbi nije razvidno što predviđena naknada podrazumijeva, za što se plaća i kako se njen iznos određuje.
15.1. Stoga ovaj sud zaključuje da su ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu djelomičnu ili konačnu otplatu kredita tipske odredbe sastavljene po tuženiku, o kojima tuženik nije pregovarao s korisnikom kredita, a sadržaj kojih je netransparentan i neprovjerljiv jer se iz istih uopće ne mogu predvidjeti eventualne ekonomske posljedice za korisnika kredita, čime je korisnik kao potrošač doveden u neravnopravan položaj naspram banke. Uzimajući u obzir da su primjenom opisanih odredbi od korisnika kredita naplaćene naknade zasigurno u ukupnom iznosu od 2.576,29 eura kao uvjet zatvaranja kredita, sud je utvrdio da su takve odredbe dovele do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu korisnika kao potrošaka iz čega se zaključuje da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja prilikom sklapanja ugovora i izvršenja istog. Za ocjenu značajne neravnoteže nije od važnosti o kojem je iznosu riječ već o poziciji u kojima se ugovorne strane nalaze i kako te za što tu svoju poziciju koriste. Banka je svoju "jaču" poziciju iskoristila da kao ugovornu obvezu nametne korisniku plaćanje naknade za koju korisnik ne zna što predstavlja niti kako se određuje njena visina. Dakle, predmetne su ugovorne odredbe nepoštene, a time ništetne.
15.2. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma određivanja i obračuna naknade za odobravanje kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Stajališta suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama. Praksa suda EU iz predmeta C- 26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena. Prema pravnom shvaćanju u zaključku pod točkom 8. sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020. ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita može biti utvrđena ništetnom ako se o toj odredbi nije pregovaralo.
16. Uz to, ovaj je sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe protivne prisilnoj zakonskoj odredbi iz članka 1024. stavka 4. ZOO-a. Budući da tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to objektivno nastale troškove ili štetu izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, a razvidno je da je visina ovisna o iznosu kredita, valja zaključiti da naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavljaju nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženica trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).
Navedeno čini predmetne odredbe ništetnima.
16.1. Istovjetno shvaćanje izraženo je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. Vrhovni sud je u svojoj odluci dodatno obrazložio da je shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17.), a kojim Zakonom je u pravni poredak Republike Hrvatske prenesena Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.
17. Tuženikov prigovor statusa potrošača korisnika kredita OF nije osnovan. Prije svega valja reći da je prigovor tuženika neobrazložen, neargumentiran i nekonkretiziran. Tuženik nije iznio niti jedan činjenični navod u prilog predmetnom prigovoru, dakle uopće nije objasnio iz kojeg razloga smatra da korisnik nije imao status potrošača, što čini predmetni prigovor paušalnim. Ipak iz iskaza tužiteljice LF utvrđeno je da su kredit podigli radi dovršetka gradnje obiteljske kuće u kojoj i danas, nakon smrti supruga, živi s djecom. Analizom teksta Ugovora utvrđuje se da je upravo stambena namjena navedena kao razlog kreditiranja. Niti iz jednog dokaza ne proizlazi da prednik tužitelja nije imao svojstvo potrošača. Uzimajući sve navedeno u obzir, ovaj je sud zaključio da je prednik tužitelja bio potrošač u smislu odredbe članka 3. točke 1. ZZP/03 i ZZP/07.
18. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da su navedene ugovorne odredbe protivne odredbi članka 1024. stavka 4. ZOO-a i time ništetne u smislu odredbe članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. stavka 1. ZOO-a. Osim toga, predmetne su odredbe nepoštene u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 (članka 96. stavka 1. ZZP/07) te u smislu članka 87. ZZP/03 (članka 102. ZZP/07) ništetne. Stoga je odlučeno kao u točki I i II izreke ove presude.
19. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijena u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
19.1. Tužitelji stoga imaju pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu nezakonito naplatio naknade za prijevremenu otplatu od prednika tužitelja. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.
19.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
20. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te je, na temelju odredaba članaka 1111. i 1115. ZOO/05, u točki III izreke presude naložio tuženiku da tužiteljima isplati iznos od 2.576,29 eura zajedno sa zateznim kamatama od plaćanja naknada 10. kolovoza 2017. do isplate.
20.1. Odluka o stopi zateznih kamata donesena je na temelju odredaba članka 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).
21. Odbijeni su prijedlozi tuženika za provođenje financijskog vještačenja usmjereni na utvrđenja štete koju tuženik navodi da je prijevremenom otplatom pretrpio jer predmetne navode tuženik nije dokazao stoga predloženi dokaz nije bio potreban. 22. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. u vezi sa člankom 155. ZPP-a i na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika -„Narodne novine“, broj: 138/23, dalje: Tarifa). Sud apsolutno ne dijeli stav tuženika vezano za razmjeran uspjeh uslijed djelomičnog povlačenja tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva. Naime, iz isprava dostavljenih uz tužbu i to iz obavijesti tuženika o prijevremenom zatvaranju proizlazi da je jedna naknada iznosila 2.278,15 eura, a druga 355,74 eura. Dakle, riječ je o ukupnom iznosu koji su tužitelji inicijalno potraživali. Međutim, tuženik je priznao da je naplaćena naknada u nešto manjem iznosu i to u ukupnom iznosu od 2.576,29 eura, iako u prilog navedenom ne dostavlja dokaze. Tužitelji su ipak odlučili, vođeni odredbom članka 10. ZPP-a koja predviđa obvezu stranaka da nastoje postupak provesti sa što mane troškova, ali vođeni i načelom ekonomičnosti postupka, tužbeni zahtjev uskladiti s navodima tuženika, kako bi se izbjeglo izdašno financijsko vještačenje. Uzimajući u obzir sve navedeno, ovaj sud smatra da su tužitelji sa svojim zahtjevom uspjeli u cijelosti.
22.1. Tužitelji su u ovoj pravnoj stvari bili zastupani po punomoćnici odvjetnici pa im pripada za sastav tužbe (Tbr.7.1 Tarife) i podneska od 25. listopada 2022. (Tbr.8.1. Tarife) po 100 bodova. Za sastav podneska od 7. lipnja 2024. tužiteljima pripada 30 bodova (Tbr.8.t.4. i Tbr.40. Tarife). Za sastav podneska od 16. prosinca 2024. i za zastupanje na ročištu 9. siječnja 2025. tužiteljima pripada po 120 bodova (Tbr.8.t.1. i Tbr.9.t.1. uz Tbr.40. Tarife). Time je tužiteljima priznato ukupno 470 bodova što uzimajući u obzir vrijednost boda (Tbr.54. Tarife) i PDV (Tbr.46.Tarife) ukupno iznosi 1.175,00 eura. Tom iznosu treba pridodati trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 36,37 eura i pristojbu na presudu u iznosu od 36,11 eura uzimajući u obzir da će tužitelji moći ostvariti mogućnost plaćanja polovice propisanog iznosa pristojbe na odluku, cijeneći da i stranke moraju, sukladno odredbi članka 10. ZPP-a, nastojati da se postupak provede sa što manje troškova.
22.2. Stoga je naloženo tuženiku da tužiteljima naknadi troškove ovog postupka isplatom ukupnog iznosa od 1.247,48 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate, sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a.
23. U preostalom dijelu u odnosu na trošak sudskih pristojbi, zahtjev tužitelja je odbijen jer je isti neosnovano previsoko postavljen.
24. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti odbijen kao neosnovan.
U Puli 21. veljače 2025.
Sutkinja
Ana Brgles Keser
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dna:
1. Tužiteljima po punomoćnici uz R/ pristojba na presudu puni iznos (uz točku II.)
2. Tuženiku po punomoćniku
