Pr-818/2023-22

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Jerki Kovačić Garac, kao sucu pojedincu, a na prijedlog više sudske savjetnice-specijalista CU, u pravnoj stvari tužitelja IU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Emilu Šeparoviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Republika Hrvatska, Ministarstvo unutarnjih poslova zastupano po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 16.siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zz tuženika, po objavi presude dana 21.veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 1.959,37 eura sa zakonskom zateznom kamatom:

- na iznos od 677,74 eura od 15.srpnja 2018.

- na iznos od 239,84 eura od 15.kolovoza 2018.,

- na iznos od 1.041,79 eura od 15.rujna 2018.

do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29. st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 1.1.2023. pa do 31.12.2023. po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29. st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. do isplate po referentnoj stopi, odnosno stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećanoj za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

-dok se za zatražene zakonske zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u bruto iznosu tužitelj odbija.

riješio je

I. Utvrđuje se da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na naplatu iznosa od 1.400,00 eura sa zakonskom kamatom koja teče:

- na iznos od 700,00 eura od 15.svibnja 2018. godine,

- na iznos od 700,00 eura od 15.lipnja 2018.godine, pa do isplate.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.438,26 eura uvećan za zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, koja se na navedeni iznos obračunava po referentnoj stopi, odnosno stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećanoj za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se za više zatraženo u iznosu od 811,19 eura zahtjev za naknadom troška odbija.

Obrazloženje

1.U tužbi predanoj ovom sudu dana 15.kolovoza 2023. navodi se da je tužitelj bio zaposlenik Ministarstva unutarnjih poslova, Policijska uprava Splitsko- dalmatinska, Postaja pomorske policije Split, na radnom mjestu-zamjenik zapovjednika ophodnog broda tipa A zaključno do 01.09.2018. kada da je dobio premještaj iz Postaje pomorske policije u Policijsku postaju Zagreb. Navedeni posao je specifičan jer se rad obavlja na policijskom patrolnom brodu u turnusima, tako da je tužitelj i po nekoliko dana bez prestanka boravio na brodu. Isti je obavljao poslove kako u redovnom radnom vremenu tako i van radnog vremena bez zagarantiranog dnevnog odmora noću, subotom, nedjeljom te blagdanima, uslijed čega mu pripada pravo na dodatke na rad, tj. na uvećanu plaću. Dakle, tužitelj je radio dulje od formalno propisanog radog vremena. Tužitelj da je plaćan za tzv. „pasivno dežurstvo“, međutim, pod pasivnim dežurstvom podrazumijeva se i pripravnost za rad izvan redovnog radnog remena i izvan radnog mjesta (pripravnost kod kuće), a ne nemogućnost napuštanja radnog mjesta. Zajednička komisija za tumačenje i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike zauzela je slijedeće stajalište (KUDSN-a br.15/44 od 16.12.2013.): „Pravo na pasivno dežurstvo (pripravnost za rad) ostvaruje se ukoliko poslodavac od službenika i namještenika traži da bude pripravan i dostupan za dolazak na rad u slučaju potrebe. Obveza je poslodavca da u službenoj evidenciji unaprijed odredi službenike i namještenike koji imaju obvezu biti u pripravnosti za rad i dane pripravnosti. U slučaju da to poslodavac nije učinio, službenik i namještenik nije u obvezi biti pripravan i dostupan za rad u vrijeme kada ne radi, i zbog neodazivanja ili nepripravnosti ne smije trpjeti posljedice (disciplinsku ili stegovnu odgovornost, ili odgovornost za naknadu štete koja bi mogla nastati jer nije bio pripravan za rad, ili se nije odazvao na poziv poslodavca, ili mu bio dostupan)“. Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nije bio na pasivnom dežurstvu već da je obavljao rad van radnog vremena, te mu s tog osnova pripada pravo na uvećanu plaću. Tuženik je tužitelja višednevnim radnim nalozima upućivao na rad na moru više dana, a također ga je tijekom tog rada slao na dodatne intervencije po nalogu i pozivu poslodavca. Tuženikov je značajan propust što kod ovakve organizacije rada tužitelja nije donio odluku o preraspodjeli radnog vremena, a što je s obzirom na narav posla tužitelja trebao uraditi po zakonu, te što u tom smislu nije donio odluku o preraspodjeli radnog vremena za tužitelja i svakog djelatnika na brodu. Tužitelj za vrijeme višednevnog rada na brodu nije mogao ostvariti niti zakonom zajamčeni 12-satni dnevni odmor, iako tuženik tvrdi da mu je bio osiguran, no pregledom radnih naloga, brodskih dnevnika i izvještaja o obavljenim zadacima razvidno je da je tužitelj za sve vrijeme boravka na brodu radio po potrebi, bez zajamčenog 12-satnog odmora, ponekad i više dana uzastopce bez sata odmora. Tužitelj je dakle za vrijeme boravka na brodu i onda kada nije obavljao faktične radne zadatke aktivno dežurao na brodu. Terenski dodatak koji je tuženik isplaćivao tužitelju ne predstavlja naknadu za rad niti zamjenu za plaću jer je Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike propisano da se taj dodatak isplaćuje za troškove prehrane i druge troškove boravka na terenu, pa se tužena neosnovano poziva na isplaćeni terenski dodatak. Tužitelj je obavljao poslove kako u redovnom tako i u prekovremenom radu, noću, subotom, nedjeljom te blagdanima uslijed čega mu pripada pravo na dodatke na rad, tj. uvećanu plaću. Međutim, tuženik tužitelju nije isplatio uvećanu plaću za navedeni rad već mu je isplatio „dodatak za pasivno dežurstvo“ za koji je dodatak već rečeno da se isplaćuje samo za troškove prehrane i druge troškove boravka na terenu. Sukladno Kolektivnom ugovoru pod pasivnim dežurstvom podrazumijeva se pripravnost za rad izvan redovnog radnog vremena i izvan radnog mjesta (pripravnost kod kuće), a ne nemogućnost napuštanja radnog mjesta. Činjenica je da je prekovremeni rad i svaki drugi rad kojega je tužitelj odradio, rad izvan redovnog radnog vremena i predstavlja stvarno odrađene sate rada te nije identičan pasivnom dežurstvu. Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nije bio na pasivnom dežurstvu već da je sve vrijeme bio na svom radnom mjestu te radio prekovremeno te u ostale dane kada se inače ne radi te mu s tog osnova pripada pravo na uvećanu plaću (dodatke na plaću) pa je stoga tuženik postupio protivno naprijed navedenom, dakle protuzakonito i isplativši mu "dodatak za pasivno dežurstvo“. Stoga potražuje isplatu za razdoblje od 01.04.2018. do 01.09.2018.

2.Tužena u odgovoru na tužbu navodi da podneseni zahtjev za mirno rješenje spora od 3. travnja 2023. koji je u odvjetništvu zaprimljen pod brojem N-DO-147/2023 te koji se sudu dostavlja kao dokaz nije identičan dostavljenom zahtjevu za mirno rješenje spora u prilogu tužbe. Naime, zaprimljeni zahtjev za mirno rješenje spora odnosi se na razdoblje od svibnja do rujna 2013., dok je u podnesenoj tužbi pa tako i u priloženom zahtjevu uz mirno rješenje spora uz tužbu obuhvaćeno razdoblje od svibnja do rujna 2018. Zahtjev za mirno rješenje spora koje bi obuhvaćalo razdoblje od svibnja do rujna 2018. tuženik da nikad nije zaprimio. Dakle, očito je da nema identiteta podnesenog zahtjeva i tužbenog zahtjeva u tužbi, čime nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe iz odredbe čl. 186. a. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, sve da i identitet podnesenog zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbe i postoji, u odnosu na 2013. nastupila je zastara takvog potraživanja. Međutim, tužitelj da podnosi tužbu, „prilagođavajući“ podneseni zahtjev za mirno rješenje spora sada tužbenom zahtjevu (a kako isto ne bi bilo zastarjelo), a što sve skupa dodatno predstavlja razlog za odbacivanje tužbe. Opreza radi tuženik osporava osnovu i visina postavljenog tužbenog zahtjeva. Naime, u predmetima prekovremenog rada pomorskih policajaca Vrhovni sud RH odavno je zauzeo stav prihvaćajući reviziju tužene da nije životno i logično da bi efektivni rad službenika trajao neprekidno 24 sata dnevno više dana u tjednu uzastopno, već da je životno i logično da službenik koji zbog naravi posla ne može i ne smije napustiti brod tijekom višednevnih službi ima slobodno vrijeme i tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može smatrati prekovremenim radom. Nakon toga niži su sudovi prihvatili jedino mogući obračun prekovremenog rada u ovim predmetima a to je 8 sati redovnog rada, 8 sati prekovremenog rada te 8 sati odmora.

3.Podneskom od 20.prosinca 2024. tužitelj je sukladno izračunu vještaka konačno precizirao tužbeni zahtjev, te zatražio isplatu iznosa od 1.959,37 eura bruto, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, za razdoblje lipanj, srpanj, kolovoz 2018.

3.1. Glede preciziranog tužbenog zahtjeva, tuženik je naveo da nema primjedbi na njegovu visinu, ali i dalje osporava osnovu tužbenog traženja, sve kako je to navedeno još u odgovoru na tužbu. Istodobno ističe kako je uređeni tužbeni zahtjev u odnosu na ranije postavljeni tužbeni zahtjev od 10. listopada 2024. umanjen odnosno radilo bi se o povlačenju tužbe i to za travanj i svibanj 2018., na koje povlačenje tužena pristaje, ali potražuje parnični trošak.

4.Tijekom postupka izvedeni su dokazi pregledom: zahtjeva za mirno rješenje spora od 03.04.2023. (list spisa 6-7 i 33-34), presude Općinskog suda u Splitu Pr- 165/2019 od 13.11.2020., presude Županijskog suda u Splitu Gž R-175/21 od 11.03.2021., dopis N-DO-147/2023 od 30.08.2023., vještačenjem po vještaku za financije i računovodstvo.

5.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

6.Stranke su popisale parnični trošak.

7.Prije svega bilo je potrebno raspraviti procesne prigovore i navode iz tuženikovog odgovora na tužbu, odnosno postoji li identitet podnesenog zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbe.

7.1.Tužitelj je tužbenim zahtjevom iz tužbe zatražio isplatu za razdoblje od 01.travnja 2018. do 1.rujna 2018. s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dakle za razdoblje od 5 mjeseci. Uz to je priložio i zahtjev za mirno rješenje spora koji je tuženik prema vidljivom štambilju zaprimio neposredno dana 3.travnja 2023., a kojim je predloženo također isplata naknade plaće za razdoblje od 3.travnja 2018. do 1.rujna 2018. s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

7.2.Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako isti nikad nije zaprimio zahtjev za mirno rješenje spora koje bi obuhvaćalo razdoblje od svibnja do rujna 2018. , već da je dana 3.travnja 2023. tuženiku podnesen zahtjev koji bi se odnosio na razdoblje od svibnja do rujna 2013.

7.3.Pregledom svih isprava priloženih u spis, sud smatra da nije bilo mjesta za odbacivanje tužbe iz slijedećih razloga.

7.4.Iz zahtjeva za mirno rješenje spora koje je tužitelj podnio zz tuženika dana 03.04.2023. (list spisa 33-34) razvidno je da je tužitelj u obrazlaganju istog u više navrata navodio razdoblje od travnja do rujna 2018., pa i čak u samom decidiranom zahtjevu navodi se razdoblje od 3.travnja 2018. do 1.rujna 2018., s tim da je kod određivanja tijeka zakonskih zateznih kamata, očito omaškom, navedeno da iste teku od 2013.godine.

7.5.Nadalje, u samo odgovoru zz tuženika broj N-DO-147/2023 od 30.kolovoza 2023. (list spisa 37), a prema dostavljenom zahtjevu tužitelja, razvidno je da se navodi razdoblje od travnja do rujna 2018., štoviše nigdje se ne spominje 2013.godina. Time je zz tuženika priznao da je zaprimio zahtjev upravo za utuženo razdoblje.

7.6.Podredno se još napominje kako je za 2013.godinu tužitelj već tužio i ishodio pravomoćnu presudu protiv tuženika, a što je tuženiku i moglo biti poznato (presuda Općinskog suda u Splitu Pr-165/2019 od 13.11.2020., pravomoćna 11.03.2021.-list spisa 8-18). Uz to se još napominje kako kamate predstavljaju sporedno potraživanje, dok je glavnica bila označeno upravo za ispravno utuženo razdoblje.

7.7.S obzirom na sve navedeno, po mišljenju ovoga suda, radilo bi se o očitoj omaški prilikom pisanja zahtjeva za mirno rješenje spora, što ne dovodi u sumnju postojanja procesnih pretpostavki za podnošenje tužbe i daljnjem meritornom odlučivanju o tužbenom zahtjevu.

7.8.U vezi izjavljenog prigovora zastare u odnosu na 2013.godinu, isti nije osnovan. Naime, iz odredbe čl.139. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19) proizlazi da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina ako nije drugačije određeno. Navedeni prigovor ne bi bio osnovan u smislu da je nastupila zastara potraživanja za 2013., s obzirom na sve gore prethodno navedeno, a posebnom uzimajući u obzir odredbu čl.186a Zakona o parničnom postupku.

7.9.Nadalje, u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, tužitelj je isti povukao za mjesece travanj i svibanj 2018., a kojem povlačenju se tuženik nije protivio.

8.U odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva, a koji se tiče same osnove potraživanja, navodi se slijedeće.

9.Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu uvećanog dijela plaće s osnova prekovremenog rada, za rad noću, subotama, nedjeljama i blagdanima u utuženom razdoblju.

10.Između parničnih stranaka nije prijeporno da je tužitelj zaposlenik tužene, odnosno policijski službenik MUP-a RH, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Postaje pomorske policije Split na radnom mjestu zamjenika zapovjednika ophodnog broda tipa A do 1.9.2018., kada dobiva premještaj u I Policijsku postaju u Zagrebu. Nadalje, neprijeporno je da je sustav rada tužitelja organiziran na način da se upućuje na višednevne službe na moru.

11.Odredbom čl. 94. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, dalje: ZR) propisano je da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću.

12.Odredbom čl.60. st.1. ZR-a definirano je radno vrijeme kao "vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac". U čl. 61. st. 1. ZR-a određeno je da puno radno vrijeme ne smije biti duže od 40 sati tjedno.

13.Člankom 74. ZR određeno je kako tijekom svakog vremenskog razdoblja od dvadeset četiri sata, radnik ima pravo na dnevni odmor od najmanje dvanaest sati neprekidno.

14.Prema odredbi čl. 90. st.1. ZR poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu, dok je odredbom čl. 94. ZR propisano da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću.

15.Odredbama čl. 33. Zakona o policiji (Narodne novine broj 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15; dalje: ZP) određeno je da je policijski službenik dužan po nalogu nadređenog službenika poslove obavljati i duže od punoga radnog vremena, ako je to nužno radi uspješnog i pravovremenog obavljanja službenog posla. Policijskom službeniku za rad iz stavka 1. ovoga članka pripada pravo na novčanu naknadu ili slobodne dane, sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru.

15.1.Prema odredbi čl.41. Zakona o policiji policijska služba je organizirana na način da se policijski poslovi obavljaju 24 sata dnevno, tjedno radno vrijeme policijskog službenika u pravilu se raspoređuje na 5 radnih dana i traje 40 sati, dnevno radno vrijeme u pravilu traje od 8 do 16 sati. Iznimno, ministar može ovisno o potrebama određene službe, mjesnim prilikama odnosno za pojedine službenike odrediti početak radnog vremena i na drugi način.

16. Odredbom čl.194. st.1. ZR propisano je da Kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile te sve osobe koje su u vrijeme sklapanja ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor, dok je čl. 9. st.3. istog Zakona određeno je da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, da se primjenjuje za radnika najpovoljnije pravo ako tim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

17.Prema odredbi čl. 41. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine broj 89/12, 104/13, 150/13, 153/13, 71/16, 123/16) plaću službenika i namještenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću.

17.1.Kolektivni ugovor ne definira pojam radnog vremena radi čega se imaju primjenjivati odredbe ZR-a, no KU u čl. 44. određuje visinu naknade koja se ima platiti službeniku za ostvareno radno vrijeme duže od 40 sati tjedno u visini naknade za prekovremeni rad i ostalih naknada za rad noću, nedjeljom, blagdanom i dr. Odredbama čl.44. st.1. KU propisano je da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za svaki sat rada, i to: za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs 150%, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta 10%, za rad u turnusu 5%. Stavkom 2. citiranog članka je propisano da se dodaci iz stavka 1. ovoga članka međusobno ne isključuju, osim dodataka za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni.

17.2.Prema odredbi čl.44. st.11. KU određeno je ako je rad službenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno, a st.13. citiranog članka umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 min redovnog sata rada) te mu se u tom slučaju izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, kao i vrijeme kad je taj prekovremeni rad ostvaren.

18.Radi pravilnog utvrđivanja visine dodataka na plaću tužitelja kroz utuženo razdoblje, izveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Zlatku Cvitanoviću koje je sačinjeno uvidom u dokumentaciju koju je tuženik dostavio izravno vještaku.

19.Vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Zlatku Cvitanoviću od 19.studenoga 2024. utvrđeno je kako je vještak obračun razlike bruto plaće tužitelja radio uvažavajući recentnu sudsku praksu glede metode tog obračuna u slučaju višednevne službe izvan mjesta boravka - da se cjelodnevni rad obračunava kao 8 sati redovnog rada, 8 sati prekovremenog rada, a 8 sati kao dnevni odmor (neovisno radi li se o radu od ponedjeljka do petka, ili o radu subotom, nedjeljom i blagdanom), a sve korigirano (umanjeno) za plaćeni iznos „pasivnog dežurstva“ (i za eventualno korištene slobodne dane). Tako utvrđena razlika bruto plaće po osnovi redovnog rada kao i neplaćenih dodataka za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom razdoblju od 1. travnja 2018. do 1. rujna 2018.g. iznosi sveukupno 1.959,37 EUR. Nadalje, od utuženih pet mjeseci tužitelj da je bio prisutan na poslu samo zadnja tri promatrana mjeseca (lipanj, srpanj i kolovoz 2018.), dok je u travnju i svibnju 2018. tužitelj bio na bolovanju i koristio godišnji odmor ili plaćeni dopust. Stoga da se predmetni obračun neisplaćenog iznosa bruto plaće odnosi samo na spomenuta tri mjeseca, dok za prva dva promatrana mjeseca nema osnove za potraživanje.

20.Analizirajući i ocjenjujući sve izvedene dokaze kako svaki zasebno, tako i u njihovoj ukupnosti, sud je utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao poslove policijskog službenika, te da je rad tužitelja bio organiziran na način da se upućivao na višednevne službe na moru, a da mu tužena uistinu nije pravilno isplatila razliku plaće za ostvareni prekovremeni rad, rad noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i noću. Naime, sukladno radnim nalozima, tužitelj je bio dužan obavljati sve naložene mu poslove tijekom cjelokupnog boravka na brodu (tužitelj je cijelo vrijeme /svih 24 sata/ bio dužan biti na svom radnom mjestu-službenom plovilu, a time i na raspolaganju poslodavcu). Tužitelj je nesumnjivo obavljao prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanima, zbog čega mu pripada pravo na dodatke za rad koji je ostvario izvršavajući kroz utuženo razdoblje svoje radne obveze na način kako je to organizirala tužena.

21.Za utvrđenje prekovremenog rada tužitelja, nije od utjecaja odredba čl. 65. ZR prema kojoj u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punog odnosno nepunog radnog vremena (prekovremeni rad), ali najviše do osam sati tjedno. Naime, smisao ove odredbe je zaštita radnika od proizvoljnih zahtjeva poslodavca za obavljanje prekovremenog rada, njome se nameće kriterij prijeke potrebe kao pretpostavke opravdanosti takvog zahtjeva, stoga se ne može uskratiti radniku plaća za prekovremeni rad obavljen po nalogu poslodavca.

22.Tužitelj, kao i ostali djelatnici Postaje pomorske policije Split koji su pred ovim sudom podnijeli tužbe u istoj pravnoj stvari, pa tako i sam tužitelja za ranija razdoblja, a kojima je u opisu posla plovidba morem, tijekom višednevne službe na plovilu obvezni su obavljati poslove odnosno biti spremni obavljati poslove po uputama poslodavca, na plovilu koje ne smiju napuštati pa iz ovih činjenica proizlazi da takav režim rada odgovara pojmu radnog vremena kako je definiran citiranom odredbom čl. 60. ZR, a ne o pasivnom dežurstvu u smislu odredbe čl. 57. KU. Pasivno dežurstvo, koje se imalo u vidu prilikom obračuna plaće za sate rada na brodu, podrazumijeva slučajeve u kojima radnik tijekom dežurstava ne mora boraviti na mjestu koje odredi poslodavac već jedino biti dostupan i za slučaj poziva doći u mjesto rada.

23.S druge strane, tužena u postupku nije osporila da je tužitelj bio dužan raditi i biti prisutan na brodu kao radnom mjestu cijelo vrijeme boravka na terenu, da ga nije mogao napustiti ili odbiti postupati po radnim nalozima i pozivu, odnosno da je rad tužitelja bio organiziran na drugačiji način u smislu čl.44. st. 11. KU, te tužitelj nije mogao raspolagati svojim radnim vremenom, odmarati se u smislu da je imao potpuno slobodno vrijeme.

24.Tužena nije dokazala da je prema odredbi čl. 67. ZR organizirala preraspodjelu radnog vremena niti da je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano uz kontinuirano obavljanje poslova i zadaća. Pored toga, utvrđeno je da nije donesena odluka o organizaciji rada niti je članu posade utvrđeno točno radno vrijeme niti koji bi član posade mijenjao za vrijeme odmora, a na plovilima ni ne postoji druga postava posade koja bi zamijenila onu prvu kada bi ona koristila odmor. Tužena je time postupila protivno odredbama KU kojima je određeno pravo službenika na odmor. Tužena je u isto vrijeme obvezivala tužitelja da bude na radnom mjestu i izvršava ili bude spreman izvršavati radne zadaće, odnosno da aktivno dežura, a dežurstvo je neprijeporno dio radnog vremena. Naime, radno vrijeme i vrijeme odmora ili slobodno vrijeme se međusobno isključuju i ne mogu se međusobno kombinirati. S obzirom na to da je posao djelatnika pomorske policije specifičan i složen jer obavljaju poslove pomorske, temeljne i prometne policije, čuvaju državnu granicu te održavaju plovilo na kojem rade, to njihova služba obuhvaća cijelo vrijeme boravka na terenu tako da se vrijeme izvršavanja zadataka i vrijeme aktivnog dežurstva međusobno isprepleću.

25.Sukladno tumačenju Zajedničke komisije za tumačenje KU, ako službenik ili namještenik dežura „na radnom mjestu, a izvan redovnog radnog vremena“, nema pravo na dodatak za pasivno dežurstvo, ali ima pravo na osnovnu plaću, uključujući i pravo na uvećanje plaće iz čl. 44. KU. U konkretnom slučaju, to bi bio slučaj tužitelja kada se nalazi na brodu jer mu je brod radno mjesto, za ono vrijeme za koje tužitelj „dežura“ nakon odrađenih 8 sati redovnog radnog vremena, jer je tužitelj bio obvezan biti na brodu bez mogućnosti napuštanja broda, uz obvezu 24-satnog raspolaganja i dostupnosti poslodavcu. Stoga tužitelju ne bi pripadalo pravo na dodatak za pasivno dežurstvo, ali bi imao pravo, za vrijeme provedeno na tom dežurstvu na radnom mjestu, a izvan redovnog radnog vremena, na osnovnu plaću uključujući i pravo na uvećanja iste iz čl. 44. KU. Nadalje, tumačenje Komisije od 20. svibnja 2004. kaže da se obvezno dežurstvo službenika i namještenika u službenim prostorijama poslodavca smatra prekovremenim radom.

26.Osim toga, za navesti je kako rad tužitelja ne bi bio rad u turnusu u smislu odredbe čl. 44. st. 8. KU-a jer se ne radi o takvom radnom vremenu u kojem tužitelj kao službenik rad obavlja naizmjenično tijekom tjedna ili mjeseca po 12 sati dnevno u ciklusima 12-24-12-48, već isti radi na temelju višednevnih radnih naloga. Naime, rad na plovilu nije određen na način da se plovi 8 ili 12 sati dnevno nakon čega se odmara sljedećih 12 sati, već se služba obavlja po potrebi ili pozivu te nema dnevnog niti tjednog odmora. Za vrijeme plovidbe tužitelj je neprekidno na plovilu, obavlja redovnu ophodnju te radi na poslovima redovitog održavanja plovila.

27.Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev- 1925/18-2 od 21.listopada 2020.) nije životno ni logično da bi efektivan rad službenika trajao neprekidno 24 sata dnevno, četiri do sedam dana uzastopno već da je životno i logično da službenik i namještenik koji zbog naravi svog posla ne smije ili ne može napustiti radno mjesto tijekom višednevnih službi ima slobodno vrijeme i tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada da se ne može smatrati prekovremenim radom.

28.Dakle, prema pravnom shvaćanju, pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad iz Kolektivnog ugovora službenik može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada dužeg od punog radnog vremena, a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke pa tako ni s naslova pasivnog dežurstva jer tužitelj nije boravio kod kuće niti u pasivnom dežurstvu.

29.S obzirom na gore navedeno, ovaj sud smatra utvrđenim da je tužena dužna tužitelju isplatiti naknadu za prekovremeni rad jer isti nije u cijelosti kompenziran korištenjem slobodnih dana, a osim toga, tužitelj ima pravo koristiti dnevni i tjedni odmor. Dakle, vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena mora se vrednovati i platiti, što je i predviđeno KU (u smislu odredbe čl. 44. st. 11. KU rad tužitelja tijekom višednevne službe na plovilu preko ostvarenih 40 radnih sati je prekovremeni rad, a za koji je tužena dužna isplatiti razliku pripadajućih dodataka).

30.Sud prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka jer je vještak sate rada tužitelja utvrdio na temelju podataka i dokumentacije koje je tužena dostavila vještaku. Za tako utvrđene sate rada tužitelja, sudski vještak je primjenom odredbi čl. 44 KU-a izradio izračun sati redovnog rada, prekovremenih sati, sati rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom kao i izračun dodataka na plaću za utuženo razdoblje te obračun razlike bruto plaće usporedbom s tim obračunima izvršenim od strane tuženika. Prema podacima iz evidencija o radu i radnim nalozima, izračunati su potrebni iznosi dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom na način da se ostvareni broj sati množi sa satnicom i postotnim uvećanjem plaće. Vještak je obračun razlike bruto plaće tužitelja izvršio prema metodi tog obračuna u slučaju višednevne službe izvan mjesta boravka - da se cjelodnevni rad obračunava kao 8 sati redovnog rada, 8 sati prekovremenog rada, a 8 sati kao dnevni odmor, a sve korigirano (umanjeno) za plaćeni iznos „pasivnog dežurstva“ (i za eventualno korištene slobodne dane). Tako utvrđena visina potraživanja tj. razlika bruto plaće po osnovi redovnog rada kao i neplaćenih dodataka za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom (u utuženom razdoblju od 1. travnja 2018.g. do 1. rujna 2018.g.), iznosi 1.959,37 EUR. Od utuženih pet mjeseci tužitelj je bio prisutan na poslu samo zadnja tri promatrana mjeseca (lipanj, srpanj i kolovoz/2018.), dok je u travnju i svibnju/2018. bio na bolovanju i koristio godišnji odmor ili plaćeni dopust. Stoga se predmetni obračun neisplaćenog iznosa bruto plaće tužitelja odnosi samo na spomenuta tri mjeseca, dok za prva dva promatrana mjeseca nema osnove za potraživanje.

31.Upravo s obzirom na tako izrađeni nalaz i mišljenje vještaka, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev podneskom od 20.prosinca 2024., dok je tuženik naveo da nema primjedbi na visinu uređenog zahtjeva, te je sud, uzimajući u obzir sve gore navedeno donio odluku kao u toč.I izreke presude.

32.Na dosuđeni iznos tužitelju pripada zakonska zatezna kamata koja na svaki pojedinačni mjesečni iznos teče od 15-og dana u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate po stopi uređenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22), izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, a sve prema odredbi članka 15. stavak 3. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14 i 136/15) prema kojoj, ako poslodavac i isplatitelj primitka, odnosno plaće i mirovine iz članka 14. ovoga Zakona isplaćuje radniku i fizičkim osobama te umirovljenicima plaću ili mirovinu po sudskoj presudi, propisane zatezne kamate isplaćene po toj osnovi ne smatraju se primitkom od nesamostalnog rada i ne podliježu oporezivanju; i odredbi članka 17. stavak 3. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14 i 137/15) prema kojoj primicima po osnovi nesamostalnog rada ne smatraju se iznosi zatezne kamate isplaćene po osnovi plaće ili mirovine koje poslodavac i isplatitelj primitka odnosno plaće i mirovine iz članka 14. Zakona isplaćuje radniku i fizičkim osobama te umirovljenicima po sudskoj presudi. Kamate koje se isplaćuju po osnovi plaće ili mirovine isplaćene sa zakašnjenjem, bez sudske presude ili na temelju izvansudske nagodbe smatraju se primitkom od nesamostalnog rada prema članku 14. Zakona i članku 11. ovoga Pravilnika u ukupnom iznosu. Dakle, bruto plaća koja se isplaćuje po sudskoj presudi sve do trenutka isplate, u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, nije u potpunosti dospjela na naplatu odnosno u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek isplatom same plaće, a predmetni dodaci smatraju se dijelom plaće, pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju, pa je u tom dijelu tužitelj odbijen, a kako je odlučeno u dijelu toč. I. izreke presude.

33.Tužitelj je podneskom od 20.prosinca 2024. uredio tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju vještaka, te je u odnosu na ranije postavljeni zahtjev iz podneska od 8.listopada 2024., zapravo povukao zahtjev za naplatu potraživanja za lipanj i svibanj 2018. Takvom povlačenju tuženik se nije usprotivio pa je imajući u vidu odredbu čl.193. st.2. Zakona o parničnom postupku valjalo je utvrditi povlačenje dijela tužbenog zahtjeva i odlučiti kao u toč.I izreke rješenja.

34.Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. i čl.155 ZPP-a, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine“ br. 138/2023, dalje Tarifa) te popisu troška punomoćnika tužitelja i zz tuženika.

34.1.Tužitelju je valjalo priznati slijedeći trošak: za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora -100 bodova (Tbr.7. toč.8), za sastav tužbe-100 bodova, za sastav podneska od 04.12.2023. -100 bodova, za zastupanje na ročištu od 9.10.2024. -100 bodova, za sastav podneska od 8.10.2024.-25 bodova (Tbr.8. toč.4.-nije obrazloženi podnesak), za sastav podneska od 20.12.2024. -100 bodova, za zastupanje na ročištu 16.01.2025.-100 bodova i za ročište za objavu presude-50 bodova, dok tužitelju nije priznat sastav podneska od 18.10.2024. (dostavljanje dokaza o uplati, nije bio potreban za vođenje parnice-čl.155 ZPP). Stoga je tužitelju priznato 675 bodova (vrijednost 1 boda=2,00 eura) odnosno 1.350,00 eura+PDV=1.687,50 eura. Kako je tužitelj u odnosu na osnovu i visinu uspio sa 77,50%, na ime troška pripada mu 1.307,81 eura.

34.2.Tuženiku je valjalo priznati slijedeći trošak: za sastav odgovora na tužbu- 100 bodova, te za zastupanje na ročištima 9.10.2024. i 16.01.2025. -svako po 100 bodova, ukupno 300 bodova (vrijednost 1 boda=2,00 eura) odnosno 600,00 eura, a prema uspjehu u sporu u odnosu na tužitelja to bi bilo 22,50%, odnosno 135,00 eura.

34.3.Nakon što se prebije trošak tužitelja i tuženika, tužitelju bi na ime troškova zastupanja po punomoćniku pripadao iznos od 1.172,81 eura na koji valja nadodati 265,45 eura na ime troškova vještačenja, tako da bi tužitelja pripao ukupni iznos od 1.438,26 eura, dok je za više zatraženo u iznosu od 811,19 eura zahtjev za naknadom troška valjalo odbiti.

34.5.S obzirom na navedeno odlučeno je kao u toč.II izreke.

Split, 21.veljače 2025.

SUDAC

Jerka Kovačić Garac

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave odluke. Žalba se podnosi županijskom sudu, putem ovoga suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke u postupku.

DNA:

- pun. tužitelja,

- zz tuženika

- u spis