Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-568/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Ljubici Kovač Katalinić, u pravnoj stvari tužitelja CB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku ČB, odvjetniku u [adresa], protiv tužene Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 30. siječnja 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 21. veljače 2025. objavio je i

p r e s u d i o  je

I Utvrđuje se da je odredba članka 2. stavka 5. Ugovora o kreditu broj: 7102774625 od 22. rujna 2005. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a koja glasi: "korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove i sukladno odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor", a kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kredita, ništetna i ne proizvodi pravni učinak.

II Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banki d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju ĐB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 875,00 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je 30. kolovoza 2024. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom je obračunata naknada za obradu i odobravanje kredita.

1.2. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da je s tuženikom 22. rujna 2005. sklopio ugovor o kreditu kojim mu je kao korisniku kredita odobren kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 10.500,00 eura.

1.3. U tužbi se, nadalje, navodi da je odredbom članka 2. stavka 5. predmetnog ugovora tužitelju nametnuta/ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje svih naknada i svih troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor. Temeljem sporne odredbe tužitelju je prilikom odobrenja kredita naplaćena, tj.- ustegnuta, od ugovorenog iznosa kredita naknada za obradu u iznosu od 1.561,64 kn, odnosno 207,27 eura-u današnjoj službenoj valuti RH.

1.4. Tužitelj u tužbi tvrdi da je predmetni ugovor o kreditu zaključio u okolnostima u kojima je tuženik iskoristio svoju poziciju jače ugovorne strane i koristio nepoštenu poslovnu praksu kojom je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe koje se odnose na naknadu za obradu kredita tzv. ulaznu naknadu. Ugovor o nenamjenskom kreditu što ga je sklopio bio je tipski ugovor, unaprijed pripremljen od strane tuženika, na čiji odredbe nije mogao utjecati niti se o istima stvarno pregovaralo. Predmetni ugovor je, stoga, sklopljen po unaprijed otisnutom obrascu suprotno odredbama članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03), uslijed čega se ukazuje da je sporna odredba kojom je u predmetni ugovor uglavljena obveza plaćanja naknade za obradu kredita nepoštena, odnosno ništetna.

1.5. Naime, iako je sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje ulazne naknade umetnuta u predmetni ugovor, tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe niti sa eventualnim troškovima koji bi opravdavali njezino ugovaranje, a u konačnici i plaćanje te naknade, u ne baš tako malom iznosu. Sve je tužitelju ponuđeno po principu uzmi ili ostavi, tako da je dobio na potpis unaprijed pripremljen ugovor, a da mu pri tom nije prezentirano koje on to posebne troškove ima u vezi sa postupkom odobravanja kredita, na što se konkretno ulazna naknada koje je uredno naplaćena odnosi. Kako je ta ugovorna odredba, odnosno odredba koja se odnosi na naknadu obrade kredita, nesporno sastavni dio standardnog ugovara o kreditu koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika, o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao mogućnost utjecati na njezin sadržaj, time je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomskom potpuno neopravdana obveza. Stoga je ista odredba uzrokovala značajnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača suprotno temeljnim načelima obveznog prava, zbog čega tužitelj predlaže da sud presudom utvrdi ništetnost iste uz obvezu naknade parničnog troška.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba članka 2. stavka 5. Ugovora o kreditu što ga je tužitelj sklopio sa tuženikom imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom, iz više razloga. Tuženik prvotno ističe da tužitelj nije dokazao da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da nije dokazao svoje svojstvo potrošača te da je sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

2.2. Nadalje, u odgovoru na tužbu tuženik ističe da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost, pozivajući se pritom na odredbe Direktive Vijeća EU 93/13/EEZ čiji je tekst inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22). Potom navodeći da i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su pružene tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik tvrdi da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita te je tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve naknade. Osim toga, upoznao je i stavio tužitelju na raspolaganje Odluku o Tarifi naknada za usluge kreditora unutar koje je jasno razumljivo i propisano da je naknada za obradu kredita koju je ugovorio iznosi 2% od iznosa traženog kredita. Tužitelj je o obvezi plaćanja te naknade tijekom pregovora informirao i službenik banke tvrdeći da to proizlazi iz upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, iz koje slijedi da se predmetna naknada može platiti vlastitim sredstvima ili sredstvima kredita.

2.3. Dodatno, u odgovoru na tužbu, tuženik tvrdi da je ugovor o kreditu propisivao pravo na naplatu jednokratne naknade za obradu kredita sukladno odlukama tuženika, a odluka o Tarifi naknada iz 2005. propisivala je visinu te naknade u iznosu od 2%. Tužitelj je bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja ove naknade, a njome su pokrivani troškovi poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadajućih IT sustava), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baze podataka s trećim strankama kao što se Registar obveza po kreditima, SRI, HROK ili HZNO itd., troškove trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (trošak poštarine, povezani regionalni troškovi (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponuda za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl).

2.6. Tuženik se u većem dijelu odgovara na tužbu poziva i na presudu Suda EU u predmetu broj C-621/17 (EB protiv CIB Bank Zrt) u kojoj je sud Europske unije u odgovoru na postavljeno pitanje istakao da odredbu članka 4. stavka 2. i 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori, i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova i upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Osim toga, tuženik tvrdi da predmetna odredba nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka uzevši u obzir odnos naplaćene naknade i iznos odobrenog kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja te naknade te sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, uslijed čega se predmetna odredba ne može smatrati nepoštenom i ništetnom. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i naloži tužitelju da mu nadoknadi trošak postupka.

3. Predmet spora je ništetnost ugovorne odredbe kojom je obračunata naknada za obradu i odobravanje kredita.

4. Nesporno tijekom postupka je da je tužitelj 22. rujna 2005. zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu koji je bio gotovinski, tj. nenamjenski kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 10.500,00 eur s rokom otplate od 84 mjeseca.

5. Sporno između stranaka je da li je odredba ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, a temeljem koje je naplaćena jednokratna naknada za obradu i odobravanje kredita nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba. Sporno je i da li je uopće dopušteno ispitivati poštenost navedene ugovorne odredbe.

6. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izveo slijedeće dokaze: pročitan je ugovor o kreditu (str. 5-8), potvrda banke o naplaćenoj naknadi za obradu kredita (str. 9), izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/04) (str. 57), odluka o Tarifi naknada (str. 58-62), izvadak iz upute (str. 64-65), saslušan je tužitelj (str. 84-85) te pročitana sva ostala dokumentacija koja prileži spisu.

7. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, temeljem odredbe članka 8. („Narodne novine“ br. 91/92., 112/99.,117/03., 84/08.,123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje u tekstu: ZPP), sud nalazi da tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

8. Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće činjenice:

- da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, 22. rujna 2005. zaključili Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu,

- da je navedenim ugovorom tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 10.500,00 eura te da se tužitelj obvezao vršiti njegovu otplatu u mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti korištenjem srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke važećim na dan plaćanja (članak 4. Ugovora),

- da je odredbom članka 2. stavka 5. Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge u poslovima koje obavlja kreditor,

- da je tužitelju kao korisniku kredita na ime naknade za obradu i odobrenje kredita naplaćen iznos od 207,27 eura (1.561,64 kuna) što tijekom postupka tuženik nije osporavao,

- da tužitelj nije pregovarao s tuženikom o ugovornim odredbama, pa tako ni o odredbi o naknadi za troškove obrade kredita, već je ugovor, koji je potpisao, bio unaprijed sastavljen (tipski) ugovor.

9.1. Tužitelj tvrdi da je odredba članka 2. stavka 5. Ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, nepoštena ugovorna odredba, dok tuženik nalazi da u odnosu na istu nije dopušteno ispitivanje poštenosti, obzirom da se radi o odredbi koja je jasna, razumljiva i lako uočljiva te ekonomski razumljiva tužitelju.

9.2. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu, obzirom da je ugovorni odnos nastao 22. rujna 2005., na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), pa se stoga odredbe predmetnog zakona i imaju primijeniti u ovom konkretnom slučaju. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

9.3. Obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu tvrdio da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva upravo takva odredba, odnosno ona koja je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, a da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja te nakade te da mu je stavljena na raspolaganje Odluka o Tarifi naknada za usluge kreditora prema kojoj naknada za obradu kredita iznosi 2% od iznosa traženog kredita, čime je tužitelj upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita, sud je našao da je prvotno bilo nužno utvrditi da li ta odredba uopće podliježe testu poštenosti. U skladu sa citiranom odredbom članka 84. ZZP/03 nadzor nepoštenosti može biti ograničen samo ukoliko se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija, tj. na "predmet ugovora" ili "cijenu".

9.4. Sud Europske Unije, u predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost.

9.5. U tim je predmetima rečeno da ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Činjenica da je naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma ne može odrediti da je ona njegova bitna činidba.

9.6. Prema tomu, ugovorne odredba koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takvog određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samo bit ugovornog odnosa, ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu odredbe članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Naime, uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst te činjenici da je riječ o naknadi koja se plaća prije korištenja kredita, jednokratno, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Sud pri tomu nalazi da se i druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocjenjivati (cijena), sukladno odredbi članka 84. ZZP/03, odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, no, kako naknada za obradu kredita nije bitna činidba tog ugovora samo zato što je uključena u ukupni trošak kredita, ne radi niti o toj drugoj kategoriji uslijed čega predmetna odredba nije izuzeta od ocjene poštenosti.

10.1. Iz citiranih odluka Suda EU slijedi da Ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

10.2. U okviru ocjene poštenosti, sud je dužan provjeriti jasnoću, uočljivost i razumljivost ugovorne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita te utvrditi da li takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama, pri čemu se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredba, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024.

10.3. Pri ocjeni da li ugovorna odredba bila poštena, sud je, sukladno odredbi članka 83. ZZP/03, sud je uzeo u obzir narav usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, kao i ostale ugovorne odredbe. Tako je sud uzeo u obzir da je ugovorna odredba temeljem koje je naplaćena naknada za obradu i odobravanje kredita, dio unaprijed sastavljenog ugovora, da je njezina visina određena dodatnom odlukom – Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, da se plaća jednokratno, tj. prije korištenja kredita.

11.1. Nije sporno da je naplaćena ova jednokratna naknada jer predmetnu činjenicu ne osporava ni sam tuženik.

11.2. Tužitelj je u odnosu na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu i ugovaranje ove naknade iskazivao da je tijekom pregovaranja o uvjetima kredita bilo riječi o iznosu rate i otplati kredita, no da nije bio obaviješten da će biti dužan platiti predmetnu naknadu niti je bilo kakve riječi o drugim troškovima ni o tomu na što se odnosi naknada za obradu, koliko iznosi i što se njome podmiruje. Unaprijed sastavljeni ugovor mogao je prihvatiti ili ne prihvatiti, stvarne mogućnosti pregovaranja nije bilo. Tužitelj je pri tom osporio da je Tarifu o naknadama za usluge dobio od tuženika navodeći da je po sjećanju dobio samo ugovor.

11.3. Sud je prihvatio iskaz tužitelja u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, a isti je u skladu i sa u spis priloženim ugovorom iz kojeg je vidljivo da se radi o standardnom, unaprijed sastavljenom tipskom ugovoru, što tuženik tijekom postupka nije niti osporio. Pri tom tuženik neosnovano osporava svojstvo potrošačkog ugovora jer iz rezultata postupka ne slijedi da je iznos dobiven kreditom tužitelj koristio za obavljanje zanimanja, poslovnu aktivnosti ili poduzetničku djelatnost. Naime, sukladno odredbi članka 3. stavka 1. točka 1. ZZP/03, »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kako je tužitelj sklopio ugovor o kreditu, bez određene namjene (tzv. gotovinski kredit), radi, po njegovu iskazu, uvođenja centralnog grijanja u kući u kojoj živi, tj. u privatne svrhe, tužitelj nije iznos kredita koristio radi obavljanja neke poslovne aktivnosti ili profesionalne djelatnosti. To ne proizlazi ni iz ugovora o kreditu, u kojem je kao korisnik kredita navedena fizička osoba – tužitelj, bez navođenja da to čini kao samostalni poduzetnik, obrtnik ili u poslovne svrhe niti je to tuženik dokazao tijekom postupka, odnosno da je tužitelj koristio iznos kredita u svrhu obavljanja zanimanja, poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost.

11.4. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o komu se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/14 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11.5. Iz provedenih dokaza, sud nalazi utvrđenim da tužitelj nije pregovarao o uvjetima kredita, pa tako ni o naknadi za obradu i odobravanje kredita, već je tužitelj samo potpisao unaprijed sastavljeni (gotov) ugovor.

11.6. Iz iskaza tužitelja slijedi da nije bio informiran da će biti dužan platiti tu naknadu, iako je ona sadržana u ugovoru, niti je bio obaviješten o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze i u komu visini svaki od njih). Iz tog iskaza sud zaključuje da je tužitelj bio u podređenom položaju, gdje mu je ponuđen unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao i odredbu temeljem koje je naplaćena sporna naknada za obradu i odobravanje kredita, no tužitelj nije mogao pregovarati o visini te naknade niti uopće o plaćanju iste, niti je tuženik tijekom postupka dokazivao koji troškovi ili pružene usluge se njome podmiruju s time da se ugovaraju u postotku odobrenog iznosa kredita.

11.7. Tuženik, iako je na njemu bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pregovarao o naknadi za obradu i odobravanje kredita i visini te naknade (tako da ona odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima) nije na predmetne okolnosti predložio nikakva dokazna sredstva. Tuženik je samo tijekom postupka tvrdio da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade te da mu je stavio na raspolaganje Odluku o Tarifi naknada za usluge kreditora kojom je propisana naknada za obradu kredita u visini od 2,00% od iznosa traženog kredita (točka B 3.1.1. Odluke). Plaćanje predmetne naknade tuženik je opravdavao time da je tužitelju ista morala biti ekonomski razumljiva jer je iznosila 2,00% od iznosa traženog kredita. Međutim, činjenica što je tuženik uz odgovor na tužbu dostavio Odluku o Tarifi naknada za usluge kreditora iz koje je vidljivo da se ista namijenjena samo za internu uporabu uz naznaku iznosa naknada za pojedine vrste usluga i proizvoda (kredita), iako je na istoj nije razvidno u kojem se periodu primjenjivala, ne dokazuje da je doista tužitelju bilo jasno i razumljivo za koju protučinidbu se naplaćuje predmetna naknada. Osim toga, niti iz točke B 3.1.1. predmetne Odluke nije razvidno koje su to stvarno pružene usluge za koje se naplaćuje predmetna naknada. Iz te točke vidljivo je samo da se ona naplaćuje za gotovinski kredit uz valutnu klauzulu do 20.000,00 eura.

11.8. Stoga je jasno, uzevši u obzir sadržaj ovih informacija, da tužitelj nije bio obaviješten o razlozima niti svrsi komu služi ova naknada, koje usluge, odnosno koji troškovi ulaze u tu naknadu niti o tomu koji je odnos između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga. Iako je tuženik naveo da su službenici informirali tužitelja da postoji obveza plaćanja te naknade te kao dokaz tomu dostavili izvadak iz upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, sud nalazi da predmetni izvadak nije prikladno dokazno sredstvo iz kojeg bi slijedilo da je tužitelj tijekom pregovaranja o uvjetima kredita bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, njezinoj visini i troškovima koji se njime podmiruje. Sukladno predmetnoj uputi naknada za obradu kredita mogla se platiti vlastitim sredstvima ili sredstvima kredita, no ni iz predmetne upute nije razvidan razlog zbog kojeg se plaća ta naknada, svrha za koju služi niti usluge koje su izvršene kao protučinidba za predmetnu naknadu.

12.1. Tuženik je u odgovoru na tužbu iznio troškove za koje navodi da su podmirivani spornom naknadom, ali se pri tom pozvao i na presudu Suda EU u predmetu broj C- 621/17 (EB Kiss protiv CIB Bank Zrt) u kojoj je sud Europske unije u odgovoru na postavljeno pitanje istakao da odredbu članka 4. stavka 2. i 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori, i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova i upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Međutim, sud nalazi da se predmetna shvaćanja Suda EU ne mogu primijeniti u ovom konkretnom slučaju. Naime, u tom su postupku korisniku kredita, tj. potrošaču, naplaćene dvije naknade – isplatna naknada za formalne radnje koje se obavljaju prije sklapanja ugovora te naknada za upravljanjem zajmom kao protučinidba za formalne radnje nakon sklapanja ugovora, a koja je odmjerena u postotku i koja se naplaćivala godišnje. Korisnik kredita, odnosno potrošač, u odnosu na isplatnu naknadu osporavao je postojanje bilo kakve stvarne protučinidbe u odnosu na tu naknadu, zbog čega je Sud EU utvrdio da je sud dužan provjeriti da li je obaviješten o razlozima koje opravdavaju njezino plaćanje. U odnosu, pak, na naknadu za upravljanje zajmom, korisnik kredita nije tvrdio da ne postoji protučinidba u zamjenu za tu naknadu, već da konkretna priroda različitih usluga koje se pružaju nije transparentna. U tom kontekstu, obzirom da potrošač, tj. korisnik kredita, nije tvrdio da ne postoji protučinidba u zamjenu za naknadu već da ona nije transparentna, Sud EU ukazao da davatelj zajma nije dužan u ugovoru konkretno navesti prirodu svih usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu predviđenu u ugovornim odredbama. Drugim riječima rečeno, činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene, ne znači da odredba koja se na njih odnosi ne odgovara zahtjevu transparentnosti, no samo pod uvjetom da se priroda tih stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

12.2. Prema tomu, nije od nikakvog utjecaja činjenica što je tek u odgovoru na tužbu tuženik iznio troškove koji su po njegovim navodima pokrivani iz naknade za obradu kredita, ukoliko tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije obaviješten o razlozima koji opravdavaju njezino plaćanje te o stvarno pruženim uslugama koji se njome podmiruju. Ti su troškovi, iako nisu morali biti konkretno navedeni u ugovoru, da bi zadovoljavali zahtjevu transparentnosti, morali odgovarati prirodi stvarno pruženih usluga koju je tužitelj mogao razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Uzevši u obzir sadržaj cjelokupnog ugovora te činjenicu da je ugovorna odredba temeljem koje je naplaćena naknada za obradu kredita (članak 2. stavak 5. Ugovora) upućivala na internu odluku tuženika u kojoj je samo naveden postotak u kojem se naplaćuje naknada za obradu kredita, bez ikakvog navođenja razloga zbog kojih se ista naplaćuje, svrhe za koju služi ili troškova koji se njome podmiruju, sud nalazi da tužitelj nije mogao razumno shvatiti niti izvesti iz cjelokupnog ugovora koje su to stvarno pružene usluge podmiruju predmetnom naknadom.

13.1. Prilikom ocjene savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, odlučno je utvrditi bi li tuženik, pod uvjetom da je na savjestan i pošten način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Obzirom na izostanak pojedinačnih pregovora i činjenicu da se radi o tipskom ugovoru te da je za iznos naknade umanjen iznos kredita koji je stavljen na raspolaganje tužitelju, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima iz čega slijedi da tuženik nije vodio računa o tim zakonitim interesima tužitelja kao potrošača.

13.2. S druge strane, kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, a s druge strane (2,00 % od odobrenog iznosa). Značajna neravnoteža može proizaći iz činjenice da se dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

13.3. Kako obveza plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita nije bila predviđena niti odredbama Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na ugovore o kreditu (odredbe članka 1021. do 1024.) niti odredbama tada važećeg Zakona o bankama ("Narodne novine" broj 84/2002 ), sud nalazi, da je stavljanje ove ugovorne odredbe kojom se nameće obveza potrošaču na plaćanje naknade za obradu i odobravanje kredita, nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača. Naime, nije sporno da konkretni ugovor ne sadrži nikakav opis troškova ili usluga koji se plaćaju iz sporne naknade, niti su ti troškovi samorazumljivi, niti su to troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobravanje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenje energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kada je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite, neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Stoga je očito da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Pa iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja koja potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom pravu.

13.4. Imajući stoga u vidu, da iz predmetnog ugovora slijedi da je unaprijed sastavljen – tipski ugovor o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao o istima pregovarati, da tuženik prilikom stavljanja te odredbe u ugovor nije vodio računa o zakonitim interesima tužitelja čime je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a da pri tomu nije dokazao opravdanost određivanja visine naknade o obradi i odobravanju kredita u postotku od iznosa kredita, sud nalazi da je ugovorna odredba kojom se tužitelju nameće obveza plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita nepoštena ugovorna odredba, a time i ništena ugovorna odredba (točka I izreke presude).

14.1. Tužitelj je uspio u cijelosti u postupku, pa mu je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni, a koji su izazvani vođenjem postupka.

14.2. Obzirom na vrijednost predmeta spora (1.327,23 eura) i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14.,107/15., 37/22. i 126/22., u daljnjem tekstu: Tarifa) tužitelju pripada za sastavljanje tužbe 100 bodova (Tbr.7. t.1. Tarife), za zastupanje na ročištima od 3. prosinca 2024. i 30. siječnja 2025. po 100 bodova (Tbr.9. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), te za zastupanje na ročištu za objavu presude 50 bodova (Tbr.9. t.3. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), odnosno ukupno 350 bodova, što pomnoženo s 2,00 eura, koliko iznosi vrijednost boda (Tbr.48. t.3. i Tbr.50. Tarife) daje iznos od 700,00 eura, čemu treba dodati porez na dodanu vrijednost (25%) u iznosu od 175,00 eura, što onda iznosi 875,00 eura, zbog čega je odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

15. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Virovitici 21. veljače 2025.

Sutkinja:

Ljubica Kovač Katalinić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Za tužitelja: ČB, odvjetniku u [adresa]

2. Za tuženika: Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba