Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

48000 Koprivnica - Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-326/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Sonji Gundić-Biškup kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja ŠE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zoranu Kurcinaku, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Jadranski trg 3 a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene usmene javne glavne rasprave zaključene dana 5. veljače 2025., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenici punomoćnika tuženika, te objavljene presude dana 21. veljače 2025., temeljem odredbe čl. 335. st. 3. Zakona o parničnom postupku, istog dana

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3 A, OIB: 23057039320, da tužitelju ŠE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 1.918,20 € (slovima: tisućudevetstoosamnaesteuraidvadesetcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od preplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do 31. srpnja 2015. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. godine do plaćanja po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na:

-na iznos od 12,06 € od 1. siječnja 2011.

-na iznos od 0,26 € od 14. siječnja 2011.

-na iznos od 47,28 € od 1. veljače 2011.

-na iznos od 49,20 € od 1. ožujka 2011.

-na iznos od 43,97 € od 1. travnja 2011.

-na iznos od 44,55 € od 1. svibnja 2011.

-na iznos od 61,13 € od 1. lipnja 2011.

-na iznos od 63,88 € od 1. srpnja 2011.

-na iznos od 80,18 € od 1. kolovoza 2011.

-na iznos od 3,08 € od 12. kolovoza 2011.

-na iznos od 73,56 € od 1. rujna 2011.

-na iznos od 5,62 € od 14. rujna 2011.

-na iznos od 65,24 € od 1. listopada 2011.

-na iznos od 0,03 € od 14. listopada 2011.

-na iznos od 64,72 € od 1. studenog 2011.

-na iznos od 63,68 € od 1. prosinca 2011.

-na iznos od 67,51 € od 1. siječnja 2012.

-na iznos od 71,78 € od 1. veljače 2012.

-na iznos od 71,88 € od 1. ožujka 2012.

-na iznos od 69,21 € od 1. travnja 2012.

-na iznos od 70,09 € od 1. svibnja 2012.

-na iznos od 71,73 € od 1. lipnja 2012.

-na iznos od 70,17 € od 1. srpnja 2012.

-na iznos od 70,28 € od 1. kolovoza 2012.

-na iznos od 68,78 € od 1. rujna 2012.

-na iznos od 65,81 € od 1. listopada 2012.

-na iznos od 69,23 € od 1. studenog 2012.

-na iznos od 70,21 € od 1. prosinca 2012.

-na iznos od 70,28 € od 1. siječnja 2013.

-na iznos od 65,33 € od 1. veljače 2013.

-na iznos od 68,52 € od 1. ožujka 2013.

-na iznos od 69,38 € od 1. travnja 2013.

-na iznos od 67,47 € od 1. svibnja 2013.

-na iznos od 62,10 € od 1. lipnja 2013., sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3 A, OIB: 23057039320, da tužitelju ŠE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.775,00 € (slovima: tisućusedamstosedamdesetpeteura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 21. veljače 2025. do plaćanja po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III.Utvrđuje se da je neosnovan prijebojni zahtjev tuženika u cijelosti u iznosu od 383,57 € sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća pojedinih novčanih iznosa, pa do isplate na način kako je to navedeno u podnesku tuženika od 23. prosinca 2024.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva za iznos od 53,96 € sa zakonskim zateznim kamatama prema podnesku tužitelja od 7. siječnja 2025.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika dana 31. svibnja 2023., radi isplate.

1.1.U tužbi navodi da je kao korisnik kredita dana 1. lipnja 2005. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102442910. Predmetnim ugovorom odobren mu je i isplaćen kredit u iznosu od 24.800,00 CHF, protuvrijednost u kunama, obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, što je na dan isplate kredita 2. lipnja 2005. iznosilo 118.209,20 kn. Ugovor je sklopljen uz promjenjivu kamatu sukladno odlukama Banke koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 7,99% godišnje. Kredit je vraćen u cijelosti, otplatom u 96 jednakih mjesečnih anuiteta, gdje je pojedini anuitet u trenutku zaključenja ugovora iznosio 350,46 CHF. Na ime vraćanja predmetne ugovorne obveze tužitelj je izvršio uplate u ukupnom iznosu od 175.907,18 kn.

1.2. Tužitelj smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik u ugovoru koristio nedopuštene i nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe, kako odredbu koja se odnosi na ugovorenu kamatnu stopu za koju je određeno da je tuženik može jednostrano mijenjati prema svojim Odlukama, tako i odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu kojom je vraćanje kreditnih anuiteta po dospijeću, time i kredita u cjelini, vezano uz stranu valutu CHF (švicarski franak), zbog čega smatra da je ponašanje tuženika u ovom ugovornom odnosu predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu.

1.3. Takav stav temelji prije svega na utvrđenjima postojanja istih povreda ovakvog ugovornog odnosa na štetu potrošača od strane i banke tuženika, u pravomoćnim sudskim presudama s obvezujućim pravnim učinkom donesenim u sporu povodom kolektivne tužbe koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač, protiv ukupno osam banaka koje posluju u RH, između ostalih i protiv tuženika.

1.4. Predmet ove tužbe je isplata s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezane uz valutu švicarski franak (CHF), kojom je povrat obveza iz kredita ugovoreno prema srednjem tečaju tuženika za navedenu valutu na dan odobrenja žiro- računa banke i sav rizik u vezi toga prebačen na tužitelja (odredba o valutnoj klauzuli iz čl. 7. st. 3. Ugovora o kreditu), za koju dakle tužitelj smatra da je u predmetnom kreditnom ugovornom odnosu od strane tuženika kao trgovca prema njemu kao potrošaču primijenjena nedopušteno i nepošteno, slijedom čega ujedno smatra da se radi o ništetnoj odredbi (o čemu je sud po zakonu dužan voditi računa ex offo) te da zbog toga ima pravo na novčano obeštećenje – restituciju koju ovom tužbom stoga i potražuje. Vezano uz navedeno, tuženik je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu koristio nedovoljno razumljive ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a da prije toga nije korisniku kredita, ovdje tužitelju, pojasnio posljedice i doseg takvih odredbi po njega kao potrošača.

1.5. Nadalje je tuženik u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s potrošačima, pa tako i tužiteljem, propustio istome dati sve potrebne informacije, a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač, pa tako i tužitelj, mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, s time da je priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata bankama, pa tako i tuženiku, u trenutku pregovora i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tužitelj ističe da su banke kao trgovci, pa tako i tuženik, bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule. Banke, pa tako i tuženik, imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni, na štetu potrošača, a unatoč tome su potrošače i poticale na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima. Banke pa tako i tuženik, time su svjesno o svemu tome propustile informirati klijente kao buduće korisnike kredita, pa tako i ovdje tužitelja, što je dovelo do toga da su ugovorne odredbe u predmetnom Ugovoru o kreditu, u dijelu ugovorene valutne klauzule u CHF nepoštene i nedopuštene te time i ništetne.

1.6. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012. od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., pravomoćno je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, te da su odredbe Ugovora o kreditu u spornom periodu, a koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica- švicarski franak nepoštene i nedopuštene, a uslijed čega su ništetne.

1.7. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je na kraju i presudu poslovni broj Rev- 2211/2018-11 od 03. rujna 2019., kojom su konačno i u potpunosti razriješena sva sporna pitanja iz kolektivnog spora koji je udruga Potrošač pokrenula protiv 8 banaka koje posluju u Republici Hrvatskoj, među kojima i protiv tuženika. Također, sva opisana utvrđenja iz kolektivnog spora udruge Potrošač protiv banaka, temeljem čanka 118. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čanka 106. st. 1. istoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi restitucije koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Drugim riječima, utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli je kao prethodno pitanje u smislu čl. 12. st. 1. ZPP-a riješeno u gore spomenutom kolektivnom sporu, te je stajalište tužitelja da se ima direktno, s obvezujućim učinkom primijeniti i na ovaj spor. Takav stav je zauzeo i Vrhovni sud RH u presudi broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. u kojoj se navodi: “prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502 a st. 1. ZPP- a..., shodno tome nije potrebno u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a”.

1.8. Stoga tužitelj postavljenim tužbenim zahtjevom traži plaćanje iznosa od 1.864,24 € sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog iznosa, pa do isplate na način kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu iz tužbe.

2. U pisanom odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Stoga, tuženik ističe da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe. Stoga, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 31. svibnja 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

2.1. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse drugostupanjskog suda. Dana 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019., posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite. Navedeno potvrđuju i odluke Suda EU u predmetima C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom ou odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

2.2. Tuženik stoga ističe se da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužitelju te je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe. Također, VSRH u cit. odluci nije iznio nikakve nove okolnosti što se tiče navodnih povreda učinjenih s aspekta kolektivne zaštite, odnosno samo se pozvao na utvrđenja VTS-a iz pobijane odluke. S tim u vezi tuženik ističe da je sam VTS (a kako je to potvrđeno i odlukom VSRH- a) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenog, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacija koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a tuženik se očituje kako slijedi.

2.3. Nastavno na gore navedeno, u ovom postupku tuženik predlaže utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. Tuženik navodi da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

2.4. Kako je potraživanje tužitelja zastarjelo protekom trogodišnjeg zastarnog roka, tužitelj u potpunosti neosnovano traži isplatu te pritom pogrešno postavlja tijek zakonskih zateznih kamata. Pored svega dosad iznesenog, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 383,57 € sa zakonskim zateznim kamatama kako je to navedeno u točki VII. odgovora na tužbu.

3. Radi razjašnjenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica izvedeni su dokazi čitanjem Ugovora o kreditu od 1. lipnja 2005., otplatne tablice (list 11-13), Obavijesti o promjeni kamatne stope (list 14-19), otplatnog plana (list 20), prometa po partiji kredita (listovi 21-31), reklamnog materijala za stambene kredite tuženika (listovi 64-74), informacije o pojmu valutne klauzule (listovi 75-79), Priopćenja HNB-a od 21. siječnja 2015. (listovi 80-90), pisanog iskaza FE (listovi 91-92), korespondencije FE (listovi 93-96), dopisa Trgovačkog suda od 7. lipnja 2013. (listovi 98-100), obrasca VR1-izvješća o izloženosti valutnom riziku (list 101), pregleda prometa po partiji kredita od 2. lipnja 2005. do 10. lipnja 2013. (listovi 171-181), grafičkog prikaza: otvorenosti devizne pozicije tuženika, iskaza tužitelja saslušanog kao stranke u svrhu dokazivanja, te nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Slađane Srnec.

4. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023, dalje u tekstu: ZPP), te je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Podneskom od 7. siječnja 2025. tužitelj je po primitku nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo i financije Slađane Srnec, mag. oec. postavio konačni tužbeni zahtjev, tako da je umjesto prvotnih 1.864,24 € iz tužbe potraživao iznos od 1.918,20 €, slijedom čega je izvršena preinaka tužbe sukladno čl. 191. ZPP-a ("Narodne novine", broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023, dalje u tekstu: ZPP), povećanjem tužbenog zahtjeva za iznos od 53,96 € sa zakonskom zateznom kamatom kako je to navedeno u podnesku tužitelja od 7. siječnja 2025.

6. Tuženik se objektivnoj preinaci tužbe protivio, međutim sud je rješenjem donesenim u sklopu presude dopustio objektivnu preinaku tužbe, na način kako je tužitelj postavio tužbenim zahtjevom u podnesku od 7. siječnja 2025., a ovo iz razloga jer je do preinake tužbe došlo nakon što je tužitelju dostavljen nalaz i mišljenje vještaka, pa je tužba preinačena u skladu s tim dokazom, slijedom čega je preinaka pravovremena i tuženik se istoj ne može protiviti u smislu čl. 190. st. 2. ZPP-a. U tom smislu je 26. studenog 2021. na sastanku Predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaćen (novi) zaključak da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

7. Nesporno je da su stranke dana 1. lipnja 2005. sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51404627-5102442910, temeljem kojega je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 24.800,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.

8. Saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja tužitelj je iskazivao da je predmetni kredit podignut dijelom radi pokrivanja minusa na tekućem računu, a dijelom radi završetka kuće u kojoj živi s obitelji, što znači da je podignut isključivo za vlastite potrebe njega i njegove obitelji. Radi se o obiteljskoj kući u kojoj živi s obitelji i u kojoj se ne obavlja nikakva trgovačka djelatnost, niti je u njoj bio bilo kakav obrt, trgovačko društvo, te nikada nije bila iznajmljivana. Navodi da je kredit podigao jer mu je djelatnica banke prije potpisivanja objasnila da se radi o najsigurnijem kreditu sa stabilnim tečajem i najmanjom kamatnom stopom. Nije ga ni na koji način upozorila o bilo kakvim kreditnim rizicima. Da je znao da će doći do takve promjena uvjeta, nikada navedeni kredit ne bi podigao. Kredit je potpisao na unaprijed pripremljenom obrascu u odnosu na koji nije imao mogućnost pregovaranja o kreditnim uvjetima.

9. U pravomoćnim presudama donesenim u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012 (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.,) i revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/2014-2 9. travnja 2015., te poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., izraženo je pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenim između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu valutnu klauzulu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nerazumljive i nepoštene, a sve sukladno odredbama čl. 81., 82. i 90., Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 - dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. sukladno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07), te se prema odredbi članka 502. c ZPP fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavak 1. tog zakona. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojana povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, što znači da pozivom na odredbu čl. 502. c ZPP ta shvaćanja imaju direktan učinak i na ovaj konkretan slučaj.

10. Slijedom navedenog zaključak je suda da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako da što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Slijedom navedenog, zaključak je suda da tužitelj nedvojbeno ima status potrošača u smislu čl. 3. ZZP-a.

11. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, pa do 6. kolovoza 2007. bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, dalje ZZP/03), koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

12. Zaključak je suda da je nesporno tuženik raspolagao informacijama o mogućim rizicima o kojima je trebao informirati tužiteljicu sve kako bi tužiteljici bilo omogućeno da procjeni je li predloženi Ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i financijskoj situaciji, što je tuženik u obvezi prema Zakonu o kreditnim institucijama. Međutim, sud smatra da tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku, a odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF su pisane na obrascu koji je unaprijed pripremljen i na koje tužitelj nije mogao imati utjecaja, pa su ništetne. Slijedom navedenog, sud zaključuje da su sporne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, ništetne u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2., čl. 84. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003 i dr.; dalje ZZP), te čl. 322. st. 1. u vezi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005 i dr.; dalje ZOO).

13. Tuženik je stavio prigovor da je u odnosu na sve iznose koji su predmet tužbenog zahtjeva nastupila zastara.

14. Nije osnovan prigovor zastare potraživanja. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela dana 30. siječnja 2020. zauzeo je pravno shvaćanje da "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Budući da je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 31. svibnja 2023., to nije protekao zastari rok od pet godina iz članka 225. ZOO.

15. U odnosu na eventualnu zastaru tražbine u slučaju preinake tužbe, u konkretnom slučaju primjenjuje se pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske doneseno na sjednici Građanskog odjela održanoj 27. svibnja 2024. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

16. Sud je na okolnost više preplaćenih iznosa s osnova promjene mjesečnih anuiteta (valutna klauzula vezana uz CHF) proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Slađani Srnec, mag. oec., koja je 1. prosinca 2024. dostavila u spis pisani nalaz i mišljenje.

17. Nalazu je prigovarao tuženik, ali su njegovi prigovori pravne prirode i ne odnosi se na matematički izračun, kako je sam i naveo u podnesku od 23. prosinca 2024., te na ročištu glavne rasprave 5. veljače 2025. Tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti i u skladu s nalazom i mišljenjem, podneskom od 7. siječnja 2025. sredio tužbeni zahtjev. Kako stranke nisu tražile da se vještak usmeno sasluša na ročištu, sud je u cijelosti prihvatio pisani nalaza vještaka jer je vještak stručna osoba, a nalaz i mišljenja dala je u skladu s pravilima struke na temelju podataka u spisu i sukladno zadatku suda.

18. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Slađane Srnec i sadržaja priloženih isprava proizlazi da je kredit u iznosu od 24.800,00 CHF isplaćen 2. lipnja 2005. po tečaju koji je iznosio 4,766500 HRK za 1 CHF, a otplata kredita ugovorena je u 96 mjesečna anuiteta, u iznosu od 350,46 CHF. Datum isplate kredita 2. lipnja 2005., za koji se veže početni tečaj uzet je iz otplatnog plana. Kredit je otplaćen u cijelosti 1. lipnja 2013. Preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike) kada je tečaj bio veći od početnog iznosi 17.342,40 HRK, odnosno 2.301,77 €. Negativne tečajne razlike kada je tečaj bio manji od početnog iznose 2.889,97 HRK ili 383,57 €. Neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 14.452,43 HRK, odnosno 1.918,20 €.

19. Budući da je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, te je utvrdio da je tužitelj platio više s osnova povrata kredita i to zbog promjene tečaja CHF, odnosno zbog primjene ništetne ugovorne odredbe u ukupnom iznosu od 1.918,20 €, naloženo je tuženiku vratiti tužitelju navedeni iznos i to sa zakonskom zateznom kamatom od dana preplate svakog pojedinog iznosa, kako je to utvrđeno na temelju provedenog financijskog vještačenja, sve primjenom odredbi čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. te čl. 29. st. 2. ZOO-a, na način kako je presuđeno u točki I. izreke ove presude. Ovo iz razloga jer je tuženik nepošten stjecatelj (čl. 1115. ZOO) jer je s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03 već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što bude primio temeljem tako ugovorenih odredbi ne pripada.

20. U odnosu na postavljeni prigovor radi prijeboja potraživanja od strane tuženika sud je utvrdio da je isti neosnovan u cijelosti iz razloga jer je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da je sukladno nalazu i mišljenju vještaka uzeo u obzir obračun vještaka i kada je tečaj bio manji i kada je bio veći, te je tužbeni zahtjev postavio prema nalazu i mišljenju vještaka u iznosu razlike pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, a što iznosi 1.918,20 €. Stoga je odlučeno na način naveden kao u točki III. izreke presude.

21. I tužitelj i tuženik tražili su naknadu parničnog troška prema troškovnicima koje su predali u spis.

22. Trošak tužitelja utvrđen je prema vrijednosti predmeta spora, troškovniku predanom u spis, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023) i odnosi se na nagradu punomoćnika odvjetnika za sastav tužbe u iznosu od 200,00 € prema Tbr. 7.1.OT, za sastav podneska od 7. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 € prema Tbr. 8.1. OT, zastupanje na ročištima 6. veljače 2023., 15. listopada 2023. i 5. veljače 2025., za svako iznos od 200,00 € prema Tbr. 9.1. OT, a priznat je i pristup na ročište radi objave presude u iznosu od 100,00 € prema Tbr. 9.3. OT, PDV od 25% na navedene radnje odvjetnika u iznosu od 275,00 €, te u cijelosti predujam za vještačenje u iznosu od 400,00 €, tako da ukupni parnični trošak tužitelja iznosi 1.775,00 €, koji mu je dosuđen u cijelosti temeljem čl. 154. st.1. ZPP-a na način naveden u točki II. izreke presude.

23. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude i rješenja.

Koprivnica, 21. veljače 2025.

Sutkinja:

Sonja Gundić-Biškup

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostaviti:

1. Odvjetnik Zoran Kurcinak, Koprivnica

2. Odvjetnica Dora Hanžeković Žuža, Radnička cesta 22, Zagreb