REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-2106/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 27. studenog 2024. godine u nazočnosti zamj. pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 21. veljače 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba čl.1., čl.2. i čl.7. kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula), a koje odredbe su sadržane u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3207563363/06, kreditna partija 7103335274 od 05.10.2006.g. koji je ovjeren pred javnim bilježnikom Zrinkom Milić-Štrkalj u Splitu dana 09.10.2006.g. pod brojem OV-13012/06.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF isplatiti tužitelju ukupan iznos od 1.133,07 EUR sa zakonskim zateznim kamatama do 31.7.2015.godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015.godine do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.1.2023.godine sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate na iznos od:

-39,04 EUR koja teče od 15.4.2014. godine do isplate,

-50,31 EUR koja teče od 15.5.2014. godine do isplate,

-50,67 EUR koja teče od 15.6.2014. godine do isplate,

-51,84 EUR koja teče od 15.7.2014. godine do isplate,

-52,78 EUR koja teče od 15.8.2014. godine do isplate,

-53,02 EUR koja teče od 15.9.2014. godine do isplate,

-54,02 EUR koja teče od 15.10.2014. godine do isplate,

-55,46 EUR koja teče od 15.11.2014. godine do isplate,

-55,74 EUR koja teče od 15.12.2014. godine do isplate,

-55,95 EUR koja teče od 15.1.2015. godine do isplate,

-55,84 EUR koja teče od 15.2.2015. godine do isplate,

-55,84 EUR koja teče od 15.3.2015. godine do isplate,

-55,84 EUR koja teče od 15.4.2015. godine do isplate,

-55,84 EUR koja teče od 15.5.2015. godine do isplate,

-55,84 EUR koja teče od 15.6.2015. godine do isplate,

-55,84 EUR koja teče od 15.7.2015. godine do isplate,

-55,84 EUR koja teče od 15.8.2015. godine do isplate,

-55,84 EUR koja teče od 15.9.2015. godine do isplate,

-55,84 EUR koja teče od 15.10.2015. godine do isplate,

-55,84 EUR koja teče od 15.11.2015. godine do isplate,

-55,84 EUR koja teče od 15.12.2015. do isplate; te mu u istom roku platiti i zakonske zatezne kamate na iznos od:

-2,72 EUR koja teče od 15.11.2008. godine do 30.rujna 2015.godine,

-11,09 EUR koja teče od 15.1.2009. godine do 30.rujna 2015.godine,

-11,23 EUR koja teče od 15.2.2009. godine do 30.rujna 2015.godine,

-6,76 EUR koja teče od 15.3.2009. godine do 30.rujna 2015.godine,

-7,79 EUR koja teče od 15.4.2009. godine do 30.rujna 2015.godine,

-7,99 EUR koja teče od 15.5.2009. godine do 30.rujna 2015.godine,

-6,23 EUR koja teče od 15.6.2009. godine do 30.rujna 2015.godine,

-6,54 EUR koja teče od 15.7.2009. godine do 30.rujna 2015.godine,

-5,16 EUR koja teče od 15.8.2009. godine do 30.rujna 2015.godine,

-7,07 EUR koja teče od 15.9.2009. godine do 30.rujna 2015.godine,

-4,95 EUR koja teče od 15.10.2009. godine do 30.rujna 2015.godine,

-6,32 EUR koja teče od 15.11.2009. godine do 30.rujna 2015.godine,

-6,10 EUR koja teče od 15.12.2009. godine do 30.rujna 2015.godine,

-9,79 EUR koja teče od 15.1.2010. godine do 30.rujna 2015.godine,

-12,16 EUR koja teče od 15.2.2010. godine do 30.rujna 2015.godine,

-11,65 EUR koja teče od 15.3.2010. godine do 30.rujna 2015.godine,

-14,01 EUR koja teče od 15.4.2010. godine do 30.rujna 2015.godine,

-18,32 EUR koja teče od 15.5.2010. godine do 30.rujna 2015.godine,

-19,09 EUR koja teče od 15.6.2010. godine do 30.rujna 2015.godine,

-24,13 EUR koja teče od 15.7.2010. godine do 30.rujna 2015.godine,

-23,96 EUR koja teče od 15.8.2010. godine do 30.rujna 2015.godine,

-34,39 EUR koja teče od 15.9.2010. godine do 30.rujna 2015.godine,

-28,31 EUR koja teče od 15.10.2010. godine do 30.rujna 2015.godine,

-29,72 EUR koja teče od 15.11.2010. godine do 30.rujna 2015.godine,

-35,70 EUR koja teče od 15.12.2010. godine do 30.rujna 2015.godine,

-36,28 EUR koja teče od 15.1.2011. godine do 30.rujna 2015.godine,

-33,97 EUR koja teče od 15.2.2011. godine do 30.rujna 2015.godine,

-35,37 EUR koja teče od 15.3.2011. godine do 30.rujna 2015.godine,

- 35,44 EUR koja teče od 15.4.2011. godine do 30.rujna 2015.godine,

-39,70 EUR koja teče od 15.5.2011. godine do 30.rujna 2015.godine,

-48,77 EUR koja teče od 15.6.2011. godine do 30.rujna 2015.godine,

-59,08 EUR koja teče od 15.7.2011. godine do 30.rujna 2015.godine,

-69,84 EUR koja teče od 15.8.2011. godine do 30.rujna 2015.godine,

-52,19 EUR koja teče od 15.9.2011. godine do 30.rujna 2015.godine,

-46,25 EUR koja teče od 15.10.2011. godine do 30.rujna 2015.godine,

-46,65 EUR koja teče od 15.11.2011. godine do 30.rujna 2015.godine,

-47,47 EUR koja teče od 15.12.2011. godine do 30.rujna 2015.godine,

-52,59 EUR koja teče od 15.1.2012. godine do 30.rujna 2015.godine,

-54,13 EUR koja teče od 15.2.2012. godine do 30.rujna 2015.godine,

-52,45 EUR koja teče od 15.3.2012. godine do 30.rujna 2015.godine,

-52,20 EUR koja teče od 15.4.2012. godine do 30.rujna 2015.godine,

-53,05 EUR koja teče od 15.5.2012. godine do 30.rujna 2015.godine,

-54,53 EUR koja teče od 15.6.2012. godine do 30.rujna 2015.godine,

-52,69 EUR koja teče od 15.7.2012. godine do 30.rujna 2015.godine,

-52,18 EUR koja teče od 15.8.2012. godine do 30.rujna 2015.godine,

-47,65 EUR koja teče od 15.9.2012. godine do 30.rujna 2015.godine,

-51,55 EUR koja teče od 15.10.2012. godine do 30.rujna 2015.godine,

-53,37 EUR koja teče od 15.11.2012. godine do 30.rujna 2015.godine,

-52,16 EUR koja teče od 15.12.2012. godine do 30.rujna 2015.godine,

-50,72 EUR koja teče od 15.1.2013. godine do 30.rujna 2015.godine,

-50,22 EUR koja teče od 15.2.2013. godine do 30.rujna 2015.godine,

-49,70 EUR koja teče od 15.3.2013. godine do 30.rujna 2015.godine,

-53,30 EUR koja teče od 15.4.2013. godine do 30.rujna 2015.godine,

-48,00 EUR koja teče od 15.5.2013. godine do 30.rujna 2015.godine,

-47,14 EUR koja teče od 15.6.2013. godine do 30.rujna 2015.godine,

-47,66 EUR koja teče od 15.7.2013. godine do 30.rujna 2015.godine,

-47,11 EUR koja teče od 15.8.2013. godine do 30.rujna 2015.godine,

-49,05 EUR koja teče od 15.9.2013. godine do 30.rujna 2015.godine,

-50,31 EUR koja teče od 15.10.2013. godine do 30.rujna 2015.godine,

-50,92 EUR koja teče od 15.11.2013. godine do 30.rujna 2015.godine,

-53,10 EUR koja teče od 15.12.2013. godine do 30.rujna 2015.godine,

-50,90 EUR koja teče od 15.1.2014. godine do 30.rujna 2015.godine,

-51,79 EUR koja teče od 15.2.2014. godine do 30.rujna 2015.godine,

-53,10 EUR koja teče od 15.3.2014. godine do 30.rujna 2015.godine,

-12,92 EUR koja teče od 15.4.2014.godine do 30.rujna 2015.godine;

dok se tužbeni zahtjev odbija za više zatraženi iznos od 2.296,68 EUR sa zakonskim zateznim kamatama do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.1.2023.godine sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, na iznos od:

-2,72 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-11,09 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-11,23 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-6,76 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-7,79 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-7,99 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-6,23 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-6,54 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-5,16 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-7,07 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-4,95 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-6,32 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-6,10 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-9,79 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-12,16 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-11,65 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-14,01 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-18,32 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-19,09 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-24,13 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-23,96 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-34,39 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-28,31 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-29,72 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-35,70 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-36,28 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-33,97 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-35,37 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

- 35,44 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-39,70 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-48,77 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-59,08 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-69,84 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-52,19 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-46,25 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-46,65 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-47,47 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-52,59 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-54,13 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-52,45 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-52,20 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-53,05 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-54,53 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-52,69 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-52,18 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-47,65 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-51,55 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-53,37 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-52,16 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-50,72 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-50,22 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-49,70 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-53,30 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-48,00 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-47,14 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-47,66 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-47,11 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-49,05 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-50,31 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-50,92 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-53,10 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-50,90 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-51,79 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-53,10 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate,

-39,04 EUR koja teče od 30.rujna 2015.godine do isplate.

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.650,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

Obrazloženje

Dana 23.svibnja 2023.godine zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj: 3207563363/06 dana 5.10.2006.godine, temeljem tog ugovora tuženik da je odobrio namjenski kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Predmetnim ugovorom o kreditu da su povrijeđena prava tužitelja kao potrošača, jer je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (dalje: CHF). Cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa da predstavlja nepoštenu poslovnu praksu. Naime, odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojim se glavnica kredita veže za valutu CHF prosječnom potrošaču da je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja HRK prema EUR, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi ugovaranje valutne klauzule. Tužitelju kao prosječnom potrošaču da nije bio poznat rizik tečaja CHF, a on očito da nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već da je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u HRK prema tečaju CHF, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za CHF uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer je tuženik za taj rizik znao, ali ga je prešutio dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tuženik privlačio potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla banka da je sporni kreditni proizvod sa valutnom klauzulom CHF prikazala kao povoljniji, te da je tužitelj postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Primjena valutne klauzule u CHF u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune je nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije CHF u odnosu na EUR, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula ZOO predviđena. U odnosu na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada), tužitelj ističe kako nije sporno da je ista ugovorena u određenom postotku od ukupnog iznosa kredita, ali da to ne znači ujedno da se radi o poštenoj ugovornoj odredbi o kojoj su stranke pojedinačno pregovarale. Naknada zbog prijevremene otplate kredita (izlazna naknadu) predmetnim ugovorom da uopće nije određena, već da je isključivo ovisila o aktima tuženika, odnosno dužnu činidbu je mogao izračunati sam o tuženik. Tužitelj ističe da je tuženik svoje kreditne proizvode prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode po formuliranom standardnom obrascu i da nije ostavio mogućnost tuženiku da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. To da je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tužitelj napominje da je u odnosu nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem je pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH, posl.br.Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018.g., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu, tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a. Vrhovni sud RH da je po podnesenim revizijama banaka donio odluku posl.br.Rev- 2221/2018-11 od 03.rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH, o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa sukladno odredbama čl.502.c.ZPP-a i čl.118.ZZP-a da je omogućio potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja CHF došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta, jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF, te je propisan direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude iz postupka zaštite kolektivnih interesa. Naime, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. (tako i Županijski sud u Zagrebu posl.br.Gž-2828/2021 od 25.siječnja 2022.g., Županijski sud u Zagrebu posl.br.Gž-2000/2021 od 06.srpnja 2021.g.). U konkretnom slučaju između stranaka da je zaključen Dodatak/Aneks osnovnom Ugovoru, ali njegovim zaključenjem da nije otklonjena posljedica ništetnosti Ugovora u pogledu valutne klauzule, a samim time i gubitak pravnog interesa za podnošenjem tužbe. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR da je izvršena temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZIDZPK), a da se radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se postiže sporazum iz čl.19.c. toč.6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže Zakon. Prema tome, tzv.konverzija, odnosno potpisivanje Dodatka/Aneksa Ugovoru između stranaka da nije od značaja za tužbeno traženje budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim dodacima/aneksima, da se izrijekom ne spominje način na koji bi se trebala riješiti eventualna ništetnost odredbi koje se tiču valutne klauzule. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Dodacima/Aneksima Ugovoru uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih iznosa uslijed nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Nadalje, na temelju Direktive 93/13, te na temelju odluke Vrhovnog suda RH posl.br.Rev- 2868/2018 od 12.veljače 2019.g. tužitelj da ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda RH posl.br.Gos- 1/2019 od 04.ožujka 2020.g., jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 V protiv Erste Bank HungaryZrt od 14.ožujka 2019.g. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, već se morala uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka, što ovdje nije slučaj jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa uslijed ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF. Isto tako, Vrhovni sud RH svojom odlukom posl.br.Rev-2245/17 od 20.ožujka 2018.g. da je zauzeo pravno shvaćanje o punoj restituciji potrošača koja odluka, između ostalog sadrži tri pravila o učincima ništetnosti iz presuda Europskog suda u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15. Da tužitelj ima pravni interes za vođenjem ovog postupka da proizlazi i iz kondemnatorno postavljenog tužbenog zahtjeva, kod kojeg tužitelj ne mora dokazivati postojanje pravnog interesa. Budući da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada), te naknadu za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada), tužitelj da ima pravo na povrat onoga što je tuženik primio s osnove ništetnih odredbi Ugovora sukladno čl.323.st.1.ZOO-a. Tuženik je temeljem ništetnih ugovornih odredbi nepripadno stekao određene mjesečne iznose koje tužitelj potražuje temeljem čl.296. st.1. te čl.324. st.1. i 2. u svezi s čl.323.st.1.ZOO-a. Tužitelj postavlja zahtjev tako da traži da isti u dijelu glasi:

"I/ Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj: 3207563363/06 od dana 05.10.2006.god. kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula).

II/ Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj: 3207563363/06 od dana 05.10.2006.god., kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada), te dio odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada)." Navodi da će tužbeni zahtjev po pitanju povrata više plaćenih iznosa sa kamatama vezano za ove dvije ništetne odredbe urediti, a što je i napravio podneskom od 15.rujna 2023.godine, tako da na ime preplate s osnova valutne klauzule potražuje iznos od 3.414,60 eura sa kamatama, a na ime tzv. ulazne naknade iznos od 14,44 eura sa kamatama.

Tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu 3207563363/06 od 5.10.2006. godine kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 23.000,00 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelj u tužbi da postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, na ulaznu i na izlaznu naknadu te postavlja kondemnatorne tužbene zahtjeve za isplatu neodređenih iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Podneskom od 15. rujna 2023. godine tužitelj da je uredio tužbeni zahtjev kojim sada traži utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i na ulaznu naknadu te postavlja sljedeće kondemnatorne tužbene zahtjeve: zahtjev za isplatu iznosa od 3.414,60 EUR/ 25.727,73 HRK zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na ime tečajnih razlika; zahtjev za isplatu iznosa od 14,44 EUR/ 108,82 HRK zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na ime ulazne naknade. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja, te detaljno navodi razloge i svoj stav po svim bitnim pitanjima. Ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon da ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa da je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetni podnesak kojim je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev podnesen dana 15.09.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa da se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 15.09.2018. godine nastupila zastara. Što se tiče konverzije kredita sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), tuženik navodi da je činjenica da su stranke dana 4.0.2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15), ključna činjenica u ovom postupku. Tim dodatkom da su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja da je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom da je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik detaljno u svom odgovoru na tužbu obrazlaže način i efekte provedene konverzije, koja je provedena po pozitivnim propisu, obrazlaže i način izračuna konverzije. Dakle, zakonom da je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 da nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Nadalje, tuženik da je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka da je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Upravo da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što da uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku, o kojoj se tuženik očituje u nastavku. Zaključno, tuženik navodi da je tužitelj prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te da ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Tuženik se u cijelosti protivi i navodima tužitelja vezano za naknadu za obradu kredita, protivi se zahtjevu tužitelja i u tom dijelu te to također detaljno obrazlaže. Protivi se i tijeku zatraženih zakonskih kamata. Navodi da, ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj da bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da tužbu odbaci, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

Nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tužitelj svojim podneskom od 27.svibnja 2024.godine konačno uređuje svoj tužbeni zahtjev tako da isti u tč.I. glasi kao u tč.I. izreke ove presude, a potražuje s naslova nepoštene i ništetne valutne klauzule ukupan iznos preplate od 3.429,75 eura sa zakonskim zateznim kamatama. Dakle, što se tiče ranijeg zahtjeva vezano za ništetnost i isplatu temeljem odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, tužitelj je povukao tužbu u tom dijelu zahtjeva i više ne traži ni utvrđenje ništetnom niti isplatu temeljem te odredbe.

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu vezano za valutnu klauzulu u CHF odnosno valutu CHF, kao i zahtjev da se ta odredba ugovora o kreditu utvrdi ništetnom.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o namjenskom kreditu 7103335274 zaključenog između stranaka dana 5.listpada 2006.godine sa pripadajućom dokumentacijom; Dodatka ugovora o kreditu zaključenog između stranaka dana 4.siječnja 2016.godine sa svom pripadajućom dokumentacijom; financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl.oecc. Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o.Split) te saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

Tužiteljica u svom iskazu navodi da je zaključila sa tuženikom ugovor o namjenskom kreditu, 2006. godine i da je tada bila klijentica tuženika, preko njih da je primala plaću, kredit da joj je trebao radi uređenja stana u [adresa], vlasnica tog stana da je njena majka i da ona sada stanuje u tom stanu, s tim da je privremeno zbog bolesti kod tužiteljice. Navodi da je pristupila kod tuženika, kazala da joj treba namjenski kredit i da joj je ponuđeno ono što je tuženik imao u ponudi, da je mogla podići kunski i eurski kredit, ali da joj je preporučen kredit vezan za švicarski franak, kao najpovoljniji kredit, ti krediti da su tada bili aktualni i da se činilo da su najpovoljniji jer su kamate bile manje i samim tim mjesečne rate. Navodi da je pristala na zaključenje tog pravnog posla, da nije bilo nikakvog razloga sumnji vezano za promjenu tečaja švicarskog franka, o tome da nije bilo niti priče, ništa posebno da nije pitala jer joj se tada činilo da je sve jasno, da je kredit podigla, bila kod javnog bilježnika, tamo da se nije posebno pričalo o ovom kreditu, a da je prije zaključenja pročitala tekst ugovora i da nije bilo nikakvih nejasnoća, navodi da zna što je valutna klauzula. Kredit da je realiziran, da je uredno otplaćivala rate kredita, da se ne može sjetiti koliko je bila početna rata u kunama, ali da je kroz vrijeme ta rata zasigurno narasla za 50 %, u banku da nije išla reprogramiranja kredita jer je smatrala da to neće biti pozitivno riješeno, da je nastavila plaćati rate kredita, kada se ostvarila mogućnost konverzije kredita po zakonu, da je obaviještena od strane banke, dobila izračun i da joj se to zaista činilo povoljnim pa da je tome pristupila i zaključila dodatak ugovoru. Kredit da je otplatila prije nekih 6-7 godina, a nakon konverzije da je kredit bio za nju povoljan. Navodi da nije vlasnica trgovačkog društva niti obrta, ni danas, a ni u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, ovaj kredit da je trebao biti podignut i da je iskorišten isključivo za uređenje stana za stanovanje, ne u svrhu iznajmljivanja turistima ili dugoročnog najma. Na posebno pitanje pun. tuženika je li tužiteljica prilikom zaključenja ugovora o kreditu uočila odredbu vezano za naknadu za zaključenje kredita, tužiteljica navodi da je to bilo davno i da se sada zaista tog detalja ne može sjetiti. Tužiteljica nadalje navodi da ne zna i ne može se sjetiti je li kod zaključenja ugovora o kreditu trebala platiti tzv. ulaznu naknadu.

Sud poklanja vjeru iskazu tužiteljice u cijelosti, iskaz je logičan i uvjerljiv, u skladu sa svim dokazima, tužitelja je, između ostalog, dokazala svoj status potrošača u ovom pravnom poslu, namjenskom kreditu za adaptaciju stana, dakle, tužiteljica ima status potrošača i novac koji joj je stavljen na raspolaganje iskorišten je za osobne potrebe tužiteljice kao potrošača.

Među strankama nije sporno, a to je utvrđeno i pregledom dokumentacije priložene spisu, da je između stranaka dana 5.listopada 2006.godine zaključen Ugovor o namjenskom kreditu, radi se o namjenskom kreditu za adaptaciju stana, tuženik je kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 23.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB za CHF na dan korištenja kredita; utvrđena je početna kamatna stopa od 4,50 % godišnje, promjenjiva, kredit je odobren na rok otplate od 120 mjeseci. Stranke su dana 4.siječnja 2016.godine zaključile Dodatak predmetnog Ugovora o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, utvrđen je iznos preplate prema Dodatku na dan 30.rujna 2015.godine u iznosu od 2.296,68 eura.

Među strankama je sporno je li odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa temeljem te ništetne odredbe, te je li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu sukladno ZIDZPK prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku. Istaknut je i prigovor zastare potraživanja.

Prvenstveno je, po pitanju zahtjeva na utvrđenje odredbi ugovora ništetnima, trebalo zauzeti stav, bez obzira na provedenu konverziju kredita, a do konverzije i po temeljnom ugovoru o kreditu vezano za odredbu o valuti CHF, a tek onda odlučiti o efektima konverzije vezano za tužiteljev zahtjev na utvrđenje i isplatu. Za navesti je da se treba osvrnuti na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Sud drži, temeljem svih izvedenih dokaza, iskaza samog tužitelja, da se sa njim, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o okolnostima koje su vezane za tzv.valutnu klauzulu, baš u valuti CHF. Kako predmet ovog postupka nije utvrđenje ništetnom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i preplate temeljem te ništetne odredbe, to se sud samo osvrnuo na stav po pitanju ništetnosti i te odredbe.

Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, pa je i ovaj zahtjev tužitelja na utvrđenje valjalo prihvatiti kao osnovan i odlučiti kao u izreci ove presude. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF). Provedena konverzija nema utjecaja na ovlaštenje suda da utvrdi ništetnima predmetne odredbe iz temeljnog ugovora o kreditu, jer se upravo zahtjev tužitelja za isplatu i temelji na preplati temeljem takvih odredbi prije provedene konverzije i u ovom dijelu konverzija nema učinaka i na to utjecaja. Predmet konverzije i učinak iste nije se ni bavio ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranju valutne klauzule u CHF, tek je vezano za kolektivni spor i presuđenje i utvrđenja iz istog, došlo do situacije da su ove dvije odredbe u takvim ugovorima utvrđene ništetnima, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u EUR, jer se radi o intervenciji države u jako problematičnu situaciju u kojoj se našao veliki broj građana, a upravo zbog ogromne aprecijacije tečaja u CHF u odnosu na kunu.

Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ovaj sud je stava da predmetni ugovor o kreditu iz 2005.godine može opstati i pored ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom banke i valutne klauzule u CHF, jer iste nisu bile uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

Potrošači po ugovorima sa valutnom klauzulom u CHF su po odlukama vezano za kolektivnu tužbu, a takvi ugovori su bili po iznosima neznatniji od npr.namjenskih, stambenih kredita i otplaćeni su mahom prije konverzije, namireni i obeštećeni vezano za ništetne odredbe svojih ugovora, promjenjivu kamatnu stopi i valutu CHF. Jedan dio potrošača, kao što je ovdje slučaj, bio je u tako lošoj situaciji da je pristupio konverziji kada se ostvarila ta zakonska mogućnosti, ali provedena konverzija, vezano za sadržaj iste, zaista ne može dovesti do drugačijeg položaja ovih potrošača u odnosu na one koji su kredite otplatili prije zakonske mogućnosti konverzije ili onih koji nisu konvertirali svoje kredita, odnosno, prema stavu ovog suda, potrošači koji nisu pristupili konverziji odnosno prihvatili izračun konverzije od strane banke-kreditora, ne mogu biti u povoljnijem položaju od potrošača koji su prihvatili zakonsku mogućnost konverzije i pokušali sebi olakšati situaciju, vezano za položaj potrošača. Dakle, sve ono što pripada prvoj skupini potrošača, prema stavu ovog suda, pripada i ovoj drugoj skupini, potrošača koji su pristupili konverziji kredita prema zakonskom propisu i izračunu kreditora, dakle, obeštećenje u punom iznosu do konverzije i upravo onako, kvalitativno i kvantitativno kako je to učinjeno, pravomoćnim presudama sudova, kod prve skupine potrošača. Svakako, nakon provedene konverzije, pretvaranja chf kredita u eurske, kreditori i dalje ostvaruju zaradu i kod ovakvih, stambenih kredita, sa dugotrajnom otplatom, zaista nisu dovedeni u nepovoljniji položaj, nakon konverzije, prema potrošačima, od konverzije pa nadalje, u biti se radi o kreditima sa valutnom klauzulom u CHF i zaista je očito da se položaj kreditora nije toliko konverzijom promijenio da to predstavlja očitu neravnotežu položaja potrošača i kreditora. Za navesti je i to da su određeni potrošači pristupili konverziji i prihvatili izračun konverzije, konverzija je bila regulirana zakonom i činjenica jest da je konverzija provođena krajem 2015.godine, odnosno mnogo prije nego što je valutna klauzula u CHF, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, dakle, potrošači koji su pristupili konverziji zaista nisu imali u vrijeme konverzije mogućnost predvidjeti što će se valutom u CHF po temeljnim ugovorima kasnije događati u smislu pravomoćne odluke suda, oni su konverziji pristupili kao da je ta odredba valjana i kredit sukladno zakonskom propisu konvertirali u eurski kredit, i radi toga takva konverzija nema utjecaja na utvrđenje te odredbe ništetnom i kondemnacioni zahtjev povodom toga. Za ponoviti je da na ništetnost dvije odredbe iz temeljnog ugovora konverzija nema utjecaja, vezano za prava tužitelja temeljem tog utvrđenja i isplatu preplaćenog sa tih osnova do konverzije, u ovom slučaju za isplatu preplaćenog s osnova valutne klauzule u CHF.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o. Split). Sudski vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju navodi: Ugovor o kreditu sklopljen je dana 5.listopada 2006.godine na iznos kredita od 23.000,00 CHF, rok otplate od 120 mjeseci, ugovorena je početna kamatna stopa od 4,50%, anuitet prilikom ugovaranja bio je u valuti u iznosu od 237,37 CHF, a ugovoren je srednji tečaj HNB na dan plaćanja. Dana 4.siječnja 2016.godine zaključen je Dodatak Ugovoru o kreditu, iznos glavnice u EUR po Dodatku na dan 30.rujna 2015.godine iznosio je 24.711,29 kn, utvrđen je iznos preplate prema Dodatku na dan 30.rujna 2015.godine u iznosu od 2.296,68 eura. Temeljem dokumentacije u spisu vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu, vještak navodi da je u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije, tečaj CHF oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja korisnik je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, da predstavljaju potraživanje korisnika kredita i da su iskazane sa pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu da je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja. vještak iskazuje odnosno daje izračun razlika za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije, izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita kao i izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije kn u EUR vještak daje u tabeli svog nalaza i mišljenja. Precizno i opsežno vještak se očituje i na izračun konverzije, priznatu preplatu i moguće obeštećenje. Temeljem kvalitetnog i obrazloženog nalaza, sudski vještak daje svoje mišljenje i navodi da, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenje konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj: ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznose 3.429,75 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita da iznosi ukupno 65,07 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita da iznosi 3.364,68 EUR. Prilikom provođenja konverzije tuženik da je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te postupao u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19.c., te priznao preplatu tužitelja na dan 30.rujna 2015.godine u ukupnom iznosu od 2.296,68 EUR. Pod pretpostavkom da sud zauzme stav da se preplatom priznatom po konverziji umanjuju iznosi preplate utvrđeno posljedično na promjenu tečaja vezano za valutu CHF, tada da bi preostali iznos prethodno utvrđene preplate u odnosu na promjenu tečaja iznosio 1.133,07 EUR (utvrđenja preplata prema tč.1 Nalaza u iznosu od 3.429,75 EUR umanjena za iznos preplate priznate u konverziji u iznosu od 2.296,68 EUR).

Za navesti je da sud prihvaća u matematičkom smislu vještvo sudskog vještaka Ines Lozić u cijelosti, vještvo je stručno, logično i obrazloženo, valjalo je donijeti odluku temeljem stanja u spisu, svih izvedenih dokaza, primjenom vještva vezano za zahtjeve tužitelja i prigovore tuženika.

Za ponoviti je da je tužitelj sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka uredio svoj tužbeni zahtjev, tako da potražuje isplatu na ime ukupne preplate u iznosu od 3.429,75 EUR, sve sa zakonskim zateznim kamatama, a na ime ništetne odredbe valutne klauzule u CHF.

Što se tiče eventualne zastare potraživanja, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.), to je jasno da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 23.svibnaj 2023.godine) neosnovan za isplatu preplaćenog po osnovi promjene tečaja valute CHF, dakle, primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa prigovor zastare nije osnovan. Dakle, sud prihvaćajući vještvo vještaka Lozić po pitanju preplate s naslova primjene valutne klauzule u CHF, drži da valja obvezati tuženika da tužitelju isplati ukupan iznos preplate od 3.429,75 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Za ponoviti je da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije posebno pregovaralo, iste sud smatra nepoštenim jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a provedenom konverzijom po izračunu konverzije se ovo nije otklonilo. Međutim, kod konverzije tuženik je tužitelju priznao preplatu u iznosu od 2.296,68 EUR na dan 30.rujna 2015.godine, te pravilno tuženik navodi da ovaj iznos tužitelju ne pripada dva puta, radi se o obeštećenju (nepotpunom), za buduće rate, svakako, tužitelj je u ovom iznosu time obeštećen i to s naslova valutne klauzule, a ne promjenjive kamatne stope (s obzirom na efekte i doseg konverzije), tako da je ovaj iznos glavnice od 3.429,75 EUR koji pripada tužitelju valjalo umanjiti za priznatu preplatu od strane tuženika odnosno iznos od 1.133,07 EUR, pa je tako na ime preplate s naslova valutne klauzule tuženik konačno u obvezi isplatiti iznos od 1.133,07 EUR sa kamatama, dok je za iznos od 2.296,68 EUR njegov zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan. Dakle sud je konačno obvezao tuženika da tužitelju isplati iznos od 1.133,07 EUR sa kamatama.

Kako je, međutim, kod konverzije tuženik tužitelju priznao preplatu u iznosu od 2.296,68 EUR, i to na ime valutne klauzule u CHF, to zaista ovaj iznos tužitelju ne pripada dva puta, radi se o obeštećenju (nepotpunom), svakako, tužitelj je u ovom iznosu time obeštećen i to s naslova valutne klauzule, a ne promjenjive kamatne stope (s obzirom na efekte i doseg konverzije), tako da je ovaj iznos veće glavnice od 3.429,75 EUR koji pripada tužitelju valjalo umanjiti za priznatu preplatu od strane tuženika odnosno iznos od 2.296,68 EUR, te konačno tužitelju dosuditi na ime ove preplate iznos od 1.133,07 EUR, a odbiti zahtjev za iznos od 2.296,68 EUR jer je u tom iznosu tužitelj obeštećen od strane tuženika. Dakle, iznos od 1.133,07 EUR valjalo je dosuditi tužitelju sa zakonskim zateznim kamatama koje na prvi mjesečni iznos preplate teku od 15.travnja 2014.godine pa do isplate (iznos od 39,04 EUR), pa nadalje kroz naredne mjesece. Dakle, priznatim iznosom preplate kod konverzije tuženik je obeštetio tužitelja za period od prvog iznosa od 2,72 EUR (dospijeće koje je bilo 15.studenog 2008.godine) do iznosa od 12,92 EUR (na koji kamata teče od 15.travnja 2014.godine), te je za ove mjesece i ovaj iznos zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan, dakle, za glavnicu od ukupno 2.296,68 EUR sa kamatama od 30.rujna 2015.godine, međutim, na ove iznose koji su obeštećenjem priznati i zatvoreni, tužitelju je valjalo dosuditi zakonske zatezne kamate (na one iznose za koje je tuženik kod konverzije obeštetio tužitelja), i to od dospijeća do 30.rujna 2015.godine. Temeljem odredbe čl.1115.ZOO-a sud je donio odluku o zakonskim zateznim kamatama koje pripadaju tužitelju, kao i temeljem odredbe čl.29.ZOO-a. Dakle, inače na iznose preplate potrošaču pripadaju zakonske zatezne kamate od plaćanja preplaćenih iznosa do isplate, odnosno stjecanja preplaćenog na strani tuženika, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju bi kamate pripadale od dana stjecanja preplate do isplate.

Nadalje, što se tiče tzv.negativnih razlika koje je sudski vještak izračunao i iskazao u svom vještvu, za slučaj drugačijeg stava viših sudova, radi načela ekonomičnosti postupka, a ovaj sud ih ne prihvaća kod presuđenja, za navesti je da ponovno u tom dijelu tuženik nije u ovom postupku postavio protutužbeni zahtjev, niti pravovremeni prigovor radi prebijanja. Ne radi se uopće o razlikama za iste mjesece, jer se tzv.pozitivne razlike i tzv.negativne razlike uzajamno u mjesecu isključuju, nije moguće da u istom mjesecu postoje obje vrste razlika, kako sud raspravlja i odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, vezano i za iznos i za mjesece preplate po zahtjevu, a takvog zahtjeva tuženika na ime negativnih razlika nema i nije postavljen, to od mjesečnih iznosa u kojima postoji pretplata tužitelja spram tuženika, zaista ne treba odbijati negativne razlike, bez zahtjeva tuženika i za mjesece za koje tužbeni zahtjev uopće nije postavljen. Tuženik nema status potrošača, treba se osvrnuti i na odredbu čl. 323.ZOO-a, upravo je tuženik ugovaratelj koji je u odnosu na tužitelja kriv za nametanje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, bitno je da tuženik nema status potrošača i sam tuženik čitavo vrijeme drži da se radi o poštenoj i valjanoj ugovornoj odredbi, nikako ništetnoj ugovornoj odredbi, pa tuženik i ne može sa uspjehom tražiti da tužitelj bilo što njemu vrati (negativne razlike) temeljem ugovorne odredbe koju tuženik za sebe drži poštenom i valjanom. Jedini pravni osnov koji bi tuženik imao istaknuti vezano za zahtjev da mu tužitelj vrati primljeno na ime negativnih razlika bila bi ništetnost predmetne odredbe, što tuženik nikako ne navodi i ne tvrdi niti ističe taj osnov, predmetna ugovorna odredba za tuženika predstavlja valjanu odredbu, a po pitanju prava na tuženika se i ne primjenjuju rezultati kolektivne tužbe. Dakle, nema pravo s ovog osnova bilo što tražiti od tužitelja kao potrošača, dakle, nema pravo tražiti isplatu ovih negativnih razlika sa kamatama, nije trebalo ni tzv. pozitivne razlike umanjiti kod dosuđenja tužitelju za ove tzv.negativne razlike.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.3. i čl.155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), sud je priznao tužitelju cjelokupan trošak koji je imao i koji je bio potreban za vođenje postupka budući isti nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva radi čega nisu nastali posebni troškovi. Obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe; sastava podneska od 16.veljače 2024.godine i 27.svibnja 2024.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 21.veljače 2024.godine i 27.studenog 2024.godine; svaka radnja po 200,00 eura s obzirom na v.p.s.; uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 250,00 eura i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura; što ukupno zbrojeno daje iznos od 1.650,00 eura koliko je konačno na ime naknade parničnog troška potrebnog za vođenje postupka naloženo tuženiku isplatiti tužitelju, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka. Temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po tom propisuje jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelj ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora, pa ovaj trošak pristojbi neće ni imati, a isti ga nije ni zatražio.

U Splitu, 21. veljače 2025. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika