REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-1846/2022-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Ivi Smrke i Maji Smrke, odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Split, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 26. studenog 2024. godine u nazočnosti pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 21. veljače 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj: 216-560/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 23.prosinca 2005.godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 100.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, u članku 3. ugovoreno da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. na dan plaćanja, u članku 4. ugovoreno kako je protuvrijednost mjesečnog anuiteta 476,84 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja.

II.Utvrđuje se da je ništetna odredba čl.6. Ugovora o kreditu broj: 216-560/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 23.prosinca 2005.godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke i da korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 11.044,56 EUR sa zakonskom zateznom kamatom obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007.godine, od 1.1.2008. godine do 31.7.2015.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015.godine obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku na iznos od:

- 10,67 EUR s kamatom koja teče od 06.10.2007. godine do isplate,

- 11,24 EUR s kamatom koja teče od 07.11.2007. godine do isplate,

- 14,39 EUR s kamatom koja teče od 07.12.2007. godine do isplate,

- 16,98 EUR s kamatom koja teče od 08.01.2008. godine do isplate,

- 20,72 EUR s kamatom koja teče od 09.02.2008. godine do isplate,

- 27,25 EUR s kamatom koja teče od 11.03.2008. godine do isplate,

- 60,96 EUR s kamatom koja teče od 05.04.2008. godine do isplate,

- 49,66 EUR s kamatom koja teče od 07.05.2008. godine do isplate,

- 53,12 EUR s kamatom koja teče od 05.06.2008. godine do isplate,

- 53,44 EUR s kamatom koja teče od 05.07.2008. godine do isplate,

- 48,16 EUR s kamatom koja teče od 08.08.2008. godine do isplate,

- 50,37 EUR s kamatom koja teče od 06.09.2008. godine do isplate,

- 54,74 EUR s kamatom koja teče od 04.10.2008. godine do isplate,

- 76,74 EUR s kamatom koja teče od 06.11.2008. godine do isplate,

- 63,17 EUR s kamatom koja teče od 10.12.2008. godine do isplate,

- 92,43 EUR s kamatom koja teče od 13.01.2009. godine do isplate,

- 98,42 EUR s kamatom koja teče od 06.02.2009. godine do isplate,

- 106,84 EUR s kamatom koja teče od 08.03.2009. godine do isplate,

- 91,98 EUR s kamatom koja teče od 11.04.2009. godine do isplate,

- 93,06 EUR s kamatom koja teče od 13.05.2009. godine do isplate,

- 89,71 EUR s kamatom koja teče od 09.06.2009. godine do isplate,

- 88,34 EUR s kamatom koja teče od 09.07.2009. godine do isplate,

- 86,10 EUR s kamatom koja teče od 07.08.2009. godine do isplate,

- 88,09 EUR s kamatom koja teče od 09.09.2009. godine do isplate,

- 85,20 EUR s kamatom koja teče od 10.10.2009. godine do isplate,

- 86,32 EUR s kamatom koja teče od 07.11.2009. godine do isplate,

- 90,67 EUR s kamatom koja teče od 08.12.2009. godine do isplate,

- 94,77 EUR s kamatom koja teče od 08.01.2010. godine do isplate,

- 98,87 EUR s kamatom koja teče od 04.02.2010. godine do isplate,

- 99,04 EUR s kamatom koja teče od 05.03.2010. godine do isplate,

- 107,36 EUR s kamatom koja teče od 12.04.2010. godine do isplate,

- 111,27 EUR s kamatom koja teče od 07.05.2010. godine do isplate,

- 120,13 EUR s kamatom koja teče od 12.06.2010. godine do isplate,

- 134,20 EUR s kamatom koja teče od 12.07.2010. godine do isplate,

- 122,56 EUR s kamatom koja teče od 06.08.2010. godine do isplate,

- 147,59 EUR s kamatom koja teče od 31.08.2010. godine do isplate,

- 136,54 EUR s kamatom koja teče od 04.10.2010. godine do isplate,

- 141,55 EUR s kamatom koja teče od 10.11.2010. godine do isplate,

- 156,81 EUR s kamatom koja teče od 11.12.2010. godine do isplate,

- 161,35 EUR s kamatom koja teče od 08.01.2011. godine do isplate,

- 132,42 EUR s kamatom koja teče od 11.02.2011. godine do isplate,

- 147,97 EUR s kamatom koja teče od 08.03.2011. godine do isplate,

- 141,68 EUR s kamatom koja teče od 09.04.2011. godine do isplate,

- 159,98 EUR s kamatom koja teče od 12.05.2011. godine do isplate,

- 177,37 EUR s kamatom koja teče od 08.06.2011. godine do isplate,

- 182,10 EUR s kamatom koja teče od 09.07.2011. godine do isplate,

- 253,46 EUR s kamatom koja teče od 11.08.2011. godine do isplate,

- 185,30 EUR s kamatom koja teče od 10.09.2011. godine do isplate,

- 177,41 EUR s kamatom koja teče od 08.10.2011. godine do isplate,

- 159,58 EUR s kamatom koja teče od 06.11.2011. godine do isplate,

- 153,30 EUR s kamatom koja teče od 09.12.2011. godine do isplate,

- 165,12 EUR s kamatom koja teče od 11.01.2012. godine do isplate,

- 169,14 EUR s kamatom koja teče od 11.02.2012. godine do isplate,

- 169,94 EUR s kamatom koja teče od 08.03.2012. godine do isplate,

- 166,22 EUR s kamatom koja teče od 11.04.2012. godine do isplate,

- 167,87 EUR s kamatom koja teče od 06.05.2012. godine do isplate,

- 171,97 EUR s kamatom koja teče od 10.06.2012. godine do isplate,

- 167,07 EUR s kamatom koja teče od 07.07.2012. godine do isplate,

- 168,27 EUR s kamatom koja teče od 10.08.2012. godine do isplate,

- 165,79 EUR s kamatom koja teče od 10.09.2012. godine do isplate,

- 160,96 EUR s kamatom koja teče od 06.10.2012. godine do isplate,

- 166,88 EUR s kamatom koja teče od 07.11.2012. godine do isplate,

- 164,06 EUR s kamatom koja teče od 07.12.2012. godine do isplate,

- 169,19 EUR s kamatom koja teče od 11.01.2013. godine do isplate,

- 162,10 EUR s kamatom koja teče od 10.02.2013. godine do isplate,

- 160,89 EUR s kamatom koja teče od 09.03.2013. godine do isplate,

- 167,73 EUR s kamatom koja teče od 12.04.2013. godine do isplate,

- 156,82 EUR s kamatom koja teče od 12.05.2013. godine do isplate,

- 158,16 EUR s kamatom koja teče od 11.06.2013. godine do isplate,

- 153,35 EUR s kamatom koja teče od 10.07.2013. godine do isplate,

- 156,79 EUR s kamatom koja teče od 10.08.2013. godine do isplate,

- 157,92 EUR s kamatom koja teče od 10.09.2013. godine do isplate,

- 166,35 EUR s kamatom koja teče od 08.10.2013. godine do isplate,

- 163,19 EUR s kamatom koja teče od 16.11.2013. godine do isplate,

- 168,14 EUR s kamatom koja teče od 15.12.2013. godine do isplate,

- 89,01 EUR s kamatom koja teče od 16.01.2014. godine do isplate,

- 155,27 EUR s kamatom koja teče od 13.02.2014. godine do isplate,

- 82,64 EUR s kamatom koja teče od 13.03.2014. godine do isplate,

- 81,95 EUR s kamatom koja teče od 13.04.2014. godine do isplate,

- 79,01 EUR s kamatom koja teče od 13.05.2014. godine do isplate,

- 78,88 EUR s kamatom koja teče od 14.06.2014. godine do isplate,

- 81,30 EUR s kamatom koja teče od 13.07.2014. godine do isplate,

- 83,13 EUR s kamatom koja teče od 15.08.2014. godine do isplate,

- 83,50 EUR s kamatom koja teče od 13.09.2014. godine do isplate,

- 84,85 EUR s kamatom koja teče od 14.10.2014. godine do isplate,

- 87,84 EUR s kamatom koja teče od 12.11.2014. godine do isplate,

- 88,97 EUR s kamatom koja teče od 14.12.2014. godine do isplate,

- 88,97 EUR s kamatom koja teče od 14.01.2015. godine do isplate,

- 88,75 EUR s kamatom koja teče od 12.02.2015. godine do isplate,

- 88,74 EUR s kamatom koja teče od 12.03.2015. godine do isplate,

- 88,74 EUR s kamatom koja teče od 15.04.2015. godine do isplate,

- 88,74 EUR s kamatom koja teče od 12.05.2015. godine do isplate,

- 88,74 EUR s kamatom koja teče od 12.06.2015. godine do isplate,

- 88,74 EUR s kamatom koja teče od 14.07.2015. godine do isplate,

- 88,74 EUR s kamatom koja teče od 12.08.2015. godine do isplate,

- 88,74 EUR s kamatom koja teče od 01.09.2015. godine do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.150,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 7. lipnja 2019. godine zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio s prednikom tuženika Ugovor o kreditu broj 216-560/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 23. prosinca 2005. godine, prema kojem je tuženik odobrio tužitelju stambeni kredit u iznosu od 100.000,00 CHF prema srednjem tečaju prednika tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita te Aneks tog Ugovora dana 22. siječnja 2016. godine. Namjena kredita da je bila kupnja nekretnine, otplata je ugovorena u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 476,84 CHF po srednjem tečaju prednika tuženika za CHF na dan plaćanja. Pored valutne klauzule u CHF da je ugovorena i kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke. Postupajući na način da je tuženik u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu odredbu prema kojoj je valuta uz koju je vezana glavnica CHF, to da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravila i obvezama ugovornih strana. Time što je tuženik u Ugovor ugradio odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da se prije i u vrijeme zaključenja Ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo niti utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna parametra koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik da je postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, načelu savjesnosti i poštenja kao temeljenom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZPP, dakle, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja. Tužitelj se poziva na sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, vođen i protiv tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/12, tužitelj precizno obrazlaže sve odluke donesene u sudskom postupku kolektivne zaštite interesa potrošača te ih obrazlaže i navodi da je utvrđeno kako se na štetu potrošača, tako i tužitelja, od strane tuženika, ugovarala nepoštena i ništetna odredba valutne klauzule u CHF i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke odnosno tuženika. Radi navedenog tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje da su ove dvije odredbe ništetne. Tužitelj navodi da ne raspolaže dokumentacijom potrebnom za uređenje tužbenog zahtjeva vezano za isplatu preplaćenih iznosa, te navodi da će nakon dostave dokumentacije od strane tuženika i provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, urediti svoj tužbeni zahtjev u ovom dijelu.

Tužitelj podneskom od 9.prosinca 2022.godine uređuje svoj tužbeni zahtjev vezan za zatraženu isplatu pa potražuje od tuženika iznos preplate od ukupno 10.365,96 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

Svojim podneskom od dana 24. lipnja 2024. godine tužitelj konačno uređuje svoj tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu preplaćenih iznosa te potražuje ukupan iznos od 11.044,56 EUR na ime preplaćenih kamata i na ime ništetne valutne klauzule u CHF, sve sa pripadajućom zateznom kamatom na svaki plaćeni iznos od dana plaćanja tog iznosa pa do isplate.

Nakon zaprimanja ovog podneska tužitelja, tuženik u svom podnesku od 12. srpnja 2024. godine navodi da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare i u odnosu na preinačeni odnosno povećani tužbeni zahtjev, obzirom da je tužitelj specificirao zahtjev na iznos od 11.044,56 EUR.

Prema stavu ovog suda, tužitelj je bio ovlašten nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem precizirati svoj tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu, povećati isti odnosno preinačiti tužbu u tom dijelu, pa sud odlučuje ovom presudom o zahtjevu tužitelja za iznos od 11.044,56 EUR sa kamatama. Sud drži da se ima smatrati da je zahtjev na isplatu ovog iznosa postavljen već podnošenjem tužbe, pa prigovor zastare na dio zahtjeva nije osnovan.

U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva nije uopće potrebno dostaviti tužitelju spomenutu dokumentaciju obzirom da je tužitelj i bez tuženika u mogućnosti pribaviti sve potrebne podatke radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva. Osim toga, tuženik ističe kako su svi traženi podaci iznova dostavljeni tužitelju i prilikom konverzije kredita sukladno članku 19.e Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a da je to razvidno iz samog Dodatka odnosno Aneksa. Tuženik predlaže sudu da prvenstveno odbaci tužbu kao nedopuštenu, ističe i to da ne postoji pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe. Tužitelj u ovom konkretnom slučaju traži kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući od suda da naloži tuženiku isplatu odgovarajućeg novčanog iznosa, a tuženik tvrdi da tužitelj nema pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe, iz razloga jer je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, a da to predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice. U prvom redu, tuženik osporava da bi navedene odredbe Osnovnog ugovora bile ništetne, međutim, bez obzira na navedeno odnosno bez potrebe raspravljanja i odlučivanja o tome jesu li ili nisu ništetne navedene odredbe Osnovnog ugovora, tuženik ističe kako je pitanje vraćanja iznosa koje traži tužitelj konačno i sporazumno riješeno temeljem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 216-560/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje u tekstu: „Aneks“) sklopljenim među strankama ovog spora sukladno ZID ZPK, pa to u svom odgovoru na tužbu tuženik opsežno obrazlaže, kao i sam način provedbe i provedene konverzije sukladno navedenom pozitivnom propisu, kao i stav VSRH po ovom pitanju. Tuženik navodi da je nesporno u konkretnom slučaju da je tužitelj prihvatio tuženikov prijedlog konverzije Osnovnog ugovora čime je on promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Sklapanjem Aneksa Osnovnom ugovoru, da je stvorena pravna situacija kao da je od samog početka zasnivanja ugovornog odnosa bio sklopljen ugovor o kreditu u EUR, a što proizlazi iz činjenice da prihvaćena konverzija ima pravni učinak ex tunc. Dakle, sklapanjem Aneksa, Osnovni ugovor da je prestao postojati, navedeno shvaćanje da je utemeljeno na načelu konverzije kredita iz ZID ZPK te prihvaćeno kako u pravnoj teoriji tako i u sudskoj praksi. Također, a sukladno odredbama aneksa ugovoru o kreditu da je nesporno da je tužitelj potpisom izrazio volju za ostvarenjem prava sukladno ZID ZPK. Podredno tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja, navodi da sukladno članku 226. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate (kao što je to bio slučaj kod anuiteta koje je tužitelj otplaćivao prema Osnovnom ugovoru) zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Upravo temeljem ove zakonske odredbe u trenutku podnošenja tužbe da je već nastupila zastara svih navodnih tražbina tužitelja obzirom da je proteklo više od 3 godine od dospjelosti svih anuiteta po Osnovnom ugovoru. Na okolnost svih svojih navoda iz odgovora na tužbu, tuženik se poziva na brojnu sudsku praksu, navodi odluke sudova i taj svoj stav obrazlaže. Navodi i to da se tužitelj se odluke u Kolektivnom sporu ne mogu primijeniti u ovom slučaju, na konvertirani kredit, pa to i obrazlaže. Tuženik obrazlaže i navodi da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u valutnoj klauzuli u CHF valjane odredbe, da iste nisu niti nepoštene, odnosno ništetne odredbe. Dakle, tuženik ističe da tužbeni zahtjev valja odbiti kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje parničnog troška tuženiku.

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 23.prosinca 2005.godine sklopljen predmetni Ugovor o kreditu broj: 216-560/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine na iznos od 100.000,00 CHF, sa rokom otplate od 30 godina, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF prednika tuženika na dan dospijeća. Nije sporno ni da su stranke odredbom Ugovora o kreditu ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 3,99 %, te da je određeno da je kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nadalje, nije sporno da je dana 22.siječnja 2016.godine zaključen Aneks ovog ugovora, da je kredit konvertiran. Među strankama je sporno jesu li odredbe Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF i razlike između početno ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda (zaključno sa plaćanjem zadnjeg anuiteta). Istaknut je i prigovor zastare.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj: 216- 560/2005 od 23.prosinca 2005.godine sa cjelokupnom pripadajućom dokumentacijom; Aneksa tog ugovora od 22.siječnja 2016.godine sa cjelokupnom pripadajućom dokumentacijom; financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl.oecc. Darki Cecić; saslušanjem svjedoka SK i saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je zbog rješenja svog stambenog pitanja odnosno problema, zajedno sa suprugom imao potrebu kupnje stana, da su imali neriješeno stambeno pitanje, u to vrijeme, 2005. godine da je također bio zaposlenik MORH-a, ni supruga ni on da nisu bili vlasnici trgovačkog društva ili obrata, da su željeli i trebali kupiti stan, navodi da je stan koji je kupljen u [adresa], a da je ranije stanovao kod roditelja u istoj ulici, samo broja 24. Supruga i on da su pronašli stan, tuženik da nije njihova matična banka, da se sjeća kako je prolazio pored poslovnice tuženika na Peristilu, išao se raspitati i da je službenik bio ZK koji je bio nešto mlađi od njega, da je došao pitati za uvjete kredita u eurima jer je mislio dignuti taj kredit, a upravo da ga je on savjetovao da podigne kredit vezan za valutu švicarski franak, navodeći da je za taj kredit povoljnija kamata, povoljnija rata u korijenu od eurskog, i da bi bio lud da to ne uzme. Tada da je vladalo mišljenje da su ovi krediti povoljni i isplativi, da nije bilo nikakve priče o riziku vezano za taj kredit i općenito da je stav bio da su ovi krediti sigurni. Navodi da je na to pristao, da nije tražio ponude drugih banaka i navodi da je zaključio ugovor o kreditu kao dužnik, supruga ŠK da mu je bila sudužnik, a njena majka PK da je bila založni dužnik jer je zasnovano založno pravo na stanu punca i punice s obzirom da je njihov stan bio vrjedniji od ovoga kojeg su kupili tužitelj i supruga, da se točno znalo po uvjetima banke kliko treba biti vrijedan i procijenjen stan na kojem se zasniva založno pravo. Početna rata da je bila negdje oko 2.200,00 kn mjesečno, da bi to naraslo na 4.800,00 kn, godine 2014. odnosno 2015. godine da je bio u misiji u Afganistanu, da je prijetila opasnost da rata ide na 7.000,00 kn - 8.000,00 kn mjesečno, već ovo da je ranije stvorilo velike probleme, Udruga Franak da je pokrenula inicijativnu i da su preko njih slali banci pojedinačne e-mailove, da nije bilo pozitivnog odgovora. U to vrijeme, prije nego što je pristao na konverziju, da mu je izračun glavnice bio takav da je u vrijeme podizanja ugovora o kreditu u kunama podigao iznos od 480.000,00 kn, a u tom trenutku da je glavnica bila u iznosu od 630.000,00 kn, dakle, da je jasno kako pored otplata glavnica nije smanjena nego da je narasla na ovaj iznos. Kada se stvorila zakonska mogućnost za konverziju kredita, da nije imao drugog izbora nego konvertirati kredit, baš zbog ove ogromne opasnosti vezano za porast rate o kojoj je iskazivao, da je otišao u poslovnicu tuženika pored centra Joker, već da je postojao nekakav standard konverzije odnosno izračuna, u banci da su sami napravili tu konverziju i da nije bilo mogućnosti da se pregovorima postignu posebni uvjeti za njega, to da je jednostavno ili mogao prihvatiti ili ne. Kredit da je konvertiran u eurski kredit, utvrđena konverzijom glavnica i otplatne rate, to da je priloženo spisu i u to vrijeme da je na to pristao misleći da je to ono što je mogao ishoditi, kasnije da se otvorila mogućnost i za ovaj zahtjev. Nakon svega da je otišao 2016. godine, nedugo nakon konverzije, u Hrvatsku poštansku banku, tamo zaključio ugovor o novom stambenom kreditu kojim je zatvorio ovaj kredit kod tuženika, smanjio broj godina otplate tako da mu je samo preostalo nekoliko godina otplate i rata da je zbog manjeg broja godina 3.400,00 kn, gledajući u kunama. Navodi da ni prilikom zaključenja ugovora o kreditu, a ni ove konverzije kod javnog bilježnika nije bilo posebnog govora vezano za kredit u valuti švicarski franak i provođenje konverzije, kod prijevremene otplate kredita kod tuženika da je morao platiti i naknadu za prijevremenu otplatu od nekih cca 9.000,00 kn. Na posebno pitanje zamj. pun. tuženika je li tužitelj pročitao ugovor o kreditu prije nego što ga je zaključio, tužitelj navodi da jest. Prije ovog kredita u valuti švicarski franak, da je podigao druge kredite jedino u kunama, ali da je znao što je to valutna klauzula i da jest prije toga vršio eventualno u inozemstvu plaćanja u stranoj valuti i mijenjao valutu po tečaju te valute koji je tada vladao. Navodi da je njemu poznata razlika između fiksne i promjenjive kamatne stope, da zna što znači promjenjiva kamatna stopa.

Svjedok SK, dipl.ekonomist, nesrodna sa tužiteljem, bivša zaposlenica prednika tuženika, u svom iskazu navodi da je prijedlog da se ona sasluša u svojstvu svjedoka promašen i da je o tome već obavijestila banku odnosno tuženika, pisanom izjavom, ona da stvarno nema posebnih saznanja o kojima bi u ovakvim slučajevima mogla iskazati i pomoći sudu. Kao diplomirani ekonomist da je u Hypo Alpe Adria Banci bila zaposlena od 1. veljače 2000. godine do 31. ožujka 2008. godine, radila u Odjelu za pravne poslove, da se radilo o firmama odnosno pravnim subjektima i za vrijeme rada da nije imala apsolutno nikakve veze sa poslovanjem banke sa građanstvom niti ima bilo kakvih saznanja o tome, dakle krediti za građane, nenamjenski, stambeni, bilo kakvi krediti za građane da su joj nepoznanica. Tužitelja da ne poznaje, navodi da je fizički radila u prostorima banke u Poljičkoj ulici u Splitu i da se radilo o tom odjelu, a ponude da su se inače formirale i kreirale na nivou centrale banke, da ne zna ništa vezano za kredite vezano za valutu švicarski franak za građane, a što se tiče poslovanja sa pravnim osobama, to da je potpuno drugačija struktura klijenata i na prste jedne ruke da bi se mogli izbrojati slučajevi kada su takvi klijenti postigli zaduženje u valuti švicarski franak. Tu da se radi o velikim poslovima, dioničkim društvima, velikim financijskim transakcijama i da nije bilo situacije da se mora te klijente posebno upozoravati na bilo što, njima da je dano na izbor da odluče što žele, a kako se radilo o moguće velikim klijentima koji su imali svoje financijske službe, managere, to da se za njih svakako, kao i u svakoj banci kreirala posebna i individualizirana ponuda, dakle, to sa ovom situacijom da nema nikakve veze. Na posebno pitanje zamj. pun. tuženika, svjedok navodi da ona ne zna kako se poslovalo sa građanstvom, ali navodi da je svaka banka ozbiljna organizacija i da ne bi postojala nikakva pisana uputa kako će se postupati sa klijentima po pitanju ponude kredita, a da nije čula ni za bilo kakvu usmenu uputu da se građanima nešto posebno nudi.

Sud poklanja vjeru iskazu tužitelja kao logičnom i uvjerljivom, u cijelosti, a iz tog iskazao kao i iz spisu priložene dokumentacije proizlazi da je tužitelj u ovom pravnom poslu, stambenom kreditu, kao građanin, imao status potrošača i da je kredit ostvaren za stambene potrebe fizičke osobe odnosno potrošača. Svjedok SK nije svojim iskazom poduprla stavove i navode tuženika, jer ista jednostavno o ovoj vrsti kredita, za građane, nije imala saznanja i tu joj sud poklanja vjeru.

Prvenstveno je, po pitanju zahtjeva na utvrđenje odredbi ugovora ništetnima, trebalo zauzeti stav, bez obzira na provedenu konverziju kredita, a do konverzije i po temeljnom ugovoru o kreditu vezano za odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF, a tek onda odlučiti o efektima konverzije vezano za tužiteljev zahtjev na utvrđenje i isplatu. Za navesti je da se treba osvrnuti na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponovio svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i logičan, u svjetlu svih izvedenih dokaza i navoda, sud drži da tužitelj u ovom pravnom poslu ima status potrošača, radi se o namjenskom, stambenom kreditu, radi rješenja stambenog pitanja tužitelja, a da se sa njim, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv.valutnu klauzulu baš u valuti CHF. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

To, nadalje, znači da je odredbu Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora trebalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), pa su, u smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u izreci ove presude, a bez obzira na Dodatak ugovoru o kreditu i konverziju.

Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe iz čl. 2. kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama kreditora ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 3,99 %, do konverzije. Dakle, ovaj zahtjev tužitelja vezano za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu valjalo je prihvatiti te je valjalo obvezati tuženika da tužitelju vrati sve što je po ovom osnovu od tužitelja više primio, dakle, tužitelj bi imao pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a odnosno valjalo bi obvezati tuženika vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 3,99 %, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom.

Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, pa je i ovaj zahtjev tužitelja na utvrđenje valjalo prihvatiti kao osnovan i odlučiti kao u izreci ove presude. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

I temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, kao i one o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF). Provedena konverzija nema utjecaja na ovlaštenje suda da utvrdi ništetnima predmetne odredbe iz temeljnog ugovora o kreditu, jer se upravo zahtjev tužitelja za isplatu i temelji na preplati temeljem takvih odredbi prije provedene konverzije i u ovom dijelu konverzija nema učinaka i na to utjecaja. Predmet konverzije i učinak iste nije se ni bavio ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranju valutne klauzule u CHF, tek je vezano za kolektivni spor i presuđenje i utvrđenja iz istog, došlo do situacije da su ove dvije odredbe u takvim ugovorima utvrđene ništetnima, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u EUR, jer se radi o intervenciji države u jako problematičnu situaciju u kojoj se našao veliki broj građana, a upravo zbog ogromne aprecijacije tečaja u CHF u odnosu na kunu.

Potrošači po ugovorima sa valutnom klauzulom u CHF su po odlukama vezano za kolektivnu tužbu, a takvi ugovori su bili po iznosima neznatniji od npr.namjenskih, stambenih kredita i otplaćeni su mahom prije konverzije, namireni i obeštećeni vezano za ništetne odredbe svojih ugovora, promjenjivu kamatnu stopi i valutu CHF. Jedan dio potrošača, kao što je ovdje slučaj sa stambenim kreditom, bio je u tako lošoj situaciji da je pristupio konverziji kada se ostvarila ta zakonska mogućnosti, ali provedena konverzija, vezano za sadržaj iste, zaista ne može dovesti do drugačijeg položaja ovih potrošača u odnosu na one koji su kredite otplatili prije zakonske mogućnosti konverzije ili onih koji nisu konvertirali svoje kredita, odnosno, prema stavu ovog suda, potrošači koji nisu pristupili konverziji odnosno prihvatili izračun konverzije od strane banke-kreditora, ne mogu biti u povoljnijem položaju od potrošača koji su prihvatili zakonsku mogućnost konverzije i pokušali sebi olakšati situaciju, vezano za položaj potrošača. Dakle, sve ono što pripada prvoj skupini potrošača, prema stavu ovog suda, pripada i ovoj drugoj skupini, potrošača koji su pristupili konverziji kredita prema zakonskom propisu i izračunu kreditora, dakle, obeštećenje u punom iznosu do konverzije i upravo onako, kvalitativno i kvantitativno kako je to učinjeno, pravomoćnim presudama sudova, kod prve skupine potrošača. Svakako, nakon provedene konverzije, pretvaranja chf kredita u eurske, kreditori i dalje ostvaruju zaradu i kod ovakvih, stambenih kredita, sa dugotrajnom otplatom, zaista nisu dovedeni u nepovoljniji položaj, nakon konverzije, prema potrošačima, od konverzije pa nadalje, u biti se radi o kreditima sa valutnom klauzulom u chf i zaista je očito da se položaj kreditora nije toliko konverzijom promijenio da to predstavlja očitu neravnotežu položaja potrošača i kreditora. Svakako, to je jasno i iz ovog slučaja, vezano za početnu kamatnu stopu kredita tužitelja od 3,99 %, do kamatne stope koja je utanačena Aneksom ugovora kod konverzije, vezano za način njenog izračuna. Za navesti je i to da su određeni potrošači pristupili konverziji i prihvatili izračun konverzije, konverzija je bila regulirana zakonom i činjenica jest da je konverzija provođena krajem 2015.godine, odnosno 2016.godine, dakle, znatno prije nego što je valutna klauzula u CHF, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, dakle, potrošači koji su pristupili konverziji zaista nisu imali u vrijeme konverzije mogućnost predvidjeti što će se valutom u CHF po temeljnim ugovorima kasnije događati u smislu pravomoćne odluke suda, oni su konverziji pristupili kao da je ta odredba valjana i kredit sukladno zakonskom propisu konvertirali u eurski kredit, i radi toga takva konverzija nema utjecaja na utvrđenje te odredbe ništetnom i kondemnacioni zahtjev povodom toga. Za ponoviti je da na ništetnost dvije odredbe iz temeljnog ugovora konverzija nema utjecaja, vezano za prava tužitelja temeljem tog utvrđenja i isplatu preplaćenog sa tih osnova do konverzije.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Darki Cecić, sudski vještak u svom nalazu i mišljenju navodi:

"Ugovorena je redovna kamatna stopa od 3,99% dekurzivno godišnje. Kamate se obračunavaju mjesečno, uključene su u anuitete, obračunavaju se u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Banke na dan dospijeća. U slučaju zakašnjenja s ispunjenjem obveze, Korisniku kredita zaračunavaju se zatezne kamate. Za vrijeme otplate kredita, kamatna stopa je mijenjana na više od ugovorene i u utuženom razdoblju kretala se u rasponu od 3,99% do 6,20% da bi zakonskom intervencijom bila smanjena na fiksnih 3,23% od 1.1.2014. godine. Promjene kamatnih stopa imale su za posljedicu povećanje anuiteta po osnovi viših kamata kao i smanjenje otplate glavnice kredita. Tečaj kune prema CHF mijenjan je sukladno tržišnim uvjetima valute i utvrđivan je tečajnim listama Banke koje su primjenjivane prilikom dospijeća anuiteta što je utjecalo na povećanje iznosa anuiteta te duga glavnice. Budući da se kredit tužbom vraća na početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, u cijelom utuženom razdoblju u početnom otplatnom planu će se primjenjivati upravo početno ugovorena kamatna stopa od 3,99%. Dana 22. siječnja 2016. godine tužitelj kao Korisnik kredita i tuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. zaključili su Aneks br. 1 uz Ugovor u kreditu broj 216-560/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim se provodi konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Nesporno je da je tužena konverziju kredita provela na način propisan Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) u kojem je pretpostavka bila da se originalni iznos kredita denominiran u kunama veže uz valutnu klauzulu u EUR (umjesto CHF), da se u razdoblju trajanja kredita obračunaju promjenjive kamate (vezane za tržišne indekse) koje su važile za potrošače koji su koristili kredite u EUR te da se izvršene uplate rekalkuliraju uz primjenu tečaja EUR važećeg na dan pojedine uplate. Kao što je vidljivo iz dokumenta Simulirani otplatni plan u EUR, a koji je temelj za utvrđeni iznos neotplaćene glavnice utvrđene u konverziji i iznosa za povrat, kod kredita s valutnom klauzulom u EUR kamatna stopa je izrazito veća (od 6,10% do 6,60%) nego kamatna stopa na originalni kredit s valutnom klauzulom u CHF (od 3,99% do 6,20%) pa je također nesporno da je konverzijom tužitelju zapravo obračunato još više kamata nego kod kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF. Iz navedenog je jasno da iznos preplate po valuti i kamatnoj stopi iz početnog otplatnog plana koja je izračunata u ovom predmetu nije mogla biti korištena za obeštećenje tužitelja nakon provedene konverzije kredita. Posljedica konverzije provedene sukladno zakonskim odredbama jest da na dan 30.09.2015. tužitelj duguje viši iznos glavnice nego što bi dugovao po početnom otplatnom planu da nije bilo ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli."

Nakon iscrpno obrazloženog nalaza sudski vještak daje i zaključno mišljenje te navodi:

"Vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva napravljeno je sukladno zadatku suda naloženog Rješenjem Općinskog suda u Splitu s ročišta održanog dana 16. studenog 2023. godine, a na temelju dokumentacije iz spisa. Uvidom u dokumentaciju nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 216-203/2006 dana 23. prosinca 2005. godine u iznosu od 100.000,00 CHF isplaćenog 18. siječnja 2006. godine u kunskoj protuvrijednosti po tečaju 4,75500 te da je u obračunskom razdoblju od 28.2.2006. do dana konverzije kredita 30.9.2015. godine tuženik obračunavao mjesečne anuitete temeljem kunske protuvrijednosti CHF valute. U obračunskom razdoblju tuženik je mijenjao kamatnu stopu u odnosu na ugovorenu što je utjecalo na povećanje kamata odnosno anuiteta izraženih u CHF, a time i na usporavanje otplate glavnice kredita. Budući da je glavnica kredita vezana za švicarski franak, a kredit je otplaćivan u kunskoj protuvrijednosti, uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK, tijekom vremena povećavali su se i iznosi anuiteta izraženi u kunama. Tuženik i tužitelj su dana 22. siječnja 2016. godine potpisali Aneks Ugovora o kreditu prema kojem je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR pri čemu je utvrđeno da preostala glavnica na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 55.133,31 EUR. Na osnovi analize podataka i izračuna prikazanih u Nalazu, za cijelo vrijeme od početka otplate kredita do dana konverzije kredita tj. u razdoblju od 28. veljače 2006. do 30. rujna 2015. godine, utvrđeno je sljedeće:

uspoređujući kredit po početnom otplatnom planu s početnom kamatnom stopom od 3,99% sa stvarno plaćenim iznosima kamate, pozitivna preplaćena razlika iznosi 62.065,18 kuna (8.237,50 EUR*) kamata dok pozitivne naplaćene razlike u kunama uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj HRK primijenjen na dan isplate kredita (početni tečaj) iznose ukupno 36.227,21 kuna (4.808,15 EUR*) valutnih promjena. Razlika između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblja primjenjivala početna kamatna stopa od 3,99% i stvarno plaćenih kamata po sniženoj kamatnoj stopi iznosi -5.629,56 kuna (-747,19 EUR*) kamata, dok negativna razlika nastala uslijed smanjenja tečaja CHF iznosi ukupno -9.447,57 kuna (-1.253,94 EUR*) valutnih promjena;

razlika između preostale neotplaćene glavnice koliko je trebala iznositi prema početnom otplatnom planu i preostale neotplaćene glavnice utvrđene u konverzije na dan 30. rujna 2015. godine iznosi ukupno 42.608,68 kuna (5.655,14 EUR*) pretplate od strane tužitelja;

konverzija predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR napravljena je u skladu čl. 19.c st. 1. – 3. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15);

konverzijom je uspostavljena ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom u CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom u EUR, ali ne i ekonomska ravnoteža između tuženika kao banke i tužitelja – korisnika kredita kao potrošača po pitanju ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Stoga nakon provedene konverzije kredita tužitelj nije obeštećen u odnosu na utužene mjesečne preplate po kreditu koje su izračunate ovim vještvom. "

Sudski vještak u svom vještvu napravila je tablicu (2) rekapitulacija iznosa preplate u razdoblju od 27.rujna 2006.godine do 30.rujna 2015.godine, kao i tablicu (3) rekapitulacija negativnih razlika u periodu od 13.ožujka 2006.godine do 30.rujna 2015.godine.

Tužitelj je nakon zaprimanja nalaza i mišljenja sudskog vještaka Darke Cecić podneskom od 24.lipnja 2024.godine uredio svoj zahtjev u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka, tako da konačno potražuje preplata sa osnove dvije ništetne odredbe ugovora (promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF) u iznosu od 11.044,56 EUR sa kamatama. Dakle, tužitelj je pozitivne razlike preplate sa ove dvije osnove umanjio postavljajući zahtjev za tzv. negativne razlike i na ime tečaja CHF i na ime promjenjive kamatne, od početnih parametara, tako da preplatu u iznosu od ukupno 13.045,65 EUR (8.237,50 EUR + 4.808,15 EUR) umanjuje za dvije stavke negativnih razlika u iznosu od 2.001,13 EUR (747,19 EUR + 1.253,94 EUR), tako da se konačno dolazi do iznosa od zatraženih 11.044,56 EUR, koliko tužitelju konačno na ime obeštećenja i pripada.

Za navesti je da je sud prihvatio vještvo sudskog vještaka Cecić kao stručno, logično i uvjerljivo, vještak je kvalitetno odgovorila na zadatak vještačenja, vještvo je odgovorilo na sva potrebna pitanja i nije bilo mjesta nikakvim posebnim razjašnjenjima niti eventualno dopuni vještva. Dakle, vještvo sudskog vještaka Cecić sud je prihvatio u potpunosti kod presuđenja, a za navesti je da među strankama nije bilo sporno, a to je navela i vještak u svom nalazu i mišljenju, da je tuženik kod konverzije kredita postupio matematički sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15).

Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.), to je jasno da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 7.lipnja 2019.godine) neosnovan i za isplatu preplaćenog radi ništetnosti promjenjive kamatne stope neosnovan i za isplatu s naslova preplaćenog po osnovi promjene tečaja valute CHF, dakle, zahtjev tužitelja je osnovan u cijelosti i radi navedenog odučeno je kao u izreci ove presude. U oba slučaja primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa prigovor zastare nije osnovan. Dakle, sud prihvaćajući vještvo vještaka Cecić po pitanju preplate s naslova promjene kamatne stope od početno ugovorene i primjene valutne klauzule u CHF, sud drži da valja obvezati tuženika da tužitelju isplati ukupan iznos preplate od 11.044,56 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama, sada u eurima kako je to i zatraženo. Za ponoviti je da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije posebno pregovaralo, iste sud smatra nepoštenim jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a provedenom konverzijom po izračunu konverzije se ovo nije otklonilo, tužitelj nije obeštećen u ovom dijelu i valjalo mu je dosuditi upravo zatraženi iznos s naslova preplate vezano za ove dvije osnove, do provedene konverzije.

Na dosuđene iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče na svaki pojedini iznos preplate od dospijeća tih iznosa do isplate, odnosno stjecanja preplaćenog na strani tuženika, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju bi kamate pripadale od dana stjecanja preplate, dakle, zahtjev tužitelja je i ovom dijelu osnovan, pa mu je u izreci valjalo dosuditi kamate onako kako ih je isti zatražio, a sve i temeljem odredbe čl.29. ZOO-a.

Dakle, za navesti je da tužitelju konverzijom predmetnom stambenog kredita iz onog sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR obeštećenje u punom opsegu, onako kako to pripada tužitelju kao potrošaču, nije provedeno, naime, tek nakon provedene konverzije tužitelj je doveden u ravnopravan položaj sa tuženikom, što prije nije bio slučaj i tuženik je zaista prema stavu ovog suda u obvezi platiti tužitelju, do konverzije, po zahtjevu tužitelja, preplaćene iznose na ime ništetnih odredbi temeljnog ugovora o kreditu i valutne klauzule u CHF, sukladno presuđenjima iz kolektivnog spora, kao da konverzije po tom pravnom pitanju nije ni bilo, to obeštećenje treba biti, do konverzije istovjetno onom kakvo su ostvarili pravomoćnim presudama potrošači koji svoje kredite nisu konvertirali, a prilikom dosuđenja preplaćenih iznosa njima se polazilo, sukladno sudskoj praksi i pravomoćnim presuđenjima, pravo od početne kamatne stope iz ugovora o kreditu i početnom tečaju CHF iz tog ugovora, pa tako i ovdje treba biti slučaj. Dakle, na ovo pravo tužitelja po dvije navedene odredbe i osnove iz temeljnog ugovora, konverzija nema utjecaja.

Efekti konverzije su postignuti za period nakon konverzije, u ovom slučaju tuženik jest tužitelju prilikom konverzije odnosno zaključenja Dodatka ugovoru o kreditu, priznao više plaćeni iznos, međutim, opet je to priznanje iz izračuna konverzije tuženika bilo vezano za simulaciju kredita u EUR sa parametrom veće kamatne stope od početne, a obeštećenje se odnosi na preplatu po ratama vezano za početnu kamatnu stopu od 3,99 % i početni tečaj CHF.

Ovaj sud je stava da je tužitelj imao pravo preinačiti tužbu u dijelu zahtjeva za isplatu, nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem u ovom predmetu, odnosno urediti zahtjev sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka Darke Cecić (sa iznosa od 10.365,96 EUR na 11.044,56 EUR), kao što bi bio ovlašten i smanjiti zahtjev nakon provedenog dokaza vještačenjem po ovom sudskom vještaku, preinaka tužbe povećanjem zahtjeva svakako je dopuštena, kao što i povlačenje tužbe u dijelu zahtjeva nakon vještačenja predstavlja dopušteno disponiranje zahtjevom koje ne povlači za sobom obvezu tužitelja da tuženiku djelomično, zbog toga, naknadi trošak, jer je tužitelj na to ovlašten a nikakav poseban trošak tuženiku zbog toga nije niti nastao. Niti na ovaj dio povećanog zahtjeva nije nastupila zastara jer se smatra da je ovaj konačni zahtjev po visini postavljen već u tužbi.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1. i čl.155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe, sastava podneska od 24.lipnja 2024.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 27.listopada 2022.godine, 9.prosinca 2022.godine, 29.ožujka 2023.godine, 16.studenog 2023.godine i 26.studenog 2024.godine; svaka radnja po 100 bodo9va što uz vrijednost boda daje iznos od po 200,00 eura po pojedinoj radnji, odnosno ukupno 1.400,00 eura. Na ovaj iznos valjalo je dodati i 25% PDV-a u iznosu od 350,00 eura i iznos od 400,00 eura na ime troška vještačenja, tako da je konačno tuženik obvezan tužitelju na ime naknade parničnog troška isplatiti iznos od 2.150,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka. Trošak sudske pristojbe presude nije priznat tužitelju, temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po tom propisuje jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelj ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora, dakle, trošak sudske pristojbe tužitelj neće imati pa mu ga tuženik nije u obvezi ni naknaditi.

U Splitu, 21. veljače 2025. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika