Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u

Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-1660/2023-24

U  IME  REPUBLIKE  HRVATSKE

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji po sucu tog suda Senki Kirša kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja KP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Vladi Vladiki, odvjetniku iz Rijeke protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. [adresa], OIB: 92963223473, zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba,radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane 22. siječnja 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, po objavi od 21. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I-Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu broj 3206281235/06, sklopljenog dana 03.03.2006. godine između tužitelja kao Korisnika kredita, te tuženika kao Banke, i to:

Članak 1. „Iznos odobrenog kredita“ u dijelu koji glasi:

„Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit za kupnju motornog vozila pod nazivom Renault Financiranje (u daljnjem tekstu: Kredit) u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.952,35 CHF (četrnaesttisućadevetstopedesetdvaitridesetpetrapena) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu kaluzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom“ .

Članak 6. „Otplata kredita“, u dijelu koji glasi:

„Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim aniutetima u kunskoj protuvrijednosti CHF 214,92 (slovima: dvjestočetrnaest franakaidevedeseti dvarapena) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“

II- Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.456,52 EUR (slovima: tisuću četiristo pedeset i šest eura i pedeset i dva centa) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- na iznos od 7,35 EUR-a od 25.02.2009., pa do isplate

- na iznos od 9,34 EUR-a od 16.03.2009., pa do isplate

- na iznos od 4,39 EUR-a od 16.03.2009., pa do isplate

- na iznos od 5,30 EUR-a od 17.04.2009., pa do isplate

- na iznos od 5,46 EUR-a od 15.05.2009., pa do isplate

- na iznos od 3,67 EUR-a od 20.06.2009., pa do isplate

- na iznos od 4,08 EUR-a od 17.07.2009., pa do isplate

- na iznos od 3,16 EUR-a od 19.08.2009., pa do isplate

- na iznos od 3,60 EUR-a od 21.09.2009., pa do isplate

- na iznos od 2,78 EUR-a od 23.10.2009., pa do isplate

- na iznos od 4,58 EUR-a od 19.11.2009., pa do isplate

- na iznos od 3,39 EUR-a od 14.12.2009., pa do isplate

- na iznos od 6,88 EUR-a od 14.01.2010., pa do isplate

- na iznos od 8,38 EUR-a od 25.02.2010., pa do isplate

- na iznos od 11,51 EUR-a od 27.03.2010., pa do isplate

- na iznos od 10,62 EUR-a od 28.04.2010., pa do isplate

- na iznos od 13,17 EUR-a od 28.05.2010., pa do isplate

- na iznos od 21,64 EUR-a od 29.07.2010., pa do isplate

- na iznos od 17,42 EUR-a od 23.08.2010., pa do isplate

- na iznos od 24,43 EUR-a od 20.09.2010., pa do isplate

- na iznos od 22,63 EUR-a od 22.10.2010., pa do isplate

- na iznos od 22,63 EUR-a od 18.11.2010., pa do isplate

- na iznos od 26,60 EUR-a od 15.12.2010., pa do isplate

- na iznos od 31,29 EUR-a od 14.01.2011., pa do isplate

- na iznos od 31,60 EUR-a od 18.02.2011., pa do isplate

- na iznos od 30,00 EUR-a od 18.02.2011., pa do isplate

- na iznos od 32,32 EUR-a od 17.03.2011., pa do isplate

- na iznos od 29,21 EUR-a od 29.04.2011., pa do isplate

- na iznos od 33,00 EUR-a od 09.05.2011., pa do isplate

- na iznos od 42,90 EUR-a od 17.06.2011., pa do isplate

- na iznos od 51,17 EUR-a od 15.07.2011., pa do isplate

- na iznos od 55,41 EUR-a od 24.08.2011., pa do isplate

- na iznos od 55,41 EUR-a od 01.09.2011., pa do isplate

- na iznos od 43,12 EUR-a od 01.10.2011., pa do isplate

- na iznos od 43,03 EUR-a od 01.11.2011., pa do isplate

- na iznos od 43,17 EUR-a od 27.12.2011., pa do isplate

- na iznos od 46,88 EUR-a od 27.01.2012., pa do isplate

- na iznos od 47,64 EUR-a od 27.02.2012., pa do isplate

- na iznos od 45,71 EUR-a od 29.03.2012-, pa do isplate

- na iznos od 46,90 EUR-a od 28.04.2012., pa do isplate

- na iznos od 47,99 EUR-a od 02.07.2012., pa do isplate

- na iznos od 46,37 EUR-a od 02.07.2012., pa do isplate

- na iznos od 46,58 EUR-a od 02.08.2012., pa do isplate

- na iznos od 45,83 EUR-a od 05.09.2012., pa do isplate

- na iznos od 45,30 EUR-a od 05.09.2012., pa do isplate

- na iznos od 43,63 EUR-a od 06.10.2012., pa do isplate

- na iznos od 46,08 EUR-a od 05.11.2012., pa do isplate,

- na iznos od 46,33 EUR-a od 04.12.2012., pa do isplate

- na iznos od 136,64 EUR-a od 24.12.2012., pa do isplate

od 25. veljače 2009. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza do 2015. godine, pa do 31.12.2022, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. g. do 31. prosinca 2023. godine stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve to u roku 15 (petnaest) dana.

III-Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju ukupno prouzročeni trošak parničnog postupka u visini od 1.900,00 EUR-a (slovima: tisuću devetsto eura) sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku počev od presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Rijeci kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj je 11. lipnja 2023.ustao tužbom protiv tuženika u kojoj navodi da je sa tuženikom dana 03. ožujka. 2006. godine zaključio ugovor o kreditu br. 3206281235/06. Navedenim ugovorom tužitelju je odobren potrošački kredit za kupnju vozila u iznosu 14.952,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF. važećem na dan korištenja kredita, sa kamatnom stopom 5,65%, koja je promjenjiva sukladno odluci Banke. Vraćanje kredita ugovoreno je u 84 jednakih mjesečnih anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja. Navedeni kredit u potpunosti je isplaćen. Odredbom čl. 1. ugovora o kreditu, ugovoreno je da banka odobrava korisniku kredita kredit u iznosu od 14.952,35 CHF prema srednjem tečaju za CHF Banke, važećem na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 6. ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima (84) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke za CHF na dan plaćanja. Tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Tuženik je dakle prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužitelja. Ne može se razumno očekivati da bi tužitelj sklopio takav ugovor o kreditu da je bio upoznat sa mogućnošću da mu anuitet toliko naraste. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni brojP-1401/2012 od 04.07.2013, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. pravomoćno je utvrđeno da je peto tužena Hypo Alpe-Adria Bankd.d. (primjenjuje se i na tuženika kao stranke navedenog postupka) povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora peto tužena Hypo Alpe- Adria Bankd.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time peto tužena Hypo Alpe-Adria Bankd.d. postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. S obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio valjano informiran o riziku koji sa sobom povlači ta valutna klauzula, sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz gore navedene presude, u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute CHF. Prema čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) i čl. 118. ZZP, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope (iako je pitanje same kamate poradi zastare neodlučno za predmetnu tužbu) sukladno odluci banke te odredbi u kojima se ugovara CHF valutna klauzula, ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno kamata i tečaj vraćaju se na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu, jer su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati. Svi iznosi plaćeni više od iznosa iz početnog otplatnog plana predstavljaju stjecanje bez osnove te ih je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa. Uz opetovano isticanje kako tužitelj ovom tužbom potražuje preplaćene iznose temeljene na ništetnim odredbama predmetnog ugovora koje se odnose isključivo na valutnu klauzulu. Predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva,te potražuje naknadu parničngo troška.

2.Tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti pozivom na odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, dalje u tekstu: ZPP). Nadalje, u odgovoru na tužbu navodi da su tužitelj i tuženik sklopili 03.03.2006. godine Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206281235/06 kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 14.952,35 CHF. Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu, a kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.952,35 CHF i to u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 1.461,01 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja . Naime, tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane ŽP. Iako tuženik smatra da su ispunjenje pretpostavke za odbačaj predmetne tužbe, opreza radi tuženik daje detaljni odgovor na tužbu, te ističe da osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti i to s više osnova. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 11.06.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 11.06.2018. godine nastupila zastara. Nadalje, navodi se da je dana 17. rujna 2019. godine objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a. Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. ZOO-a koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev- 2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3.Proveden je dokazni postupak uvidom u Izvadak br. 1 od 4.1.2012. (list 7 spisa), u Potvrdu tuženika od 31.12.2012. (list 8 spisa), Ugovor o kreidtu za kupnju motornog vozila (list 9 do 13 spisa), u upute tuženika o odabiru valute (list 36 spisa), u specifikaciju uplata (list 45 do 53 spisa), saslušan je tužitelj (list 127 i 128 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke koji je u spis dostavio pisani nalaz i mišljenje (list 132 do 145 spisa).

4.Tužitelj se tijekom postupka očitovao podneskom od 24. studenog 2023. (list 118 do 120 spisa), od 10. listopada 2024. (list 155 do 157 spisa) i od 4. studenog 2024. (list 168 spisa), a tuženik podneskom od 23. listopada 2024. (list 158 do 160 spisa) i od 6. studenog 2024. (list 169 spisa).

5.Na izričit upit, stranke nisu predlagale da vještak pristupi sudu radi usmenog pojašnjenja nalaza.

6.U ovom postupku nije sporno da su stranke zaključile 3. ožujka 2006. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila kojim je tuženik odobrio tužitelju iznos od 14.952,35 CHF u protuvrijednosti u kunama. Tužitelj se obvezao ugovoreni iznos vratiti u 84 mjesečnih anuiteta. Ugovorena ja valutna klauzula u CHF, kao i promjenjiva kamatna stopa koja se izračunava i naplaćuje u skladu s važećim odlukama Banke.

7.Tužitelj smatra da je odredbe o valutnoj klauzuli ništetna,te potražuje iznos za koji smatra da je preplaćen i koji je tuženik neosnovano stekao.

8.Tuženik osporava sve navode tužitelja, smatra da odredba nije ništetna, ističe prigovor zastare,osporava aktivnu legitimaciju,te osporava tužitelju status potrošača i isitče prigovor zastare.

9.Prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan.

10.Tuženik smatra da je za suđenje u ovom sporu nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu pozivom na odredbe članka 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 62/07, 84/08, 123/08 i 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23

– ZPP). Poziva se, dakle, na odredbe o općemjesnoj nadležnosti budući tuženik ima registrirano sjedište u [adresa]. Međutim, člankom 59. ZPP-a propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta , ako spor nastane u povodu djelatnosit te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. U konkretnom slučaju pravni posao zaključen je u Rijeci, slijedom čega se prigovor tuženika nalazi neosnovanim.

11.Nije osnovan niti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Ugovor o kreditu zaključen je između stranaka ovog postupka, te je tuženik kao kreditor sredstva stavio na raspolaganje tužitelju. Dakle, tužitelj je kao korisnik bio u obvezi otplatiti kredit i sve što je otplaćeno po navedenoj kreditnoj partiji predstavlja ispunjenje njegove obveze, pa to što je formalno za vrijeme trajanja kredita određene uplate vršila druga osoba, ne utječe na aktivnu legitimaciju tužitelja.

12.Glede osporavanja statusa potrošača tužitelja, obrazlaže se da je shodno odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu (Narodne novine 96/23) potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj aktivnosti. Stranke su sklopile Ugovor o kreditu radi kupnje vozila,a tužitelj ga je zaključio kao fizička osoba izvan svoje djelatnosti, dok je tuženik visoko specijalizirana bankarska ustanova koja plasira novac potrošačima u vidu raznih "novčarskih" proizvoda.

13.Tužitelj , po zanimanju vozač, u svom stranačkom iskazu navodi da je ugovor pročitao. U vrijeme sklapajna pravnog posla bio je zaposlen u trgovčakom društvu "Ecooperativa" i odlučio je podignuti kredit radi kupnje vozila. Otišao je u auto-kuću i ponuđena mu je predmetna opcija kao najpovoljnija, radilo se o kreditu bez jamaca. Nije mu ništa posebno pojašnjeno vezano za valutu CHF, a u auto-kući ponuđena mu je Zagrebačka banka.

14. Ovaj sud prihvaća iskaz tužitelja i cijeni ga iskrenim i životnim. Isti je kao potrošač došao u banku sa povjerenjem,a tuženik ničim u ovom postupku nije dokazao da bi posebno informirao tužitelja glede valute CHF u odnosu na kredite sa valutnom klazulom u EUR u smislu razlike i eventualne zaštite od strane HNB-a.

15.Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost jednostrano promjenjive kamatne stope,a ta presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. Revizije tužitelja i tuženika izjavljene protiv presude VTS pod brojem P-7129/13 odbijene su presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14.

16.Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. utvrdila je nepoštenim i ništetnim odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom VTS-a pod brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem VSRH pod brojem Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, pa je tako VSRH ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su oba bitna sastojka ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim.

17.Kao odlučna činjenica u pogledu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva i radi utvrđenja ništetnosti i zahtjeva za povrat primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, jest okolnost da se tužitelj u tužbi pozvao na naprijed navedena pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12.

18.Zakonom o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, 78/12, 56/13, 41/14 dalje ZZP) uređen je učinak odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Prema članku 138. a ZZP-a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Na bitno sličan način određeni su učinci presude donesene povodom kolektivne tužbe i prema ZPP-u i to u članku 502. c ZPP-a prema kojem se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati,a što je već prethodno i navedeno.

19.Dakle, prema citiranim je odredbama za ocjenu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva potrebno je utvrditi da li je odluka na koju se tužitelj pozvao odluka donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 131. stavak 1. ZZP –a i članka 502.a stavka 1. ZPP-a i jesu li tom odlukom prihvaćeni zahtjevi iz takve tužbe, a potom i da li tužitelj ovom pojedinačnom tužbom traži zaštitu interesa odnosno prava koje je bilo predmetom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Ukoliko je odgovor na postavljena pitanja pozitivan,a u konkretnom slučaju jest, sud u pojedinačnom zahtjevu više nije ovlašten raspravljati o tome je li došlo do povrede ili ugroze prava čija se zaštita traži, već je dužan prihvatiti utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, onda kada je zahtjev iz takve tužbe prihvaćen odnosno kada je utvrđeno postojanje povrede propisa zaštite potrošača. Uz to se ističe kako prema članku 138. a ZZP-a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava obvezuje sudove samo u postupku radi naknade štete, međutim tu odredbu treba teleološki tumačiti tako da se ima primijeniti u svakom individualnom postupku čija je svrha saniranje posljedica utvrđene povrede kolektivnih interesa potrošača, tako i u ovom postupku u kojem se zahtjev tužitelja temelji na vraćanju primljenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. U prilog tome govori i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., u kojoj se ističe potreba vođenja računa o tome da potrošači trebaju moći ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu na temelju postupka kolektivne zaštite, a ujedno, referirajući se na presudu KPK i VP Palacios Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C- 154/15, C-307/15 i C-308/15, navodi da je Europski sud u istoj utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, i to tako da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora, da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, i da sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, dok je treće pravilo da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, a tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13 EEZ.

20.Slijedom obrazloženog, nedvojbeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta švicarski franak.

21.Samo ugovaranje valutne klauzule nije nepošteno niti ništetno imajući u vidu da takvo postupanje potpada pod slobodu uređivanja obveznih odnosa, a nije protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 35/05, 47/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO-a). Međutim, treba reći da u ovom sporu tuženik nije iznio niti jedan prigovor koji nije raspravljen presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosno presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7192/13 od 13. lipnja 2014.,presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., ali i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 .To znači da su zaključak o povredi kolektivnih interesa ti sudovi donijeli na činjeničnoj i pravnoj osnovi u kojoj su u obzir uzeti, preciznije otklonjeni, isti prigovori koje tuženik ovdje ističe. Prema tome, istaknuti prigovori kojim tuženik spori tužiteljevu tezu o ništetnosti prijeporne odredbe ni na koji način ne dovode u pitanje koneksitet utvrđene povrede kolektivnih interesa i konkretnog slučaja, niti predstavljaju nove okolnosti koje bi u ovom predmetu mogle dovesti do drukčije odluke. Svi navedeni sudovi pošli su od toga da je nesporno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne i uočljive. Međutim, iste nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije, te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj. Primjenom testa poštenosti zaključeno je da su te kod tih banaka bile dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao u cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora. Slijedom toga, takva odredba ugovora uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje, kao i načelu zabrane zlouporabe prava.

22.Ništetna je i nepoštena ugovorna odredba na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, jer prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Odredba o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva jer prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kada su sklapani ugovori nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR.

23.Osnovna posljedica ništetnosti ugovora, prema čl. 323. st. 1. ZOO-a, je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je tuženik tužitelju dužan vratiti iznos koji je tužitelj više platio kao posljedicu promjene tečaja.

24.Glede visine tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću.

25.Vještak je pozvan na izradu nalaza na način da izračuna razliku između pojedinih anuiteta koje je tužitelj platio primjenom tečaja na dan dospjeća svakog pojedinog anuiteta, i iznosa kojeg bi tužtielj platio primjenom početnog tečaja CHF. Vještak je izračunao da pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, da je tužitelj na ime tečajnih razlika, više uplatio iznos od 1.456,52 €.

26.Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz vještaka,te je sukladno istome postavio tužbeni zahtjev.

27.Tuženik nije prigovorio samom matematičkom izračunu vještaka,ali i nadalje osporava osnov potraživanja.Smatra da se trebaju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni odnosno negativne razlike neovisno o tome da li je tuženi istaknuo prigovor radi prijeboja ili pak protutužbu za navedene negativne razlike,a koji iznos je vještak utvrdio u visini od 140,83 Eur-a.

28.Ocjena je ovoga suda da nije pravilno umanjiti preplaćeni iznos za tzv. negativne razlike. To stoga što Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača. Tužitelj je isplatio tuženiku u utuženom razdoblju onaj iznos u kunama kojeg je tuženik od njega potraživao. Svaki izračun anuiteta vršio je tuženik, te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja, pa nema stjecanja bez osnove na strani tuženika.

29.Visina tužbenog zahtjeva postavljena je sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka kojeg ovaj sud prihvaća kao stručnog,te smatra da je isti udovoljio datoj mu zadaći.

30. Po ocjeni ovog suda pravilno je vezati visinu tužbenog zahtjeva za početni tečaj jer je odnosu na taj parametar ugovorna odredba jasna, razumljiva i točno određena i na istu su nedvojbeno obje strane pristale.

31.Tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju i kamate i to od prvog dana nakon dana stjecanja preplaćenih iznosa od strane tuženika, budući da je isti, s obzirom na utvrđenu povredu interesa potrošača koja implicira svijest o nepripadnosti tako stečene imovine, bio nepošten, sve pozivom na članak 1115. ZOO-a.

32.Visina zatezne kamate određena je u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a.

33.Glede prigovora zastare, isti se nalazi neosnovanim.

34.Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO- a), koji zastarijeva u općem zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a. Odredbom čl. 241. ZOO propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugom nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Pokretanjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO. Stav u tom smislu iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. navodeći da „pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe…“.

35.Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323 st. 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sve s obzirom na činjenicu da je tužbeni zahtjev usmjeren i na utvrđenje ništetnosti. Povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., slijedom čega nema dvojbe da ukoliko je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok sukladno tekstu oba pravna shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

36. U odnosu na potraživanje s osnova tečajne razlike, zastara je počela teći 14. lipnja 2018.,te je istekla 14. lipnja 2023., dok je tužitelj tužbom ustao 11. lipnja 2023. slijedom čega zastara nije nastupila.

37.Odluka o troškovima donijeta je pozivom na odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a.

38.Visina troška odmjerena je sukadno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23).

39.Tužitelju je priznat slijedeći trošak:

- sastav tužbe 100 bodova/200,00 € (Tbr.7.1.)

- sastav podneska 24.11.2024. 100 bodova/200,00 € (Tbr.8.1.)

- pristup ročištu 8.4.2024. 100 bodova/200,00 € (Tbr.9.1.)

- pristup ročištu 3.6.2024. 100 bodova/200,00 € (Tbr.9.1.)

- sastav podneska 10.10.2024. 100 bodova/200,00 € (Tbr.8.1.)

- ročište 22.1.2025. 100 bodova/200,00 € (Tbr.9.1.)

- trošak PDV-a od 25% 300,00 € (Tbr.46.)

- trošak vještačenja 400,00 €.

40.Temeljem članka 11. stavak 1. alineja 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18, 51/23) potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni su od plaćanja sudskih pristojbi.

U Opatiji, 21. veljače 2025.

S u d a c:

Senka  Kirša

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika