REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-8780/2019-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužiteljice TN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku ON, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Andreju Šooš Maceljskom, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 27. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice ON i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice TNA, dana **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. isplatiti tužiteljici TN iznos od 799,16 EUR, te zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od:

- 9,34 EUR od 1. listopada 2007. pa do isplate,

- 9,24 EUR od 1. studenoga 2007. do isplate,

- 9,27 EUR od 1. prosinca 2007. do isplate,

- 9,11 EUR od 1. siječnja 2008. do isplate,

- 9,18 EUR od 1. veljače 2008. do isplate,

- 9,20 EUR od 1. ožujka 2008. do isplate,

- 17,96 EUR od 1. travnja 2008. do isplate,

- 17,27 EUR od 1. svibnja 2008. do isplate,

- 16,98 EUR od 1. lipnja 2008. do isplate,

- 16,95 EUR od 1. srpnja 2008. do isplate,

- 16,45 EUR od 1. kolovoza 2008. do isplate,

- 16,27 EUR od 1. rujna 2008. do isplate,

- 16,26 EUR od 1. listopada 2008. do isplate,

- 17,55 EUR od 1. studenoga 2008. do isplate,

- 16,34 EUR od 1. prosinca 2008. do isplate,

- 17,18 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate,

- 17,11 EUR od 1. veljače 2009. do isplate,

- 16,95 EUR od 1. ožujka 2009. do isplate,

- 16,51 EUR od 1. travnja 2009. do isplate,

- 16,31 EUR od 1. svibnja 2009. do isplate,

- 15,80 EUR od 1. lipnja 2009. do isplate,

- 15,35 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate,

- 15,16 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- 15,06 EUR od 1. rujna 2009. do isplate,

- 14,80 EUR od 1. listopada 2009. do isplate,

- 14,44 EUR od 1. studenoga 2009. do isplate,

- 14,41 EUR od 1. prosinca 2009. do isplate,

- 14,31 EUR od 1. siječnja 2010. do isplate,

- 14,29 EUR od 1. veljače 2010. do isplate,

- 13,97 EUR od 1. ožujka 2010. do isplate,

- 14,01 EUR od 1. travnja 2010. do isplate,

- 13,67 EUR od 1. svibnja 2010. do isplate,

- 13,52 EUR od 1. lipnja 2010. do isplate,

- 14,10 EUR od 1. srpnja 2010. do isplate,

- 13,61 EUR od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- 13,78 EUR od 1. rujna 2010. do isplate,

- 13,32 EUR od 1. listopada 2010. do isplate,

- 12,70 EUR od 1. studenoga 2010. do isplate,

- 12,96 EUR od 1. prosinca 2010. do isplate,

- 13,33 EUR od 1. siječnja 2011. do isplate,

- 12,51 EUR od 1. veljače 2011. do isplate,

- 12,33 EUR od 1. ožujka 2011. do isplate,

- 11,76 EUR od 1. travnja 2011. do isplate,

- 11,45 EUR od 1. svibnja 2011. do isplate,

- 11,90 EUR od 1. lipnja 2011. do isplate,

- 11,57 EUR od 1. srpnja 2011. do isplate,

- 11,83 EUR od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- 11,11 EUR od 1. rujna 2011. do isplate,

- 10,38 EUR od 1. listopada 2011. do isplate,

- 9,93 EUR od 1. studenoga 2011. do isplate,

- 9,51 EUR od 1. prosinca 2011. do isplate,

- 9,22 EUR od 1. siječnja 2012. do isplate,

- 8,95 EUR od 1. ožujka 2012. do isplate,

- 8,44 EUR od 1. travnja 2012. do isplate,

- 8,05 EUR od 1. svibnja 2012. do isplate,

- 7,65 EUR od 22. svibnja 2012. do isplate,

- 7,21 EUR od 22. svibnja 2012. do isplate,

- 6,76 EUR od 1. lipnja 2012. do isplate,

- 6,26 EUR od 1. srpnja 2012. do isplate,

- 5,82 EUR od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- 5,34 EUR od 1. rujna 2012. do isplate,

- 4,83 EUR od 1. listopada 2012. do isplate,

- 4,42 EUR od 1. studenoga 2012. do isplate,

- 3,96 EUR od 1. prosinca 2012. do isplate,

- 3,48 EUR od 1. siječnja 2013. do isplate,

- 2,93 EUR od 1. veljače 2013. do isplate,

- 2,51 EUR od 1. ožujka 2013. do isplate,

- 2,01 EUR od 1. travnja 2013. do isplate,

- 1,50 EUR od 1. svibnja 2013. do isplate,

- 0,99 EUR od 1. lipnja 2013. do isplate,

- 0,50 EUR od 7. srpnja 2013. do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.511,65 EUR, te zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od:

- 0,02 EUR od 1. listopada 2006. do isplate,

- 10,41 EUR od 1. studenoga 2008. do isplate,

- 11,21 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate,

- 13,09 EUR od 1. veljače 2009. do isplate,

- 13,93 EUR od 1. ožujka 2009. do isplate,

- 11,36 EUR od 1. travnja 2009. do isplate,

- 11,79 EUR od 1. svibnja 2009. do isplate,

- 8,42 EUR od 1. lipnja 2009. do isplate,

- 5,54 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate,

- 6,20 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- 7,87 EUR od 1. rujna 2009. do isplate,

- 7,69 EUR od 1. listopada 2009. do isplate,

- 6,11 EUR od 1. studenoga 2009. do isplate,

- 9,10 EUR od 1. prosinca 2009. do isplate,

- 11,30 EUR od 1. siječnja 2010. do isplate,

- 14,83 EUR od 1. veljače 2010. do isplate,

- 13,93 EUR od 1. ožujka 2010. do isplate,

- 18,49 EUR od 1. travnja 2010. do isplate,

- 17,52 EUR od 1. svibnja 2010. do isplate,

- 19,63 EUR od 1. lipnja 2010. do isplate,

- 33,48 EUR od 1. srpnja 2010. do isplate,

- 30,57 EUR od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- 38,60 EUR od 1. rujna 2010. do isplate,

- 36,08 EUR od 1. listopada 2010. do isplate,

- 30,67 EUR od 1. studenoga 2010. do isplate,

- 41,28 EUR od 1. prosinca 2010. do isplate,

- 54,51 EUR od 1. siječnja 2011. do isplate,

- 45,50 EUR od 1. veljače 2011. do isplate,

- 48,86 EUR od 1. ožujka 2011. do isplate,

- 44,49 EUR od 1. travnja 2011. do isplate,

- 45,22 EUR od 1. svibnja 2011. do isplate,

- 63,02 EUR od 1. lipnja 2011. do isplate,

- 64,31 EUR od 1. srpnja 2011. do isplate,

- 79,75 EUR od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- 72,42 EUR od 1. rujna 2011. do isplate,

- 64,30 EUR od 1. listopada 2011. do isplate,

- 63,37 EUR od 1. studenoga 2011. do isplate,

- 62,73 EUR od 1. prosinca 2011. do isplate,

- 66,47 EUR od 1. siječnja 2012. do isplate,

- 70,68 EUR od 1. ožujka 2012. do isplate,

- 68,22 EUR od 1. travnja 2012. do isplate,

- 69,61 EUR od 1. svibnja 2012. do isplate,

- 71,14 EUR od 22. svibnja 2012. do isplate,

- 71,25 EUR od 22. svibnja 2012. do isplate,

- 71,16 EUR od 1. lipnja 2012. do isplate,

- 69,35 EUR od 1. srpnja 2012. do isplate,

- 70,12 EUR od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- 69,15 EUR od 1. rujna 2012. do isplate,

- 66,50 EUR od 1. listopada 2012. do isplate,

- 69,54 EUR od 1. studenoga 2012. do isplate,

- 71,28 EUR od 1. prosinca 2012. do isplate,

- 70,84 EUR od 1. siječnja 2013. do isplate,

- 64,66 EUR od 1. veljače 2013. do isplate,

- 70,15 EUR od 1. ožujka 2013. do isplate,

- 70,54 EUR od 1. travnja 2013. do isplate,

- 68,39 EUR od 1. svibnja 2013. do isplate,

- 62,47 EUR od 1. lipnja 2013. do isplate,

- 62,52 EUR od 7. srpnja 2013. do isplate

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 343,76 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. veljače 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 12. lipnja 2019. preporučenom pošiljkom podnijela tužbu ovom sudu protiv tuženika te je istu ispravila podneskom od 4. prosinca 2019. U tužbi je navela da je 27. lipnja 2007. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 9011596765, koji je solemniziran 28. lipnja 2007. kod javne bilježnice Lucije Carić pod brojem OU- 596/2006, a na temelju kojeg je tužiteljici odobren kredit za kupnju vozila u iznosu od 22.119,31CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita. Tužiteljica je, nadalje, navela da se u odredbi čl. 7. predmetnog Ugovora obvezala otplaćivati kredit u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne lista tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Isto tako je navela da u odredbi čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena kamata od 5,50% godišnje, koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila te je navedeno da se ista obračunava u CHF, da je sadržana u anuitetima i da dospijeva na naplatu zajedno s njima. Tužiteljica je, također, navela da predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu prema kojoj je kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika bez utvrđenja ikakvih egzaktnih parametara za promjenu kamatne stope i metode izračuna tih parametara, a o kojoj se nije niti pojedinačno pregovaralo. Stoga smatra da ta odredba nije razumljiva, da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te da je protivna načelu savjesnosti i poštenja i da je stoga ništetna. U prilog navedenom tužiteljica se pozvala na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, a kojom je pravomoćno odlučeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene pa prema tome i ništetne. Tužiteljica je još istaknula da je u navedenoj presudi utvrđeno i da tuženik potrošače nije informirao o bitnim parametrima za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Stoga je tužiteljica navela da je tuženik višekratno vršio nepoštenu i nesavjesnu jednostranu promjenu kamatne stope bez bilo kakvih pregovora s tužiteljicom.

2. U tužbi je tužiteljica, nadalje, navela da je u predmetnom Ugovoru o kreditu tuženik koristio nepoštenu, te stoga i ništetnu ugovornu odredbu prema kojoj je CHF ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica na bilo koji način bila informirana o svim potrebnim parametrima za donošenje valjanje odluke koja bi bila utemeljena na potpunoj obavijesti tuženika prema tužiteljici. Isto tako je navela da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita, time što su zaključujući ugovore o kreditima koristile ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako što su ugovorile CHF kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te što je suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Još je istaknula da je sve navedeno potvrđeno i u revizijskom postupku pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske. Tužiteljica je istaknula i da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Budući da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen upravo u periodu na koji se odnosi pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. tako se tužiteljica na temelju odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku poziva na pravna utvrđenja iz iste. Tužiteljica je, također, navela da je pokretanjem kolektivnog spora pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare potraživanja, te da je donošenjem navedene pravomoćne presude od 13. lipnja 2014. zastarni rok od pet godina ponovno počeo teći tako da nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice niti po jednom osnovu. Tužiteljica je, konačno, navela da je osnovom nepoštenih i ništetnih odredaba o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli preplatila iznos od 24.001,51 kn, a koji iznos je tuženik stekao bez osnove. Stoga je tužiteljica tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi tražila da sud utvrdi da ne proizvode pravne učinke, odnosno da su ništetne odredbe čl. 4.1. i čl. 7.2. predmetnog Ugovora o kreditu, te je od tuženika, s osnova preplaćenog iznosa anuiteta, potraživala isplatu ukupnog iznosa od 24.001,51 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. Tužiteljica je u podnesku od 5. ožujka 2021. specificirala tužbeni zahtjev, te je istim tražila da sud utvrdi da ne proizvodi pravni učinak, odnosno da je ništetan dio odredbe čl. 4.1. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi "…koja je promjenjiva sukladno odluci banke…", te da ne proizvodi pravni učinak, odnosno da je ništetan dio odredbe čl. 7.2. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi "… po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja…" Istim tužbenim zahtjevom tužiteljica je od tuženika potraživala isplatu iznosa od 26.749,31 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

4. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je končano postavila tužbeni zahtjev u podnesku od 10. prosinca 2021. te istim od tuženika s osnove preplaćene kamate traži isplatu iznosa od 6.021,24 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose do dospijeća do isplate, te s osnova preplaćenog iznosa uslijed primjene valutne klauzule u valuti CHF traži isplatu iznosa od 18.924,04 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

5. Ovdje valja napomenuti da je tužiteljica u podnescima od 9. prosinca 2022. i 4. prosinca 2023. pojašnjavala koji je iznos potraživala u podnesku od 5. ožujka 2021. s osnove preplaćenog iznosa uslijed primjene ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika, a koji s osnove preplaćenog iznosa uslijed primjene ništetne odredbe kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF (vezano uz prigovor zastare). Stoga je tužiteljica na ročištu održanom 27. siječnja 2025. navela da je tužbeni zahtjev postavljen u podnesku od 10. prosinca 2021. konačno postavljeni i mjerodavni tužbeni zahtjev.

6. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice. Nadalje je naveo da se utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbu ne mogu primjenjivati na konkretan predmet, te da nema mjesta vezanosti ovoga suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a kamoli izravnoj primjeni navedene presude. Nadalje je naveo da iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i iz Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 i sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno. Stoga tuženik smatra da sama promjenjiva kamata nije, niti ne može biti ništetna, a posebno da ne može biti ništetan cijeli Ugovor o kreditu. Tuženik je isto tako naveo da su konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru određene na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva, a niti jedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Tuženik je još naveo da u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom. Naveo je i da tužiteljica nije dokazala da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže između stranaka. Također je naveo da nije osnovano raspravljati o visini tužbenog zahtjeva jer tužiteljica nije dokazala niti osnovu svog potraživanja. Tuženik je još naveo da je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu s tužiteljicom u potpunosti postupao u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka i da nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužiteljica pokušava imputirati navodima tužbe, i to niti prilikom sklapanja Ugovora, niti kasnije. Tuženik je, konačno, istaknuo i prigovor zastare utuženog potraživanja. Stoga je predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te naložiti tužiteljici da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

7. Prije svega valja reći da je tužiteljica preinačila tužbu u podnesku od 10. prosinca 2021., a s obzirom na to da je u istom podnesku povećala tužbeni zahtjev u odnosu na prvotno postavljeni. Ovakvoj preinaci se tuženik protivio, međutim sud je navedenu preinaku dopustio sukladno odredbi čl. 190. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) jer je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a imajući u vidu da je tužiteljica tužbeni zahtjev specificirala nakon provedenog financijskog vještačenja, odnosno da tužbu nije mogla bez svoje krivnje preinačiti do zaključenja prethodnog postupka (10. ožujka 2021.). Ovdje, također, valja reći da je tužiteljica u navedenom podnesku i smanjila tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila utvrđivanje ništenosti odredaba čl. 4.1. i čl. 7.2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke i u kojem je ugovorena otplata kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF, te će sud o navedenom odlučiti kao o prethodnom pitanju.

8. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu broj 9011596765 od 27. lipnja 2006. (str. 2-9 i 20-26 spisa), presliku Plana otplate (str. 27-29 spisa), presliku Pregleda uplate po kreditu na dan 22. srpnja 2019. (str. 30-31 spisa), izračun dugovanja (str. 32-33 i 197-198 spisa), presliku Pojašnjenja HNB-a "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom – primjer kredita vezanog uz švicarski franak " objavljene u biltenu o bankama br. 12. (str. 64- 65 spisa), presliku tuženikovih Općih uvjeta poslovanja s građanima u primjeni od 1. studenoga 2004. (str. 66-74 spisa), presliku knjigovodstvene kartice od 8. srpnja 2021. (str. 242-257 spisa ), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec., iz Darfin d.o.o. (str. 224-236 i 336-338 spisa), saslušan je vještak Darko Prpić, dipl. oec., (list 340 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

9. Ovdje valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranka jer su iste na ročištu održanom 27. siječnja 2025. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

10. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, te brižljive i savjesne ocjene svih dokaza zajedno i svakog dokaza pojedinačno, a sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim, kako je to navedeno u izreci ove presude.

11. Uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj 9011596765 od 27. lipnja 2006. (str. 2-9 i 20-26 spisa; dalje: Ugovor o kreditu) utvrđeno je da je isti sklopljen između tužiteljice kao korisnice kredita i protivnice osiguranja, EN kao solidarnog dužnika i tuženika kao kreditora. Nadalje je utvrđeno je da je tim Ugovorom između parničnih stranaka ugovoren kredit u iznosu 22.119,31 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita i to za kupnju vozila (čl. 1. i 2. Ugovora o kreditu). Isto tako je utvrđeno da je u odredbi čl. 4. ugovorena kamata po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,50 % godišnje, te koja se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom ), sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Istim Ugovorom je, također, ugovorena otplata kredita u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog Ugovora, te je tužiteljica pristala u slučaju promjene kamatne stope iz odredbe čl. 4. Ugovora da tuženik povisi ili snizi iznos anuiteta i obvezala se plaćati tako izmijenjene anuitete (čl. 7. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu). Nastavno je ugovoreno da prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu (čl. 7.3. Ugovora o kreditu). Navedeni ugovor je potvrđen kao javnobilježnička isprava od strane javne bilježnice Lucije Carić u Dubrovniku 28. lipnja 2006., pod brojem OU-596/06-1, a u istoj potvrdi je navedeno da je Ugovor o kreditu podnesen na potvrdu od strane punomoćnika tuženika, tužiteljice i EN, da je sudionicima Ugovor o kreditu pročitan, te da su isti izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze i da to odgovara njihovoj volji.

12. Prije svega valja reći da je tužiteljica zaključujući predmetni Ugovor o kreditu imala svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je isti namijenjen kupnji vozila. Nadalje je utvrđeno da je Ugovor o kreditu zaključila tužiteljica kao fizička osoba, te da nigdje u Ugovoru nije navedeno da bi isti bio zaključen u tužiteljičine poslovne svrhe, dok tuženik nije tvrdio niti dokazivao drugačije, već je u konačnici odustao od svih predloženih, a neprovedenih dokaza.

13. Ovdje valja reći da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Dakle iz navedenih odluka proizlazi da je tuženik kamatne stope mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, na način da se o promjenama nije pojedinačno pregovaralo, pa je time došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, odnosno korisnika kredita, zbog čega su navedene odredbe nepoštene, odnosno ništetne. Isto tako navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključivanja i u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP-a, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbi čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007. i 125/2007.) i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, prema navedenim presudama, kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih) temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Nadalje, iz izreke navedenih presuda je razvidno da se odnosi na ugovore o potrošačkom kreditiranju, dakle i na predmetni Ugovor o kreditu, neovisno o tome što je kredit odobren za kupnju vozila i neovisno o tome što je otplaćen.

14. Nadalje valja još reći da je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/2019.) izmijenjen u sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda.

15. Isto tako, valja reći da prema odredbi čl. 59. ZZP-a ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

16. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

17. Prema odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.; dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. U odredbi čl. 272. ZOO-a određeno je da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Nadalje, u odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a propisano je da kad je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

18. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, kao i u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule u CHF (čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu).

19. Ovo stoga što predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Naime, u Ugovoru o kreditu nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, jer ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP-a), a što proizlazi i iz gore navedenih presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava potrošača koje obvezuju ovoj sud, dok tuženik nije dokazao suprotno.

20. Ovdje valja reći da ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena, odnosno barem odrediva, u smislu odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a i čl. 272. ZOO-a.

21. Međutim, u odredbi čl. 4. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, dok nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud smatra da predmetna odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope nije bila ni određena, niti odrediva u trenutku sklapanja toga Ugovora. Pored toga, navedeni Ugovor o kreditu je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, pa je na taj način tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga odredba o promjenjivosti kamatne stope predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

22. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredba čl. 4. Ugovora o kreditu, koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužiteljici je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj omogućiti da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati), odnosno omogućiti joj da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj tužiteljice kao druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a jer je bila neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg je tužiteljica morala vratiti tuženiku.

23. Slijedom svega navedenoga, sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom je propisana promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika ništetna.

24. U odnosu na odredbu kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF (čl. 7. Ugovora o kreditu) valja reći da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale istim odredbama, niti da je tuženik informirao tužiteljicu o rizicima koje nosi valuta CHF. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa je po ocjeni ovog suda ništetna i nepoštena odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF. Nadalje valja reći da i iz gore navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze i utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, dok ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Slijedom svega navedenoga, utvrđeno je da je navedena ugovorna odredba u dijelu u kojem je otplata kredita veza uz valutu CHF ništetna.

25. U odnosu na pozivanje tuženika na Opće uvjete poslovanja s građanima koji su bili u primjeni od 1. studenoga 2004. (str. 66-74 spisa) valja reći da iz istih ne proizlazi da bi tuženik konkretno naveo parametre o kojima ovisi promjena kamatne stope, kao niti da bi potrošači bili upozoravani na bilo koju odredbu ugovora, pa tako niti na odredbu o valutnoj klauzuli u CHF.

26. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredaba ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, te u vidu razlike između iznosa koji bi tužiteljica platila po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platila tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici razliku u vidu više plaćenog iznosa uslijed primjene ništetnih ugovornih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

27. Radi utvrđenja visini potraživanja proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec., iz Drafin d.o.o. Vještak je u svom nalazu i mišljenju naveo da su tuženik, kao kreditor i tužiteljica, kao korisnica kredita, zaključili 27. lipnja 2006. Ugovor o kreditu broj 9011596765 na iznos od 22.119,31 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Nadalje je naveo da je u odredbi čl. 4. Ugovora ugovoreno da se na kredit u otplati tužiteljica obvezuje platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,50% godišnje, te da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Vještak je, također, naveo da u odredbi čl. 7. ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca, odnosno da se kredit otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne lista tuženika važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora, s time da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta. Vještak je isto tako naveo da otplata kredita sveukupno iznosi 27.867,68 CHF od čega je 22.119,31 CHF razduženje glavnice i 5.748,37 CHF iznos kamate. Isto tako vještak je naveo da mjesečni anuiteti prema Ugovoru o kreditu sveukupno iznose 26.699,79 CHF od čega je otplata glavnice 22.119,31 CHF i kamata 4.580,48 CHF. Još je naveo da ukupna razlika između kamata u anuitetima s osnove promjena kamatne stope prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na početni otplatni plan za sve kamate za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 1.167,89 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 6.021,24 kn. Nadalje, vještak je naveo da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan dospijeća u odnosu na anuitete prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, a umanjena za preplaćenu kamatu u svakom anuitetu, za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 18.924,04 kn. Konačno, vještak je naveo da ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamata i osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 24.945,28 kn.

28. Ovakvom nalazu i mišljenju prigovorio je tuženik navodeći da stranke, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nisu ugovorile fiksnu kamatnu stopu, već da je volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, te da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora o kreditu izričito pristala na klauzulu o promjeni kamatne stope. Tuženik je prigovorio i u dijelu izračuna razlike nastale zbog fluktuacije tečaja CHF iz razloga što vještak iz izračuna isključuje razdoblja primjene nižeg tečaja od tečaja važećeg na dan korištenja kredita. Stoga je tuženik predložio da vještak dopuni nalaz i mišljenje u skladu s istaknutim prigovorima tuženika.

29. U svom dopunskom nalazu i mišljenju (očitovanju) od 11. srpnja 2021. vještak je, na prigovore tuženika, naveo da je prema zadatku suda izradio nalaz i mišljenje primjenom redovno ugovorene kamatne stope u iznosu od 5,50% godišnje, te da navodi tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope tijekom otplate kredita za vještaka predstavljaju pravno pitanje. U pogledu ugovorne valutne klauzule, vještak je izdvojio razdoblje za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, umanjene za preplaćenu kamatu u svakom anuitetu. Stoga je naveo da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu tuženika po srednjem tečaju banke važećem na dan dospijeća u odnosu na anuitete prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, a umanjene za preplaćenu kamatu u svakom anuitetu, za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 1.095,57 kn.

30. U svom usmenom očitovanju na ročištu 12. listopada 2022. vještak je ostao u cijelosti kod pisanog nalaza i očitovanja. U odnosu na prigovore tuženika je naveo da je pravno pitanje primjenjuju li se i pozitivne i negativne tečajne razlike ili samo pozitivne tečajne razlike. S obzirom na to da je u svom nalazu (t. IV.) prikazao i pozitivne i negativne tečajne razlike, te da u zaključku prikazao samo pozitivne razlike, a u očitovanju samo negativne razlike, to vještak smatra da sud prilikom donošenja odluke može odrediti hoće li primjenjivati i pozitivne i negativne tečajne razlike ili samo pozitivne tečajne razlike.

31. Sud je prihvatio kako osnovni, tako i dopunski nalaz i mišljenje vještakinje Darka Prpića, dipl. oec., u računskom dijelu jer je isti stručan, jasan i argumentiran, a imajući u vidu da je vještak usmenim očitovanjem otklonio prigovore tuženika, pri čemu je sud uzeo u obzir i da stranke nakon usmenog očitovanja vještaka u tom pravcu nisu isticale daljnje dokazne prijedloge. Međutim, sud je prilikom odlučivanja uzeo u obzir izračun vještaka koji se odnosi samo na preplate izvršene od strane tužiteljice (pozitivna razlika) s obzirom na činjenicu da u konkretnom slučaju tuženik nije podnio protutužbu, niti je istaknuo prigovor radi prebijanja, pa stoga tražbina tuženika prema tužiteljici ne postoji unatoč tome što je tužiteljica manje platila pojedine anuitete (ukupan iznos od 1.095,57 kn), a kako to proizlazi iz dopunskog nalaza i mišljenja vještaka. Pritom valja napomenuti da, na taj način (plaćajući manji iznos), nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka, koja bi dovela do ništetnosti Ugovora.

32. Dakle, na temelju tako izvedenih dokaza utvrđeno je da je tužiteljica po predmetnom Ugovoru o kreditu na temelju ništetnih ugovornih odredaba zbog povišenja kamatne stope preplatila tuženiku ukupan iznos od 6.021,24 kn što sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/2022. i 88/2022.; dalje: ZUE.; fiksni tečaju konverzije: 1 EUR=7,53450 kn) iznosi 799,16 EUR, dok je uslijed primjene ništetne odredbe kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF preplatila tuženiku iznos od 18.924,04 kn, a što sukladno odredbama ZUE-a iznosi 2.511,65 EUR. Stoga je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 799,16 EUR (t. I. izreke), te iznos od 2.511,65 EUR (t. II. izreke). Na tako dosuđene iznose tužiteljici su dosuđene zatezne kamate tekuće od sljedećeg dana nakon plaćanja svakog pojedinačnog iznosa tuženiku, sukladno Tablicama iz t. 1., 2. i 3. zaključka nalaza i mišljenja vještaka Darka Prpića, dipl. oec., a na temelju odredbe čl. čl. 1115. ZOO-a, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te ga je predložio tužiteljici prema unaprijed pripremljenom sadržaju. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate, kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a.

33. Konačno valja reći da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare za predmetno potraživanje tužitelja. Ovo stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava (koja tužba je podnesena 4. travnja 2012. kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. dostupne na službenim internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a stranke ni ne tvrde drugačije) u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara u odnosu na potraživanje s osnove primjene ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope počela teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na potraživanje s osnove ništenosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koje presude su dostupne na službenim internetskim stranicama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2019. tako je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a. Također valja reći da je neosnovan prigovor zastare i u odnosu na povećanje tužbenog zahtjeva, odnosno na preinačenje tužbe. Naime, kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP-a), što je ovdje slučaj, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (tako i u pravnom shvaćanju izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024., broj 2/2024).

34. Odluka o troškovima parničnog postupka je donesena sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a., te sukladno troškovniku stranke.

35. Tako je tužiteljici priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 78,31 EUR, kao i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR. Stoga su tužiteljici ukupno priznati troškovi parničnog postupka u iznosu od 343,76 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja, odnosno od 21. veljače 2025. do isplate po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a (t. III. izreke).

Zagreb, 21. veljače 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

- tužiteljici po pun. ON

- tuženiku po odvj. Andreju Šooš Maceljskom

I