REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5010/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Zoran Horvatić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 27. siječnja 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 20. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbi članka 4. i 5. Ugovora o kreditu broj: 9011129260, sklopljenog 4. travnja 2006. između tužitelja RL i tuženika Privredne banka Zagreb d.d., solemniziran kod javnog bilježnika Darije Grigillo Ramljak pod brojem OU190/06-1 dana 5. svibnja 2006., i to u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, a koji dio glasi u čl. 4. " 4. KAMATA NA KREDIT " "...Kamata se obračunava u CHF..." i u čl. 5. "5. OTPLATA KREDITA " "... Kamata iz prethodnog stavka se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan plaćanja kamate."

II Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. isplatiti tužitelju RL iznos od 2.044,61 EUR, sa zateznim kamatama tekućim na iznos:

- 2,25 EUR od 21. svibnja 2006. do isplate,

- 1,85 EUR od 21. lipnja 2006. do isplate,

- 2,39 EUR od 21. rujna 2006. do isplate,

- 1,85 EUR od 21. lipnja 2006. do isplate

- 0,88 EUR od 21. listopada 2006. do isplate,

- 4,30 EUR od 21. listopada 2008. do isplate,

- 13,17 EUR od 21. listopada 2008. do isplate,

- 17,76 EUR od 21. prosinca 2008. do isplate,

- 18,08 EUR od 21. siječnja 2009. do isplate,

- 11,20 EUR od 21. veljače 2009. do isplate,

- 14,34 EUR od 21. ožujka 2009. do isplate,

- 8,99 EUR od 21. travnja 2009. do isplate,

- 6,44 EUR od 21. svibnja 2009. do isplate,

- 8,57 EUR od 21. lipnja 2009. do isplate,

- 9,66 EUR od 21. srpnja 2009. do isplate,

- 9,14 EUR od 21. kolovoza 2009. do isplate,

- 7,11 EUR od 21. rujna 2009. do isplate,

- 10,69 EUR od 21. listopada 2009. do isplate,

- 11,78 EUR od 21. studenoga 2009. do isplate,

- 14,94 EUR od 21. prosinca 2009. do isplate,

- 17,12 EUR od 21. siječnja 2010. do isplate,

- 18,26 EUR od 21. veljače 2010. do isplate,

- 22,95 EUR od 21. ožujka 2010. do isplate,

- 36,44 EUR od 21. travnja 2010. do isplate,

- 43,46 EUR od 21. svibnja 2010. do isplate,

- 52,03 EUR od 21. lipnja 2010. do isplate,

- 52,03 EUR od 21. srpnja 2010. do isplate,

- 52,03 EUR od 21. kolovoza 2010. do isplate,

- 52,03 EUR od 21. rujna 2010. do isplate,

- 52,03 EUR od 21. listopada 2010. do isplate,

- 52,03 EUR od 21. studenoga 2010. do isplate,

- 1.420,00 EUR od 14. prosinca 2010. do isplate, sve po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te sve u roku od 15 dana.

III Odbija se dio tužbenog zahtjeva da se utvrdi ništetnom odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj: 9011129260, sklopljenog 4. travnja 2006. između tužitelja RL i tuženika Privredne banka Zagreb d.d., solemniziran kod javnog bilježnika Darije Grigillo Ramljak pod brojem OU190/06-1 dana 5. svibnja 2006., i to u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, a koji dio čl. 1. "1. IZNOS KREDITA " glasi: "…od 25.490,34 CHF (slovima: dvadesetpettisućačetristodevedeset CHF i tridesetčetiri C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita."

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.312,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 20. veljače 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom, sklopio Ugovor o kreditu broj: 9012019692 dana 4. travnja 2006., kojim Ugovorom se tuženik obvezao staviti mu na raspolaganje iznos od 25.490,34 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora važeće na dan korištenja kredita, uz godišnju kamatnu stopu od 5,17%, dok se tužitelj obvezao kredit vratiti kroz 84 mjesečna anuiteta te ga je i otplatio 13. prosinca 2010. Navedenim ugovorom povrijeđena su tužiteljeva prava, kao potrošača, jer je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući valutnu klauzulu u CHF i jednostranom odlukom tuženika promjenjivu kamatnu stopu, kako je to utvrdio Trgovački sud u Zagrebu u predmetu posl.br. P-1401/12 presudom od 4. srpnja 2013., odnosno u tom postupku je pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovarajući valutnu klauzulu u CHF i jednostranom odlukom tuženika promjenjivu kamatnu stopu, a da pritom nije informirao potrošače o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Stoga je tužitelj predložio da sud istovjetne odredbe predmetnog ugovora, odnosno odredbu o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, utvrdi ništetnima te s obzirom da smatra da je preplatio svoju obvezu zbog istih, zatražio je po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplatu iznosa od 3.949,84 kn, a po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplatu iznosa od 14.011,17 kn, sve sa zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća pojedinog iznosa do isplate, uz naknadu parničnog troška, sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, kako u osnovi, tako i u visini, ne sporeći da su stranke sklopile ugovor o kreditu koji se navodi u tužbi, ali je istaknuo prigovor zastare tražbine tužitelja, jer je protekao zastarni rok od pet godina računajući od dana sklapanja ugovora, odnosno tri godine od plaćanja pojedinog anuiteta, jer smatra da bi se radilo o povremenom potraživanju. Nadalje, smatra da spornim ugovornim odredbama nisu povrijeđena prava tužitelja, kao potrošača, jer tuženik nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak te na jednostrano mijenjanje kamatne stope, pri čemu ukazuje da su na promjenu kamatne stope utjecali realni parametri poput CDS-a i LIBOR-a, kao i regulatorni trošak, te tvrdi da je kamatna stopa mijenjana u zakonskim okvirima. Glede odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, tuženik navodi da je odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovaranje takve odredbe, te da se, stoga, sukladno stajalištu Suda Europske unije, ne može raspravljati o nepoštenosti takve odredbe u smislu primjene Direktive 93/13. Osim toga, radi se o jasnim i razumljivim odredbama te je tužitelj prije sklapanje ugovora o kreditu mogao od djelatnika tuženika zatražiti sva potrebna objašnjenja, a mogao se s rizicima takvog kredita upoznati i kroz priopćenja HNB, jer je ista upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema CHF, te je predmetni ugovor i solemniziran od strane javnog bilježnika. Istaknuo je i da je tužitelj mogao odabrati kredit s drugom valutnom klauzulom (u valuti EUR) ili bez nje, te da tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF, niti je ostvario ekstra profit ugovaranjem takve odredbe. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 9011129260 od 4. travnja 2006. (dalje: Ugovor), potvrdu (solemnizaciju), otplatnu tablicu, plan otplate, pregled uplata po kreditu na dan 19. travnja 2021., knjigovodstvenu karticu, izračun razlike više plaćenih anuiteta, izvadak iz Biltena o bankama br. 12 HNB, Opće uvjete poslovanja s građanima, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., koja je i saslušana, a saslušan je i tužitelj.

4. Tijekom postupka tužitelj je povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnom odredbe predmetnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i isplatu po osnovi ništetnosti te odredbe, te je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, uz utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, zatražio isplatu iznosa od 2.044,61 EUR sa zateznim kamatama tekućim na pojedini iznos od dospijeća istog do isplate, čime je povisio tužbeni zahtjev po ovoj osnovi, u odnosu na tužbeni zahtjev istaknut u tužbi, a kako je preinaka tužbe uslijedila kao rezultat provedenog vještačenja, sud je istu, temeljem čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), unatoč protivljenju tuženika, dopustio jer smatra da tužitelj do provedenog vještačenja, unatoč izračunu pretplate prije pokretanja postupka, nije mogao precizno postaviti tužbeni zahtjev, pa se radi o neskrivljenoj preinaci.

5. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan kao pod točkom I i II izreke.

6. Među strankama nije sporno, a isto i proizlazi iz sadržaja Ugovora, tj. da su isti 4. travnja 2006. sklopili tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, te da je temeljem istog tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.490,34 CHF i to po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita (čl. 1.), s ugovorenom kamatnom stopom od 5,17% godišnje, koja stopa je promjenjiva u skladu s Odlukom tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila (čl. 4.), te da se tužitelj obvezao vratiti kredit u mjesečnim anuitetima u razdoblju od 84 mjeseca, koji su plativi u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora (6.2.), s tim da je odredbom čl. 4. ugovoreno da se i kamata ugovara u CHF, a čl. 5. Ugovora je ugovoreno da se i zatezna kamata naplaćuje u kunama po srednjem tečaju CHF tuženika važećem na dan plaćanja. Proizlazi i da se radilo o kreditu za kupnju vozila, a s obzirom da iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio u cijelosti kao logičan i neposredno uvjerljiv, proizlazi da vozilo koje je nabavljeno kreditom koristi za vlastite potrebe, slijedi da se radi o potrošačkom ugovoru, kako je isti definiran čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03).

7. Tužitelj je iskazao i da je vozilo odabrao u autokući Sedarević u Zadru, gdje su ga uputili kod tuženika, uz obrazloženje da s istim surađuju vezano za autokredite, a kada je došao u poslovnicu tuženika, ugovor ga je već dočekao popunjen na obrascu. On je pročitao te je vidio da se radi o ugovoru s valutnom klauzulom CHF, s tim da mu nije bilo u potpunosti jasno što to znači, a niti mu je djelatnik tuženika objasnio na koji način će se to odraziti na visinu rate kredita. Isto tako ga nije upozorio na rizike vezane za tu valutu, a iako je bila ugovorena promijenjena kamatna stopa, nije mu ništa rečeno niti o načinu na koji će se ista mijenjati. Dodao je i da je shvatio da ugovor može potpisati onako kako je glasio ili odustati od njega, odnosno da nije bilo mogućnosti intervencije u ugovorne odredbe na njegovu inicijativu.

8. Među strankama nije sporno da je, sukladno čl. 502.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, koji postupak je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je dana 4. srpnja 2013. sud donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 2. tuženik u tom postupku) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg, i to čl. 96. i 97., Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

9. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalih, i revizija tuženika protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

10. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, za istaknuti je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

11. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U- III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, nakon čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu posl.br. Pž-6632/17 kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 i u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu CHF uz koju je vezana glavnica.

13. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, korisnika kredita, odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te je odlučeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik, kao trgovac, i korisnici kredita, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali o pojedinim ugovornim odredbama, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno svim rizicima takvog pravnog posla, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač, kao dužnik, imao obvezu vratiti banci.

14. Tuženik je u ovom postupku ustvrdio da je tužitelj bio na valjan način informiran o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom vezanom uz valutu CHF i mogućim promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope i tečaja te da je imao mogućnost pregovaranja o pojedinačnim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu.

15. Iako je, sukladno čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP/07, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu, sklopljenim od strane tuženika kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor, ništetna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF, tuženik je u konkretnom predmetu u mogućnosti dokazivati da je bilo drugačije, što nije s uspjehom učinio, s obzirom da to ne proizlazi iz iskaza tužitelja, već proizlazi da nije bilo pregovaranja o pojedinačnim ugovornim odredbama, niti je od strane djelatnika tuženika on bio posebno informiran o rizicima predmetnog pravnog posla, kao i o načinu promjene kamatne stope, odnosno parametrima i kriterijima uz koje je to vezano, a za dodati je i da je tijekom postupka tuženik nije predložio niti jedan dokaz na tu okolnost, a okolnost da je HNB u svom biltenu, i to nakon sklapanja ugovora (25. kolovoza 2006.), kako to proizlazi iz izvatka iz Biltena o bankama br. 12 HNB-a, analizirao moguća kretanja visine rate ovisno o tečaju CHF u takvim kreditima, nije od utjecaja, jer osim što je to objavljeno nakon što je predmetni kredit sklopljen, sve i da iz tog proizlazi da bi se radilo o rizičnom kreditu (a to se ne može zaključiti iz sadržaja tog pojašnjenja), time tuženik ne bi dokazao da je tužitelj bio upoznat s mogućim rizicima ugovaranja ovakve valutne klauzule, jer to ne mora značiti da je on morao biti upoznat sa sadržajem tog pojašnjenja.

16. Iz navedenog slijedi da su ništetne odredbe konkretnog Ugovora koji su sklopile stranke i to u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, odnosno obveza tužitelja na povrat iznosa stavljenog mu na raspolaganje zajedno s kamatama u kunskoj protuvrijednosti iznosa iskazanog u CHF po tečaju na dan plaćanja, pa je sud prihvatio tužbeni zahtjev u tom dijelu i utvrdio ništetnost tih odredbi, s tim da tužitelj nije obuhvatio i odredbu sadržanu u čl. 6.2. Ugovora, kojom je ugovoreno plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF po tečajnoj listi tuženika važećoj na dan plaćanja, međutim, sud je utvrdio da se radi o ništetnoj odredbi, kao prethodno pitanje, a deklaracija o ništetnosti i te odredbe nije nužna da bi tuženik bio u obvezi povrata preplaćenog iznosa. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom I izreke i utvrđena ništetnost odredbi čl. 4. i 5. u dijelu kojim je ugovoreno da se kamate obračunavaju u CHF i naplaćuju po srednjem tečaju za CHF na dan plaćanja. Međutim, odredba o iznosu koji je tužitelju stavljen na raspolaganje, makar je isti izražen u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF, nije ništetna, jer je tek vezanjem otplate anuiteta uz tečaj CHF na dan isplate narušena ravnoteža prava i obveza ugovornih strana na štetu tužitelja, a osim toga u tom slučaju, tj. kada bi ista bila ništetna, ugovor ne bi mogao opstati, jer ne bi postojala odredba o iznosu kredita koji je tužitelju stavljen na raspolaganje, a koja je bitni sastojak ugovora, slijedom čega je odbijen tužbeni zahtjev da se ta odredba, sadržana u čl. 1. Ugovora utvrdi ništetnom.

17. Za dodati je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22,156/22 i 155/23, dalje: ZOO), pa tužitelj bez vremenskog ograničenja može tražiti da se tužbom utvrdi da su ništetne odredbe konkretnog ugovora koji je on sklopio s tuženikom u tom razdoblju, a kojima su ugovorene takve obveze za njega koje su u kolektivnom sporu utvrđene ništetnima, što znači da taj zahtjev tužitelja nije zastario. Za dodati je i da se ne može primijeniti odredba čl. 326. ZOO jer iako je kredit otplaćen, ne radi se o zabrani koja bi bila manjeg značaja, s obzirom da je ista dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kako je to utvrđeno u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

18. S obzirom na ništetnost navedenih odredbi, tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju istih, odnosno, sukladno čl. 323. ZOO, dužan je vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Nadalje, i čl. 1111. ZOO, koji uređuje institut stjecanja bez osnove, propisano je da je stjecatelj dužan vratiti dio imovine druge osobe koji je prešao u njegovu imovinu, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, ako taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu. Pritom je za istaknuti kako se tužitelj u ovom postupku može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iako ne potražuje naknadu štete, jer pravilnim tumačenjem odredbe čl. 502. c ZPP, proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste, odnosno oblike kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete.

19. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF koji je naveden u Ugovoru i iznosa obračunatih na temelju promijenjenog tečaja.

20. Radi utvrđenja je li bilo preplate i koliko je ona iznosila u mjesečnim iznosima anuiteta po predmetnom Ugovoru o kreditu zbog promjene tečaja CHF u odnosu na početni, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o.

21. Vještakinja je u nalazu i mišljenju navela da je kredit tužitelju isplaćen 5. travnja 2006., na koji dan je tečaj CHF iznosio 4,631299, te je dospijeće prvog anuiteta bilo 20. svibnja 2006., a rata u iznosu od 362,32 CHF je na dan isplate kredita iznosila 1.678,01 kn. Utvrdila je i da se kamatna stopa tijekom otplatnog razdoblja mijenjala isključivo na više (5,17% godišnje do 20. srpnja 2007., 6,17% do 20. siječnja 2008. i 7,45% do prijevremene otplate kredita koja je uslijedila 13. prosinca 2010.), a posljedično, s obzirom na promjenu kamatne stope, mijenjao se i anuitet od početnih 362,32 do 384,51 CHF. Mišljenja je da, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF nije mogao mijenjati tečaj, ukupan iznos preplate, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja, u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi 2.044,61 EUR, s tim da je, s obzirom na pad tečaja u odnosu na početni, tužitelj manje platio ukupno 166,03 EUR, pa u slučaju uračunavanja manje plaćenog iznosa, radilo bi se o preplati u iznosu 1.878,58 EUR. 22. Na primjedbe stranaka vještakinja je u usmenom obrazloženju nalaza i mišljenja navela da joj je utvrđenje tzv. negativnih razlika bilo naloženo zadatkom vještačenja, pa su stoga iskazane i pozitivne i negativne razlike, dok je pravno pitanje što će se uzeti u obzir kao mjerodavno.

23. Sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka budući da je izrađen stručno, jasno, obrazloženo, kao i u skladu sa zadatkom vještačenja te je vještakinja argumentirano otklonila primjedbe tužitelja navodeći da se radi o prigovoru pravne prirode, te da je izračun izvršen sukladno zadatku suda, a za dodati je i da su prigovori tuženika, koji se odnose na to da je vještak trebao predmetni kredit pretvoriti u kunski, pravne naravi te da to vještaku nije ni dano u zadatak od strane suda, pa stoga isti prigovor nije od značaja.

24. Neosnovan je prigovor zastare koji je istaknuo tuženik i u dijelu zahtjeva za isplatu, jer se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu, zastarijevanje kojeg počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020.). Kako je ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda pod posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., proizlazi da do dana podnošenja predmetne tužbe, tj. 5. listopada 2021. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO.

25. Kako je u postupku utvrđeno da preplata obveze tužitelja po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznosi 2.044,61 EUR isti iznos mu je i dosuđen temeljem čl. 323. ZOO. Naime, nema osnove da se u navedeni iznos prelate uračunaju tzv. negativne razlika, prije svega jer tuženik nije istaknuo protutužbeni zahtjev ili prigovor prijeboja, pa sud nema ovlaštenja samoinicijativno prebiti utvrđenu negativnu razliku od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja, a sve i da je, odredba čl. 323. st. 2. ZOO propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik, na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora, ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja ili isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike, odnosno u konkretnom slučaju ne postoji osnova da se za navedene negativne razlike umanji po tužitelju preplaćeni iznos.

26. Tužitelju su dosuđene i zatezne kamate na svaki pojedini mjesečni iznos preplate, koji pojedini su utvrđeni provedenim vještačenjem i razvidni u Tabeli 1 iz nalaza vještaka, tekuće, kako je to i zatraženo, od dana dospijeća pojedinog anuiteta do dana isplate, sve pobliže navedeno u izreci, s tim da je i dan dospijeća pojedinog anuiteta razvidan iz Tabele 1 nalaza i mišljenja vještaka. Pravo na zatezne kamate tekuće od dana plaćanja pojedinog iznosa temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO. Ovo s obzirom da se radi o povratu stečenog bez osnove, kao i s obzirom da je tuženik bio nesavjestan, jer je znao, odnosno morao znati, da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima, imajući u vidu način njihovog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama te izostanak upozorenja na sve rizike predmetne ugovorne odredbe) i moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice).

27. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP, jer tužitelj, kada se uzme u obzir uspjeh u osnovi i visini, nije uspio s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva, u vezi kojeg nisu nastali posebni troškovi, a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa). Pritom je za dodati i da tuženiku ne pripada pravo na naknadu parničnog troška zbog djelomičnog povlačenja tužbenog zahtjeva, jer bi mu pravo na to pripadalo, sukladno čl. 158. st. 1. ZPP, tek u slučaju povlačenja tužbe u cijelosti, a kada i ne bi bilo tako, visina boda za pojedinu radnju koja bi pripadala tuženiku nije promijenjena nakon djelomičnog povlačenja tužbe, pa svakako ne bi bilo osnove da tužitelj tuženiku naknadi razmjerni trošak, jer isti time nije niti nastao, pa je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan.

28. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (100 bodova), sastava podnesaka od 19. rujna 2022., 12. srpnja 2024. i 10. studenoga 2024. po Tbr. 8. toč. 1. (3x100 bodova) te podneska od 7. rujna 2024. po Tbr. 8. toč. 4. (25 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 26. siječnja 2023., 8. ožujka 2023., 14. svibnja 2024., 11. studenoga 2024., kao i 27. siječnja 2025. sve po Tbr. 9. toč. 1. (5x100 bodova), kao i trošak PDV-a u iznosu od 562,54 EUR te trošak vještačenja u iznosu od 265,45 EUR. Nije mu priznat trošak sastava prijedloga za povrat u prijašnje stanje, jer se radi o trošku koji je nastao zbog slučaja koji se dogodio tužitelju, pa se ne radi o trošku koji bi išao na teret protivne strane (čl. 156. st. 1. ZPP).

29. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 2.312,50 EUR i to sa zateznim kamatama, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

30. Odluka o visini kamatne stope temelji se na Uredbi o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 76/96) i čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 20. veljače 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika