REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: P-542/2024-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Nataši Vukić, u pravnoj stvari tužitelja SLADOVIĆ d.o.o. Zagreb, Palinovečka ulica 43, OIB: 90591097530, kojeg zastupa punomoćnik Frane-Matej Barišić, odvjetnik u Zagrebu, Budmanijeva 5, protiv tuženika USLUGE SUŠAK d.o.o. Rijeka, Tijani 69, OIB: 03877579896, kojeg zastupa punomoćnik Frane Dobrović, odvjetnik u Rijeci, Ivana Grohovca 2/II, radi isplate 160.594,60 EUR s kamatama, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 20. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju 160.594,60 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na:

- 10.617,82 EUR od 3. travnja 2020. do isplate;

- 26.544,56 EUR od 21. svibnja 2020. do isplate;

- 13.272,28 EUR od 2. srpnja 2020. do isplate;

- 39.816,84 EUR od 1. travnja 2021. do isplate;

- 6.636,14 EUR od 10. travnja 2021. do isplate;

- 13.272,28 EUR od 10. travnja 2021. do isplate;

- 39.816,84 EUR od 30. travnja 2021. do isplate;

- 10.617,82 EUR od 15. svibnja 2021. do isplate, koje teku od

3. travnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75%, godišnje, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61%, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak od 16.009,67 EUR u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu radi isplate odnosno povrata 160.594,60 EUR s kamatama koje je tuženik stekao bez osnove. Sa transakcijskog računa tužitelja otvorenog kod BKS BANK AG, Glavna podružnica Hrvatska broja: 242488001- 1100130979 u više navrata su vršene transakcije bez odgovarajućeg odobrenja i/ili autorizacije vlasnika računa, ovdje tužitelja, prema računu tuženika. Tako je 2. travnja 2020. izvršena uplata od 10.617,82 EUR / 80.000,00 kn; 20. svibnja 2020. uplata od 26.544,56 EUR / 200.000,00 kn; 1. srpnja 2020. uplata od 13.272,28 EUR/100.000,00 kn; 31. ožujka 2021. uplata od 39.816,84 EUR / 300.000,00 kn; 9. travnja 2021. uplata od 6.636,14 EUR / 50.000,00 kn; 9. travnja 2021. uplata od 13.272,28 EUR / 100.000,00 kn; 29. travnja 2021. uplata od 39.816,84 EUR / 300.000,00 kn; te 14. svibnja 2021. uplata od 10.617,82 EUR / 80.000,00 kn. Poziva se na odredbu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima koja uređuje povrat stečenog bez osnove. Smatra da su se ovdje ostvarila obilježja stjecanja bez osnove. Tužitelj nije autorizirao i/ili naložio provođenje spornih uplata te kao dokaz dostavlja javnu ispravu IZJAVU od 9. svibnja 2022. ovjerenu kod javnog bilježnika Ljiljane Vodopije Čengić iz Zagreba pod brojem OV- 4316/2022, kojom BS osoba koja je u predmetnom vremenskom periodu bila zakonski zastupnik BKS Bank AG potvrdila kako je on, odnosno BKS Bank AG vršila navedene transakcije bez znanja tužitelja i zakonskog zastupnika tužitelja SS. Po saznanju za izvršene transakcije tužitelj se dopisom obratio tuženiku s pozivom da navedeni iznos uplati na račun tužitelja te mu je tuženik elektronskim putem odgovorio kako nije sporno da je tuženik zaprimio uplate ali nije izvršio povrat sredstava. Predložio je da sud prihvati tužbeni zahtjev.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu. Osporio je tužbeni zahtjev. Ističe prigovor zastare i prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja za podnošenje „redovite“ tužbe jer raspolaže vjerodostojnom ispravom. Tužba je nerazumljiva, teško shvatljiva i potpuno apsurdna. Prema shvaćanju tuženika, tužitelj pokušava nametnuti tezu i konstrukciju kako je navodno ovdje treća osoba i to poslovna banka tužitelja (BKS BANK AG, Glavna podružnica Hrvatska iz Rijeke, Mljekarski trg 3) sa njegovog transakcijskog računa, ali bez njegovog znanja i sudjelovanja, u periodu od preko godine dana vršila plaćanja milijunskog iznosa u korist tuženika, a da za tako nešto ne postoji utemeljenje u propisima i/ili pravnom poslu. Iako tvrdi da je poslovna banka neovlašteno raspolagala njegovim novčanim sredstvima, tužitelj tužbom nije obuhvatio niti banku niti odgovorne osobe banke, niti je prema njima pokrenuo ikakav parnični ili drugi postupak, a niti je inicirao ikakve postupke kaznene naravi što jasno i nedvosmisleno ukazuje na neistinitost iznesenih navoda kao i na tužiteljevu nedosljednost i nevjerodostojnost. Tuženik izričito priznaje činjenicu da mu je tužitelj uplatio ovdje utuženi iznos, međutim to svakako nije bilo bez osnove niti bez znanja i suglasnosti zakonskog zastupnika tužitelja SS. Da je tome tako jasno proizlazi i iz jednostavno utvrdljive činjenice da su transakcije vršene u periodu od preko godine dana. Da su točni navodi i tvrdnje tužitelja, on bi zasigurno već po prvoj navodno nezakonito provedeno transakciji (travanj 2020.) poduzeo odgovarajuće radnje pa bi primjerice podnio odgovarajuće kaznene prijave, tužbe i sl., tražio razjašnjenja od odgovornih osoba banke umjesto da se transakcije u milijunskim iznosima putem njegovog računa vrše narednih godinu dana. Jednako tako, da su isplate vršene bez znanja, odobrenja i suglasnosti odgovorne osobe tužitelja, one zasigurno ne bi bile prijavljene poreznoj upravi te uredno proknjižene i prikazane u njegovim GFI i poslovnim knjigama i to baš na kontu 1530. U konkretnom slučaju, tužitelj je plaćanja u korist tuženika vršio putem usmeno dogovorenog i zaključenog ugovora o cesiji. Navedeno proizlazi i iz opisa na bankarskom izvodu prve provedene transakcije od 2. travnja 2020. u iznosu od 80.000,00 kn. Naime, tuženik je za društvo MEGST d.o.o. iz Brnaza, (Grad Sinj), Brnaze 418/a, OIB 14321085318, izvodio opsežne radove postavljanja strojarskih instalacija na objektu „MARISA SHOPPING CENTAR“ višemilijunske vrijednosti, koji radovi nisu bili plaćani uredno i na vrijeme. Cesijsko plaćanje ugovoreno je između zakonskih zastupnika stranaka PS i KS, koji su i ranije poslovno surađivali, obzirom da se oboje bave strojarskim instalacijama. Pri tom, tužitelj zbog svoje poslovne povezanosti sa ZAGREBGRADNJA d.o.o. nije vršio cesijska plaćanja samo u korist tuženika već i milijunska plaćanja u korist trećih osoba, kako to uostalom proizlazi iz izvadaka o stanju i prometa po računu koje je sam tužitelj dostavio uz tužbu. Kako je to već uvodno istaknuto, sva izvršena plaćanja uredno su proknjižena u poslovnim knjigama obje stranke, pri čemu je sa zaprimljenim uplatama tužitelja tuženik knjigovodstveno zatvarao upravo svoja potraživanja prema MEGST d.o.o. sve kako je prethodno usmeno dogovoreno. Sve i pod neostvarivom pretpostavkom da iz stanja spisa proizlazi kako su svi navodi tužitelja istiniti, točni i dokazani, tužbeni zahtjev bi sa aspekta relevantnih odredaba materijalnog prava i nadalje bio neosnovan. Naime, na strani tužitelja nedostaje element savjesnosti, sve imajući u vidu dugotrajnost vršenih plaćanja (preko godine dana), milijunske plaćene iznose, te činjenicu da tužitelj u tako dugom vremenskom periodu nije poduzeo niti jednu radnju da onemogući daljnja plaćanja sa svog računa. U smislu navedenog tuženik ukazuje na recentnu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu posl.br. Rev- 2624/2015 od 23. siječnja 2019. obzirom da među strankama postoji ugovorni odnos (usmeno zaključeni ugovor o cesiji), nema i ne može biti riječ o stjecanju bez osnove, a sve i da ugovornog odnosa nema, imajući u vidu nesavjesnost tužitelja, nisu ispunjeni Zakonom o obveznim odnosima propisani uvjeti za usvajanje tužbenog zahtjeva primjenom pravnih pravila o stjecanju bez osnove. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da se obzirom na nedostatak pravnog interesa za podnošenje tužbe ista odbaci, odnosno podredno da se po provedenom dokaznom postupku tužbeni zahtjev odbije.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu-povrat 160.594,60 EUR s kamatama jer je tuženik ta sredstva stekao bez osnove.

4. Presudom ovog suda poslovni broj P-210/2023-15 20.3.2024. odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 160.594,60 EUR s kamatama (točka I. izreke), te je tužitelju naloženo da plati parnični trošak tuženiku od 9.060,00 EUR (točka II. izreke). Odlučujući o žalbi tužitelja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Pž-1802/2024-2 od 11.9.2024. (list 106-109 spisa) ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio ovom sudu na ponovo suđenje uz uputu da sud obrazloži zašto sredstva koja su na računu tužitelja nisu njegova sredstva, kako s tim sredstvima može raspolagati treća osoba i koja je pravna osnova prijenosa tih sredstava na račun tuženika, te da odluči radi li se o primjeni pravila o stjecanju bez osnove.

5. U ponovljenom postupku sud je postupio po uputi.

6. Među strankama nije sporno da je s tužiteljeva računa na račun tuženika uplaćen utuženi iznos.

7. Među strankama je sporno: da li su se za povrat utuženog iznosa ostvarile pretpostavke stjecanja bez osnove na strani tuženika; da li to plaćanje ima pravnu osnovu; savjesnost stranaka; zastara.

8. Radi utvrđenja spornih i odlučnih činjenica, sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju u spisu, saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja SS (list 68-71 spisa) i zakonskog zastupnika tuženika ES (list 71-73 spisa) te je navedene dokaze cijenio svakog zasebno, jednako kao i sve dokaze zajedno u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP-a, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07–Odluka USRH, 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22.), te je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Na temelju provedenog dokaznog postupka (dokumentacije u spisu i iskaza zakonskih zastupnika stranaka) sud je činjenično zaključio da tužitelj traži povrat iznosa koji je plaćen sa njegovog računa na račun tuženika, ali taj iznos nije platio tužitelj, već direktor BKS BANK AG BS bez ikakvog naloga od strane tužitelja. Iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja proizlazi i da on za ta plaćanja nije imao nikakva saznanja, kao i da nije znao da se s njegova računa vrše razna plaćanja – i uplate i isplate koje nemaju veze s tvrtkom tužitelja i da se preko njegova računa vrti promet od oko 2,6 milijardi kuna što uplata što isplata. Kredit koji je tužitelj realizirao kao kreditni dužnik je iznosio 600.000,00 EUR, isplatio ga je tvrtki Zagrebgradnja d.o.o., te jedina sredstva koja je tužitelj na računu trebao imati je povrat tog kredita kao pozajmice od Zagrebgradnje d.o.o., koji očito nije uslijedio jer ga je BKS BANK AG kasnije za taj iznos ovršila (sve iskaz tužitelja).

10. Tuženik je s druge strane, primio utuženi iznos na ime dugovanja koje je prema njemu imala tvrtka Megst d.o.o. Split. Radilo se o dugovanju naknade za radove koje je izveo tuženik za investitora Megst d.o.o.. Dakle, radilo se o radovima i poslovnom odnosu s kojim tužitelj nije imao nikakve veze.

11. Zaključno proizlazi da su novci koji su se nalazili na tužiteljevom računu novci koje mu je Zagrebgradnja d.o.o. vraćala na ime dane pozajmice, a da je tim novcima upravljala BKS bank AG bez znanja tužitelja na način da je utuženu svotu uplatila na račun tuženika da zatvori dug tvrtke Megst d.o.o. prema tuženiku.

12. Na temelju iznijetoga, sud zaključuje da je novac s tužiteljeva računa bez osnove završio na tuženikov račun jer te dvije stranke nisu bile u nikakvom poslovnom odnosu iz kojeg bi proizlazila takva transakcija.

13. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (ZOO-a; "Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.) propisano je: kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

14. Sud smatra da su se ovdje ostvarila obilježja stjecanja bez osnove na strani tuženika jer je dio imovine tužitelja prešao u imovinu tuženika a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Stoga je stjecatelj dužan taj novac tužitelju vratiti.

15. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare jer od stjecanja najranijeg iznosa 2.4.2020. (izvod na str. 12 spisa) do podnošenja tužbe 29.3.2023. nije protekao zastarni rok od pet godina temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a.

16. Kraj takva stanja stvari, sud je pozivom na odredbu čl. 1111. st. 1. ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika na isplatu 160.594,60 EUR, odnosno donio je odluku sukladno točki I. izreke presude.

17. Odluka o zakonskim zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a a kamata teče od dana stjecanja jer je tuženik u odnosu na tužitelja nepošten stjecatelj. Tuženik je nepošten stjecatelj jer ni sam nije znao kako će knjižiti primljeni iznos (iskaz na str. 72 spisa), a nikakvu usmenu cesiju s tužiteljem nije dokazao.

18. Sud nije provodio predložene dokaze po tuženiku - saslušanje svjedoka US, BS i RS na okolnost prijenosa sredstava i međusobno postignutih dogovora te provođenje financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem poslovnih knjiga stranaka, te forenzičko- knjigovodstvenim vještačenjem poslovnog odnosa tužitelja sa Zagrebgradnja d.o.o. te s ostalim društvima povezanim s njim, jer je odlučne činjenice utvrdio iz iskaza stranaka.

19. Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i odredbe čl. 155. ZPP-a. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u kojem je zastupan po punomoćniku koji je odvjetnik, pa je tužitelju priznat parnični trošak sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa), i to za sljedeće radnje u postupku:

-

sastav tužbe od 29.3.2023. od 2.455,37 EUR (tbr. 8/1);

-

pristup na ročišta 24.10.2023., 7.2.2024. i 13.1.2025. od 2.455,37 EUR za svako (tbr. 9/1), ukupno 7.366,11 EUR;

-

sastav podneska od 21.8.2023. od 2.455,37 EUR (tbr. 8/1);

-

trošak PDV-a (25%) od 3.069,21 EUR (tbr. 42.), odnosno ukupan iznos od 15.346,06 EUR.

Priznat mu je i trošak sudske pristojbe na presudu od 663,61 EUR sukladno Zakonu o sudskim pristojbama.

20. Slijedom navedenog, sud je tuženika obvezao da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak od 16.009,67 EUR, odnosno donio je odluku sukladno točki II. izreke presude.

21. Slijedom svega iznijetoga, sud je donio odluke kao u izreci presude.

Rijeka, 20. veljače 2025.

Sudac

Nataša Vukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave, a u slučaju da nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.