Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-625/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Gorana Škugora predsjednika vijeća, Verice Kos sutkinje izvjestiteljice i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Miličiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3 a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7910/21-23 od 12. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7910/21- 23 od 12.ožujka 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 970,04 eur.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 14.888,54 eur sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose (točka I. izreke), tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 2.918.47 eur sa zateznom kamatom tekućom od 12. ožujka 2024. do isplate (točka II. izreke), a zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka je odbijen (točka III. izreke). Prvostupanjski sud je donio i rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe kao u podnesku tužitelja od 16. svibnja 2023.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova tuženiku, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Za sastav žalbe i sudsku pristojbu na žalbu zahtijeva naknadu od 970,04 eur.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 14.888,54 eur na ime ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika 5. travnja 2007., prema kojem Ugovoru je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i isplatio kredit u iznosu od 50.340,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate od 216 mjeseci, koji se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti. Tužitelj tvrdi da je ništetna odredba tog ugovora u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a pri tome se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. donesene u kolektivnom sporu.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju sadržajem žalbe upire tuženik. Suprotno navodima tuženika pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, presuda je razumljiva te se može ispitati.

6. Sud prvog stupnja u postupku je utvrdio da su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli ništetne, jer da tuženik tužitelju prilikom sklapanja ugovora nije objasnio niti ga upozorio na rizik porasta vrijednosti švicarskog franka, kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli, o ugovornoj se odredbi o valutnoj klauzuli nije moglo pregovarati, da je tijekom otplate kredita od dana dospijeća prve obveze (1. lipnja 2007.) do konačne prijevremene otplate (30. rujna 2014.) došlo do promjene tečaja valute CHF tako da je tužitelj platio tuženiku više 14.888,54 eur.

7. Na temelju prednjih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio, s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, da su odredbe kojima je bila ugovorena valutna klauzula ništetne. Pri tome se sud pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

8. Presuda poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe – ugovaranjem valutne klauzule na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženik nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj.

9. Na temelju navedenog činjeničnog stanja, a polazeći od odredbe čl. 502.a. i čl. 502.c ZPP prema kojima je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu u iznosu od 14.888,54 eur pozivom na pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

10. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare uz obrazloženje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., pa da je tužba podnesena 6. listopada 2021. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

10.1. S tim u vezi je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan

11. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je u provedenom postupku utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe preplatio tuženiku utuženi iznos, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO), obvezao tuženika isplatiti tužitelju taj iznos.

12. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da je odredba kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

13. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima parničnog postupka. Tužiteljica je uspjela u parnici pa joj je tuženik na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice. Zahtjev tuženika je pak pravilno odbijen kao neosnovan.

14. Zbog svega navedenog je valjalo kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu.

15. Odluka pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude se temelji na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbi i sudske pristojbe na žalbu je odbijen kao neosnovan, jer je njegova žalba neosnovana.

16. U nepobijanom dijelu (rješenje), prvostupanjska odluka nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 20. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor