Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
Poslovni broj Gž-463/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od Gorana Škugora predsjednika vijeća, Verice Kos sutkinje izvjestiteljice i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AČŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Mirku Butoroviću, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Marko Kallayu, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu Stalna služba u Starom Gradu poslovni broj P-282/2021-26 od 22. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu Stalna služba u Starom Gradu poslovni broj P- 1282/2021-26 od 22. travnja 2024. pod točkom I. izreke, pod točkom II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.520,68 eur sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose i pod točkom III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.931,35 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom o donošenja prvostupanjske presude do isplate.
II. Preinačava se navedena presuda glede stope zatezne kamate na dosuđene iznose od 1.520,68 eur pod točkom II. izreke i iznos od 1.931,35 eur pod točkom III. izreke i za isto sudi:
Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju AČŽ na dosuđeni iznos od 1.520,68 eur i iznos od 1.931,35 eur plati zateznu kamatu i to: - za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,
- za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,
- za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,
- a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 378,86 eur.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom je presuđeno:
''I.Utvrđuju se ništetnima pojedine odredbe Ugovora o kreditu, broj 418-50-3184997, od 12. prosinca 2005. godine, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita :
AČŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika, kao kreditora : RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB : 53056966535, i to odredba :
- članka 2.1. - u dijelu : ''promjenljiva, u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Kreditora''
- članka 7.2. - u cijelosti ;
odnosno u svakom dijelu istog u kojem se spominje promjenjiva kamatna stopa ili valutna klauzula.
II. Nalaže se tuženiku : RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB : 53056966535, tužitelju : AČŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime povrata ništetno naplaćenih iznosa temeljem Ugovora o kreditu, broj 418-50-3184997, od 12. prosinca 2005. godine, ništetno ugovorenom valutnom klauzulom, isplatiti iznos od 11.460,45 KN / 1.520,68 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom :
- na iznos od 14,90 KN / 1,98 EUR, od dana 31.10.2008 do isplate;
- na iznos od 33,56 KN / 4,45 EUR, od dana 31.12.2008 do isplate;
- na iznos od 47,00 KN / 6,24 EUR, od dana 31.1.2009 do isplate;
- na iznos od 53,08 KN / 7,04 EUR, od dana 28.2.2009 do isplate;
- na iznos od 37,02 KN / 4,91 EUR, od dana 31.3.2009 do isplate;
- na iznos od 40,28 KN / 5,35 EUR, od dana 30.4.2009 do isplate;
1.1. Prvostupanjskim rješenjem ispravljenim rješenjem istog suda poslovni broj P- 1282/2021-32 od 3. svibnja 2024. je utvrđeno da je povučena tužba za iznos od 873,10 kn, odnosno 115,88 eur sa zakonskom zateznom kamatom.
- na iznos od 14,18 KN / 1,88 EUR, od dana 31.5.2009 do isplate;
- na iznos od 0,09 KN / 0,01 EUR, od dana 31.7.2009 do isplate;
- na iznos od 10,21 KN / 1,36 EUR, od dana 31.8.2009 do isplate;
- na iznos od 9,33 KN / 1,24 EUR, od dana 30.9.2009 do isplate;
- na iznos od 18,30 KN / 2,43 EUR, od dana 30.11.2009 do isplate;
- na iznos od 33,71 KN / 4,47 EUR, od dana 31.12.2009 do isplate;
- na iznos od 55,61 KN / 7,38 EUR, od dana 31.1.2010 do isplate;
- na iznos od 50,59 KN / 6,71 EUR, od dana 28.2.2010 do isplate;
- na iznos od 80,32 KN / 10,66 EUR, od dana 31.3.2010 do isplate;
- na iznos od 74,68 KN / 9,91 EUR, od dana 30.4.2010 do isplate;
- na iznos od 85,67 KN / 11,37 EUR, od dana 31.5.2010 do isplate;
- na iznos od 180,82 KN / 24,00 EUR, od dana 30.6.2010 do isplate;
- na iznos od 161,23 KN / 21,40 EUR, od dana 31.7.2010 do isplate;
- na iznos od 221,08 KN / 29,34 EUR, od dana 31.8.2010 do isplate;
- na iznos od 200,40 KN / 26,60 EUR, od dana 30.9.2010 do isplate;
- na iznos od 167,14 KN / 22,18 EUR, od dana 31.10.2010 do isplate;
- na iznos od 237,31 KN / 31,50 EUR, od dana 30.11.2010 do isplate;
- na iznos od 326,58 KN / 43,34 EUR, od dana 31.12.2010 do isplate;
- na iznos od 263,37 KN / 34,96 EUR, od dana 31.1.2011 do isplate;
- na iznos od 285,54 KN / 37,90 EUR, od dana 28.2.2011 do isplate;
- na iznos od 257,35 KN / 34,16 EUR, od dana 31.3.2011 do isplate;
- na iznos od 262,41 KN / 34,83 EUR, od dana 30.4.2011 do isplate;
- na iznos od 382,08 KN / 50,71 EUR, od dana 31.5.2011 do isplate;
- na iznos od 393,73 KN / 52,26 EUR, od dana 30.6.2011 do isplate;
- na iznos od 492,73 KN / 65,40 EUR, od dana 31.7.2011 do isplate;
- na iznos od 441,47 KN / 58,59 EUR, od dana 31.8.2011 do isplate;
- na iznos od 385,37 KN / 51,15 EUR, od dana 30.9.2011 do isplate;
- na iznos od 377,49 KN / 50,10 EUR, od dana 31.10.2011 do isplate;
- na iznos od 373,19 KN / 49,53 EUR, od dana 30.11.2011 do isplate;
- na iznos od 399,82 KN / 53,07 EUR, od dana 31.12.2011 do isplate;
- na iznos od 423,04 KN / 56,15 EUR, od dana 31.1.2012 do isplate;
- na iznos od 426,15 KN / 56,56 EUR, od dana 29.2.2012 do isplate;
- na iznos od 410,09 KN / 54,43 EUR, od dana 31.3.2012 do isplate;
- na iznos od 420,94 KN / 55,87 EUR, od dana 30.4.2012 do isplate;
- na iznos od 428,35 KN / 56,85 EUR, od dana 31.5.2012 do isplate;
- na iznos od 415,87 KN / 55,20 EUR, od dana 30.6.2012 do isplate;
- na iznos od 419,16 KN / 55,63 EUR, od dana 31.7.2012 do isplate;
- na iznos od 409,80 KN / 54,39 EUR, od dana 31.8.2012 do isplate;
- na iznos od 389,57 KN / 51,70 EUR, od dana 30.9.2012 do isplate;
- na iznos od 411,13 KN / 54,57 EUR, od dana 31.10.2012 do isplate;
- na iznos od 421,48 KN / 55,94 EUR, od dana 30.11.2012 do isplate;
- na iznos od 414,23 KN / 54,98 EUR, od dana 31.12.2012 do isplate,
za razdoblje do 31. srpnja 2015. godine, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do naplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.931,35 eura sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.''
1.1. Prvostupanjskim rješenjem, ispravljenim rješenjem istog suda poslovni broj P- 1282/2021-32 od 3. svibnja 2024. je utvrđeno da je povučena tužba za iznos od 873,10 kn, odnosno 115,88 eura sa zakonskom zateznom kamatom.
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, a tužitelja obveže da tuženiku naknadi parnični trošak, odnosno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Za sastav žalbe i sudsku pristojbu na žalbu zahtijeva naknadu od 378,86 eur.
3. Žalba je djelomično osnovana.
4. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnima (pravilno bi bilo ništavima) odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli te zahtjev za isplatu iznosa od 1.520,68 eur na ime ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika 12. prosinca 2005., prema kojem Ugovoru je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i isplatio kredit u iznosu od 19.017,57 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tužitelj tvrdi da su ništetne odredba čl. 2.1. i čl. 7.2. tog ugovora, odnosno u svakom dijelu u kojem se spominje promjenjiva kamatna stopa ili valutna klauzula, a pri tome se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 koja je donesena u kolektivnom sporu, presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. te odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.
5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, a ni povrede na koje sadržajem žalbe upire tuženik. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju upire tuženik, jer suprotno njegovim navodima pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, presuda je razumljiva te se može ispitati.
5.1. Osnovano prvostupanjski sud smatra nepoštenom odredbu Ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti te istu utvrđuje ništetnom, jer je riječ o klauzuli ugovora o kojoj se nije posebno pregovaralo te, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača – „Narodne novine“ broj 41/14, 110/15, 14/19) Pri tome je prvostupanjski sud pravilno cijenio udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), i mogućnost dolaska na sud te posebno činjenicu da tuženik ima poslovnicu u Splitu, u kojoj je i predmetni ugovor sklopljen. Slijedom toga je osnovano odbijen prigovor tuženika mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu Stalna služba u Starom Gradu. Prema tome, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP.
5.2. Neosnovano tuženik upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 288. st. 2. ZPP koju da je prvostupanjski sud počinio time što nije odbacio tužbu. Tuženik, naime, smatra da tužitelj nema pravnog interesa za podnošen je tužbe za utvrđenje ništavosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju.
6. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za odluku.
7. Tako je sud prvog stupnja utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 12. prosinca 2005. zaključili ugovor o kreditu, kojim je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 19.017,57 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, uz ugovorenu kamatu od 5,50 % godišnje, promjenljivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, da je kredit u cijelosti otplaćen 31. prosinca 2012., da tužitelj ima svojstvo potrošača, da se tijekom otplate kredita mijenjala visina kamatne stope i tečaj CHF, da su odredbe čl. 2. i čl. 7. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je određena promjena kamatne stope jednostranom odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF nepoštene i nerazumljive te su uzrokovale znatnu neravnotežu u odnosu stranaka, na štetu tužitelja kao potrošača, da se radi o tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Nadalje je utvrđeno da je tijekom otplate kredita zbog promjene tečaja tužitelj platio tuženiku više 1.520.68 eur.
8. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske te utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega da tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih iznosa.
9. Pravilno se sud prvog stupnja pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. koje su donesene u kolektivnom sporu u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP), koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
10. Ugovarajući promjenjivu kamatnu stopu, sukladno jednostranoj odluci banke i valutnu klauzulu tuženik je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je posljedica takve nepoštene odredbe njezina ništavost na temelju odredbe čl. 87. ZZP/03. Naime, ugovorna odredba gdje se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno kako visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke. Nadalje, prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten.
11. Sudsko utvrđenje ništavosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništavih odredbe o valutnoj klauzuli preplatio tuženiku iznos od 1.520,68 eur prvostupanjski sud je osnovano naložio tuženiku da te iznose tužitelju isplati. Pri tome se, doduše, sud prvog stupanja pogrešno pozvao na odredbe čl.1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, no i pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 210. i čl. 215. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), koji se ima primijeniti na odnos stranaka u smislu odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05) valja jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.
12. Na dosuđene iznose tuženik je dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, kako je to i obrazložio sud prvog stupnja. Međutim, odlučujući o visini kamatne stope na dosuđene iznose sud prvog stupnja je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, glede stope zatezne kamate valjalo preinačiti presudu suda prvog stupnja. Naime, tužitelju pripada zatezna kamata po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO/05 te svim izmjenama stope sadržane u tome članku.
13. Na žalbene navode po pitanju zastare valja odgovoriti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (podnošenjem tužbe 4. travnja 2012.) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je izraženo i u pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Naime, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014. glede promjenjive kamate stope, a 14. lipnja 2018. za isplatu s osnove ništave valutne klauzule). Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 6. travnja 2021. to zastarni rok od pet godina propisan čl. 225. ZOO/05 nije protekao.
13.1. Glede navode da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno, jer nije izveden dokaz saslušanjem tužitelja, niti je pribavljen podatak od Ministarstva financija, Porezne uprave, a sve radi utvrđivanja da li tužitelj ima status potrošača valja reći da prema odredbi čl. 8. ZPP koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, s time da sukladno odredbi čl. 220. st. 1. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP). Stoga, time što je sud zaključio da saslušanjem tužitelja ne bi bile utvrđene odlučne činjenice glede njegova statusa potrošača i kada je odustao od pribavljanja podataka od Ministarstva financija Porezne uprave činjenično stanje nije nepotpuno utvrđeno. Naime, tužitelj u tužbi i tijekom postupka ističe svoj status potrošača, pa nije za očekivati da bi iskazivao drugačije. Glede podataka Ministarstva financija, Porezne uprave valja reći da su obrtni registri javni pa je tuženik podatak o tome da li je tužitelj obrtnik mogao sam pribaviti, za što nije bilo potrebna angažiranost suda.
14. Iako je prvostupanjska presuda djelomično preinačena, nije time u znatnoj mjeri izmijenjen uspjeh stranaka u sporu. Stoga je tuženik, u smislu odredbe čl. 154. st. 5. ZPP u vezi čl. 155. dužan tužitelju naknaditi sve troškove izazvane vođenjem parnice. Naime, uspjeh u parnici se ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a sa tim zahtjevom je tužitelj u cijelosti uspio, dok je ovom presudom prvostupanjska presuda preinačena samo glede stope zatezne kamate, pa dakle tužitelj nije uspio samo u neznatnom dijelu svojeg tužbenog zahtjeva, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi. S obzirom na neznatan uspjeh u sporu tuženiku pak ne pripada naknada troškova parničnog postupka.
15. Zbog svega navedenog je valjalo kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika i na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude pod točkom I., a na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.
16. Odluka pod točkom III. izreke ove presude se temelji na odredbi čl. 166. st. 1. i 2. ZPP u vezi čl. 154. st. 5. ZPP. Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupke je odbijen kao neosnovan, jer je tuženik uspio sa žalbom samo u razmjerno neznatnom dijelu, glede stope zatezne kamate.
17. U nepobijanom dijelu (prvostupanjsko rješenje ispravljeno rješenjem) prvostupanjska odluka nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP).
U Velikoj Gorici 20. veljače 2025.
Predsjednik vijeća
Goran Škugor