REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] D 5

Poslovni broj: Us I-77/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dariji Pugel, uz sudjelovanje zapisničarke Ljiljane Vasiljević, u upravnom sporu tužitelja DN, (OIB [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Marina Franulović Ažman, odvjetnica u Rijeci, I. Zajca 2/II, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, (OIB 72910430276), Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba 1. Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci, Rijeka, Erazma Barčića 5, kojeg zastupa opunomoćenica PN, 2. Centra za restrukturiranje i prodaju, (OIB 38083028711), Zagreb, Ivana Lučića 6, i 3. Jadran Hotela d.d., (OIB 45875673150), Rijeka, Strossmayerova 1, kojeg zastupa opunomoćenica VN, radi naknade za oduzetu imovinu, 20. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja toč. 2. rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/22- 01/42, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-23-02 od 5. lipnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

I. Rješenjem Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, KLASA: UP/I-942-05/06-01/45, URBROJ: 2170/1-03-09/7-21-55 od 14. travnja 2021. točkom 1. odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđivanje prava na povrat u vlasništvo nekretnina oznake k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Točkom 2. tužitelju se utvrđuje u cijelosti pravo na naknadu za oduzeto poduzeće - hotel Almis u k. o. [katastarska općina] sagrađen na: a) k. č. br. [katastarska čestica] kuća, Obala Kralja Tomislava k.br. 7, površine 449 m2 (ranije dio k. č. [katastarska čestica] Hotel Almis, površine 210,5 čhv) s upisanim pravom vlasništva „Jadran Hotela” d.d. Rijeka, Strossmayerova 1, i to dijela oduzetog objekta zajedno sa površinama soba po katovima opisano označenog tom točkom izreke, b) k. č. br. [katastarska čestica] Hotel Almis, dvorište, površine od 259 m2 (ranije dio k. č. [katastarska čestica] Hotel Almis, površine 210,5 čhv) i to zajedno sa izgrađenim spremištem i cisternom iza zgrade u površini od 49,56 m2 s upisanim pravom vlasništva Republike Hrvatske, i c) k. č. br. [katastarska čestica] Hotel Almis, dvorište, površine od 190 m2 (ranije dio k. č. [katastarska čestica] Hotel Almis, površine 210,5 čhv) s upisanim pravom vlasništva Republike Hrvatske. Točkom 3. određeno je da je obveznik naknade Centar za restrukturiranje i prodaju. Točkom 4. određeno je da je obveznik naknade dužan u roku od 60 dana od dana pravomoćnosti rješenja utvrditi visinu naknade i izvršiti prijenos rezerviranih dionica i dionica iz portfelja kojim upravlja Centar za restrukturiranje i prodaju u korist ovlaštenika naknade. Točkom 5. određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. Tuženik je pobijanim rješenjem, a u povodu žalbe tužitelja i žalbe Centra za restrukturiranje i prodaju, točkom I. poništio citirano prvostupanjsko rješenje u dijelu pod točkama 2. – 5. i u tom dijelu predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, dok je točkom II. odlučio da prvostupanjsko rješenje ostaje neizmijenjeno. Obrazlažući točku II. pobijanog rješenja, tuženik potvrđuje stav prvostupanjskog tijela da se k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] ne mogu vratiti tužitelju (ovlašteniku naknade) u naravi, no ne iz razloga koje navodi prvostupanjsko tijelo (koje zaključuje bi se time bitno okrnjila prostorna cjelovitost odnosno namjena hotelskog prostora), već po stavu tuženika iz razloga što su navedene nekretnine u međuvremenu pravomoćnim rješenjem na temelju čl. 28. st. 3. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u području pretvorbe i privatizacije ("Narodne novine" broj 92/10, dalje: Zakon o turističkom zemljištu) utvrđene vlasništvom Republike Hrvatske.

3. Osporavajući zakonitost točke II. pobijanog rješenja tuženika, tužitelj u tužbi i kasnijem tijeku spora ističe da nije sporno da je tužitelj ovlaštenik prava na povrat odnosno naknadu imovine koja je u postupku nacionalizacije oduzeta njegovom pravnom predniku, u vrijeme nacionalizacije označena kao k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u naravi hotelski kompleks hotela Almis u Kraljevici, koja je potom upisana u zemljišne knjige kao općenarodna imovina pod upravom gradskog ugostiteljskog poduzeća Kraljevica, a od 1986. Hotelskog poduzeća Jadran iz Rijeke. Navodi da je 1968. ta nekretnina cijepana na k.č br. 221/1, 221/2 i 221/3 sve k. o. [katastarska općina], te da je upravni postupak radi odlučivanja o njegovom zahtjevu za povrat odnosno naknadu za oduzetu imovinu razdvojen, pri čemu se u ovom postupku raspravljalo o pravu na povrat odnosno naknadu za raniju k. č. br. [katastarska čestica] k. o [katastarska općina]. Ističe da je za vrijeme postupka proveden postupak obnove zemljišne knjige u kojem je k. č. br. [katastarska čestica] k. o [katastarska općina] cijepana i dobila nove brojčane oznake i oznake kulture, a pobijani dio odluke odnosno predmet ove tužbe odnosi se na odlučivanje o povratu novoformiranih nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] k. o [katastarska općina], hotel Almis dvorište površine 190 m2 i k. č. br. [katastarska čestica] k. o [katastarska općina], hotel Almis dvorište od 259 m2, koje nekretnine u postupku pretvorbe i privatizacije nisu procijenjene i unesene kao temeljni kapital hotelskog poduzeća Jadran, zbog čega tužitelj može ostvarivati pravo na povrat. Tužitelj pritom smatra da je pravilno tuženik zauzeo stajalište da je neosnovan zaključak prvostupanjskog tijeka da bi povratom spornih nekretnina bila narušena cjelovitost hotelskog kompleksa, a budući da hotel odavno nije u funkciji i jer su nekretnine u vlasništvu različitih osoba. Međutim, tužitelj smatra da tuženik pogrešno smatra da bi odlukom o vraćanju predmetnih nekretnina u naravi tužitelju bilo povrijeđeno procesno načelo "ne bis in idem", a s obzirom na postojanje pravomoćnog rješenja prvostupanjskog tijela KLASA: UP/I-943-06/12-01/13, URBROJ: 2170-04-02/2-14-7 od 11. ožujka 2014. kojim je utvrđeno pravo vlasništva Republike Hrvatske na predmetnim nekretninama. Ističe da procesno načelo "ne bis in idem" predstavlja zabranu da se među istim strankama o istoj stvari istovremeno odlučuje, odnosno da se ponovno odlučuje o stvari o kojoj je već odlučeno, dok odredba čl. 13. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 47/09, 110/21, dalje: ZUP) propisuje da se pravomoćna odluka u upravnom postupku kojom je stranka stekla određeno pravo ili obvezu u pravilu ne može mijenjati. U konkretnom slučaju ne dolazi do primjene navedenog instituta, jer se ovdje radi o odlučivanju istoga upravnog tijela u dva različita postupka, s različitim strankama u postupku, pa se ne radi o istoj stvari. Pravomoćno presuđena stvar bi u konkretnom slučaju postojala samo u slučaju da je upravno tijelo već jednom pravomoćno odlučilo zahtjevu tužitelja za povrat istih nekretnina. Tužitelj zahtjevom za povrat ne traži da se izmijeni odluka upravnog tijela kojom je Republika Hrvatska utvrđena vlasnikom nekretnina, već u posebnom postupku traži da mu se vrate nekretnine oduzete rješenjem o nacionalizaciji. Stoga se radi o dvije različite pravne stvari, pa je okolnost što je u drugom upravnom postupku Republika Hrvatska utvrđena vlasnikom spornih nekretnina u ovom postupku relevantna jedino zbog toga što je njome definiran obveznik naknade u smislu odredbe čl. 13. st. 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00,131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02, dalje: Zakon o naknadi), koja propisuje da je obveznik naknade u naravi fizička ili pravna osoba u čijoj se imovini nalazi imovina koja se daje prijašnjem vlasniku. U ranije citiranom upravnom postupku vlasništvo Republike Hrvatske utvrđeno je primjenom propisa kojim država postaje vlasnicom nekretnina koje u postupku pretvorbe i privatizacije nisu unesene u društveni kapital poduzeća, koja okolnost ne uskraćuje pravo na povrat nekretnina osobi kojoj su one oduzete ako joj je posebnim propisom priznato pravo na povrat. Pritom tužitelj smatra da mu je pravo na povrat priznato kako "a contrario" odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o naknadi tako i posebnom zakonskom odredbom čl. 31. Zakona o turističkom zemljištu. Zaključno tužitelj ističe da je tuženik u oba upravna postupka odluku donio suprotno odredbi čl. 77. Zakona o naknadi, koja propisuje da Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva oduzete imovine ako nije podnesen zahtjev za povrat, pri čemu nije sporno da je tužitelj podnio zahtjev za povrat u zakonskom roku (još 1997.), a upravni postupak kojim je Republika Hrvatska utvrđena vlasnikom nekretnina proveden je 2013., dakle nakon što je već 16 godina vođen postupak o njegovom pravu na povrat. Tužbenim zahtjevom predlaže da Sud poništi točku II. pobijanog rješenja tuženika te obveže tuženika na naknadu troškova spora tužitelju.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ustraje kod navoda iz obrazloženja osporenog rješenja te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog.

5. Prvozainteresirana osoba Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci u odgovoru na tužbu i kasnijem tijeku spora ističe da je u prvostupanjskom postupku temeljem provedenog vještačenja te nalaza i mišljenja vještaka pravilno utvrđeno da k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] predstavljaju funkcionalnu cjelinu hotela „Almis“, a kako je to obrazloženo na stranici 8. prvostupanjskog rješenja. Navedeno se pored toga može zaključiti već i samim uvidom u digitalni ortofoto gdje k. č. br. [katastarska čestica] k. o [katastarska općina] predstavlja tlocrtnu površinu objekta te je vidljivo da se iz zgrade stupa direktno na k. č. br. [katastarska čestica] k. o [katastarska općina] tj. dvorište hotela, a k. č. br. [katastarska čestica] k. o [katastarska općina] se nalazi sa južne i istočne (stražnje) strane hotela, predstavlja zelenilo te se „usred“ iste nalazi k. č. br. [katastarska čestica] k. o [katastarska općina] koja predstavlja objekt hotela (spremište i cisterna). Evidentno je da ove nekretnine zbog svog položaja i izgleda nemaju druge funkcije već one da služe za redovitu uporabu hotela, a da kao samostalne ne predstavljaju nikakvu smislenu (građevinsku) cjelinu. Uostalom, opisi ovih nekretnina u zemljišnim knjigama glase „Hotel Almis, dvorište“. Na česticama je utvrđeno pravo vlasništva Republike Hrvatske u postupku temeljem čl. 28 st. 3. Zakona o turističkom zemljištu na mjesto kojeg je stupio „novi“ Zakon o neprocijenjenom građevinskom zemljištu ("Narodne novine" broj 50/2020). Ističe da je odredbom čl. 5. Zakona o neprocijenjenom građevinskom zemljištu propisano da se zemljište iz čl. 4. st. 3. tog Zakona smatra izgrađenim građevinskim zemljištem u smislu Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, koje s građevinom čini jedinstvenu poslovno funkcionalnu-tehnološku cjelinu u smislu čl. 55. st. 4. navedenog Zakona o naknadi i ne vraća se u vlasništvo ovlaštenicima naknade. Do upisa Republike Hrvatske temeljem Zakona o turističkom zemljištu došlo je upravo jer se radi o takvom zemljištu, s time da je do upisa Republike Hrvatske, umjesto jedinice lokalne samouprave, došlo zbog propuštanja jedinice lokalne samouprave da pravodobno pokrene postupak prema tom zakonu, pri čemu Zakon o neprocijenjenom građevinskom zemljištu u članku 11. predviđa prodaju takvog zemljišta društvu neposredno na njegov zahtjev. Stoga smatra da su zaključci drugostupanjskog tijela o tome da u spisu nema dokaza da se radi o nekretninama u sklopu hotelskog kompleksa kao i da se ne bi radilo o kompleksu zemljišta jer da se radi o nekretninama koje su dijelom procijenjene, a dijelom neprocijenjene, kao i zato jer da se radi o različitim vlasnicima, protivni činjenicama prvostupanjskog postupka te smislu citiranih relevantnih propisa. Osim toga, navodi iz tužbe da Zakon o turističkom zemljištu predviđa vraćanje ako je zemljište bilo privedeno namjeni, ali se na dan stupanja ne koristi za namjenu za koju je oduzeto (čl. 31. st. 1. podst 2.), ukoliko se odredbe tog zakona, a sada Zakona o neprocijenjenom građevinskom zemljištu tumače teleološki, ne može se primjenjivati na izgrađeno zemljište odnosno izgrađene cjeline zemljišta ili zemljište za koje nije postojala ni potreba privođenja namjeni jer je i oduzeto kao cjelina (kao što je predmetni hotel s okolnim česticama). Zemljište koje zakon ima u vidu kod ove odredbe jest primjerice zemljište u kampovima ukoliko nije nikad privedeno namjeni kampa ili je kamp prestao s radom ili je došlo do smanjenja obuhvata kampa, ili pak zemljište u turističkim naseljima ukoliko je došlo do smanjenja obuhvata zemljišta koje se koristi za potrebe naselja. Dakle, po naravi stvari se radi o nekretninama na kojima nisu poduzimani znatni (građevinski) zahvati. Činjenica da hotel nije funkciji ne znači da se već sutra ne može staviti u funkciju. Prema tome, ne može tumačiti da bi se iz razloga što hotel ne radi iz njegove cjeline mogli odvajati dijelovi zemljišta s kojima čini cjelinu, kao što se u konkretnom slučaju radi o dvorištu kroz koje se stupa u sam hotel te dvorištu koje omogućuje da se hotelu pristupi sa stražnje strane. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog.

6. Drugozainteresirana osoba Centar za restrukturiranje i prodaju u odgovoru na tužbu pridružuje se utvrđenjima tuženika navedenim u pobijanom rješenju, a osobito u pogledu utvrđenog odstupanja u površini između akta o oduzimanju i rješenja prvostupanjskog tijela. Navodi da su predmetne nekretnine oduzete kao dio oduzetog poduzeća - hotel Almis pa bi oblik naknade i obveznika naknade trebalo odrediti primjenom odredbe čl. 45., 46. i 47. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, broj 92/96, 39/99, 80/02, 81/02 i 98/19). Stoga smatra da je potrebno upotpuniti činjenično stanje.

7. Trećezainteresirana osoba Jadran Hoteli d.d. Rijeka u odgovoru na tužbu i kasnijem tijeku spora osporava osnovanost tužbenih navoda. Ističe da predmetne nekretnine čine okućnicu hotela Almis, iste su neophodne za funkcioniranje hotela te bi povratom nekretnina u naturi bila narušena cjelovitost hotelskog kompleksa kako je to zaključeno i u prvostupanjskom rješenju. Ukazuje da je uvidom u zemljišnoknjižne i katastarske podatke evidentno da je k. č. br. [katastarska čestica] k. o [katastarska općina] upisana kao dvorište hotela Almis i da se nalazi na prednjoj strani hotela, da je k. č. br. [katastarska čestica] k. o [katastarska općina] također upisana kao dvorište hotela Almis i da se nalazi na stražnjoj strani hotela Almis. Obje čestice služe za redovnu upotrebu građevina hotela Almis upisanih kao k. č. br. [katastarska čestica] k. o [katastarska općina], kuća površine 449 m2 i k. č. br. [katastarska čestica] k. o [katastarska općina], gospodarska zgrada površine 13 m2. Predmetna lokacija se od početka rada pravnih prednika trećezainteresirane osobe naziva "Lokacija hotela Almis", sve nekretnine služe za redovitu uporabu hotela te kao samostalne ne bi predstavljale nikakvu smislenu ni građevinsku ni funkcionalnu cjelinu. Hotel Almis je zajedno s okućnicom kao funkcionalnom cjelinom bio u funkciji obavljanja ugostiteljske djelatnosti sve do početka Domovinskog rata kada je po službenoj dužnosti služio za smještaj prognanika i izbjeglica. Nakon odlaska prognanika i izbjeglica hotel nije bio u stanju u kojem bi se mogao upotrebljavati za smještaj gostiju te se godinama čeka njegova temeljita obnova koju trećezainteresirana osoba ima u planu. U prilog tvrdnji da je lokacija hotela Almis sa svim opisanim nekretninama jedinstvena funkcionalna cjelina, navodi da za lokaciju hotela Almis nije propuštala podnositi zahtjeve i sudjelovati u postupcima po Zakonu o turističkom zemljištu, po Zakonu o neprocijenjenom građevinskom zemljištu te po Zakonu o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama. Tako je za građevine hotela Almis k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] sve k. o [katastarska općina] u skladu sa Zakonom o turističkom zemljištu doneseno rješenje o utvrđivanju oblika i veličine zemljišnoknjižne čestice od 16. svibnja 2012. za neprocijenjeno turističko zemljište ispod građevina hotela Almis; za građevine hotela Almis također je u skladu sa istim Zakonom doneseno djelomično rješenje od 7. ožujka 2014. kojim je nakon izvršene parcelacije utvrđeno pravo vlasništva Jadran hotela d.d. za k. č. [katastarska čestica] k. o [katastarska općina] kuću br. 7 Obala Kralja Tomislava površine 449 m2 i za k. č. [katastarska čestica] k. o [katastarska općina] gospodarsku zgradu hotel Almis površine 13 m2, te je potom za zemljište koje čini okoliš hotela Almis po istom Zakonu doneseno djelomično rješenje od 11. ožujka 2014. kojim je nakon izvršene parcelacije utvrđeno pravo vlasništva Republike Hrvatske za predmetne k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina]. Nastavno ističe da je u skladu sa Zakonom o turističkim zemljištem Upravnom odjelu za graditeljstvo i zaštitu okoliša Primorsko-goranske županije dana 28. siječnja 2011. predan zahtjev za TN Uvalu Scott i hotel Almis za koncesiju ili za otkup zemljišta s navedenim nekretninama koje uglavnom čine okoliš TN Uvala Scott i Hotela Almis, a koje služi za redovnu uporabu i u funkciji su tih ugostiteljskih objekata. Po tome zahtjevu nije dalje postupano, ali zahtjev ostaje baza za postupanje po Zakonu o neprocijenjenom građevinskom zemljištu koji u članku 11. predviđa mogućnost prodaje turističkog zemljišta (na kojemu je izgrađen hotel, a nije procijenjeno i uneseno u temeljni kapital trgovačkog društva te koje služi za redovitu uporabu tih građevina) društvu neposredno na njegov zahtjev. Dodatno ističe da je za građevine hotela Almis doneseno rješenje o izvedenom stanju od 30. rujna 2016., kao i da je po Zakonu o neprocijenjenom građevinskom zemljištu donesena Uredba o uređenju zakupa na turističkom zemljištu na kojemu su izgrađeni hoteli i turistička naselja ("Narodne novine" broj 16/24) te trećezainteresirana osoba očekuje nastavak postupka za uređenje zakupa na turističkom zemljištu odnosno otkup turističkog zemljišta nužnog za redovitu uporabu hotela ili otkup zemljišta na kojem je izgrađen hotel Almis. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

8. U tijeku spora održana je rasprava na ročištu održanom 23. siječnja 2025., u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, opunomoćenice prvozainteresirane osobe, te opunomoćenice trećezainteresirane osobe, a na temelju čl. 91. st. 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24), koji se zakon na predmetni upravni spor primjenjuje na temelju čl. 169. st. 1. tog Zakona, u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, koji svoj izostanak nije opravdao, čime se smatra da je u smislu čl. 6. tog Zakona strankama dana mogućnost očitovanja o svim zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koje su predmet ovog upravnog spora.

9. Radi ocjene zakonitosti pobijanog rješenja tuženika izvršen je uvid u dokumentaciju koji prileži spisu upravnog spora te dostavljenom spisu upravnog postupka.

10. Razmatrajući sva sporna pitanja ovog spora, sud smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan.

11. Predmetni upravni postupak pokrenut je zahtjevom tužitelja za utvrđenjem prava na naknadu (povrat) imovine oduzete njegovom pravnom predniku DN, i to tadašnja k. č. br. [katastarska čestica], kuća površine 226 čhv, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Navedena imovina oduzeta je predniku tužitelja Ukazom Predsjedništva Prezidijuma Sabora Narodne Republike Hrvatske od 28. travnja 1948. ("Narodne novine" broj 35/48) u svezi čl. 1. točke 11. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća, na način da je točkom 427. tog Ukaza navedeno da se Hotel "Zagreb" (Almis) u Kraljevici proglašava poduzećem od značaja za republičku privredu. Rješenjem NO Kotara Rijeka broj 3921/1951 od 23. lipnja 1951. isti je uknjižen kao općenarodna imovina s organom upravljanja Mjesni NO Kraljevica.

12. U postupku nije sporno da se radi o zahtjevu za povratom oduzetog poduzeća, kao i da tužitelju pripada pravo na naknadu.

13. Međutim, sporno je jesu li su ispunjeni uvjeti za povratom k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (nastalih naknadnim cijepanjem osnovne k. č. br. [katastarska čestica]) tužitelju u naravi.

14. Sud smatra da su pravilno upravna tijela utvrdila da takav zahtjev nije osnovan, te da nisu ispunjeni zakonski uvjeti da se predmetne nekretnine tužitelju vrate u naravi, no ne iz razloga koje navodi tuženik, već iz onih navedenih od prvostupanjskog tijela.

15. Sukladno čl. 45. Zakona o naknadi, poduzeća oduzeta prijašnjem vlasniku na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona ne vraćaju se (st. 1.). Pod poduzećem u smislu ovoga Zakona smatra se vrijednost oduzetih nekretnina uključujući i poslovni prostor (st. 2.).

16. Sukladno čl. 55. Zakona o naknadi, ne vraća se imovina u vlasništvo i posjed čijim bi se vraćanjem bitno okrnjila prostorna cjelovitost, odnosno namjena uporabe prostora i imovine (toč. 3.), odnosno čijim bi vraćanjem bila bitno okrnjena gospodarska odnosno tehnološka funkcionalnost kompleksa (industrijski kompleks, komasirane gromade unutar poljoprivrednoga odnosno šumskoga kompleksa i sl.) (toč. 4.).

17. Sukladno čl. 5. Zakona o neprocijenjenom građevinskom zemljištu ("Narodne novine" br. 50/20), zemljište iz čl. 4. st. 3. ovoga Zakona smatra se izgrađenim građevinskim zemljištem u smislu Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, koje s građevinom čini jedinstvenu poslovno- funkcionalnu-tehnološku cjelinu u smislu članka 55. stavka 4. navedenog Zakona i ne vraća se u vlasništvo ovlaštenicima naknade.

18. Sukladno čl. 4. st. 3. Zakona o neprocijenjenom građevinskom zemljištu, turističko zemljište na kojemu su izgrađeni hoteli i turistička naselja, a nije procijenjeno i uneseno u temeljni kapital trgovačkog društva te koje, pored zemljišta tlocrtne površine ispod građevine i procijenjenog zemljišta, služi za redovitu uporabu tih građevina, vlasništvo je jedinice lokalne samouprave.

19. Sukladno čl. 8. Zakona o neprocijenjenom građevinskom zemljištu, ukoliko osoba koja ima pravni interes u propisanom roku ne podnese zahtjev za donošenje rješenja o utvrđenju vlasništva, turističko zemljište iz čl. 4. st. 3. ovoga Zakona utvrđuje se kao vlasništvo Republike Hrvatske.

20. Prvotno, Sud smatra da zapreku za vraćanje predmetnih nekretnina u naravi čini odredba čl. 45. Zakona o naknadi, a kojom je izrijekom propisano da se poduzeća oduzeta prijašnjem vlasniku na temelju propisa iz čl. 2. te akata i načina propisanih čl. 3. ovoga Zakona ne vraćaju u postupku naknade. Budući da su sporne k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nesporno predstavljale dio jedinstvene k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja je predstavljala hotel "Zagreb" (Almis) s okućnicom, a koji je hotel predniku tužitelja oduzet kao ne kao poslovni prostor ili neizgrađeno građevinsko zemljište, već kao privatno privredno poduzeće, to Sud smatra da već navedeno predstavlja zapreku za povratom u naravi.

21. Pritom nije relevantna okolnost što predmetne nekretnine nisu izgrađene, već čine dvorište hotelske zgrade, budući da iste i nisu oduzete radi dodjele trećoj osobi radi izgradnje i privođenja namjeni, već su oduzete kao dio privatnog poduzeća (dvorište hotela), što su i danas u naravi.

22. Nastavno, Sud smatra da u svakom slučaju postoje zapreka za povrat u naravi iz čl. 55. t. 3. i 4. Zakona o naknadi.

23. Naime, iako predmetne k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nisu procijenjene u vrijednost društvenog kapitala prednika trećezainteresirane osobe Jadran Hoteli d.d., za razliku od glavne zgrade hotela Almis (današnja k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]), iste nesporno čine okućnicu (dvorište) tog hotela. Nastavno, iz podataka iz spisa predmeta proizlazi, što također nije sporno, da k. č. br. [katastarska čestica] (zgrada hotela) obuhvaća isključivo tlocrtnu površinu zgrade hotela (bez nužne okućnice), te je ista okružena sa spornim česticama, na način da se k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] pruža uz zapadno pročelje zgrade (iz hotela se stupa izravno na tu nekretninu), dok se k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nalazi s južne i istočne (stražnje) strane hotela, predstavlja zelenilo te se usred te nekretnine nalazi k. č. br. [katastarska čestica] (koja predstavlja objekte u funkciji hotela, spremište i cisterna), te koja je također u vlasništvu trećezainteresirane osobe. Iz navedenog slijedi da ove nekretnine zbog svog položaja i izgleda nemaju druge funkcije već one da služe za redovitu uporabu hotela, a da kao samostalne ne predstavljaju nikakvu smislenu građevinsku cjelinu.

24. Na navedeno upućuju i citirane odredbe Zakona o neprocijenjenom građevinskom zemljištu, koje Sud smatra da se primjenjuju i na predmetni postupak, iako su donijete nakon pokretanja istoga, budući da se iste imaju tumačiti komplementarno sa odredbama Zakona o naknadi, koji pojašnjavaju bez mijenjanja smisla i načela naknade.

25. Budući da su navedene nekretnine nesporno pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog tijela od 11. ožujka 2014. utvrđene kao vlasništvo Republike Hrvatske upravo temeljem utvrđenja da iste predstavljaju preostalo turističko zemljište koje nije procijenjeno u temeljni kapital društvenog poduzeća (a za koje jedinica lokalne samoupravne nije u roku podnijela zahtjev), to Sud smatra da se prilikom tumačenja primjene odredbe čl. 55. t. 4. Zakona o naknadi ima primijeniti i odredba čl. 5. Zakona o neprocijenjenom građevinskom zemljištu. Naime, iako je navedeno rješenje donijeto u primjeni Zakona o turističkom zemljištu, "novi" Zakon o neprocijenjenom građevinskom zemljištu nije suprotan ranijem zakonu, već se nastavlja na isti i potpunije regulira isto pravno područje.

26. Iz navedenog slijedi da se navedene nekretnine i sukladno čl. 8. Zakona o neprocijenjenom građevinskom zemljištu smatraju izgrađenim građevinskim zemljištem u smislu Zakona o naknadi, koje s građevinom hotela čini jedinstvenu poslovno-funkcionalnu-tehnološku cjelinu u smislu čl. 55. t. 4. navedenog Zakona i koje se ne vraća se u vlasništvo ovlaštenicima naknade.

27. Pritom pogrešno smatra tuženik da okolnost postojanja pravomoćnog rješenja (istog) prvostupanjskog tijela kojim se na predmetnim nekretninama utvrđuje pravo vlasništva Republike Hrvatske predstavlja procesnu zapreku za drukčije odlučivanje u ovome upravnom postupku, odnosno kršenje načela "ne bis in idem". Naime, iako je to rješenje donijelo isto prvostupanjsko tijelo nadležno za postupanje i ovome postupku, te se radi o istim nekretninama i djelomično istim strankama (Republika Hrvatska i Jadran Hoteli d.d.), radi se o sasvim različitim postupcima, koji se vode temeljem različitih zakona, i u kojim se utvrđuju različite pravno relevantne činjenice. Također, kraj iznijetog činjeničnog stanja u pogledu naravi, položaja i funkcije spornih nekretnina, nije relevantno što su iste cijepane i što iste nemaju jednaki vlasničkopravni status kao i čestice na kojima je izgrađena zgrada hotela, a što je posljedica provođenja postupka po Zakonu o turističkom zemljištu, u kojem je trećezainteresirana osoba utvrđena vlasnikom zgradnih čestica hotela i spremišta (k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) a Republika Hrvatska preostalog turističkog zemljišta (spornih k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]).

28. Zaključno se ističe da je neosnovano pozivanje tužitelja na odredbu čl. 77. Zakona o naknadi, budući da se ista u konkretnom slučaju uopće ne primjenjuje, kao i na okolnost što hotel trenutno nije u funkciji, budući da to nije pravno relevantno za primjenu citiranih odredbi.

29. Iz navedenog proizlazi da je tuženik pravilno odbio žalbu tužitelja protiv rješenja prvostupanjskog tijela kojim je odbijen njegov zahtjev za povratom predmetnih nekretnina u naravi, pri čemu okolnost što je svoju odluku utemeljio na pogrešnom tumačenju činjenica i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, ne predstavlja osnovu za usvajanje tužbenog zahtjeva, budući je odluka zasnovana na zakonu, ali zbog drugih razloga, koji su prednje izloženi. Stoga je na temelju čl. 116. st. 2. ZUS-a valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

30. Odluka o trošku temelji na odredbi čl. 147 st. 1. ZUS-a, pa tužitelju, koji je u cijelosti izgubio predmetni upravni spor, ne pripada pravo na naknadu troškova spora.

U Rijeci 20. veljače 2025.

Sutkinja

Daria Pugel

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba protiv presude odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS).

Dostaviti:

- opunomoćenici tužitelja Marini Franulović Ažman, odvjetnici u Rijeci, I. Zajca 2/II

- tuženiku Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Upravi za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49

- op. 1-z.o. Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Rijeka, Erazma Barčića 5

- 2.-z.o. Centru za restrukturiranje i prodaju, Zagreb, Ivana Lučića 6

- 3.-z.o. Jadran Hoteli d.d., Rijeka, Strossmayerova 1