Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Daruvaru

Daruvar, S. Radića 27

Poslovni broj: P-1099/2024-55

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Daruvaru po sucu toga suda Damiru Palatinuš kao sucu pojedincu na temelju prijedloga višeg sudskog savjetnika- specijaliste Narcise Bukač, u parničnom predmetu 1. tužitelja NŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužitelja ZŽ iz [adresa], 134 Watson Heights, Chelmsford CM 1 1AF, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupani po odvjetnicima iz Odvjetničkog ureda UŽ iz [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 30. siječnja 2025., uz objavu 20. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 da 1. tužitelju NŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.130,74 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate tekućom od plaćanja pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope-kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, time da kamata teče na iznos od:

- 1,48 € od 26. rujna 2005. do isplate,

- 0,94 € od 25. listopada 2005. do isplate,

- 1,14 € od 25. studenog 2005. do isplate,

- 0,66 € od 27. prosinca 2005. do isplate,

- 1,00 € od 25. siječnja 2006. do isplate,

- 6,84 € od 27. listopada 2008. do isplate,

- 2,10 € od 29. prosinca 2008. do isplate,

- 6,64 € od 26. siječnja 2009. do isplate,

- 8,04 € od 25. veljače 2009. do isplate,

- 4,42 € od 25. ožujka 2009. do isplate,

- 4,88 € od 27. travnja 2009. do isplate,

- 2,82 € od 25. svibnja 2009. do isplate,

- 3,02 € od 26. lipnja 2009. do isplate,

- 2,14 € od 27. srpnja 2009. do isplate,

- 2,48 € od 25. kolovoza 2009. do isplate,

- 2,00 € od 25. rujna 2009. do isplate,

- 1,42 € od 26. listopada 2009. do isplate,

- 2,92 € od 25. studenog 2009. do isplate,

- 4,22 € od 28. prosinca 2009. do isplate,

- 5,98 € od 25. siječnja 2010. do isplate,

- 7,06 € od 25. veljače 2010. do isplate,

- 9,24 € od 25. ožujka 2010. do isplate,

- 9,44 € od 26. travnja 2010. do isplate,

- 8,34 € od 25. svibnja 2010. do isplate,

-14,86 € od 28. lipnja 2010. do isplate,

-17,82 € od 26. srpnja 2010. do isplate,

-20,60 € od 25. kolovoza 2010. do isplate,

-20,88 € od 27. rujna 2010. do isplate,

-19,06 € od 25. listopada 2010. do isplate,

-22,06 € od 25. studenog 2010. do isplate,

-31,82 € od 27. prosinca 2010. do isplate,

-25,92 € od 25. siječnja 2011. do isplate,

-28,94 € od 25. veljače 2011. do isplate,

-27,24 € od 25. ožujka 2011. do isplate,

-26,20 € od 26. travnja 2011. do isplate,

-32,18 € od 25. svibnja 2011. do isplate,

-38,72 € od 27. lipnja 2011. do isplate,

-41,00 € od 25. srpnja 2011. do isplate,

-664,22 € od 03. kolovoza 2011. do isplate, sve u roku 15 dana.

II.Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 da 2. tužitelju ĆŽ iz [adresa], 134 Watson Heights, Chelmsford CM 1 1AF, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 565,37 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate tekućom od plaćanja pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope-kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, time da kamata teče na iznos od:

- 0,74 € od 26. rujna 2005. do isplate,

- 0,47 € od 25. listopada 2005. do isplate,

- 0,57 € od 25. studenog 2005. do isplate,

- 0,33 € od 27. prosinca 2005. do isplate,

- 0,50 € od 25. siječnja 2006. do isplate,

- 3,42 € od 27. listopada 2008. do isplate,

- 1,05 € od 29. prosinca 2008. do isplate,

- 3,32 € od 26. siječnja 2009. do isplate,

- 4,02 € od 25. veljače 2009. do isplate,

- 2,21 € od 25. ožujka 2009. do isplate,

- 2,44 € od 27. travnja 2009. do isplate,

- 1,41 € od 25. svibnja 2009. do isplate,

- 1,51 € od 26. lipnja 2009. do isplate,

- 1,07 € od 27. srpnja 2009. do isplate,

- 1,24 € od 25. kolovoza 2009. do isplate,

- 1,00 € od 25. rujna 2009. do isplate,

- 0,71 € od 26. listopada 2009. do isplate,

- 1,46 € od 25. studenog 2009. do isplate,

- 2,11 € od 28. prosinca 2009. do isplate,

- 2,99 € od 25. siječnja 2010. do isplate,

- 3,53 € od 25. veljače 2010. do isplate,

- 4,62 € od 25. ožujka 2010. do isplate,

- 4,72 € od 26. travnja 2010. do isplate,

- 4,17 € od 25. svibnja 2010. do isplate,

- 7,43 € od 28. lipnja 2010. do isplate,

- 8,91 € od 26. srpnja 2010. do isplate,

-10,30 € od 25. kolovoza 2010. do isplate,

-10,44 € od 27. rujna 2010. do isplate,

- 9,53 € od 25. listopada 2010. do isplate,

-11,03 € od 25. studenog 2010. do isplate,

-15,91 € od 27. prosinca 2010. do isplate,

-12,96 € od 25. siječnja 2011. do isplate,

-14,47 € od 25. veljače 2011. do isplate,

-13,62 € od 25. ožujka 2011. do isplate,

-13,10 € od 26. travnja 2011. do isplate,

-16,09 € od 25. svibnja 2011. do isplate,

-19,36 € od 27. lipnja 2011. do isplate,

-20,50 € od 25. srpnja 2011. do isplate,

-332,11 € od 03. kolovoza 2011. do isplate, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 da tužiteljima nadoknadi parnični trošak ovog postupka i to na načina da 1. tužitelju NŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati 2/3 dijela troškova u iznosu od 1.174,87 EUR, a 2. tužitelju ĆŽ iz [adresa], 134 Watson Heights, Chelmsford CM 1 1AF, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati 1/3 dijela parničnog troška u iznosu od 587,44 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope-kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana 20. veljače 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku 15 dana.

IV.Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova, kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Kod ovog suda tužiteljica TŽ iz [adresa] protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb podnijela je tužbu radi isplate.

2. U tužbi se navodi da su tužitelj i tuženik sklopili dana 29. srpnja 2005. Ugovor o kreditu, broj 320-50-2976567, za iznos od 20.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita. Otplata kredita ugovorena je u 84 mjesečnih anuiteta. Ugovorom o kreditu ugovorena je redovna kamata od 5.50%. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Ugovorom o kreditu predviđena je otplata plaćanjem potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Nadalje se navodi da je tužitelj kredit vratio u cijelosti. U navedeni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika, u članak 2., tuženik je uvrstio odredbe o kamatnoj stopi koja je tijekom otplate kredita promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora-tuženika, odnosno promjenjiva je temeljem jednostrane odluke tuženika. Prilikom sklapanja ugovora o takvoj ugovornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao mogućnost na takvu odredbu utjecati. Navedena odredba imala je za posljedicu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da cijena (kamate) kredita kao bitan sastojak ugovora za tužitelja nije precizno određena niti odrediva, a zbog nedostatka egzaktnih parametara za njezino određivanje. Stoga je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu nepoštena, te time i ništetna sukladno članku 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) važećeg u vrijeme sklapanju ugovora o kreditu. Ništetnost takve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena je pravomoćnim presudama i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o osnovanosti ove tužbe postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. Prema navedenoj presudi VTS-a potvrđena je presuda TS u Zagrebu broj P-1401/12 u dijelu točki 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke kojom je utvrđeno da je među ostalim i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. počinio povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita, a koja povreda traje i dalje, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa je stoga ništetna. Ista presuda potvrđena je i odlukom Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 09.04.2015. Prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik je svjesno propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF utemeljene na potpunoj obavijesti. Tuženik nije upoznao tužitelja o općem riziku vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan kao ni o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Niti o toj odredbi, sadržanoj u članku 1. i 7., prilikom sklapanja ugovora nije se pojedinačno pregovaralo, već je tuženik odredbu unaprijed formulirao te tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na takvu odredbu. Takvim postupanjem tužitelj smatra da je tuženik počinio povredu Zakona o zaštiti potrošača važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je odredba o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna. Ništetnost navedenih odredbi u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF potvrđena je pravomoćnim presudama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa tako o osnovanosti ovih navoda postoji pravomoćna presuda TS u Zagrebu, br. P1401/2012 od 04.07.2013. koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF potvrđena presudom VTS-a RH broj 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. Navedenom presudom VTS-a broj 6632/17-10 potvrđena je presuda TS u Zagrebu broj 1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točki 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke kojim je utvrđeno da je tuženik među ostalim i tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita uvrštenjem u ugovore o kreditima nepoštenih i ništetnih odredbi kojima je ugovoreno da je glavnica kredita vezana za valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, među ostalim i tuženik, potrošače nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te da je navedeno za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iznosi anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje je tužitelj tijekom otplate kredita plaćao tuženiku uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli definitivno i potvrđuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja budući da je kompletan rizik takvih odredbi prenesen na teret tužitelja koji se manifestirao upravo kroz izuzetno visok porast anuiteta. Tužitelj je prije podnošenja tužbe zatražio izradu nalaza i mišljenja vještaka financijsko knjigovodstvene struke na okolnost postojanje preplate uslijed ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Iz priloženog nalaza i mišljenja proizlazi da preplata iznosi 15,781.28 kn, koji iznos stoga tužitelj potražuje od tuženika, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svake uplate kojom je izvršena preplata. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio da sud donese presudu kojom se utvrđuju ništetnim odredbe sadržane u člancima 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 320-50-2976567 sklopljenog dana 29. srpnja 2005. između tužitelja i tuženika na iznos od 20.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važeće na dan korištenja kredita kojima su ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 15.781,28 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te da tuženik naknadi troškove postupka tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom koje teče od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Dana 12. ožujka 2021. zaprimljen je odgovor na tužbu tuženika (list 42-53) u kojem tuženik prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti, te je predložio da se sud oglasi mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i odredi da će se postupak nastaviti pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu. Nadalje, tuženik ističe da je zahtjev za utvrđenje pod toč. I postavljen protivno odredbama članka 186. i 187. ZPP-a. Tuženik ističe da ako bi tužitelj odredbe članka 1., 2. i 7. smatrao ništetnim u cijelosti, onda ne bi bio ugovoren iznos kredita, ni kamatna stopa kao ni otplata u jednakim mjesečnim anuitetima. Osim toga, tuženik smatra da je tužitelj kontradiktoran jer traži utvrđenje ništetnosti cijelih odredbi ugovora o kreditu, a potom temeljem tih istih odredbi traži isplatu, te stoga predlaže tužbu u tom dijelu odbaciti. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te navodi da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž- 6632/17: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (...) mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obvezno pravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača“, odnosno „Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“. Pored navedenog, tuženik ističe da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na auto kredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17: „...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije“, „Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora. “ Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, tuženik smatra da se utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva, ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama članka 96. stavak 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u članku 81. stavak 1. i članku 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao u odgovora na tužbu, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Tako VTSRH u presudi posl.br. Pž-6632/17 navodi da „u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima “te da su „informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača“. Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U tom smisli VTSRH i navodi: „Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“ Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“ Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt-575/16. VSRH navodi kako se „postupanje kako banaka tako i samih klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovori nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili odnosno morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani“ Pojam „prosječnog potrošača“ nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Tuženik smatra da s obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka“. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelja (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provoditi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Tuženik smatra da u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe članka 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj: imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu, te dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito, je izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka“. Prema tome, tuženik ističe da je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Tuženik smatra da tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz. Tuženik navodi i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je, naime, sadržana već u članku 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva“ tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u članku 9. stavak 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Pored svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika. Slijedom svega navedenog, a obzirom da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, jasna i razumljiva, nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ako bi sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi je li tužitelju promjenama kamatne stope nastala šteta te jesu li promjene vršene protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik ističe kako tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim, pa da bi se njegov kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom. Obrazloženjem presude VTSRH poslovni br. Pž 7129/13 jasno je naveden stav da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope. S obzirom na ovu okolnost, kao i činjenicu da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u članku 9. predmetnog ugovora. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama (donesen 13. listopada 2008. s kasnijim izmjenama) i Zakona o potrošačkom kreditiranju (donesen 30. lipnja 2009. s kasnijim izmjenama), koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Takvo postupanje tuženika bilo je u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u toč. VI propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Slijedom navedenog tuženik je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva. Također, tuženik je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Navedeni kriteriji detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 01. siječnja 2011. Ovi opći uvjeti i akti tuženika služe kao dopunski kriterij za ocjenu opravdanosti ili neopravdanosti promjene kamatne stope. Tuženik je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004. godine. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF bili su kretanje: 6-mjesečnog Libor-a za CHF, 3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima. Navedeni parametri predstavljaju opravdan razlog za promjenu kamatne stope potrošačima. Ovo je potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012. godine ("Narodne novine" br. 112/12) koji je u članku 11.a stavak 2. propisao kako parametri za promjenu kamatne stope mogu biti parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane npr. LIBOR, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri. Premija na kreditni rizik RH je upravo gore spomenuti CDS. Prema tome samim zakonom je tuženikova poslovna praksa bila priznata i prihvaćena. Tuženik je koristio navedene parametre budući da u ukupnim financijskim izvorima tuženika značajan udio zauzimaju strani izvori financiranja, što znači da je tuženik, kao i većina drugih banaka ovisan o cijeni kapitala s vanjskih financijskih tržišta. Promjene cijena kapitala za financiranje hrvatske banke u inozemstvu prenose se i na cijenu kredita u RH, odnosno kamatna stopa na kredite u RH značajno ovisi o cijeni kapitala iz inozemstva. Uz kamatnu stopu na inozemni kapital, na ukupnu cijenu financiranja u RH od 2008. nadalje znatan učinak ima i premija rizika na hrvatsko tržište tzv. CDS. Premija na rizik tj. CDS u svojoj suštini predstavlja osiguranje vjerovnika od bankrota dužnika, pa će prema tome ta premija biti viša što je veći rizik od bankrota dužnika. CDS je za RH značajno porastao od kraja 2008. te je ostao na višim razinama do danas zbog povećane vjerojatnosti da RH ne bude u mogućnosti podmiriti svoj dug po izdanim obveznicama, što utjecalo na povećanje cijene kredita potrošačima. Promjene gore navedenih parametara korespondiraju s promjenama kamatne stope tužiteljevog ugovora o kreditu s tim da su troškovi financiranja su od 2007. do 2011. porasli više nego što je tuženik tužiteljima povećao kamatnu stopu. Pri tome tuženik ističe da razlika između kamatne stope i zbroja tih parametara ne predstavlja tuženikovu dobit, jer ti parametri ne obuhvaćaju sve ostale troškove tuženikovog poslovanja npr. troškovi za plaće djelatnika, režije, poreze i sl. Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. HNB je javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite. Obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužitelj ne spori), tuženik smatra da tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. U tom smislu tuženik smatra potrebnim ispitati savjesnosti i stupanj primijenjene pažnje od strane tužitelja kao potrošača. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

4. U pogledu tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti, sud je donesao rješenje broj P-74/2021-9 od 25. kolovoza 2021. (list 224-237) kojim je odbio prigovor mjesne nenadležnosti, a koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zadru br. Gž-1387/2021-2 od 15. studenog 2021. (list 275-278).

5. S obzirom da je tužitelj preminuo tijekom postupka, sud je donesao rješenje br. P- 74/2021-19 od 20. svibnja 2022. (list 303-304) kojim je prekinuo predmetni postupak, dok je isti nastavljen rješenjem br. P-74/2021-21 od 27. lipnja 2022. (list 306-307), a pri tome uzimajući u obzir da su nasljednici tužitelja NŽ i ĆŽ preuzeli postupak.

6. Sud je donesao presudu broj P-74/2021-44 od 14. ožujka 2023. (list 426-442) kojom je u točki I utvrdio ništetnim odredbe sadržane u člancima 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 320-50-2976567 sklopljenog dana 29. srpnja 2005. između prednice 1. i 2. tužitelja TŽ i tuženika na iznos od 20.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan korištenja kredita u dijelu u kojem su ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Nadalje u točki II naloženo je tuženiku da 1. i 2. tužitelju isplati iznos od 1.696,41 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, u točki III odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu s osnova preplate po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika u ukupnom iznosu od 394,80 EUR / 2.974,47 kn zajedno s potraživanom zakonskom zateznom kamatom na taj novčani iznos, kao neosnovan, dok je točki IV i V presude odlučeno o troškovima postupka.

7. Navedena presuda je presudom i rješenjem Županijskog suda u Zadru broj Gž- 365/2023-2 od 19. studenog 2024. (list 518-528) potvrđena u točki I, dok je ukinuta u točki II, IV I V i vraćena sudu na ponovno odlučivanje, a sve s obzirom da nije naveden nasljednički udio svakog od tužitelja kao nasljednika pok. AŽ.

8. Dana 9. siječnja 2025. zaprimljen je podnesak tužitelja u kojem navode da sukladno uputi drugostupanjskog suda iz ukidne odluke, broj: Gž-365/2023-2 od 19. studenog 2024., tužitelji nisu međusobno postignuli sporazum o diobi predmetnog potraživanja drugačiji od omjera nasljednih dijelova iz rješenja o nasljeđivanju iza njihove prednice pok. TŽ. Budući da je 1. tužitelj nasljednik u 2/3 dijela predmetne tražbine od 1.696,41 €, odnosno iznosa od 1.130,94 €, a 2. tužitelj u 1/3 dijela odnosno iznosa od 565,47 €, sukladno tome tužitelji su uredili na način kako je to navedeno u točki I i II izreke presude. Tužitelji u nadalje istaknuli da zbog nedjeljivosti nekih pojedinačnih iznosa preplate s brojem 3, svoju tražbinu, in favorem tuženika, zaokružuju na manje.

9. Sud je navedeni podnesak dostavi tuženiku, te je tuženik na ročištu koje održano 30. siječnja 2025. (list 249-263) naveo da se protive preinaci tužbenog zahtjeva s obzirom da je tužbeni zahtjev u odnosu na 1. tužitelja povećan, te ukoliko bi sud dopustio preinaku, tuženik je istaknuo prigovor zastare iz razloga što se preinačena tužba treba smatrati novom tužbom.

10. Odredbom članka 37. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22 i 155/23 , dalje ZPP) određeno je da ako je jednom tužbom protiv istog tuženika obuhvaćeno više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmetna spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva.

11. Uzimajući u obzir navedenu odredbu, sud nije utvrdio osnovanim tuženikovo protivljenje povećanju tužbenog zahtjeva u odnosu na 1. tužitelja na način kako ga ističe tuženik jer se vrijednost predmeta spora utvrđuje zbrojem vrijednosti svih zahtjeva.

12. Naime, prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev bio je postavljen na način da je istim predloženo da sud donese presudu kojom se utvrđuje djelomično ništetan ugovor o nenamjenskom kreditu od dana 29. srpnja 2005. koji je sklopljen između TŽ i tuženika i to u odnosu na ugovorne odredbe članka 1. 2. i 7., te da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 15.781,28 kn/2.094,55 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate.

13. Sud je donosio odluku u pogledu preinačenog tužbenog zahtjeva kojim se predlaže da sud nalaži tuženiku 1. tužitelju isplati iznos od 1.130,74 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, a 2. tužitelj iznos od 565,37 EUR sa zakonskom zateznom kamatom (1.130,74+565,37=1.696,11 EUR), kao i da tuženik naknadi troškove postupka 1. i 2. tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke.

14. Uzimajući u obzir navedeno, sud nije utvrdio da je došlo do preinake tužbenog zahtjeva jer sukladno članku 191. stavak 1. ZPP-a preinaka tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Naime tužitelj nije niti promijenio istovjetnost zahtjeva, niti povećao postojeći (prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev iznosio je na novčani iznos od 2.094,55 EUR, dok je sud odlučivao o ukupnom tužbenom zahtjevu 1. i 2. tužitelja u iznos od 1.696,11 EUR), a niti istaknu neki drugi zahtjev. 15. Stoga, način na koji se protiv tuženik preinaci tužbenog zahtjeva u odnosu na 1. tužitelja, nije osnovan, pa samim time sud nije utvrdio niti osnovan prigovor zastare koji tuženik ističe u pogledu preinačenih iznosa.

16. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu od 29. srpnja 2005. (list 7-9), knjigovodstvene kartice (list 11-16) otplatni plan (list 17-20), kupoprodajni ugovor (list 21-22), policu za automobilska osiguranja (list 23), dokumentaciju vezanu uz kredit (list 24-29), promotivne uvjete za odobrenje kredita gađanima za kupnju novih auta od 11. srpnja 2005. do 30. rujna 2005. u suradnji s ovlaštenim prodavateljima (list 74-76), parametre za automobilske kredite s valutnom klauzulom u CHF (list 77), te je izvršen je uvid i uz suglasnost stranaka pročitan je nalaz i mišljenje sudskog vještaka Marijane Matijević (list 318-327).

17. Koje će činjenice uzeti kao dokazane sud je u smislu odredbi članka 8. ZPP-a u odlučio prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

18. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 320-50-2976567 od 29. srpnja 2005. (list 7-9) utvrđeno je da su isti zaključili tuženik, kao kreditor i prednik 1. i. 2. tužitelja, kao korisnik kredita, za iznos od 20.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. U točki 2. navedenog Ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa od 5,50 % godišnje promjenjiva u skladu s Odlukama o kamatnim stopama kreditora, dok je točkom 7. određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjih dana u mjesecu.

19. Uzimajući u obzir da je presudom Općinskog sud u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru broj P-74/2021-44 od 14. ožujka 2023. pravomoćno utvrđeno da su ništetne odredbe sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu od 29. srpnja 2005. koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te stoga proizlazi da se na pravni odnos stranaka primjenjuje tečaj CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sklapanja Ugovora o kreditu. Zahtjev tužitelja, u predmetnom postupku osnovan je, u pogledu vraćanja onog što je tuženik primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, odnosno iznosa koji čine razliku između rata kredita plaćenih i između rata kredita obračunatih uz primjenu tečaja CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu, a temeljem odredbi članka 323. stavak 1. i članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br.35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO) jer u tom dijelu nije u zastari pravo tužitelja na potraživanje preplaćenih iznosa po toj osnovi.

20. Naime, potraživanje tužitelja s osnova ništetnost odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope, je u zastari, te je tužitelj već na dan 14. lipnja 2019. izgubio pravo potraživati isplatu s navedene osnove, pozivanjem na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora u smislu članka 502.c ZPP-a, sudskim putem, o čemu je pravomoćno odlučeno presudom Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru broj P-74/2021-44 od 14. ožujka 2023.

21. Visinu novčanih iznosa koji čine razliku između plaćenih rata po predmetnom kreditu, te rata kredita obračunatih bez primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, sud je utvrdio provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja koje je povjereno stalnom sudskom vještaku Marijani Matijević iz [adresa].

22. Dana 31. listopada 2022. kod ovog suda zaprimljen nalaz i mišljenje vještaka (list 317-327) iz kojeg proizlazi da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu za kupnju vozila broj ugovora 320-50-2976567 od 29. srpnja 2005. u iznosu od 20.000,00 CHF. U nalazu su dostavljene tablice u kojima je izračunata razlika više plaćenih iznosa zbog promijenjene kamatne stope i tečaja u odnosu na početnu kamatnu stopu i početni tečaj CHF, te su izvršena prebijanja negativnih razlika posebno za tečaj sa pozitivnim razlikama tečaja. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je u razdoblju od rujna mjeseca 2005. do otplate kredita u kolovozu 2011. ukupna razlika zbog promijene tečaja CHF iznosila 12.781,65 kn (1.696,41 €).

23. Nalaz i mišljenje dostavljen je strankama radi eventualnih primjedbi i prijedloga, te su se stranke očitovale u pogledu istog na način da se tužitelj putem punomoćnika s istim potpuno suglasio, te sukladno nalazi i mišljenju vještaka uredio tužbeni zahtjev, dok tuženik putem punomoćnika nije osporio matematički obračun iz navedenog nalaza i mišljenja, već je samo iznesao svoju pravnu ocjenu, a pri tome niti jedna od stranaka nije predložila dopunu nalaza i mišljenja i eventualno neposredno saslušanje vještaka. Uzimajući u obzir da se financijsko knjigovodstveni vještak Marijana Matijević detaljno i obrazloženo očitovala o svim spornim okolnostima, te je njen nalaz u cijelosti s dokumentacijom u spisu, sud je isti u cijelosti prihvatio, te je tužiteljima priznato pravo na zatražene novčane iznose pojedinačno po mjesecima, a sve na način kako je to navedeno u izreci ove odluke.

24. Uzimajući u obzir sve navedeno, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u pogledu potraživanja zbog razlike promjene tečaja, te je odlučio kao u točki I. i II. izreke presude, a pro tome uzimajući u obzir da su 1. i 2. tužitelji nasljednici iza pok. TŽ i to 1. tužitelj u 2/3 dijela, a 2. tužitelj u 1/3 dijela sukladno rješenju o nasljeđivanju javnog bilježnika Marije Čulo Poljak broj O-2719/2021 od 22. ožujka 2022. (list 300-302), te nije utvrđeno da su 1. i 2. tužitelj postigli sporazum o diobi predmetnog potraživanja drugačije od navedenih omjer kako proizlazi iz rješenja o nasljeđivanju.

25. U podnesku od 21. veljače 2022. tuženik je naveo između ostalog, da bi vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja trebao uzeti u obzir i anuitete plaćene po nižem tečaju od onog na dan isplate kredita. U svom nalazu i mišljenju vještak je iskazao negativne razlike posebno za tečaj, a posebno za kamate, no tuženik nije nakon toga postavio bilo kakav zahtjev, te stoga sud o istom nije niti donosio odluku.

26. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim, a pri tome uzimajući u obzir odredbu članka 1115. ZOO, koji glasi, da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su navedene pojedine odredbe ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je stekao nepoštenim postupanjem prilikom ugovaranja valutne klauzule od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužitelju pripadaju kamate kako je navedeno u izreci presude, te je visina kamatne stope određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, te članka 29. stavak 2. i 8. ZOO.

27. Imajući u vidu Tarifu o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (u nastavku OT) tužitelj je imao opravdan parnični trošak kojega čine nagrade njegovu punomoćniku: za sastav tužbe 100 bodova, za sastav obrazloženih podnesaka od 8. travnja 2021.,100 bodova, za sastav obrazloženih podnesak od 24. studenog 2022., 14. prosinca 2022. i 9. siječnja 2025. 110 bodova, za ostale podneske i to 19. svibnja 2022., 3. lipnja 2022., 15. rujna 2022., te 15. veljače 2023., 27,5 bodova, za zastupanje na ročištima 13. rujna 2022., 16. veljače 2023. i 30. siječnja 2025. 110 bodova za svako ročište, za pristup ročištu za objavu presude 55 bodova, a što ukupno čini 1025 bodova, odnosno iznos od 2.050,00 EUR, na ime PDV–a 512,50 EUR, odnosno ukupno 2.562,50 EUR, a pri tome je uzeto u obzir da je nakon donošenja rješenja o nastavku postupka punomoćnik tužitelja zastupao dva tužitelja, te mu stoga pripada 10 % više od propisane nagrade. Nadalje, tužitelju osnovano potražuje na ime troškova vještačenja iznos od 331,81 EUR, te sudsku pristojbu na tužbu i presudu u iznosu od 132,72 EUR.

28. Tužitelj je u predmetnom postupku uspio sa 80,98 %, jer je ukupno potraživao 2.094,54 EUR, a dosuđeno mu je 1.696,11 EUR. Uspjeh tuženika je stoga 19,02 %. Tužitelj temeljem članka 154. stavak 2. ZPP-a ima pravo na naknadu 61,96 % opravdanih parničnih troškova (80,98 % - 19,02 %), u smislu članka 155. ZPP-a. Sukladno prethodno izloženom u svezi novčanog iznosa koji se odnosi na opravdani trošak tužitelja od 2.094,54 EUR, tužitelju pripada pravo na novčani iznos od 1.297,78 EUR (61,96 % od 2.094,54 EUR). Kada se navedenom iznosu pribroje troškovi tužitelja na ime vještačenja u iznosu od 331,81 EUR, te sudsku pristojbu na tužbu i presudu u iznosu od 132,72 EUR proizlazi da je tuženik dužan naknaditi trošak tužitelju u iznosu od 1.762,31 EUR sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude, odnosno od 20. veljače 2025. pa do isplate prema članku 29. ZOO-a., te je stoga odlučeno o troškovima postupka na način kako je navedeno u točki III presude, a pri tome uzimajući u obzir omjere nasljednih dijelova tužitelja.

U Daruvaru 20. veljače 2025.

Sudac

Damir Palatinuš

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. Odvjetnik Jugoslav Puran iz Bjelovara

2. Odvjetničko društvo Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, n/o BŽ