REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-1036/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S KE

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Branke Ribičić, kao izvjestiteljice i članice vijeća, te Berislava Devčića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zoranu Kosanoviću, odvjetniku iz Kutine, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Ulica Franje Račkog 6, OIB: 02535697732, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, kao punomoćnicima, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: P- 8/2021-17 od 6. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. djelomično se odbija kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: P-8/2021-17 od 6. studenog 2024., u točkama I., II. i III. izreke.

II. Žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se preinačava presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: P-8/2021-17 od 6. studenog 2024., u točki IV. izreke, kao i u odluci o troškovima postupka (točka V. izreke), i sudi:

„1. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Radnička cesta 50, Zagreb, da tužitelju UČ iz [adresa], isplati iznos od 2.378,13 eura (dvijetisućetristosedamdesetosameuratrinaestcenti), sa zakonskim zateznim kamatama, i to:

- na iznos od 24,38, € od 31.12.2012.,

- na iznos od 67,69 € od 31.1.2013.,

- na iznos od 73,28 € od 28.2.2013.,

- na iznos od 73,55 € od 31.3.2013.,

- na iznos od 70,25 € od 30.4.2013.,

- na iznos od 65,08 € od 31.5.2013.,

- na iznos od 64,93 € od 30.6.2013.,

- na iznos od 66,22 € od 31.7.2013.,

- na iznos do 68,60 € od 31.8.2013,

- na iznos od 72,07 € od 30.9.2013.,

- na iznos do 70,59 € od 31.10.2013,

- na iznos od 72,09 € od 30.11.2013.,

- na iznos od 71,79 € od 31.12 2013.,

- na iznos od 71,41 € od 31.1.2014.,

- na iznos od 73,17 € od 28.2.2014.,

- na iznos od 72,47 € od 31.3.2014.,

- na iznos od 70,28 € od 30.4.2014.,

- na iznos od 69,89 € od 31.5.2014.,

- na iznos od 70,97 € od 30.6.2014.,

- na iznos od 72,74 € od 31.7.2014.,

- na iznos od 73,81 € od 31.8.2014.,

- na iznos od 73,92 € od 30.9.2014.,

- na iznos od 76,22 € od 31.10.2014.,

- na iznos od 44,35 € od 30.11.2014.,

- na iznos od 101,08 € od 31.12.2014.,

- na iznos od 77,31 € od 31.1.2015.,

- na iznos od 77,31 € od 28.2.2015.,

- na iznos od 77,31 € od 31.3.2015.,

- na iznos od 77,31 € od 30.4.2015.,

- na iznos od 77,31 € od 31.5.2015.,

- na iznos od 77,31 € od 30.6.2015.,

- na iznos od 77,31 € od 31.7.2015.,

- na iznos od 77,31 € od 31.8.2015.,

- na iznos od 28,82 € od 30.9.2015.

sve do 31.7.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

2. Tužitelj UČ odbija se s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva kojim je zatražio isplatu iznosa od 1.940,30 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.287,49 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. studenog 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

III. Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe iz članka 4. Ugovora o kreditu broj 9011162535 koji su 19. travnja 2006. sklopili tužitelj UČ iz [adresa] kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 kao kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenljiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, a preko ugovorene kamatne stope od 4,35 % godišnje.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50 da tužitelju PČ iz [adresa] isplati iznos od 2.896,35 eura sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže označenim u ovoj točki izreke, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da su ništetne odredbe iz članka 7. Ugovora o kreditu broj 9011162535 koji su 19. travnja 2006. sklopili tužitelj UČ iz [adresa] kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

IV. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Radnička cesta 50, Zagreb, da tužitelju PČ iz [adresa], isplati iznos od 4.318,43 eura sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže označenim u ovoj točki izreke, sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.747,31 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući ovu od 6.11.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

VI. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:

''Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Radnička cesta 50, Zagreb, da tužitelju PČ iz [adresa], isplati iznos od 2.264,97 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući ovu od 1.10.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.''

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu u točkama I., II., III, IV. i V. izreke pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložio drugostupanjskom sudu da pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak postupka, kao i troškove žalbenog postupka ili da istu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.1. Tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud odlučivao o tužbenom zahtjevu koji se temelji na tvrdnji o ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu broj 9011162535, a da pri tome nije imao u vidu da je tužiteljev kredit konvertiran u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: ZID ZPK), te da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to na način kao da je kredit početno bio u EUR, a da je preplata priznata potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, pa da je iz tog razloga neosnovano vraćanje na početno ugovorenu kamatnu stopu iz kredita u kojem je ugovorena otplata uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, kao i da je donesenom presudom tužitelj ostvario pravo koje je protivno člancima 19.a, 19.b i 19.c ZID ZPK.

2.2. Dodatno ističe da se ne može prihvatiti tvrdnja da tužitelju nije bilo omogućeno pregovaranje u pogledu sklapanja Dodatka navedenog Ugovora o kreditu, obzirom da je samim zakonom propisan rok u kojem su banke, kao kreditori, bili dužni ponuditi sklapanje takvog Dodatka korisnicima kredita u valuti CHF, a da je potrošačima ostavljen rok od 30 dana u kojem su se trebali izjasniti prihvaćaju li konverziju, odnosno ponudu za sklapanje novog ugovora o kreditu, te nalazi da prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije imao u vidu odluku Suda EU C-567/20, odluke Vrhovnog suda RH, kao i pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH izneseno u oglednom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem: Gos- 1/2019, a prema kojem pravnom shvaćanju da je sklapanjem Sporazuma o konverziji osigurano otklanjanje nepoštenih ugovornih odredbi uz istovremeno održavanje valjanosti ugovora, odnosno da je konverzijom kredita u potpunosti riješeno pitanje obeštećenja potrošača jer da su ekonomski dovedeni u situaciju kao da su otpočetka koristili kredit u EUR-ima.

2.3. Osim navedenog tuženik smatra da se iz ponašanja tužitelja može zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te njegova prava i obveze, tim više što se tužitelj nije nikada obratio ovlaštenoj osobi, odnosno nadležnoj službi tuženika kako bi dobio dodatna pojašnjenja vezano za razloge i kriterije promjene kamatne stope i promjene tečaja po spornom kreditu, a da iz toga nesporno proizlazi da su tužitelju takve promjene bile jasne i razumljive, dok je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovoriti s klijentom, ali da je pri tome bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze u pogledu obavještavanja klijenata, što je tuženik i učinio, s tim da je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem mijenjao ugovornu kamatu zbog promjena tržišnih uvjeta, a da ista nikada nije bila viša od zakonom dopuštene najviše kamatne stope, kao i da je valutna klauzula izričito dopuštena temeljem članka 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO), pa da se iz navedenih razloga presuda pogrešno temelji na vještačenju provedenom po prijedlogu tužitelja da se njegova obveza iz predmetnog Ugovora o kreditu utvrdi sa početnom kamatnom stopom i početnim tečajem.

2.4. Nadalje se žalbenim navodima ukazuje da se činjenica podnošenja kolektivne tužbe Udruge Franak u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom tužitelja u smislu prekida zastare, te da se prvostupanjski sud nije mogao pozvati na utvrđenja iz tog postupka pa da je svakako osnovan prigovor zastare, a zaključno navodi da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14- Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu: ZPP) iz razloga što je presuda nerazumljiva i proturječi sama sebi i razlozima presude, a da su navedeni razlozi nejasni i proturječni, te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika. Zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari tuženik osporava i odluku o troškovima postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući pobijana presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Ovaj sud, također, nije našao niti da bi prvostupanjski sud počinio koju od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a od onih na koje se sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi Ugovora o kreditu broj 9011162535 u dijelovima u kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te zahtjev za isplatom iznosa od 2.896,35 eura s osnova ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, iznosa od 4.318,43 eura s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i iznosa od 2.264,97 eura s osnova razlike neotplaćene glavnice, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

7. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik dana 19. travnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9011162535 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), za iznos od 58.000,00 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke s tim da je početna kamatna stopa ugovorena u visini od 4,35%, te da je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF. Nadalje nije sporno da su stranke dana 14. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011162535 (dalje u tekstu: Dodatak Ugovoru) na način da je s danom 30. rujna 2015. provedena konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sukladno odredbama ZID ZPK.

8. Prema žalbenim navodima tuženika sporno je da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe obzirom da je kredit konvertiran na način da je naknadno zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu, da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu ništetne i da li tužitelju pripada pravo na isplatu preplaćenog iznosa na temelju stjecanja bez osnove i u kojem iznosu, te da li je nastupila zastara potraživanja.

9. Odlučujući o osnovanosti deklaratornog tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, budući je banka postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja vodeći računa samo o svom interesu i ne uvažavajući interes potrošača, a kako se o predmetnim odredbama nije pregovaralo, da su nametnute ugovorne odredbe tužitelja stavila u neravnopravni položaj.

9.1. Naime, cijeneći iskaz tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je on dobio na potpis unaprijed sastavljeni tipski ugovor o kojem nije mogao pregovarati, te da mu kod zaključenja ugovora nije ništa pojašnjavano u vezi promjenljive kamatne stope i valutne klauzule, kao i da nije bilo govora o eventualnim rizicima zaključenja ugovora o kreditu vezanog uz tečaj CHF, dok tuženik tijekom postupka nije predložio saslušanje svjedoka osobnog bankara koji je s tužiteljem zaključivao predmetni Ugovor o kreditu iako je teret dokaza na njemu, tako da je prvostupanjski sud na temelju navedenog iskaza tužitelja, isprava priloženih u spisu i vodeći računa o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017, te primjenjujući odredbe članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP) u vezi sa člankom 4. ZOO-a, pravilno utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno članku 87. ZZP-a, kao i članku 322. ZOO-a. Zbog navedenog valjalo je žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki I. i III. izreke potvrditi.

10. Prihvaćajući tužbeni zahtjev prvostupanjski sud je na temelju članka 326. stavka ZOO-a pravilno zaključio da u situaciji kada su ugovorne odredbe ništetne po samom zakonu iste ne mogu postati valjane niti kada uzrok ništetnosti naknadno otpadne, kako to tvrdi tuženik pozivajući se na činjenicu sklapanja Aneks Ugovora o kreditu. Nadalje, iako Aneks Ugovora o kreditu predstavlja akt kojeg su banke bile dužne sklopiti na temelju zakona odnosno odredbe članka 19. b. ZID ZPK, a sve u cilju da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR, to ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredbi ukoliko se u postupku utvrdi da Sporazumom o konverziji tužitelj nije u cijelosti obeštećen, odnosno da sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu nisu sanirane posljedice ništetnosti Ugovora o kreditu.

11. U postupku je, nadalje, utvrđeno da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno odredbama ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima.

12. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao i prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim iz razloga što zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

12.1. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi od 14. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli od 15. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 7. lipnja 2019., ista je podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina.

13. Prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Jasmine Fijačko iz Kutine, kojeg je prihvatio u cijelosti nalazeći da je isti stručan, objektivan i detaljno obrazložen, te da stranke nisu imale prigovora nakon što je vještak izradio dopunu nalaza i mišljenja, pravilno utvrdio da preplaćeni iznos s osnova promjenjive kamatne stope iznosi 2.896,35 eura (21.822,52 kn) i s osnova promjene tečaja 4.318,43 eura (32.537,19 kn), što iznosi ukupno 7.214,78 eura (54.359,71 kn), te da razlika između neotplaćene glavnice kredita na dan konverzije i glavnice prema simuliranom otplatnom planu iznosi 2.264,97 eura (17.065,44 kn). Nadalje iz dopunskog vještačenja (list 233) proizlazi da je preplata u konverziji utvrđena u iznosu od 1.940,30 eura (14.619,17 kn) pa da razlika između preplaćenog iznosa od 7.214,78 eura i priznate preplate u konverziji iznosi 5.274,48 (39.740,54 kn), kao i da tužitelj ima pravo na razliku prema početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

14. Imajući u vidu da iz nalaza i mišljenja proizlazi da je preplata u konverziji utvrđena u iznosu od 1.940,30 eura, a da tužitelj ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, ali samo pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti usvojio dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj zatražio isplatu s osnova ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a da pri tome nije imao u vidu utvrđenu preplatu u konverziji. Stoga je valjalo pobijanu presudu potvrditi u točki II. izreke kojom je naloženo tuženiku da isplati tužitelju s osnova ništetnosti promjenjive kamatne stope iznos od 2.896,35 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, a preinačiti u točki IV. izreke, te naložiti tuženiku da isplati tužitelju s osnova ništetnosti valutne klauzule iznos od 2.378,13 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, sve sukladno odredbi članka 1111. i 1115. ZOO-a, a odbiti tužitelja s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva kojim je zatražio s tog osnova isplatu iznosa od 1.940,30 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

15. Obzirom da je ovaj sud djelomično preinačio pobijanu presudu valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka temeljem članka 166. stavka 2. ZPP-a, imajući pri tome u vidu da je tužitelj nakon preinačenja uspio u pogledu pravne osnove u omjeru od 100%, a u pogledu visine tužbenog zahtjeva u omjeru od 56%, tako da njegov uspjeh iznosi 78%, a uspjeh tuženika 22%. Nakon što je sukladno članku 154. stavku 2. ZPP-a od postotka tužitelja koji je u većoj mjeri uspio u parnici oduzet postotak tuženika koja je u manjoj mjeri uspio u parnici, tužitelju je odmjerena naknada ukupnih troškova u omjeru od 56%. Kako je ukupne troškove tužitelja prvostupanjski sud pravilno utvrdio u iznosu od 2.299,09 eura, valjalo je tužitelju dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.287,49 eura, te ga odbiti s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka.

16. Ovaj sud nije dosudio tuženiku zatražene troškove žalbenog postupka jer je tuženik navedeni zahtjev postavio općenito bez navođenja troškova za koje traži naknadu i u kojem iznosu, a što nije u skladu s odredbom članka 164. stavkom 2. ZPP-a.

17. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članka 368. stavka 1. i članka 373. točka 3. ZPP-a kao u izreci.

U Požegi 20. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević