REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11, Zagreb

P-2270/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu tog suda Ivi Karin Šipek, kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja SS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnik AUTOLIMARSKI I AUTOLAKIRERSKI OBRT iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Župan, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d. Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 29. siječnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja te punomoćnice tuženika, s danom objave 20. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju iznos od 337,50 EUR sa zateznom kamatom od 9. ožujka 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju zateznu kamatu na iznos od 337,50 EUR od 15. prosinca 2023. do 8. ožujka 2024., kao i u dijelu kojim tužitelj zahtjeva isplatu zatezne kamate na iznos od 337,50 EUR od 9. ožujka 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za više od tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 388,28 EUR sa zateznom kamatom od 20. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 10. srpnja 2023. nastala šteta na vozilu marke FORD FIESTA BUSINESS, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika IS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. Tvrdi da je predmetnu štetu tuženik obvezan nadoknaditi kao odgovorni osiguratelj sukladno polici kasko osiguranja oštećenika koju isti ima ugovorenu kod tuženika, a prema odredbama Zakona o osiguranju i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, navodi da je oštećenik štetni događaj prijavio tuženiku 14. prosinca 2023. te su djelatnici tuženika procijenili štetu i dana 29. veljače 2024. napravili Zapisnik o izvidu štete ref. broj 62-AK-44147/2023, ali da visina štete sukladno izvidu štete tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika, a niti servis koji vrši popravak, što i sam tuženik navodi na svom izvidu štete, a isto nije sukladno niti pozitivnim propisima Republike Hrvatske. Tuženik je prema tvrdnjama tužitelja utvrdio da je šteta pravno osnovana te je poslao obavijest o izvršenoj uplati nespornog dijela tužitelju, međutim, da je time tuženik samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Naime, nakon štetnog događaja oštećenik je svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Navodi kako oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika, o čemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Ističe kako je oštećenik za svoj popravak odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi te da uvjetima police obveznog/kasko osiguranja nije (niti smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt izvršavati svoj rad niti ne smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo. Tako tvrdi da je tužitelj preuzeo vozilo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun, br. 32/VP1/1, a koji račun u ukupnom iznosu od 1.308,07 EUR (PDV uključen) je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od 970,57 EUR, a da razliku od 337,50 EUR po računu tuženik nije platio, a što tuženik prema tvrdnjama tužitelja opravdava da je to cijena rada limara i lakirera koji oni priznaju. Upravo ta razlika u cijeni rada je prema tvrdnjama tužitelja predmet ovog spora pri čemu tuženik neosnovano sebi uzima pravo da određuje cijenu sata rada drugog gospodarskog subjekta. Oštećenik je kao vlasnik popravljenog vozila s tužiteljem 21. kolovoza 2024. sklopio Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je ustupitelj prenio na tužitelja navedeno potraživanje na primatelja, odnosno, tužitelja, o čemu je tuženik prema tvrdnjama tužitelja obaviješten. Stoga je razlika u cijeni sata rada predmet ovoga spora te tužbom tužitelj zahtijeva plaćanje od tuženika navedenog iznosa od 337,50 EUR sa zateznom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu priznaje da je automobil reg. oznaka [registarska oznaka] u vrijeme nastanka štetnog događaja bio osiguran kod tužitelja po polici osiguranja automobilskog kaska broj 004626336392, kao i sam nastanak štetnog događaja. Nadalje, ističe kako je 14. prosinca 2023. zaprimio zahtjev za isplatu osigurnine te je po obradi zahtjeva, temeljem procjene i dokumentacije iz štete, na ima naknade imovinske štete na navedenom vozilu isplatio iznos od 970,57 EUR, isplatom kojeg iznosa smatra da je u cijelosti ispunio svoju obvezu zbog čega svako daljnje potraživanje smatra neosnovanim. Osporava osnovu i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva koji tužitelj temelji na Ugovoru o ustupu potraživanja (cesiji) s oštećenikom DS. Ističe kako je u konkretnoj situaciji izvršen ustup tražbine radi ispunjenja, pri čemu tuženik sukladno čl. 88. st. 4. Zakona o obveznim odnosima kao dužnik može svoju obvezu ispuniti prema ustupitelju potraživanja čak i kada je obaviješten o ustupanju te s tim u vezi smatra kako tužitelj neosnovano potražuje isplatu utuženog iznosa budući da je tuženik po samom zakonu imao pravo izbora kome će ispuniti svoju tražbinu, odnosno tuženik tvrdi da je ispunjenjem tražbine prema oštećeniku u cijelosti ispunio svoju obvezu naknade štete u predmetnoj pravnoj stvari. Tuženik osporava i utuženi tijek zateznih kamata iz razloga što je tuženik isplatom u mirnom postupku u cijelosti ispunio svoju obvezu pa nije niti pao u zakašnjenje, a osporava i naznačenu stopu zatezne kamate smatrajući da ista nije određena u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

3. Tužitelj se na navode iz odgovora na tužbu očitovao podneskom od 16. prosinca 2024. na način da u cijelosti ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva s time da navodi da od tuženika potražuje iznos od 337,50 EUR pa se generalno protivi svim navodima iz odgovora na tužbu kao neosnovanima. Prvenstveno tužitelj spori navode tuženika kojima osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva koja se temelji na Ugovoru o ustupu tražbine jer je sklapanjem navedenog ugovora te posebnom notifikacijom tuženiku o izvršenom ustupu potraživanja radi ispunjenja u smislu odredbe čl. 82. Zakona o obveznim odnosima evidentno da se u konkretnom slučaju više ne radi o obvezno pravnom odnosu koji se tiče tužitelja i oštećenika IS, već nedvojbeno o pravnom odnosu između tužitelja i tuženika. Osporava navode tuženika da je ovaj svojom isplatom u iznosu od 970,57 EUR ispunio svoju obvezu u cijelosti te ukazuje na temeljnu dužnost štetnika, a time i odgovornog osiguratelja, da sukladno odredbi čl. 1085. st. 1. Zakona o obveznim odnosima uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego što je šteta nastala, što u konkretnom slučaju znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila oštećenika kojima je to stanje ustanovljeno. Stoga osporava da bi tuženik podmirio svoju obvezu u cijelosti jer je iz priložene dokumentacije uz tužbu vidljiva razlika između tužiteljevog ukupnog računa broj 32/VP1/1 i iznosa djelomične isplate tuženika te sukladno tome radi se o nepodmirenom iznosu od 337,50 EUR, a sama činjenica što tuženik kao odgovorni osiguratelj oštećenika ne prihvaća visinu satnice rada tužitelja kao neovlaštenog servisera je prema tvrdnjama tužitelja potpuno neodlučna u rubriciranom predmetu i nipošto ne znači da tuženik nije dužan nadoknaditi račun popravka tužitelja u cijelosti. Tako tužitelj tvrdi da tuženik nema pravo sam ocjenjivati vrijednost rada, odnosno visinu satnice tužitelja kao neovlaštenog servisera, kao niti na bilo koji način ograničavati svoju obvezu u odnosu na visinu satnice, a kako stranke svoje odnose slobodno uređuju, to su dužne u smislu odredbe čl. 9. Zakona o obveznim odnosima i izvršavati preuzete obveze, naravno pod pretpostavkom da to nije u suprotnosti Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (što u konkretnom slučaju nije). Tužitelj je u prilogu ranije navedenog podneska dostavio račune i dokaze o plaćanju iz kojih je razvidno da u istovrsnim slučajevima primjerice Triglav osiguranje d.d. Zagreb i Uniqa d.d. Zagreb, pa čak i tuženik, priznaje i isplaćuje cijenu sata rada neovlaštenog servisa koji ima sličnu satnicu kao i tužitelj, i to u iznosu od 42,11 EUR /sat uvećano za pripadajući PDV, kao i druge službene račune po punoj satnici rada drugih neovlaštenih servisera.

4.1. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom u sadržaj isprava priloženih spisu predmeta i to u račun – otpremnica broj 32/VP1/1 od 23. veljače 2024. (list 9. spisa), potvrde o plaćanju (list 10. do 11. spisa), izvid štete (list 12. spisa), dopis od 29. travnja 2024. (list 13. do 14. spisa), dopis od 5. lipnja 2024. (list 15. do 16. spisa), suglasnost za isplatu izvođaču radova (list 17. spisa), Cjenik (list 18. spisa), Ugovor o ustupanju tražbina radi ispunjenja od 21. kolovoza 2024. (list 19. do 20. spisa), notifikacija o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 21. kolovoza 2024. (list 21. do 22. spisa), sudska praksa (list 23. do 28. spisa, list 31. do 47. spisa te list 52. do 62. spisa), e-mail dopis hanfa (list 29. do 30. spisa), Problemi autoservisne djelatnosti u poslovnoj suradnji s osiguravajućim društvima – stručno mišljenje (list 48. do 51. spisa), račun – otpremnica od 12. rujna 2023. (list 69. spisa), računi i dokazi o plaćanju osiguravajućih kuća (list 73. do 89. spisa).

4.2. Ovaj sud, imajući u vidu nesporne činjenice između stranaka, nije smatrao potrebnim provoditi dokaz saslušanjem svjedoka IS niti je smatrao potrebnim provoditi dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku na predložene okolnosti. Ovaj sud nije smatrao potrebnim niti provoditi po tužitelju predloženo prometno tehničko vještačenje na okolnost visine cijene sata rada, kao niti po tuženiku predloženo prometno vještačenje na okolnost je li oštećenik na području Grada Zagreba, gdje ima prebivalište, mogao popraviti vozilo po cijeni sata nižoj od one navedene u računu tužitelja, odnosno, kolike su prosječne cijene sata rada na području Grada Zagreba te je li isplaćenim iznosom bio moguć popravak vozila kod većeg broja neovlaštenih servisera na području Grada Zagreba. Naime, odluka o ovoj pravnoj stvari mogla se donijeti i temeljem isprava koje prileže spisu bez potrebe provođenja predloženih vještačenja, pri čemu valja istaknuti i da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti pa bi provođenje predloženih prometnih vještačenja u svakom slučaju bilo povezano s nerazmjernim teškoćama i troškovima.

5. Sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu od 337,50 EUR, koja se sastoji u razlici cijene sata rada tužitelja i one koju je tuženik priznao u mirnom postupku, a sve vezano za popravak vozila oštećenog DS, marke FORD FIESTA BUSINESS, registarskih oznaka [registarska oznaka].

7. Među strankama nije sporno da je predmet spora upravo razlika između priznate cijene sata rada od strane tuženika i cijene sata rada koju tužitelj naplaćuje po svom cjeniku, nije sporno da je oštećenik sklopio s tužiteljem Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 21. kolovoza 2024. niti je sporno da je tuženik obaviješten o ustupanju tražbine, nije sporan nastanak predmetnog štetnog događaja, nije sporno da je oštećenik IS kasko osiguranik tuženika slijedom čega nije sporna pasivna legitimacija tuženika, nije sporan matematički izračun razlike cijene radnog sata koju naplaćuje tužitelj i onu koju priznaje tuženik, nije sporna visina cijene sata rada koju tužitelj prema svom cjeniku naplaćuje i temeljem kojeg je ispostavljen račun popravka, nije sporna količina radnih sati utrošenih od strane tužitelja na limarske i lakirerske radove, a nije sporno niti da je oštećenik kod tužitelja popravio svoje vozilo. 8. Među strankama su u konkretnom predmetu sporne osnova i visina tužbenog zahtjeva, utuženi tijek zatezne kamate, utužena visina stope zatezne kamate, a sporna je i aktivna legitimacija tužitelja.

9.1. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja ističe se slijedeće. Kako je to razvidno iz odgovora na tužbu, tuženik ne spori da je izvršen ustup tražbine radi ispunjenja, ali tvrdi da može sukladno čl. 88. st. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) svoju obvezu ispuniti prema ustupitelju potraživanja čak i kad je obaviješten o ustupanju, a da je tuženik ispunjenjem tražbine prema oštećeniku u cijelosti ispunio svoju obvezu naknade štete pa da zbog toga tužitelj neosnovano potražuje isplatu utuženog iznosa.

9.2. Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine radi ispunjenja koji prileži spisu na listovima 19. do 20. spisa, koji Ugovor je nesporno sklopljen, utvrđeno je da je istim IS kao ustupitelj ustupio radi ispunjenja tužitelju svoje potraživanje prema dužniku upravo u utuženoj visini od 337,50 EUR, koji iznos se odnosi na dio računa popravka tužitelja broj 32/VP1/1 koji ovdje tuženik nije podmirio u navedenom iznosu, a s obzirom da je temeljem tog računa podmirio tužitelju iznos od 970,57 EUR. Iz navedenog proizlazi da je oštećenik IS navedenim Ugovorom tužitelju upravo ustupio svoje novčano potraživanje prema tuženiku u iznosu od 337,50 EUR koji se odnosi na neplaćeni dio računa popravka broj 32/VP1/1 i koju tražbinu je tužitelj u ovom postupku utužio. Time je oštećenik IS ustupio tužitelju svoju tražbinu prema tuženiku sukladno odredbi čl. 80. st. 1. ZOO-a, a prema odredbi čl. 84. st. 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Među strankama nije sporno da je tuženik obaviješten o ustupu u smislu odredbe čl. 82. st. 1. ZOO-a.

9.3. Kako je između stranaka nesporno da je predmet ovog spora upravo razlika u cijeni sata rada koju priznaje tuženik i onu koju naplaćuje tužitelj i to u iznosu od 337,50 EUR, a koju tražbinu je oštećenik predmetnim Ugovorom o ustupanju tražbine radi ispunjenja prenio na ovdje tužitelja, istaknuti prigovor aktivne legitimacije ocijenjen je neosnovanim. Kako je to razvidno i iz dokumentacije u spisu, tuženik je temeljem računa broj 32/VP1/1 u mirnom postupku ispunio svoju obvezu u dijelu tog računa od 970,57 EUR, dok nije podmirio razliku do punog iznosa računa od 337,50 EUR, koji iznos je i predmet ovog postupka, pa su neosnovane tvrdnje tuženika da je ispunio tražbinu s osnove naknade štete u cijelosti prema oštećeniku.

10. Među strankama nije sporan matematički izračun razlike cijene radnog sata koju naplaćuje tužitelj i one koju priznaje tuženik te nije sporna visina cijene sata rada koju tužitelj prema svom cjeniku naplaćuje i temeljem koje je ispostavljen račun popravka broj 32/VP1/1. Stoga utuženi iznos od 337,50 EUR predstavlja upravo razliku između cijene sata rada koju priznaje tuženik i one koju prema svom Cjeniku naplaćuje tužitelj, a izračun koje razlike među strankama nije sporan, pa je stoga ovaj sud ocijenio osnovanom visinu tužbenog zahtjeva kako ju je utužio tužitelj u ovom predmetu.

11. Naime, iz računa tužitelja broj 32/VP1/1 (list 9. spisa) utvrđeno je da je tužitelj izvršio popravak vozila DS za ukupnu cijenu od 1.308,07 EUR (s uključenim PDV-om po stopi od 25%). Nadalje, u navedenom računu je navedeno da je utrošena količina 5,70 radnih sati limarskih radova te 6,30 radnih sati lakirerskih radova, a koja količina radnih sati je u skladu s tuženikovim Izvidom štete na listu 12. spisa. Računom tužitelja obračunata je cijena radnog sata od 42,00 EUR, što uvećano za PDV iznosi 52,50 EUR. Navedena cijena je nesporno u skladu s tužiteljevim cjenikom radnog sata na listu 18. spisa. Tuženik je u mirnom postupku priznao i isplatio štetu u visini od 970,57 EUR (list 13. do 16. spisa), a kako je ukupni račun popravka ispostavljen na iznos od 1.308,07 EUR, razvidno je kako je upravo utužena razlika u iznosu od 337,50 EUR koja se odnosi na razliku između cijene radnog sata koju naplaćuje tužitelj i one koju tuženik priznaje.

12. Prema ocjeni ovog suda oštećenik može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo te nije dužan popraviti vozilo u onom servisu koji mu preporuči osiguravajuće društvo ili čije cijene sata rada osiguratelj priznaje, već je ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis naplaćuje svojim klijentima. Okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a. Tuženik nema ovlast niti pravo određivati autoservisima cijene sata rada, a što proizlazi i iz priloženog stručnog mišljenja Vijeća za zaštitu tržišnog natjecanja KLASA: 034-08/18-01/093, URBROJ: 580-09/84-2020- 043 od 20. veljače 2020. (list 48. do 51. spisa). Poduzetnici, pa i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici smjeli popravljati vozilo isključivo u servisu koji naplaćuje cijenu radnog sata koju priznaje tuženik. Kako to proizlazi iz dokaza koji prileže spisu, tužitelj je oštećeniku naplatio onu cijenu radnog sata koju naplaćuje prema svom službenom Cjeniku te je i račun za popravak u skladu s istim, a što među strankama nije sporno. Činjenica da tuženik kao osiguravatelj ustupitelja predmetne tražbine ne prihvaća visinu satnice rada servisera, ovdje tužitelja, prema ocjeni ovog suda nije od nikakvog utjecaja na njegovu dužnost da taj trošak nadoknadi, posebno imajući u vidu kako je i obujam rada upravo u skladu s tuženikovim Izvidom štete, a tuženik nije tijekom postupka iznio činjenicu da je ugovorno ograničio glede visine satnice popravka niti da je u sporno vrijeme imao takav ograničavajući ugovor sa serviserima pri čemu takvo ograničenje ne postoji niti u zakonu.

13. Imajući u vidu da je cijena sata rada u računu tužitelja broj 32/VP1/1 ispostavljena u skladu s cijenom radnog sata utvrđenoj službenim cjenikom tužitelja, i to u obujmu radnih sati koje je i sam tuženik utvrdio u svom izvidu štete, tužitelju je u odnosu na neplaćenu razliku cijene sata u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a nastala šteta koja se odnosi na razliku iznosa cijene sata rada koju tužitelj naplaćuje i cijene sata rada koju tuženik priznaje, pa mu je tuženik kao kasko osiguratelj oštećenika, s obzirom na valjani Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja, dužan nadoknaditi utuženi iznos temeljem odredbe čl. 1085. st. 1. i 4. i odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

14.1. Odredbom članka 81. st. 1. ZOO-a propisano je da s tražbinom na primatelja prelaze i sporedna prava, u koja spada i pravo na kamatu, pa je na tužitelja prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate.

14.2. Osnovano tuženik spori utuženi tijek zatezne kamate. Naime, tužiteljev račun za popravak vozila ispostavljen je 23. veljače 2024. te je u istome naznačeno da račun dospijeva na plaćanje 8. ožujka 2024. Kako tuženik pada u zakašnjenje idućeg dana nakon dospijeća računa tužitelja, valjalo je u dijelu zahtjeva za isplatom zatezne kamate na iznos glavnice odbiti kao neosnovan od dana 15. prosinca 2023. pa do dana dospijeća računa tužitelja (8. ožujka 2024.) i odlučiti kao u točki II. izreke ove presude, dok je valjalo tužiteljev zahtjev za isplatom zatezne kamate na utuženi iznos glavnice prihvatiti od dana nakon dospijeća računa popravka, odnosno od dana 9. ožujka 2024. pa do isplate.

15. Također, osnovan je i tuženikov prigovor stopi zatezne kamate koju je utužio tužitelj. Naime, u konkretnom predmetu, imajući u vidu predmet ovog spora, ima se primijeniti stopa zatezne kamate propisana odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose. Stoga tužitelj ima pravo na kamatu po stopi uvećanoj za tri postotna poena, a ne osam, kako je to zahtijevao tužbenim zahtjevom jer to potraživanje ne proizlazi iz trgovačkog ugovora pa je u odnosu na stopu zatezne kamate koja prelazi tri postotna poena valjalo tužbeni zahtjev odbiti i odlučiti kao u točki II. izreke ove presude, dok je tužitelju dosuđena zatezna kamata po stopi propisanoj za ostale odnose slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

16.1. Odluka o tužiteljevom zahtjevu za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 5., čl. 155. st 1. i 2. ZPP-a, Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13 i 118/18, dalje u tekstu: ZSP), prema zahtjevu za naknadu troškova (list 93. i 96. spisa) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje u tekstu: Tarifa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i vrijednost boda od 2,00 EUR.

16.2. Tužitelju je kao potreban priznat sljedeći trošak:

-trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 100,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 25,00 EUR,

-trošak sastava podneska od 12. prosinca 2024. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 100,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 25,00 EUR,

-trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 29. siječnja 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 100,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 25,00 EUR,

-trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 6,64 EUR

-trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 6,64 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 388,28 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

16.3. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu 20. veljače 2025.

S U D A C

Iva Karin Šipek

POUKA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U sporu male vrijednosti (do 6.636,14 EUR) presuda se ne može pobijati žalbom zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Odluka se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. Zakona o parničnom postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.