REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Poslovni broj: Us I-1860/2024-8

[adresa] D 5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, uz sudjelovanje zapisničarke Adriane Tokić, u upravnom sporu tužiteljice DP (OIB: [osobni identifikacijski broj]), vlasnice knjigovodstveno ugostiteljskog obrta [obrt] sa sjedištem u [adresa], koju zastupa opunomoćenik Robert Rist, odvjetnik u Krku, A. Cesarca br.10, protiv tuženika Ministarstva turizma i sporta (OIB: 87892589782), Zagreb, Prisavlje 14, radi utvrđivanja ispunjavanja minimalnih uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, 20. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva turizma i sporta, KLASA: UP/II-335-06/24-01/57, URBROJ: 529-06-03-02- 02/1-24-2 od 6. rujna 2024. i rješenja Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za turizam, poduzetništvo i ruralni razvoj, KLASA: UP/I-335-03/23-01/54, URBROJ: 2170-08-02/16-24-12 od 2. svibnja 2024., ispravljenog rješenjem istog tijela, KLASA: UP/I-335-02/23-03/54, URBROJ: 2170-08-02/16-24-13 od 6. svibnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova ovoga upravnog spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za turizam, poduzetništvo i ruralni razvoj, KLASA: UP/I-335-03/23-01/54, URBROJ: 2170-08-02/16-24-12 od 2. svibnja 2024., odbijen je zahtjev tužiteljice za izdavanje rješenja o utvrđivanju ispunjavanja minimalnih uvjeta za obavljanje ugostiteljskih djelatnosti u ugostiteljskom objektu na adresi [adresa].

2. Navedeno prvostupanjsko rješenje ispravljeno je rješenjem istog tijela KLASA: UP/I-335-02/23-03/54, URBROJ: 2170-08-02/16-24-13 od 6. svibnja 2024., na način da je određeno da se ispravlja pogrešno navedena KLASA u zaglavlju rješenja od 2. svibnja 2024. te da ispravno treba stajati KLASA: UP/I-335-02/23-03/54. U preostalom dijelu ostalo je na snazi rješenje od 2. svibnja 2024.

3. Protiv navedenog rješenja od 2. svibnja 2024., ispravljenog rješenjem od 6. svibnja 2024., tužiteljica je izjavila žalbu, a koja je odbijena rješenjem tuženika KLASA: UP/II-335-06/24-01/57, URBROJ: 529-06-03-02-02/1-24-2 od 6. rujna 2024.

4. Tužiteljica je u cilju osporavanja zakonitosti rješenja tuženika od 6. rujna 2024. pravodobno podnijela tužbu ovom Sudu. U tužbi navodi, u bitnome, da je njezin pravni interes za pokretanje ovog spora povreda njezina prava na ostvarenje gospodarskog poduhvata koji se ostvaruje odobravanjem minimalnih uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, jer je tuženik povrijedio načelo legaliteta te je pogrešno utvrdio činjenično stanje, kao i pogrešno primijenio materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje. Tužiteljica ističe da je tuženik koji je nadležan za izdavanje minimalno tehničkih uvjeta, postalo tijelo koje je izašlo iz svoje stvarne i mjesne nadležnosti određene člankom 13. Zakona o ustrojstvu i djelokrugu tijela državne uprave ("Narodne novine", broj 85/20 i 21/23, dalje: ZUDTDU) i postalo tijelo koje tumači građevinske propise, odredbe Pravilnika o jednostavnim i drugim građevinama i radovima te ulazi u isključivu nadležnost jedinice lokalne samouprave vezane uz prostor i njegovo uređenje, a posebice pravo da na prostoru javne namjene, u konkretnom slučaju određuje poziciju kioska. Nadalje, ističe da tuženik pogrešno tvrdi da tužiteljica kao obrtnik ne može obavljati u izdvojenom pogonu ugostiteljsku djelatnost druge vrste od caffe bara iz razloga što je priložila ispravu-rješenje Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za turizam, poduzetništvo i ruralni razvoj, KLASA: UP/I-311-02/23-03/310, URBROJ: 2170-08-02/20-23-3 od 19. listopada 2023. kojim je u obrtni registar upisan CAPRI 1-izdvojeni pogon za ugostiteljstvo te da pogrešno navodi da tužiteljica mora imati uporabnu dozvolu za kiosk u kojem obavlja djelatnost, a iz razloga što u spisu postoji isprave-glavni arhitektonski projekt 30.16.17.20.A/VI-2022 i potvrda Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša Ispostava Krk, KLASA: 361-05/23-02/1, URBROJ: 2170-03-04/6-23-2 od 2. svibnja 2025., uvjerenje o podacima iz dokumenta prostornog uređenja izdano od Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostava Krk, KLASA: 350-05/24-03/76, URBROJ: 2170-03-04/6-24- 2 i suglasnost Grada Krka, KLASA: 363-06/23-04/06, URBROJ: 2170-09-02/1-23-2 od 20. ožujka 2023. Tužiteljica u odnosu na navod tuženika da ne može obavljati ugostiteljsku djelatnost druge vrste od caffe bara, tvrdi da Zakon o ugostiteljskoj djelatnosti ne zabranjuje mogućnost obavljanja ugostiteljske djelatnosti u izdvojenom pogonu, koji stav tuženika je suprotan pravu obrtnika da obavlja svaku dopuštenu gospodarsku djelatnost koja nije zakonom zabranjena te da takva zakonska zabrana ne postoji. Nadalje, u odnosu na navod tuženika da tužiteljica mora imati uporabnu dozvolu za predmetni kiosk, tužiteljica napominje da nije nadležnost tuženika tumačiti propise koji se odnose na graditeljstvo, a što da je sukladno ZUDTDU u nadležnosti Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine te da odredba članka 15. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 47/09 i 110/21, dalje: ZUP) izrijekom delegira stvarnu nadležnost za ocjenu građevinske legalnosti kioska tužiteljice Upravnom odjelu za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša-Ispostava Krk. Nadalje, tužiteljica ukazuje da je pogrešno primijenjena odredba članka 2. točke 1. Pravilnika o jednostavnim i drugim građevinama i radovima, iz razloga što smatra da se njime ne uvjetuje "javna površina", kao površina na koju se odnosi ta odredba. Nadalje, tužiteljica dodaje da je predmetna nekretnina u vlasništvu treće osobe, a da je ona izmjenom UPU-1 [adresa], i to člankom 114., postala građevna čestica javnog trga JT2- na kojoj je moguće građenje poslovne građevine sukladno toj odredbi. Smatra da je moguće da privatno vlasništvo bude u namjeni nekog javnog prostora, a da je stvar privatnog vlasnika i jedinice lokalne samouprave da urede međusobne odnose-vlasništvo, korištenje i slično. Također, navodi i da je predmetni kiosk na koji se naslanja polukružna nadstrešnica izgrađen i postavljen u svemu uz saznanje i suglasnost Grada Krka. Nadalje, tužiteljica navodi da odredba članka 24. stavka 1. točke 2. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti traži dokaz da ugostitelj ima pravo korištenja poslovnim prostorom ili objektom, a koji dokaz može biti bilo koji akt vlasnika kojim on dopušta ugostitelju obavljanje djelatnosti, pri čemu da Zakon o ugostiteljskoj djelatnosti i Zakon o obrtu ne traže upis dokaza o pravu korištenja prostora u zemljišnim knjigama, stoga smatra da ugovor o plodouživanju ne mora biti upisan u zemljišnu knjigu. Nadalje, tužiteljica ističe da je isključiva nadležnost Grada Krka da u okviru svog samoupravnog djelokruga obavlja poslove lokalnog značaja kojima se neposredno ostvaruju potrebe građana, osobito poslove koji se odnose na uređenje naselja i stanovanje i prostorno i urbanističko planiranje, stoga da upravni akti Grada Krka kojima se na prostorima koji su Zakonom o prostornom uređenju namjenom određeni kao javni, dopušta postava kioska, predstavljaju upravne akte koji su izuzeti od ograničenja iz članka 14. stavka 2. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, a prostor na kojem je postavljen kiosk tužiteljice prema namjeni prostora je čestica JT-2 i spada pod izuzeće iz istog stavka, a koji je upravnim aktom-suglasnošću od 20. ožujka 2023. odredio poziciju postave i oblik kioska tužiteljice. Zaključno tužiteljica navodi da su u provedenom postupku povrijeđeni načelo zakonitosti, načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa te načelo materijalne istine. Slijedom navedenog, u tužbenom zahtjevu predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika od 6. rujna 2024. te rješenje prvostupanjskog tijela od 2. svibnja 2024., ispravljeno rješenjem istog tijela od 6. svibnja 2024.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja te dodatno ističe da su neosnovani tužbeni navodi da prvostupanjsko tijelo, izvan granica stvarne nadležnosti propisane člankom 13. ZUDTDU, tumači građevinske propise. Navedeno iz razloga što su odredbom članka 24. stavka 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti propisani uvjeti za obavljanje djelatnosti, među kojima je i uvjet da građevina koja je, odnosno u kojoj je ugostiteljski objekt, ispunjava uvjete sukladno posebnim propisima kojima se uređuje gradnja, a bez ispunjenja kojih uvjeta Ministarstvo ili nadležno tijelo ne mogu izdati rješenje o ispunjavanju uvjeta za obavljanje djelatnosti, i koji su sukladno tome dužni primjenjivati i propise kojima se uređuje gradnja. Nadalje, tuženik je istaknuo da je tužiteljica svojim podneskom od 9. veljače 2024. specificirala svoj zahtjev, a kojim je zatražila utvrđivanje ispunjavanja propisanih uvjeta za objekt jednostavnih usluga-kiosk, kao izdvojeni pogon postojećeg ugostiteljskog objekta caffe bara [obrt], na adresi [adresa], a koja mogućnost, u odnosu na izdvojeni pogon postojećeg ugostiteljskog objekta, nije propisana Zakonom o ugostiteljskoj djelatnosti, a nije zatražila upis izdvojenog pogona obrta. U tom smislu poziva se na odredbe Pravilnika o razvrstavanju i minimalnim uvjetima ugostiteljskih objekata iz skupina "restorani", "barovi", "catering objekti" i "objekti jednostavnih usluga", a prema kojem tužiteljica ne može ishoditi rješenje o utvrđivanju ispunjavanja propisanih uvjeta za "izdvojeni pogon" postojećeg ugostiteljskog objekta, i k tome još u drugoj vrsti (objekt jednostavnih usluga), koja se razlikuje od vrste caffe bar, za koju je tužiteljica ranije ishodila rješenje. Osim toga, navodi i da predmetni kiosk ne čini jednu građevinsku cjelinu s predmetnim postojećim ugostiteljskim objektom u građevini, odnosno dijelu građevine. Tuženik ne spori da Zakon o obrtu propisuje mogućnost da obrtnik posluje i u izdvojenom pogonu postojećeg obrta, no smatra da ni Zakon o ugostiteljskoj djelatnosti, niti Pravilnik o razvrstavanju i minimalnim uvjetima ugostiteljskih objekata iz skupina "restorani", "barovi", "catering objekti" i "objekti jednostavnih usluga", kojima su propisani opći i posebni minimalni uvjeti za svaki od propisanih vrsta ugostiteljskih objekata, ne propisuju mogućnost da tužiteljica obavlja ugostiteljsku djelatnost u "izdvojenom pogonu" postojećeg ugostiteljskog objekta, a kako je to zatražila u svom specificiranom zahtjevu. Osim toga, navodi da se ugostiteljski objekti, kao građevinska cjelina, nalaze u građevini ili zasebnom dijelu građevine, osim kada je za pojedine vrste propisana iznimka, a odredbama navedenog Pravilnika o razvrstavanju i minimalnim uvjetima ugostiteljskih objekata iz skupina "restorani", "barovi", "catering objekti" i "objekti jednostavnih usluga", takva iznimka nije propisana za ugostiteljski objekt vrste caffe bar, odnosno "izdvojeni pogon" postojećeg ugostiteljskog objekta vrste caffe bar, iz čega proizlazi da se takva vrsta ugostiteljskog objekta ne može nalaziti u kiosku. Stoga smatra da tužiteljica nije ispunila uvjet propisan člankom 24. stavkom 1. točkom 3. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti. Nadalje, navodi i da nisu osnovani tužbeni navodi da bi iz Urbanističkog plana uređenja UPU 1- [adresa] bilo jasno da je kiosk, koji se nalazi na k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]-Grad, na površini javne namjene, s obzirom da je tim planom, u članku 14. propisano da će se na površini sjeverno od raskrižja [adresa] L I i LP tek formirati građevna čestica javnog trga. Nadalje, smatra neosnovanima i tužbene navode koji se odnose na primjenu odredbe članka 14. stavka 2. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, iz razloga što nije osnovano dovoditi tu odredbu u vezu s vanjskim izgledom ugostiteljskog obrta i "ambijentalnim obilježjima samog trga". Slijedom navedenog, predlaže da Sud odbije tužbu kao neosnovanu. Tuženik potražuje trošak ovog spora, a koji se odnosi na trošak zastupanja službene osobe po zakazanom ročištu, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

6. U tijeku spora održana je rasprava dana 13. veljače 2025. kako bi se sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu pristupio je opunomoćenik tužiteljice, dok nije pristupio nitko za tuženika, koji je uredno pozvan. Rasprava je na temelju odredbe članka 89. stavka 4., a u svezi s člankom 91. stavka 3. ZUS-a održana u odsutnosti uredno pozvanog tuženika.

7. Na navedenoj raspravi tužiteljica je izjavila da se tuženik nije decidirano očitovao na pitanja koja je ona označila kao sporna, a da je ovdje osnovno pitanje je li tužiteljici, koja ima registriran knjigovodstveno-ugostiteljski obrt, dopušteno obavljati i drugu ugostiteljsku djelatnost, a to je djelatnost posluživanja hrane i pića vezano uz ono što Pravilnik zove objekt jednostavnih usluga. U odnosu na primjenu građevinskih propisa u ovoj upravnoj stvari, navela je da je to pitanje u cijelosti konzumirano upravnim aktima Ureda za graditeljstvo i kroz građevinsku i uporabnu dozvolu izgrađene građevine kao i kroz akte vezane uz kiosk i nadstrešnicu. Stoga je predložila da se u odnosu na ta pitanja provede dokaz saslušanjem projektanta IP.

8. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora, a odbio je dokaz da se u sporu provede dokaza saslušanjem projektanta UP, iz razloga koji su navedeni u raspravnom rješenju od 13. veljače 2025.

9. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

10. Sporno je u ovoj upravnoj stvari jesu li javnopravna tijela zakonito odlučila o zahtjevu tužiteljice za utvrđivanje minimalnih tehničkih uvjeta za objekt jednostavnih usluga-kiosk-kao izdvojeni pogon postojećeg ugostiteljskog objekta Caffe bara CAPRI, na adresi [adresa].

11. Odredbom članka 24. stavkom 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti ("Narodne novine", broj 85/15, 121/16, 99/18, 25/19, 98/19, 32/20, 42/20 i 126/21, dalje: ZUD) propisano je da rješenja iz članka 20. stavaka 1. i 2. i članka 21. stavka 1. ovoga Zakona izdat će se ugostitelju i pravnoj osobi iz članka 5. stavka 2. ovoga Zakona uz sljedeće uvjete: 1. da je registriran za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, 2. da ima pravo korištenja poslovnim prostorom ili objektom, 3. da ugostiteljski objekt u kojem će se obavljati ugostiteljska djelatnost ispunjava uvjete propisane za određenu vrstu, odnosno kategoriju ugostiteljskog objekta, 4. da ispunjava i druge uvjete propisane ovim Zakonom i propisima donesenim na temelju ovoga Zakona, 5. da građevina, koja je, odnosno u kojoj je ugostiteljski objekt, ispunjava uvjete sukladno posebnim propisima kojima se uređuje gradnja, bez kojih, prema tim propisima, Ministarstvo ili nadležno upravno tijelo ne može izdati rješenje o ispunjavanju uvjeta za obavljanje djelatnosti.

12. Odredbom članka 20. stavkom 1. ZUD-a propisano je da nadležno upravno tijelo, na zahtjev ugostitelja, rješenjem utvrđuje jesu li ispunjeni minimalni uvjeti za vrstu ugostiteljskih objekata koji se ne kategoriziraju te utvrđuje ispunjavanje uvjeta za posebni standard i dodjelu oznake kvalitete za ugostiteljske objekte iz skupina »Ostali ugostiteljski objekti za smještaj«, »Restorani« i »Barovi«. Stavkom 2. istog članka propisano je da nadležno upravno tijelo, na zahtjev ugostitelja, rješenjem utvrđuje jesu li ispunjeni uvjeti za vrstu i kategoriju ugostiteljskih objekata, osim za vrste navedene u članku 21. stavku 1. ovoga Zakona.

13. Odredbom članka 14. stavka 1. propisano je da predstavničko tijelo određuje prostore na kojima mogu biti ugostiteljski objekti u kiosku, nepokretnom vozilu i priključnom vozilu, šatoru, na klupi, kolicima i sličnim napravama opremljenim za pružanje ugostiteljskih usluga na javnim površinama. Na prostoru u privatnom vlasništvu isti ugostiteljski objekti mogu biti uz odobrenje jedinice lokalne samouprave. Stavkom 2. istog članka propisano je da prostori iz stavka 1. ovoga članka ne mogu biti na udaljenosti manjoj od 100 m od postojećega ugostiteljskog objekta u građevini, zasebnom dijelu građevine ili poslovnom prostoru u kojem se obavlja ugostiteljska djelatnost, osim u slučaju kada se radi o održavanju manifestacija, sajmova, prigodnih priredbi i slično. Stavkom 3. propisano je da predstavničko tijelo može propisati vanjski izgled ugostiteljskih objekata iz stavka 1. ovoga članka vodeći računa o lokalnim ambijentalnim obilježjima.

14. Odredbom članka 1. stavka 1. Pravilnika o jednostavnim i drugim građevinama i radovima ("Narodne novine", broj 112/17, 34/18, 36/19, 98/19, 31/20, 74/22, 155/23, dalje: Pravilnik) propisano je da se ovim Pravilnikom određuju jednostavne i druge građevine i radovi koji se mogu graditi, odnosno izvoditi bez građevinske dozvole u skladu s glavnim projektom i bez glavnog projekta, građevine koje se mogu uklanjati bez projekta uklanjanja te se propisuje obveza prijave početka građenja i stručni nadzor građenja tih građevina, odnosno izvođenja radova. Stavkom 2. istog članka propisano je da u projektiranju i građenju građevina te izvođenju radova iz stavka 1. ovoga članka investitor, projektant i izvođač dužni su pridržavati se svih propisa i pravila struke koji se odnose na njihovo građenje te se iste ne smiju projektirati, graditi, odnosno izvoditi ako je to zabranjeno prostornim planom ili na drugi način protivno prostornom planu. Stavkom 3. propisani su radovi koji se iznimno, protivno prostornom planu, mogu projektirati, graditi i izvoditi.

15. Odredbom članka 2. stavka 2. točkom 1. Pravilnika propisano je da bez građevinske dozvole i glavnog projekta u skladu s odlukom nadležnog tijela jedinice lokalne samouprave prema propisima kojima se uređuje komunalno gospodarstvo na javnoj površini može se graditi kiosk i druga građevina gotove konstrukcije tlocrtne površine do 15 m² u skladu s tipskim projektom za kojega je doneseno rješenje na temelju članka 77. Zakona o gradnji ili tehnička ocjena sukladno posebnom zakonu.

16. Odredbom članka 2. stavka 1. Pravilnika o razvrstavanju i minimalnim uvjetima ugostiteljskih objekata iz skupina »Restorani«, »Barovi«, »Catering objekti« i »Objekti jednostavnih usluga« ("Narodne novine", broj 82/07, 82/09, 75/12, 69/13, 150/14 i 85/15, dalje: Pravilnik o razvrstavanju) propisano je da je ugostiteljski objekt u smislu ovoga Pravilnika objekt koji u poslovnom i funkcionalnom pogledu čini cjelinu, te građevinsku cjelinu ukoliko je objekt smješten u građevini ili zasebnom dijelu građevine, ukoliko ovim Pravilnikom nije drugačije propisano.

17. Ispitujući pravilnost provedenog postupka i zakonitost i pravilnost donesenih rješenja, u skladu s odredbom članka 3. stavka 1. točke 1. ZUS-a, ocjena je Suda da je postupak proveden pravilno, da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, zbog čega je ocjena Suda da su donesena rješenja prvostupanjskog tijela od 2. svibnja 2024., ispravljeno rješenjem od 6. svibnja 2024., te rješenje tuženika od 6. rujna 2024., pravilna i zakonita.

18. Naime, ne može se kao osnovan prihvatiti tužbeni navod da su prilikom donošenja odluke o predmetnom zahtjevu tužiteljice, javnopravna tijela povrijedila propise te izašla iz svoje stvarne i mjesne nadležnosti. Navedeno iz razloga što nije sporno da su ta tijela nadležna za odluku o ispunjenju minimalnih uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u ugostiteljskom objektu-kiosku, odnosno da su dužna utvrditi ispunjava li podnositelj takvog zahtjeva sve uvjete propisane odredbom članka 24. ZUD-a. Stoga su ta tijela, ne samo nadležna, već i obvezna, ispitati jesu li u pogledu građevine koja je, odnosno u kojoj je ugostiteljski objekt, ispunjeni svi uvjeti, pa i izdane sve dozvole, propisane posebnim propisima.

19. Također, odluka i obrazloženje tuženika u osporenom rješenju u dijelu koji se odnosi na poštivanje propisa o gradnji, ocjenjuje se pravilnom i zakonitom. Naime, u provedenom postupku utvrđeno je, da predmetna građevina predstavlja jednu građevinsku cjelinu, koja je zatvorena sa svih strana (zidno ostakljenim oblogama) i natkrivena je jednim krovom, sveukupne površine oko 35 m2, stoga je ocijenjeno da se ne radi o nadstrešnici, već o građevini navedene površine, na koju se ne mogu primijeniti odredbe Pravilnika. Nadalje, javnopravna tijela navela su da čak i u situaciji kad bi se prihvatio navod tužiteljice da se radi o kiosku površine do 15 m2, niti tada se ne bi mogao postaviti predmetni kiosk uz primjenu citirane odredbe Pravilnika. To stoga što je odredbom članka 2. stavka 2. točke 1. Pravilnika propisana mogućnost postavljanja kioska na javnoj površini, dok je za građenje kioska na zemljištu u privatnom vlasništvu potrebno ishoditi građevinsku dozvolu sukladno odredbama Zakona o gradnji. Navedeno tumačenje pravilnika je zakonito, iz razloga što je navedenom odredbom propisana mogućnost gradnje bez građevinske dozvole i glavnog projekta, u skladu s odlukom nadležnog tijela jedinice lokalne samouprave prema propisima kojima se uređuje komunalno gospodarstvo, isključivo na javnoj površini i to kioska i druge građevine gotove konstrukcije tlocrtne površine do 15 m² u skladu s tipskim projektom za kojega je doneseno rješenje na temelju članka 77. Zakona o gradnji ili tehnička ocjena sukladno posebnom zakonu. Osim toga, navedenom odredbom radi se distinkcija između čestice u privatnom i javnom vlasništvu, a s obzirom da je nesporno da je čestica na kojoj se nalazi predmetni kiosk u privatnom vlasništvu, navedena odredba se ne primjenjuje na predmetnu situaciju te je tužiteljica za gradnju kioska bila dužna ishoditi građevinsku dozvolu. Navedenu dozvolu tužiteljica nije priložila predmetnom zahtjevu niti ju je dostavila u ovom sporu. Stoga nije pravilno i zakonito tumačenje tužiteljice kojim upire da navedeni članak Pravilnika treba tumačiti na način da se pri njegovoj primjeni ne uvjetuje "javna površina", kao površina na koju se odnosi navedeni stavak tog članka Pravilnika, već suprotno tome, da se opisani kiosk i druga građevina gotove konstrukcije mogu graditi bez građevinske dozvole i glavnog projekta u skladu s odlukom nadležnog tijela jedinice lokalne samouprave samo na javnoj, a ne i privatnoj, površini. Osim toga, tužiteljica nije dokazala da je formirana građevinska čestica javnog trga na predmetnoj čestici, dakle da je površina na kojoj se nalazi objekt površina javne namjene, stoga i s te strane nije moguće na predmetni slučaj primijeniti citirani članak Pravilnika. S obzirom na navedeno, ocjena je Suda da nije ispunjen uvjet iz članka 24. stavka 1. točke 5. ZUD-a.

20. Nadalje, zakonitim se ocjenjuje tumačenje tuženika da prema odredbi članka 2. stavka 1. Pravilnika o razvrstavanju, ugostiteljski objekt mora uvijek činiti jednu poslovnu i funkcionalnu cjelinu, pri čemu, ukoliko se nalazi u građevini ili dijelu građevine, utoliko mora ujedno činiti i građevinsku cjelinu te da nije moguće ishoditi rješenje o utvrđivanju ispunjavanja propisanih uvjeta za "izdvojeni pogon" postojećeg ugostiteljskog objekta, a koji bi, k tome, još bio u drugoj vrsti, različitoj od vrste caffe bara za koju vrstu djelatnosti tužiteljica ima rješenje, i to u kiosku, s obzirom da je jasno da kiosk ne može činiti građevinsku cjelinu s postojećim ugostiteljskim objektom u građevini, odnosno dijelu građevine. Ističe se da navedeno ne predviđaju niti odredbe ZUD-a, niti odredbe Pravilnika o razvrstavanju, a sukladno kojim odredbama se primarno, kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obrtu ("Narodne novine", broj 143/13, 127/19 i 41/20), ima odlučiti o predmetom zahtjevu tužiteljice, zbog čega nije osnovano pozivanje tužiteljice na odredbe tog zakona, a u pogledu ovdje spornog pitanja. Osim toga, paušalan je i neodređen stav tužiteljice da može obavljati svaku dopuštenu gospodarsku djelatnost koja nije zakonom zabranjena, iz razloga što se, naravno, sve gospodarske djelatnosti koje su zakonom predviđene i uređene mogu obavljati, no samo pod uvjetima koji su za njihovo obavljanje propisani.

21. Nadalje, u ovoj pravnoj stvari zakonito je i pravilno primijenjena i odredba članka 14. stavka 1. i 2. ZUD-a iz razloga što niti jedna stranka ne spori da se predmetni kiosk nalazi na udaljenosti manjoj od 100 metara od postojećeg ugostiteljskog objekta u građevini, koji uvjet je propisan za određenje prostora na kojem mogu biti ugostiteljski objekti u kiosku u odnosu na drugi postojeći ugostiteljski objekt, a koju zakonsku odredbu ne može derogirati niti jedna privatna ili javna isprava pa tako niti akt gradonačelnika jedinice lokalne samouprave na koji se tužiteljica poziva. Osim toga i tumačenja tužiteljice navedenog članka ocjenjuju se nezakonitima i proizvoljnima jer nemaju nikakvo uporište u toj zakonskoj odredbi te su ona usmjerena isključivo na ostvarenje prava koja tužiteljici sukladno tom zakonskom članku ne pripadaju. Naime, lokalna ambijentalna obilježja na koja se tužiteljica poziva isključivo su vezana za vanjski, estetski, izgled ugostiteljskih objekata, a ne i za pozicioniranje kioska u odnosu na postojeće ugostiteljske građevine. Stoga je ocjena Suda da niti u tom dijelu nisu osnovani tužbeni navodi tužiteljice te da za priznanje traženih uvjeta što tužiteljica zahtijeva u ovoj pravnoj stvari, nisu ispunjeni niti uvjeti iz članka 24. stavka 1. točke 4. ZUD-a.

22. Također, pravilan je i zaključak tuženika da tužiteljica nije dostavila niti dokaz o ispunjavanju uvjeta propisanog odredbom članka 24. stavkom 1. točkom 2. ZUD-a, iz razloga što je uvidom u izvadak iz zemljišne knjige od 16. lipnja 2023., koji je tužiteljica dostavila uz ugovor o plodouživanju od 13. lipnja 2023., razvidno da na predmetnoj čestici nije uknjiženo pravo (osobne) služnosti u korist tužiteljice na temelju tog ugovora. Stoga je, a budući da se pravo plodouživanja na nekretnini osniva uknjižbom tog prava u zemljišnoj knjizi kao tereta na poslužnoj nekretnini, ocijenjeno da nije osnovano navedeno pravo u korist tužiteljice, odnosno da ona nije dokazala da ima pravo korištenja predmetnim objektom-kioskom.

23. Dakle, budući da je za izdavanje rješenja o utvrđivanju ispunjavanja propisanih uvjeta za obavljanje ugostiteljskih djelatnosti nužno kumulativno ispuniti propisane uvjete iz članka 24. ZUD-a, a da tužiteljica nije ispunila više propisanih uvjeta, ocjena je Suda da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjeni uvjeti za izdavanje rješenja o utvrđivanju ispunjavanja minimalnih uvjeta za obavljanje ugostiteljskih djelatnosti u ugostiteljskom objektu. Nadalje, s obzirom da nisu utvrđene nepravilnosti u provedenom upravnom postupku na koje ukazuje tužiteljica, a da su upravna tijela za svoje odluke dala jasna, obrazložena i na zakonu utemeljena obrazloženja, koje Sud u cijelosti prihvaća i na koje se u ovoj presudi upućuje, ocjena je Suda da nisu povrijeđena gospodarska prava tužiteljice i načela na koje u tužbi tužiteljica upućuje.

24. Slijedom navedenoga, osporavana rješenja ocijenjena su zakonitima pa je Sud na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

25. Točka II. izreke ove presude temelji se na odredbi članka 148. stavka 2. ZUS-a prema kojoj odredbi je stranka dužna u zahtjevu navesti troškove za koje traži naknadu, a što je tuženik propustio učiniti. Naime, tuženik osim uopćenog zahtjeva da mu se naknade troškovi ovog spora, nije precizirao za koje troškove potražuje naknadu, kao niti odredio visinu takvih troškova, zbog čega je njegov zahtjev valjalo odbiti.

U Rijeci 20. veljače 2025.

Sutkinja

Marija Renner Jakovljević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

- opunomoćeniku tužiteljice Robertu Ristu, odvjetniku u Krku, A. Cesarca 10,

- tuženiku Ministarstvu turizma i sporta, Zagreb, Prisavlje 14