Poslovni broj 15 P.361/2023

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji toga suda Jadranki Klečak, u pravnoj stvari tužiteljice FJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Dubravku Arapoviću, odvjetniku u Dubrovniku, Vukovarska 17 protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku u Zagrebu, Strossmayerov trg 8, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 31. siječnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 20. veljače 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69,OIB:53056966535 platiti tužiteljici FJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svotu od 3.893,58 EUR sa zateznom kamatom kako slijedi:

-na iznos od 2,99 EUR od 31.ožujka 2008.godine do isplate,

-na iznos od 9,87 EUR od 31.listopada 2008.godine do isplate,

-na iznos od 2,69 EUR od 30.studenog 2008.godine do isplate,

-na iznos od 11,60 EUR od 31.prosinca 2008.godine do isplate

-na iznos od 12,89 EUR od 31.siječnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 13,45 EUR od 28.veljače 2009.godine do isplate,

-na iznos od 12,16 EUR od 31.ožujka 2009.godine do isplate,

-na iznos od 12,55 EUR od 30.travnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 9,98 EUR od 31.svibnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 8,00 EUR od 30.lipnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 8,49 EUR od 31.srpnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 9,56 EUR od 31.kolovoza 2009.godine do isplate,

-na iznos od 9,52 EUR od 30.rujna 2009.godine do isplate,

-na iznos od 8,51 EUR od 31.listopada 2009.godine do isplate,

-na iznos od 10,42 EUR od 30.studenog 2009.godine do isplate,

-na iznos od 12,06 EUR od 31.prosinca 2009.godine do isplate,

-na iznos od 14,35 EUR od 31.siječnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 13,90 EUR od 28.veljače 2010.godine do isplate,

-na iznos od 17,07 EUR od 31.ožujka 2010.godine do isplate,

-na iznos od 16,50 EUR od 30.travnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 17,63 EUR od 31.svibnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 27,96 EUR od 30.lipnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 25,67 EUR od 31.srpnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 31,90 EUR od 31.kolovoza 2010.godine do isplate,

-na iznos od 29,64 EUR od 30.rujna 2010.godine do isplate,

-na iznos od 25,97 EUR od 31.listopada 2010.godine do isplate,

-na iznos od 32,96 EUR od 30.studenog 2010.godine do isplate,

-na iznos od 42,40 EUR od 31.prosinca 2010.godine do isplate,

-na iznos od 35,72 EUR od 31.siječnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 37,98 EUR od 28.veljače 2011.godine do isplate,

-na iznos od 35,21 EUR od 31.ožujka 2011.godine do isplate,

-na iznos od 35,87 EUR od 30.travnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 47,87 EUR od 31.svibnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 49,46 EUR od 30.lipnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 59,25 EUR od 31.srpnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 53,82 EUR od 31.kolovoza 2011.godine do isplate,

-na iznos od 47,90 EUR od 30.rujna 2011.godine do isplate,

-na iznos od 46,61 EUR od 31.listopada 2011.godine do isplate,

-na iznos od 46,09 EUR od 30.studenog 2011.godine do isplate,

-na iznos od 48,59 EUR od 31.prosinca 2011.godine do isplate,

-na iznos od 50,71 EUR od 31.siječnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 50,94 EUR od 29.veljače 2012.godine do isplate,

-na iznos od 49,79 EUR od 31.ožujka 2012.godine do isplate,

-na iznos od 50,72 EUR od 30.travnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 51,28 EUR od 31.svibnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 50,35 EUR od 30.lipnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 50,63 EUR od 31.srpnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 49,94 EUR od 31.kolovoza 2012.godine do isplate,

-na iznos od 48,07 EUR od 30.rujna 2012.godine do isplate,

-na iznos od 49,72 EUR od 31.listopada 2012.godine do isplate,

-na iznos od 50,65 EUR od 30.studenog 2012.godine do isplate,

-na iznos od 49,95 EUR od 31.prosinca 2012.godine do isplate,

-na iznos od 45,62 EUR od 31.siječnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 49,07 EUR od 28.veljače 2013.godine do isplate,

-na iznos od 49,37 EUR od 31.ožujka 2013.godine do isplate,

-na iznos od 47,92 EUR od 30.travnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 43,95 EUR od 31.svibnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 44,46 EUR od 30.lipnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 45,29 EUR od 31.srpnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 46,58 EUR od 31.kolovoza 2013.godine do isplate,

-na iznos od 48,52 EUR od 30.rujna 2013.godine do isplate,

-na iznos od 47,28 EUR od 31.listopada 2013.godine do isplate,

-na iznos od 48,05 EUR od 30.studenog 2013.godine do isplate,

-na iznos od 48,96 EUR od 31.prosinca 2013.godine do isplate,

-na iznos od 49,50 EUR od 31.siječnja 2014.godine do isplate,

-na iznos od 50,66 EUR od 28.veljače 2014.godine do isplate,

-na iznos od 50,22 EUR od 31.ožujka 2014.godine do isplate,

-na iznos od 49,19 EUR od 30.travnja 2014.godine do isplate,

-na iznos od 48,85 EUR od 31.svibnja 2014.godine do isplate,

-na iznos od 49,16 EUR od 30.lipnja 2014.godine do isplate,

-na iznos od 50,31 EUR od 31.srpnja 2014.godine do isplate,

-na iznos od 51,69 EUR od 31.kolovoza 2014.godine do isplate,

-na iznos od 51,42 EUR od 30.rujna 2014.godine do isplate,

-na iznos od 52,32 EUR od 31.listopada 2014.godine do isplate,

-na iznos od 53,02 EUR od 30.studenog 2014.godine do isplate,

-na iznos od 52,64 EUR od 31.prosinca 2014.godine do isplate,

-na iznos od 53,04 EUR od 31.siječnja 2015.godine do isplate,

-na iznos od 1.068,64 EUR od 28.veljače 2015.godine do isplate,

i to računajući zateznu kamatu za svaki pojedini iznos po stopi koja se od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine obračunava u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II.Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.292,70 Eur-a sa zateznom kamatom koja teče od 20.veljače 2025 do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica FJ (dalje: tužiteljica) 21. travnja 2023. podnosi tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb (dalje: tuženik) radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj: 818-50-4719750 solemniziranog kod javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika pod brojem OU-3445/2008 dana 21. veljače 2008. i isplate u tužbi određenog iznosa po osnovi preplaćenih iznosa anuiteta kredita s osnova ništetnih ugovornih odredbi. Predmetnim ugovorom sklopljenim između stranaka tužiteljica se kao korisnik kredita obvezala tuženiku iznos kredita u visini od 16.731,77 CHF vraćati kroz sedam godina u 84 mjesečna anuiteta čiju visinu određuje tuženik planom otplate. Predmetnim ugovorom je ugovorena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klazulu u chf a koje odredbe su ništetne.

Ukazuje na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u zagrebu P-1401/12 od 04.07.2013., a kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio interes i prava tužitelja kao korisnika kredita ugovaranjem odredbi kojim je glavnica otplate kredita vezana uz švicarski franak bez prethodnog adekvatnog informiranja i bez pojedinačnog pregovaranja, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ukazuje da je navedenim odlukama utvrđeno kako su banke uključujući i tuženika, znale za opisani rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a dana nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od utuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno niti pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu CHF došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Dana 03.rujna 2019 VSRH je donio presudu i rješenje Rev-2221/2018 kojim je odbio revizije tuženika i ostalih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu u kojem se utvrđeno da su tuženik i ostale navedene banke povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF, sve suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF.

Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene tečaja valute i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. S obzirom na navedeno, tužiteljevo potraživanje predstavlja razlika između iznosa anuiteta koje je stvarno plaćao i iznosa anuiteta koje bi plaćao da mu tuženik nije nametnuo te ništetne odredbe.

Tužiteljica ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bila dužna platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužiteljica bila dužna platiti tuženiku do dana konačne otplate kredita prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita.

Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužiteljici primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune,sve do dana konačne otplate kredita. Tužiteljica također, u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva predlaže provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđivanja visine preplaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF.

Također, smatra da je ugovorena mjesna nadležnost iz Ugovora o kreditu nepoštena i ništetna odredba, koja za posljedicu ima izberivu nadležnost. Banke su u svojim tipskim, standardiziranim obrascima ugovora uglavile odredbe o mjesnoj nadležnosti putem koje su u slučaju spora ugovarale mjesnu nadležnost suda koji se nalazi na području na kojem banka ima svoje sjedište, a što je nerijetko bilo van mjesta u kojem potrošač ima svoje prebivalište,te mu je time znatno otežan pristup sudu jer putovanja generiraju dodatne putne troškove za potrošača, kao i troškove izbivanja sa radnog mjesta, povrh odvjetničkih i sudskih troškova. Odredbom članka 49. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac,zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca. O nepoštenosti i ništetnosti tako ugovorene mjesne nadležnosti postoji već brojna pravomoćna sudska praksa u korist potrošača.

Imajući u vidu sve prethodno navedeno,te čl.118 Zakona o zaštiti potrošača te da odluke sudova u kolektivnom sporu kojima je nesporno utvrđena ništetnost odredbi čl.2. predmetnog ugovora o kreditu,obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem ovdje tuženika, tužiteljica predlaže sudu prihvatiti tužbeni zahtjev naveden u izreci ove odluke.

2.U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 15. svibnja 2023. tuženik prvotno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda navodeći da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj: 818-50-3774111 kojim su u čl. 12. u slučaju spora kao nadležni ugovorile sud mjesta sjedišta Kreditora, što da je Općinski građanski sud u Zagrebu. Nastavno na navedeno, tuženik predlaže da se predmetni postupak uputi na taj sud, posebno navodeći da nema nikakve osnove po kojoj bi se derogirao sporazum o nadležnosti, budući da se isti može derogirati isključivo u slučaju isključive nadležnosti suda koje da u ovom slučaju nema. Tuženik se protivi tužbenom zahtjevu i osporava tužbene navode. Smatra da se presuda P.1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu ne može primijeniti na ugovorni odnos stranaka. Ukazuje da je tužiteljica svjedno odabrala kredit denomiran u CHF te joj je moralo biti jasno da će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute, budući je riječ o jasnoj ugovornoj odredbi. Nadalje ukazuje da je ugovor o kreditu solemnizirana isprava koja je protumačena tužiteljici od strane javnog bilježnika te predlaže njegovo saslušanje. Valutna klauzula je u Ugovoru o kreditu ugovorena kao dvostrana klauzula koja ima učinak na način da prati kretanje CHF u odnosu na HRK u situacijama kada raste tečaj CHF, ali i u situacijama kada taj tečaj pada, slijedom čega se u konkretnom slučaju nikako ne može smatrati kako je ugovaranje te klauzule prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. U konkretnom slučaju se uslijed više nepredvidivih faktora, na koje nije mogao utjecati Tuženik i koji su bili neočekivani za mnogo veće gospodarske subjekte, dogodio rast CHF u odnosu na HRK, ali se moglo dogoditi i suprotno te bi u tom slučaju rata kredita bila umanjena. Presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu izričito navodi kako se ista primjenjuje na određene kradite koji su rizični iz razloga što imaju dva skupna faktora, promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF. Predmetni tužbeni zahtjev je usmjeren na utvrđivanje ništetnosti obaju navedenih faktora iz čega proizlazi kako bi usvajanje jednog dijela predmetnog tužbenog zahtjeva samo po sebi rezultiralo upravo nemogućnošću usvajanja drugog po navedenoj presudi P-1401/12 jer bi se otklonio jedan od rizičnih faktora čime bi drugi prestao biti ništetan. Tuženik predlaže da se prilikom izrade vještačkog nalaza i mišljena, vještaku naloži da uzme u obzir i eventualna razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od onog u trenutku isplate kreditnog iznosa. Tuženik ovim putem podredno i opreza radi ističe prijeboj eventualne gore navedene razlike s zahtjevom koji u postupku ističe Tužitelj. Tuženik ovim putem podredno i opreza radi ističe prijeboj eventualne gore navedene razlike s zahtjevom koji u ovom postupku ističe Tužitelj. Tuženik u konkretnom slučaju uopće niti ne dostavlja podatak o uplatama koje je vršio Tuženiku i na kojima temelji predmetni tužbeni zahtjev, što je u cijelosti neprimjereno s obzirom na pravilo o teretu dokazivanja. Dakle, teret dokaza u pogledu visine tužbenog zahtjeva je u cijelosti na Tužitelju, a isti to u konkretnom slučaju propušta dokazati. Tuženik ovim putem, opreza radi, ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja u dijelu koji se odnosi na razdoblje prije 3 godina od podnošenja predmetne Tužbe.

Sukladno odredbi iz čl. 230. st. 1. ZOO-a, tražbine s osnove naknade štete zastarijevaju u roku od tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je tu štetu počinila.

Budući da se u konkretnom slučaju Tužiteljev zahtjev referira na presude koje se odnose na zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pa stoga isti predstavlja zahtjev za naknadu štete prema prethodno navedenoj odredbi čl. 138.a ZZP, nesporno je da je gore navedeni dio potraživanja u zastari, slijedom čega Tuženik predlaže da Naslovni sud odbije Tužbu u tom dijelu.

Podredno, Tuženik ističe i prigovor zastare po općem zastarnom roku na dio potraživanja koji se odnosi na razdoblje prije 5 godina od podnošenja predmetne Tužbe. Tuženik isto tako ističe te da nema mjesta određivanju zakonske zatezne kamate na utužena potraživanja budući da Tuženik nije povrijedio nikakav zakon ili propis koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu te je cijelo vrijeme postupao po uputama HNB-a. Obzirom da je Tuženik u trenutku potpisivanja ugovora o kreditu bio u dobroj vjeri te nije imao namjeru oštetiti Tužitelja, nema mjesta kažnjavanju istog u pogledu zatezne kamate od dana isplate svake rate kako to predlaže Tužitelj (prema čl. 1115. ZOO).Naknadno podneskom od 09.11.2023 osporava tužiteljici svojstvo potrošača.

3.U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda koji tuženik ističe prethodno upuštanju u raspravljanje o predmetu spora, sud je isti ocijenio neosnovanim. Naime, čl. 70. st. 1. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) propisano je da se ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je isti stvarno nadležan, dok je st. 3. tog članka propisano da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenoga spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa, te st. 5. da ispravu o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu. Iz isprava u spisu proizlazi da je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 818-50-4719750 potvrđen po javnom bilježniku Anđelku Staniću iz Dubrovnika pod brojem OU-3445/08 dana 21. veljače 2008. kojim je u čl. 12. ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta Kreditora, a što je u trenutku podnošenja ove tužbe nesporno sud u Zagrebu. Međutim, ocjena je ovog suda da takva ugovorna klauzula predstavlja nepoštenu ugovoru odredbu. Naime, Direktiva 93/13 EEZ Vijeća od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora (dalje: Direktiva 93/13) u cijelosti je implementirana u hrvatski pravni sustav pa tako čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP/03), koji je zakon bio važeći u vrijeme sklapanja označenog Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je čl. 87. st. 1. ZZP/03 i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U svezi navedenog, Sud Europske unije u presudi Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, zaključuje da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, ima smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 ako su ispunjene temeljne pretpostavke, ta da nije bila posebno pregovarana te ta da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kako se u ovom slučaju prema utvrđenju suda nedvojbeno radi o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane trgovca ovdje tuženika slijedom čega potrošač ovdje tužiteljica nije imala stvarni utjecaj na njezin sadržaj odnosno o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno prigovarana jer sud ne nalazi niti životnim niti logičnim da bi tužiteljica koja ugovor sklapa u Dubrovniku odabrala mjesnu nadležnost suda u Zagrebu (koji je udaljen više stotina kilometara od mjesta njenog prebivališta), a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama budući za potrebe ostvarenja svojih prava i obveza tužiteljica mora putovati pred sud u Zagreb što joj, obzirom da živi u [adresa] koji je udaljen nekoliko stotina kilometara i obzirom na cijenu putovanja tužiteljice u Zagreb i natrag, uzrokuje značajne financijske troškove kao i obzirom na udaljenost za to potrebno vrijeme, to sud utvrđuje da je prorogacijska klauzula sadržana u čl. 12. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu čl. 81. ZZP/03 i stoga sukladno čl. 87. ZZP/03 ništetna odredba. Identično utvrđenje iznosi i Županijski sud u Splitu u rješenju poslovni broj Gž-2033/2019-2 od 25. listopada 2019. odlučujući o pitanju mjesne nadležnosti u sporu istovrsne pravne i činjenične osnove.

4.U odnosu na navode tuženika o neurednosti tužbe jer da je u istoj tužbeni zahtjev naveden paušalno koji nije ničim preciziran ili obrazložen, sud ističe da čl. 186. ZPP propisuje da tužba treba sadržavati određen tužbeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, te da je tužiteljica postavila upravo određeni tužbeni zahtjev koji je potkrijepila izračunom sudskog vještaka Jurice Dobrića te se stoga prigovor ocjenjuje neosnovanim. Osim toga sud ističe da tužba sadrži detaljan opis činjeničnog stanja na kojem tužiteljica temelji tužbeni zahtjev, prijedlog dokaza izvođenjem kojih tužiteljica dokazuje tužbene navode te je iz tužbe nedvojbeno jasno na što se odnosi potraživanje tužiteljice, kako u odnosu na osnovu tako i na visinu njenog traženja.

5.U dokaznom je postupku sud pročitao Ugovor o kreditu broj: 818-50-4719750 sklopljen između Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao Kreditora i FJ kao Korisnika kredita 21. veljače 2008. solemniziran po javnom bilježniku Anđelku Staniću u Dubrovniku pod brojem OU-3445/08 dana 21. veljače 2008 (list spisa 18- 22), izračun tečajnih razlika iz ugovora o kreditu Raiffeisenbank d.d. br.818-50- 4719750 stalnog sudskog vještaka Jurice Dobrića iz Makarske od travnja 2023.g. (list spisa 10-16), otplatni plan (list spisa 28-30), otplatna kartica (list spisa 31-39), proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice.

6.U odnosu na dokazni prijedlog saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor, a koji prijedlog nije proveden, ističe se da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (tako i Ustavni sud RH u odluci poslovni broj U-III-4223/2001 od 01.12.2021.)

7.Daljnji dokazi nisu izvođeni jer je ocijenjeno da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno za donošenje odluke i da bi izvođenje daljnjih dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka.

8.Ocjenom navedenih dokaza, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13 i 70/19, 80/22 dalje: ZPP), utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

9.Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike više plaćenih anuiteta po kreditu u vezi sa povećanjem tečaja CHF-a u odnosu na kunu tijekom otplate kredita.

9.1.Nesporno je među strankama: da su tužitelj i tuženik 21. veljače 2008. sklopili i ugovor o kreditu za iznos od16.731,77 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da su anuiteti kredita tijekom otplate kredita rasli zbog povećanja kamatne stope i rasta tečaja CHF- a i visina tužbenog zahtjeva

9.2. Sporno je među strankama: primjenjivost odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka, pa time ništetnost ugovorene valutne klauzule,tužiteljičino svojstvo potrošača time i aktivna legitimacija te zastara potraživanja tužiteljice.

10.Iz sadržaja ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 21.veljače 2008. proizlazi da su stranke istim ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama, a da ista na dan sklapanja ugovora iznosi 6,75 % godišnje, dok su sva međusobna potraživanja ugovorom o kreditu vezana za valutu CHF na način da se obveza ispunjava u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF u odnosu na kunu. Kredit je odobren u iznosu od 16.731,77 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti za kupnju novog Citroen vozila .

Iz nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužiteljice kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo temeljem odluke banke te u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa tužitelj sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno pravo banke da jednostranom odlukom, bez objektivnih parametara, izmijeni kamatnu stopu i primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-a.

11. U vezi spornog pitanja da li je korisnik kredita potrošač odnosno da li se na tužiteljicu primjenjuju odredbe o zaštiti potrošača valja reći da je Zakonom o zaštiti potrošača ('Narodne novine', broj 96/03; dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, pojam potrošača definiran odredbom čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP, a prema toj odredbi potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nadalje, prema odredbi čl. 2. st. 1. toč. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 52/16.) 'potrošač' je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Direktiva vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u čl. 2. definira da se za potrebe Direktive primjenjuju definicije, pa između ostalih, određuje da je 'potrošač' svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Tužiteljica je sklopila potrošački ugovor u svrhu kupnje osobnog automobila koje je koristila i dalje koristi za svoje osobne potrebe, a kako proizlazi iz njezinog stranačkog iskaza pa je u tom smislu njezina aktivna legitimacija kao potrošača za vođenje ovog postupa neupitna.

12. Tvrdnja tuženika da tužiteljica nema ovo pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin ¨parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužiteljica zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da joj se isplati šteta koja je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne odredbe valutne klauzule.

Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12.1.U navedenom kolektivnom sporu u kojem je tuženik bio stranka istog, također u ulozi tuženika, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u i pravo banke da jednostranom odlukom bez ugovorom određenih jasnih i objektivnih parametara mijenja kamatnu stopu tijekom otplate kredita, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu po kojem je ugovoreno da tuženik može visini kamatne stope određivati jednostrano i to bez ugovaranja bilo kojeg objektivnog kriterija (parametra), uz ugovaranje obveze tužitelja da istu bezuvjetno prihvati, te činjenicom da je tužitelj tijekom otplate kredita zbog jednostranog povećanja kamatne stope i primjene valutne klauzule otplaćivao anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženik kao trgovac očito nametnuo potrošaču citiranu odredbu ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora jer time u biti ugovorio da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužitelja kao potrošača doveo u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužitelj kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženika kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovao, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj.

13.Iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora uz primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristao da plati iznos koji ovisno o odluci banke i tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, i to iznos koji može i je s vremenom znatno rastao, pa da bi pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to zbog odluke tuženika i znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine.

Obzirom je tuženik nesporno na temelju ništetnih odredbi primio uplate po otplati kredita, isti je u obvezi vratiti sve što je primio po ništetnim ugovornim odredbama.

13.1.Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu kamatne stope i iznosa glavnice tražbine/duga, su po ocjeni ovog suda kamatna stopa od 6,75 % godišnje, kao stopi koja je jedina jasno određena i ugovorena cijena danog zajma, te iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužitelju i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate. To su parametri koji su bili jasni i potpuni i o kojima je tužitelj kao potrošač jasno informiran jer se radi o konkretnim iznosima i parametrima.

13.2.Odredba čl. 84. ZZP/03 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive s tim da ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, tumačena u duhu prakse Suda Europske unije, nalaže dati ocjenu da li su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu potrošačima bila transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijali korisnik kredita, može procijeniti rizik koji preuzima sklapanjem ugovora s određenim odredbama i može li znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega kao individualnog potrošača mogu proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

13.3.Čitanjem sporne odredbe sadržane u toč. 1.i toč.7 Ugovora o kreditu, sud utvrđuje da je u toj odredbi nije upotrijebljen izraz „valutna klauzula",već kunska protuvrijednost po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja" da je iz sadržaja te odredbe tužiteljici kao prosječnom potrošaču, bila jasna odredba da se glavnica kredita i kamata vezuju uz valutu švicarskog franka. Nadalje, iz činjenice da se sporna ugovorna odredba nalazi na prvoj stranici Ugovora o kreditu u toč. 1 pod nazivom iznos kredita te da nije pisana sitnim slovima, ocjena je ovog suda kako je ista lako uočljiva svakoj osobi koja čita Ugovor o kreditu pa time i tužiteljici. Međutim, što se tiče činjenice da li je sporna ugovorna odredba potrošaču lako razumljiva, sud je utvrdio da nije. Naime, čitanjem Ugovora o kreditu, sud kao nedvojbeno utvrđuje da u samom kreditu nisu sadržani razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a tuženik u tijeku dokaznog postupka ne dokazuje da je tužitelja u fazi pregovaranja o sklapanju Ugovora o kreditu informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica i otplata anuiteta vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Tužitelj koja od tuženika nije o riziku švicarskog franka bio dovoljno informiran, ni uz svu razumnu pažnju i oprez nije mogao razumjeti spornu ugovornu odredbu i donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu koji sadrži takvu odredbu, isto kao što to ne može niti ovaj sud samo čitanjem odredbi Ugovora o kreditu.U tom smislu iskazuje i tužiteljica koja ističe kako joj prilikom realizacije kredita u banci nitko nije objasnio značenje valutne klauzule te posljedice koje mogu proizaći u odnosu na visinu njezine rate kredita.

13.4.Utvrdivši tako da sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva i imajući u vidu da ugovorne strane o istoj nisu pojedinačno pregovarale, sud je dalje ocjenjivao da li je propust informiranja tuženik učinio u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te jesu li sporne ugovorne odredbe dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Tuženik u postupku tvrdi da usluge i proizvode nudi pod zadanim uvjetima, što znači da je potrošačima nudio i mogućnost sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. I iako u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ni jedan pozitivni propis nije izričito propisivao obvezu davatelja kredita da u fazi oglašavanja informira potrošače o konkretnim činjenicama o kojima ovisi odluka o uzimanju kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u vidu mogućnosti procjene ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora, izostanak zakonske regulative u tom pogledu ne znači da tuženik nije imao obvezu postupati sukladno načelu svjesnosti i poštenja odnosno učiniti sve potrebno da u cijelosti informira potrošače ovdje tužiteljicu o svim bitnim elementima ugovora uključivo i o riziku ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka i za postojanje kojih rizika tuženik za razliku od tužitelja nedvojbeno zna, budući mu postojeći rizici kao financijskom stručnjaku nisu mogli ostati nepoznati. Takvo je osnovno načelo postupanja sudionika u zasnivanju obveznih odnosa propisano upravo zbog nemogućnosti zakonodavca da unaprijed propiše regulativu za sve životne situacije te upravo u tom smislu čl. 4. ZOO propisuje da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, a što je tuženik propustio iako je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebao voditi računa o interesima tužiteljice, kao nedvojbeno slabije strane u ugovornom odnosu. Činjenica da je Ugovor o kreditu sklopljen za potrebe kupnje osobnog automobila, dakle, rješavanja pitanja od svakodnevnog značaja te što u današnje vrijeme predstavlja potrebu svakog čovjeka, govori u prilog ocjeni suda da je već sama činjenica da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorene kamate, o kojima ovisi obveza tužitelja, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je time veći što tužitelj nedvojbeno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu smatra da je prihvatio opći valutni rizik te jer se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a pri tome je još i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika. I sama nerazumljivost odredbi kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak prema ocjeni suda je uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik koji nedvojbeno zna za rizik odabira švicarskog franka, rizik transparentno ne prezentira tužiteljici. Neravnoteža u pravima i obvezama koja proizlazi iz spornih ugovornih odredbi je pri tome značajna, što proizlazi iz nesporne činjenice o značajnom porastu tečaja švicarskog franka i posljedično tome značajnog porasta visine anuiteta po Ugovoru o kreditu. Logično je i životno da je tužitelj, polazeći od načela povjerenja prema tuženiku, prihvatio onaj kredit koji mu je tuženik ponudio, upravo Ugovor o kreditu, te je isključivo tužitelj, koja kredit otplaćuje u kunama kao valuti u kojoj nesporno zarađuje, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti ovisi glavnica i kamata koju otplaćuje, spornom ugovorom odredbom preuzela rizik promjene tečaja švicarskog franka. Kako je tuženik znao za rizik koji nosi švicarski franak, koju činjenicu tijekom postupka niti ne osporava, a nije na adekvatan način o istom informirao tužiteljicu kojoj su odredbe kojima je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka nedvojbeno bila nerazumljive poradi čega ista nije mogla donijeti informiranu odluku hoće li preuzeti rizik koji nose sporne ugovorne odrede ili neće, ocjena je suda da tuženik nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i pošteno te je kao posljedica tog propusta tuženika došlo do ugovaranja spornih odredbi koje su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

13.5.Temeljem utvrđenja da je odredba Ugovora o kreditu kojima je otplata glavnice odnosno anuiteta vezana uz valutu švicarskog franka tužiteljici kao prosječnom potrošaču bila nerazumljiva, a da je tuženik propustio prilikom sklapanja Ugovora o kreditu informirati tužitelja o rizicima vezanim uz odabranu valutnu klauzulu odnosno da tužitelju nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njezinu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih je tužiteljica mogla procijeniti ekonomske posljedice koje će za nju potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima (tuženik tijekom postupka niti tvrdi niti dokazuje da je postupio na opisani način) kakvo je postupanje sud ocijenio protivnim načelu savjesnosti i poštenja i koje je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, sud kao nedvojbeno utvrđuje da je odredba Ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita odnosno otplata anuiteta vezana za valutu švicarskog franka (toč. 6.1. Ugovora o kreditu) nepoštena i stoga ništetna te da je obvezu tužitelja za utuženog razdoblja trebalo obračunavati primjenom srednjeg tečaja CHF tečajne liste HNB važeće na dan korištenja kredita kao jedinog tečaja švicarskog franka koji je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljici bio poznat i određen. 14. Člankom 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (¨Narodne novine¨ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u nastavku: ZOO) propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

14.1.Ocjena je ovog suda da je tuženik od trenutka stjecanja, time trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih, pa je temeljem čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužan platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove i to određenog datuma, pa tužitelj ima pravo na iste kako je navedeno u izreci presude.

15.U odnosu na prigovor zastare potraživanja ocjena je ovog suda da postupak kolektivne zaštite prava potrošača predstavlja vjerovnikovu radnju poduzetu radi utvrđivanja i ostvarenja tražbine u smislu čl. 241. ZOO-a, to stoga što se radi o postupku koji je izričito reguliran odredbama Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 79/07, dalje u tekstu ZZP ) kao jedno od sredstava za zaštitu potrošača od konkretnih postupanja trgovaca, i to u postupku u kojem pojedinačni potrošač ne mora sudjelovati ali ima sva prava koja mu pripadaju kao potrošaču na kojeg se postupanje trgovca odnosi, dapače koji po tom istom zakonu ima pravo izravno zahtijevati ovrhu odluke donesenu u tom postupku, sukladno čl. 117 ZZP-a. Činjenica da potrošač može neovisno o postupku kolektivne zaštite poduzimati radnje protiv trgovca kao svog dužnika, ne pretpostavlja obvezu poduzimanja istih pored činjenice da je u tijeku kolektivni spor, dapače upravo je logično da ova kolektivna zaštita predstavlja primjerenije i ekonomičnije radnje vjerovnika radi ostvarenja tražbine od pojedinačne zaštite. Svakako, u smislu čl. 241. ZOO-a je dovoljna i jedna radnja vjerovnika pred sudom radi ostvarenja zaštite da bi zastara potraživanja bila prekinuta. Obzirom je postupak kolektivne zaštite pokrenut 2012., dakle prije proteka roka od pet godina za zastaru potraživanja, očito je daje istim prekinuta zastara, a obzirom se radi o postupku koji je pravomoćno okončan tek 14. lipnja 2018. kada je zastara počela iznova teći za potraživanja isplate po osnovi ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli. Tužba je podnesena 24.04.2023 te nije istekao zastarni rok od pet godina. Neovisno o navedenom, tužitelj u konkretnom slučaju tek u ovom postupku zahtjeva utvrđenje ništetnosti konkretnih odredbi ugovora o kreditu, pa je time a sukladno općim načelima obveznog prava odnosno na činjenicu da pravo na isticanje ništetnosti sukladno čl. 328. ZOO-a nikada ne prestaje, dok sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, čime pravo na tužitelja na isplatu potraživanja nije zastarjela.Isto je potvrđeno objavljenim pravnim shvaćanjem sa prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022.

16.Tužiteljica je u cijelosti uspjela u postupku pa sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP-a, ima pravo na nadoknadu troška nastalog uslijed zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno vrijednosti predmeta spora i vrijednosti jednog boda od 2,00 € i to kako slijedi: sastav tužbe u iznosu od 200,00€ (100 bodova -tbr. 7. t. 1. u vezi s tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj 138/23 dalje: OT), te zastupanja na ročištima 27.11.2023., 07.05.2024, 17.9.2024 i 31.01.2025 na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari u iznosu od po 200,00€ (100 bodova- tbr. 9. toč. 1. u vezi tbr. 42. OT-a), što daje ukupni trošak zastupanja u iznosu od 1000,00€, uz PDV od 25%, ukupno 1.250,00€. Ovome je potrebno pridodati trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu od 42,70 Eur-a, što ukupno iznosi 1.292,70 Eur-a.

16.1.O osnovi i visini zatezne kamate na dosuđeni trošak je odlučeno primjenom čl. 151.st.3. ZPP-a u vezi čl.29. ZOO-a.

Dubrovnik, 20. veljače 2025.

Sutkinja

Jadranka Klečak

Uputa o pravnom lijeku: 1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika