+

Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, R. Boškovića 18

Poslovni broj: P-64/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, u ime Republike Hrvatske, po sucu toga suda Ljubici Kovačević, u pravnoj stvari tužiteljice ĐK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zast. po pun. Josipu Pintariću odvj. iz Čakovca, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, OIB 14036333877, zast. po pun. Hrvoju Matiću odvj. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 29. siječnja 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika Josipa Pintarića odvj. iz Čakovca, te zamjenika punomoćnika tuženika Ivice Plavetića odvj. iz Čakovca, a dana 20. veljače 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 146-298/2007 od dana 16.11.2007.g., ovjerenog po javnom bilježniku Jasenki Crnčec, Čakovec, dana 19.11.2007.g., posl.br.: OV-21802/07, koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju ĐK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 778,27 EUR-a, zajedno sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 26.02.2018.g., pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, te od 01.01.2023. do 31.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 875,00 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje:

1.Tužiteljica je dana 30.1.2024. podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je sa tuženikom dana 16.11.2007. sklopila Ugovor o kreditu broj: 146-298/2007, koji je potvrđen od strane prisjednika pri javnom bilježniku Jasenki Crnčec, poslovni broj: OV-21802/07 od 19.11.2007. Navedenim ugovorom tuženik je tužiteljici kao korisnici kredita odobrio i stavio na raspolaganje stambeni kredit u iznosu od 107.100,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, po srednjem tečaju tuženika.

2. Ugovor o kreditu sastavljen je i pripremljen od strane tuženika, te je u čl. 8. ugovorena naknada u slučaju prijevremene otplate kredita koja nije određena niti fiksno, tj. u nominalnom iznosu niti u postotku. U predmetnom članku navodi se da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za Hypo Alpe-Adria Bank d.d. (prednik tuženika).

3. Tužiteljica je 26.2.2018. izvršila prijevremenu konačnu otplatu kredita, te je prema obavijesti tuženika bila dužna uplatiti iznos od sveukupno u iznosu od 26.198,39 eura, plativo u kunama po srednjem tečaju banke, na dan plaćanja, a u obavijesti je tuženik jasno naznačio kako naknada za prijevremeni povrat iznosi 778,27 eura, bez posebnog obrazloženja i bez pozivanja na Odluku i parametre na temelju kojih je određena takva izlazna naknada.

4. Izlazna naknada koju je tužiteljica platila je ništetna, jer nije određena, niti odrediva, sukladno čl. 269. i 270. Zakona o obveznim odnosima, u vezi čl. 322. ZOO. Isto tako tuženik izlaznu naknadu nije bio ovlašten naplatiti, niti temeljem odredbe čl. 1024. ZOO, jer nije pretrpio nikakvu štetu prijevremenom otplatom kredita. Prema sadržaju ugovora jasno je kako je tužiteljica potrošač, pa se imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača, recentna sudska praksa nacionalnih sudova i Europskog suda pravde. Tužiteljica se poziva na odredbe čl. 81.st.1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, na odredbu čl. 87.st.4. ZZP, te presudu od 30.travnja 2014. u predmetu broj: C-26/13 glede tumačenja čl.4.st.2. Direktive 93/13 EEZ.

5. Slijedom navedenog kako tužiteljica nije mogla pregovarati o predmetnoj odredbi, kao niti o bilo kojoj drugoj odredbi ugovora, te nije primila razumljive i potpune obavijesti na kojima se temelji izračun izlazne naknade predmetna ugovorna odredba je ništetna, tuženik se ima smatrati nepoštenim stjecateljem sukladno čl. 1115. ZOO i istu naknadu treba vratiti zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

6. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava navode tužiteljice o ništetnosti odredbe čl.8.st.2. Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Navodi da predmetna odredba nije protivna Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva. Tuženik se poziva na odredbu čl. 1024. ZOO kojom je propisano da tuženik ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita. Ističe da je Zakonom o potrošačkom kreditiranju propisano pravo banke da obračuna naknadu prilikom prijevremene otplate kredita. Tužiteljica je potvrdila da joj je ugovor o kreditu protumačen, da prihvaća prava i obveze kojim iz njega proističu, kao i pravne posljedice, te je vlastoručno potpisala i solemnizirala ugovor kod javnog bilježnika. Predmetni ugovor o kreditu nije tipski ugovor jer je sadržaj ugovora o kreditu nastao kao rezultat pregovora između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika kao banke. Ugovorne strane su sadržaj ugovora o kreditu prilagodile potrebama tužiteljice u pogledu iznosa na koji se kredit odobrava, namjene kredita, pregovarali su oko visine kamatne stope, o roku otplate, sredstvima osiguranja i konačni sadržaj ugovora o kreditu rezultat je potrebe tužiteljice i njezine kreditne sposobnosti. Tuženik ističe da se o odredbi o naknadi za prijevremenom otplatom kredita pregovaralo prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

7. Tuženik ističe kako trpi štetu koja se očituje u pogledu negativnih kamata koje tuženik plaća na novčana sredstva u trenutku prijevremene otplate kredita zato jer sredstva koja je primio tijekom prijevremene otplate kredita nije mogao dalje plasirati na tržište zbog prevelike likvidnosti, te je isti bio prisiljen oročiti kod City bank i Deutsche bank, te je na oročena sredstva navedenim bankama trebao plaćati negativnu kamatu.

8. Ujedno osporava status potrošača tužiteljice navodeći da ista po struci ekonomist te očito nije prosječni potrošač. Prigovara također zastari potraživanja.

9. U dokaznom postupku izvršen je uvid u kopiju zk. izvatka list 6-8 spisa, specifikacija uplate list 9-10, obavijest o prijevremenom zatvaranju od 5.2.2018. list 11- 12, pregled prometa za klijenta list 13-15, aneks ugovora o kreditu list 16-20, ugovor o kreditu broj 146/298/2007 list 21-28, novi zapisnik list 39-40, kreditni prijedlog list 41- 54, troškovi po navođenju tuženika list 63-67, izjavu svjedoka list 138-141.

10. Sud je u toku postupka saslušao tužiteljicu, dok odgovorna osoba tuženika nije saslušana, jer se, iako uredno pozvana, na ročište nije odazvala.

11. Sud nije proveo dokazni postupka saslušanjem svjedokinje EK od kojeg dokaznog prijedloga je tužiteljica na ročištu 29.1.2025. odustala.

12. Tužiteljica ĐK iskazala je da je sa prednikom tuženika sklopila ugovor o stambenom kreditu i koji je i iskoristila isključivo za rješavanje stambenog pitanja. Ugovor je identičan preslici na listovima 21-28 spisa. Člankom 8 rečenog ugovora utvrđeno da je ona kao korisnik kredita dužna platiti u slučaju prijevremene otplate naknadu kreditoru banci sukladno odluci o naknadama usluge Hypo Alpe Adria bank d.d. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu takva odluka joj nije uručena niti su kod ugovora razgovarali o tome kolika bi ev. ta naknada bila za slučaj prijevremene otplate. U to vrijeme, s obzirom na svoju stambenu i obiteljsku situaciju, nije razmišljala o prijevremenoj otplata, ali uslijed znatnog rasta tečaja valute CHF i promjenjive kamatne stope, mjesečni obrok joj je znatno rastao, te je uzela u drugoj banci kredit kojim je otplatila ostatak duga nakon provedene konverzije tuženiku. Na ime prijevremene naknade platila je naknadu i to isključivo u njihovom izračunu koji je dobila na posebnom papiriću te joj je rečeno da to mora zbog toga što ranije otplaćuje kredit, banci platiti. Kad ju se pitalo da li je bilo riječ o iznosu od 778,27 eura iskazala je da misli da je bilo riječ upravo o tom iznosu. Pri tome joj od strane djelatnika banke nije predočena niti odluka o naknadama niti pak joj je rečeno na koji način je formiran iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita. Kako je zbog uvjeta kredita i naglog rasta rate bila prisiljena ranije platiti kredit, tu naknadu je i platila. U vrijeme sklapanja ugovora ni o kakvim naknadama nije bilo riječ pa tako ni o izlaznoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Na tu odredbu kao ni na ostale odredbe ugovora nije mogla utjecati i ne zna na koji način je visina naknade određena, a htjela je izaći iz izuzetno nepovoljnog ugovornog odnosa. Banka ni na koji način nije bila oštećena i nisu postojali razlozi da se zatraži od nje plaćanje naknade. Na posebno pitanje koje je poslove radila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu iskazala je da je radila u jednoj tekstilnoj tvrtki kraće vrijeme, radila je poslove knjiženja i poslove u proizvodnji i prodaji. Iskazala je da posebno nije uočila odredbu čl. 8 o prijevremenoj otplati kredita a odluku o naknadama za usluge banke nije ni dobila niti je o njoj mogla pregovarati.

13. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, ocjenom svakog dokaza zasebno, te u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje ZPP) sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

14. Nakon provedenog dokaznog postupka sud među parničnim strankama nalazi činjenično nespornim:

- da je tužiteljica kao korisnik kredita dana 16.11.207. sa prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria bank sklopila Ugovor o kreditu broj: 146-298/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine,

- da je dana 19.11.2007. izvršena solemnizacija predmetnog ugovora kod prisjednika pri javnom bilježniku Jasenki Crnčec,

- da je čl. 8. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu određeno da u slučaju prijevremene, konačne ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria bank,

- da iz obavijesti o prijevremenom zatvaranju kredita proizlazi da je na dan 26.2.2018. ukupno dugovanje tužiteljice iznosilo 26.198,39 eura, a da je naknada za prijevremeni povrat iznosila 778,27 eura,

- da je temeljem citirane ugovorne odredbe tuženik tužiteljici zbog prijevremene otplate kredita obračunao i naplatio iznos od 778,27 eura.

15. Između stranaka je sporno da li je ugovaranjem i naplate naknade za prijevremeni povrat kredita od strane tužiteljice u iznosu od 778,27 eura tuženik povrijedio zakon na štetu tužiteljice, da li je tuženiku prijevremenom otplatom kredita nanesena šteta, u čemu se ona sastoji, da li ta povreda povlači ništetnost dijela ugovornih odredbi o pravu na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita, te da li tako ugovorena naknada predstavlja po svom sadržaju ugovornu kaznu.

16. Odredbom čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05 – dalje ZOO) kao mjerodavnog prava obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Prema st. 3. istog članka korisnik kredita u tom slučaju je dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, time da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, a kako je to propisano odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a.

17. Dakle, odredba čl. 1024. ZOO-a propisuje dužnost naknade štete samo ako je davatelj kredita pretrpio štetu zbog vraćanja kredita prije dospjelosti, time da kod prijevremene otplate kredita banka nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, iz čega slijedi zaključak da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamate (neostvarene kamate).

18. U konkretnom slučaju tuženik tvrdi da iznos koji je naplatio tužiteljici upravo odgovara iznosu štete koju je pretrpio zbog prijevremene otplate kredita sukladno čl. 1024. st. 3. ZOO-a, time da odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu pretpostavlja i unaprijed ugovoreni iznos naknade štete sukladno čl. 345. st. 3. ZOO-a. Obrazlažući visinu naplaćene naknade radi prijevremene konačne otplate kredita tuženik navodi da je ista obračunata sukladno važećoj Odluci o naknadama za usluge Addiko Bank d.d. Osim toga u Općim odredbama i to pod toč. 1. je definirano utvrđivanje visine naknade, pa je i po ovoj odredbi izračunata naknada za prijevremeno zatvaranje, time da naknada sadržava stvarne troškove koje je tuženik imao. Tuženik je tvrdio da je prijevremenom otplatom trpio štetu koja se sastoji od troškova likvidnosti, kao i administrativnih troškova.

19. Da bi tuženiku kao davatelju kredita pripadalo pravo na naknadu štete potrebno je da postoji uzročna veza između prijevremene otplate kredita od strane tužitelja kao korisnika kredita i nastale štete tuženiku kao davatelju kredita. Dakle, pretpostavka za primjenu pravila o ugovornoj odgovornosti za štetu (a u konkretnom slučaju povreda obveza iz ugovora se sastoji u prijevremenoj otplati kredita) je nastanak štete, odnosno ako dužnik povrijedi obvezu ispunjenja, a iz toga ne nastane vjerovniku nikakva šteta tada nema pravo na naknadu iste.

20. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpjele štete odnosno onih troškova koji bi mu kao vjerovniku nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi) ali se ta naknada ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela kamate, niti na troškove likvidnosti. Tuženik se poziva na troškove likvidnosti, odnosno negativne kamate koje je platio i koje dalje plaća inozemnim bankama na sredstva koja je zaprimio prilikom prijevremene otplate kredita odnosno troškovi likvidnosti predstavljaju štetu koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate kredita, a koja je tužitelju uz administrativne troškove uračunata u naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Troškovi likvidnosti koje tuženik navodi po stavu ovoga suda nisu osnov za tzv. izlaznu naknadu, na što upućuje i recentna sudska praksa (Odluka U-III-3231/2022). Ujedno shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu za prijevremeno ispunjenje obveze klijenta iz Ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, kao što je ovdje slučaj potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 101/17), a kojim zakonom se u pravni poredak RH prenijela Direktiva 2014/17 EU Europskog parlamenta Vijeća od 4.2.2014. o Ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene kredite, i o izmjeni Direktive 2008/48 EZ, 2013/36 CU i Uredbe EU broj: 1093/10. Iako se taj zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj s obzirom na dan sklapanja ugovora o kreditu evidentno je da su istim otklonjeni nedostatci do tada važećeg zakonskog uređenja, te je onemogućeno bankama da penaliziraju potrošače za prijevremeno ispunjenje ugovornih obveza. Banka bi imala pravo na naknadu troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova, ali ne i na naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik je nesporno naveo da postoje administrativni troškovi vezani uz prijevremenu otplatu kredita, međutim, iste nije specificirao na način da točno navede o kojim troškovima se radi i koliko koji administrativni trošak iznosi.

21. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju naknada za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamate koju je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja kredita (neostvarene kamate), a na koje prema odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO nema pravo. Stoga je odredba čl. 8. st. 3. predmetnog ugovora o kreditu suprotna prisilnim propisima kao i gore navedenom zakonu i odlukama radi čega sud smatra da je ista ništetna. Naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik je povrijedio zakon na štetu tužitelja koja povreda povlači ništetnost dijela predmetne ugovorne odredbe , a ugovor može opstati bez iste koja očito nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. 22. Iz predmetnog postupka proizlazi da je tužiteljica sklopila ugovor kao fizička osoba za namjenu kupnje obiteljske kuće kao stambeni kredit za sebe i svoju obitelj. Što se tiče navoda da tužiteljica nije potrošač iz razloga jer je po zanimanju ekonomist, razvidno je iz njezinog iskaza da je to točno, ali da je radila na poslovima knjiženja, u proizvodnji, marketingu, a svakako se nije bavila kreditiranjem i valutama. Stoga sud smatra da je tužiteljica doista potrošač, sklopila je ugovor koji je sačinjen kao tipični potrošački stambeni ugovor. Samim time što je tuženik s njom sklopio i aneks ugovora o konverziji, i on joj je priznao status potrošača jer je rečeni aneks o konverziji sklopljen na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Slijedom rečenog je prigovor tuženika da tužiteljica nije "tipični potrošač" odbijen kao neosnovan.

23. Prigovor zastare je neosnovan budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO od pet godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Međutim građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, korigirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

24. Prema odredbi čl. 232. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora. Nesporna je činjenica da je tuženik temeljem ništetne ugovorne odredbe primio od tuženika iznos od 778,27 eura, to je isti taj iznos dužan vratiti tužiteljici. U smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan tužiteljici platiti i zatezne kamate od dana stjecanja, od 28.2.2018. Odluka o kamatama temelji se na čl. 29. st. 1. i 2. ZOO/05 s obzirom da se tuženik smatra nepoštenim stjecateljem jer je on kao financijska institucija morao znati da je naknada za prijevremenu otplatu kredita nadoknađivanjem dijela kamate koju je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja ugovora radi čega je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

25. Stoga je odlučeno kao u izreci.

26. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP- a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/2023, dalje Tarife), sastav podneska od 19.4.2024. (Tbr. 8/1 Tarife) u iznosu od 150,00 eura, zastupanje na ročištu dana 16.12.2024. u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 9/1), zastupanje na ročištu dana 29.1.2025. u iznosu od 150,00 eura, (Tbr. 9/1), zastupanje na ročištu za objavu presude (Tbr.9/3) u iznosu od 100,00 eura, pripadajući PDV od 25% u iznosu od 175,00 eura. Tužiteljici nije priznata sudska pristojba na tužbu i presudu, s obzirom da je tužiteljica oslobođena od plaćanja pristojbi. S obzirom na navedeno tuženik je dužan tužiteljici nadoknaditi ukupne troškove u iznosu od 875,00 eura.

U Čakovcu, 20. veljače 2025.

Sutkinja:

Ljubica Kovačević

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana po primitku presude, nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda pismeno u 3 primjerka.

O tome obavijest:

1. tužiteljica po pun.

2. tuženik po pun.