Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1557/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Gordani Grubešić, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci od 15. listopada 2024., poslovni broj: P-285/2024-3, u sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2025.,

p r e s u d i o  i r i j e š i o  j e

I. Djelomično se prihvaća i djelomično odbija žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Rijeci od 15. listopada 2024., poslovni broj: P-285/2024-3:

- potvrđuje pod toč. I. i pod toč. III. izreke

- potvrđuje pod toč. II. izreke u dijelu kojim se nalaže tuženici na ime nepripadno plaćenog iznosa zbog valutne klauzule isplatiti tužiteljici iznos pozitivne tečajne razlike od 697,09 EUR sa zateznim kamatama

- preinačuje pod toč. II. izreke u dijelu kojim se nalaže tuženici na ime nepripadno plaćenog iznosa zbog promjene kamatne stope isplatiti tužiteljici iznos od 218,04 EUR sa zateznim kamatama te se ovaj dio zahtjeva tužiteljice odbija kao neosnovan

- potvrđuje u odluci o troškovima u toč. IV. izreke za iznos od 952,75 EUR sa zateznom kamatom

- preinačuje u odluci o troškovima u toč. IV. izreke i odbija zahtjev tužiteljice za naknadom troška u iznosu od 887,50 EUR sa zateznom kamatom kao neosnovan.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u toč. I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 628-50-3725414 od 13. listopada 2006., solemniziranog po Javnom bilježniku, Broj: OU-759/06 dana 25. listopada 2006., sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tužene kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovornog odnosa promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke, kao i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu i osiguranje kredita (ulazna naknada), sa svim izmjenama i dopunama tih ugovornih odredbi koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine Banke. Pored toga, toč. II. izreke naloženo je tuženici da tužiteljici na ime nepripadno plaćenog iznosa zbog promijenjene kamatne stope i valutne klauzule isplati iznos od 915,13 EUR odnosno 6.895,35 kn sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u toj točki izreke mjesečno specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća do isplate, dok je pod toč. III. na ime plaćene nepripadajuće ulazne naknade za obradu kredita tuženici naloženo isplatiti tužiteljici 3,30 % visine kredita što čini iznos od 211,47 EUR odnosno 1.593,33 kn sa zateznom kamatom tekućom od 31. listopada 2006. do isplate. Konačno, toč. IV. izreke tuženici je naloženo da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.840,25 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja odluke pa do isplate.

2. Pravovremenom žalbom tuženica pobija navedenu presudu iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1 . toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. , 70/19. i 80/22– dalje: ZPP), s prijedlogom da sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te odredi da joj je tužiteljica obvezna naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zateznu kamatu tekuću od dana presuđenja do isplate, odnosno podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica ističe da su žalbeni navodi neopravdani i na zakonu neosnovani uz prijedlog ovom sudu da presudu potvrdi, a tuženicu obveže na naknadu troška.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana, a djelomično neosnovana.

5. Obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženica kao kreditor dana 13. listopada 2006. sklopili ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, kojim je tuženica odobrila tužiteljici kredit u iznosu od 10.417,09 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 60 mjeseci, sa promjenjivom kamatom prema odluci banke o kreditiranju građana, koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,20% i da je u čl. 3. ugovorena obveza korisnice kredita na plaćanje jednokratne naknade od 3,30 % iznosa kredita. Sud je utvrdio i da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice za CHF važećim na dan plaćanja i da je tužiteljica predmetnu obvezu otplatila. Sud prvog stupnja nadalje obrazlaže da je u sporu po kolektivnoj tužbi za zaštitu prava Udruge potrošač protiv osam banaka (između ostalih i tuženice) u pogledu ugovorene promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama na način da je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, a da se prije zaključenja nije pojedinačno pregovaralo o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Sud ističe i da je povodom iste kolektivne tužbe u pogledu ugovaranja valutne klauzule u CHF po odluci banke presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženica u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prije zaključenja ugovora nije u cijelosti informirala potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Vezano uz izneseno sud je nadalje ocijenio i da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju i na način kako je to utvrđeno u postupku povodom kolektivne tužbe, odnosno da su predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i tečaju u CHF-u ništetne sukladno čl. 81., čl. 82. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03. – dalje: ZZP/03) i da se u konkretnoj pravnoj stvari tužiteljica osnovano poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora. Pored toga, sud ocjenjuje da je prigovor zastare tuženice neosnovan obrazlažući da zastara utuženog potraživanja počinje teći od dana kada je pravomoćno odlučeno povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a to je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., odnosno u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Kako je tužitelj podnio tužbu 10. listopada 2022. ocjenjuje da je tužba podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina koji se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari, obzirom da je tužbeni zahtjev postavljen radi stjecanja bez osnove, pa neosnovanim ocjenjuje prigovor zastare tuženika.

6. Pored toga, prvostupanjski sud je i dio zahtjeva koji se odnosi na ulaznu naknadu za obradu kredita iz čl. 3. Ugovora ocijenio osnovanim, utvrđujući da se radi o ništetnoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je tužiteljici nametnuta od strane tuženice, zbog čega je nepoštena.

7. Tijekom postupka sud je iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke Dijane Tomljanović-Butković, utvrdio da je tužiteljica po predmetnom Ugovoru o kreditu platila veći iznos radi razlika anuiteta zbog promjene kamatnih stopa i promjene tečaja tijekom otplate kredita, pri čemu razlika anuiteta radi promjene kamatnih stopa iznosi 218,04 EUR, dok razlika obveza radi promjene tečaja ukupno iznosi 697,09 EUR, a da je naknada za obradu kredita plaćena u iznosu od 211,47 EUR.

8. Slijedom prikazanih utvrđenja sud zaključuje da su ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci banke te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu i osiguranje kredita pa prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, primjenom čl. 1111. ZOO-a obvezuje tuženicu da tužiteljici radi promjene tečaja i preplaćene kamate isplati iznos od 915,13 EUR, kao i iznos od 211,47 EUR na ime ulazne naknade za obradu kredita.

9. U žalbi tuženica ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a navodeći da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer nema razloga o odlučnim činjenicama ili o istima postoji proturječnost. Pored toga, ističe da je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario njene navode da su sporne odredbe o kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i jednokratnoj ulaznoj naknadi bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Ističe da je tužiteljica po vlastitom izboru, nakon što je upoznata sa svim okolnostima valute CHF, samostalno odabrala istu. Osim toga, navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ističe i da je ugovor ispunjen, da tužiteljica nikada nije prigovarala visini anuiteta niti koristila pravo da raskine ugovor, a tijekom postupka nije utvrđivano jesu li sporne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da je pobijana presuda posljedica pogrešne primjene odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača jer prvostupanjski sud pogrešno smatra da je ništetnost konkretnih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite, pri čemu su zanemarene okolnosti konkretnog slučaja, čime se postavlja pitanje uloge suda u tzv. individualnim parnicama. Također, ističe da nisu pravilno primijenjene odredbe čl. 96. st. 1. i čl. 99. ZZP/07. Tuženica posebno ističe da je zastarni rok za restitucijske zahtjeve s osnova promjenjive kamatne stope počeo teći dana 13. lipnja 2014., a na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, pa obzirom je tužitelj podnio tužbu 07. listopada 2022. smatra da je protekao opći zastarni rok i da je sud pogrešno zaključio da prigovor zastare nije osnovan u odnosu na pretplatu s osnova promjenjive kamatne stope.

10. Ispitujući presudu o glavnoj stvari u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su obrazložene jasnim i detaljnim razlozima, a koji imaju uporište u stanju u spisu i presuda nema nedostataka radi kojih se ne može ispitati njezina zakonitost, a nije počinjena niti i jedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

11. Polazeći najprije od utvrđenog činjeničnog stanja koje pravilnim prihvaća i ovaj sud, obzirom je rezultat temeljite analize i ocjene dokaza kako to nalaže čl. 8. ZPP-a, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovornog odnosa promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke, kao i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu i osiguranje kredita (ulazna naknada). Žalbene tvrdnje u kojima tuženica smatra da ne postoje razlozi ništetnosti jer je ugovor ispunjen nisu osnovani jer to što je kredit otplaćen ne znači da je iz tog razloga otpalo pravo potrošača zahtijevati utvrđenje ništetnosti, a niti da je uzrok ništetnosti u tom slučaju manjeg značenja.

12. Kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o načinu promjenjivosti kamatne stope i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da je predmetnim Ugovorom o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, a da i tužiteljica u iskazu potvrđuje da nije bila obaviještena o načinu promjene kamatne stope i tečajnom riziku koji je vezan uz valutu CHF, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne.

13. Imajući u vidu dosljedan iskaz tužiteljice koja tvrdi da se nije pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu i da je kredit čija otplata je vezana uz valutu CHF prihvatila jer joj se činio najpovoljnijim, pravilno je prvostupanjski sud na temelju iskaza tužiteljice i priložene dokumentacije zaključio da se u konkretnom slučaju nije pregovaralo niti o ugovornoj odredbi o ulaznoj naknadi predmetnog Ugovora o kreditu, jer se radilo o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom od strane tuženice, koji tužiteljica nije mogla mijenjati.

14. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe o načinu ispunjenja kreditne obveze uz valutnu klauzulu, radi promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio u vrijeme plasiranja kredita, preplatila tuženici iznos od 697,09 EUR i da je temeljem ništetne odredbe o ulaznoj naknadi za obradu kredita platila 3,30 % visine kredita što čini iznos od 211,47 EUR prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici navedene iznose sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude koja teče od izvršenih uplata do isplate primjenom čl. 1115. ZOO-a, obzirom se tuženica koja je stekla navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je unijela u sadržaj ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

15. Međutim, osnovano tuženica ukazuje da ju je sud nezakonito obvezao na isplatu preplaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope koji dio potraživanja je u zastari. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215. st.1. ZOO-a. Visoki trgovački sud RH donio je pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tuženice između ostalog i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o ništetnosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu, kakav je bio predmetni ugovor o kreditu, a koja presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. U to smislu se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužiteljici pravo na zahtjev za isplatu teče od tog datuma, pa kako je zahtjev za isplatu prema tuženici postavila u tužbi podnesenoj dana 10. listopada 2022. to proizlazi da je njen zahtjev za isplatu preplate zbog promjene tečaja podnesen unutar zastarnog roka od 5 godina.

16. Međutim, imajući u vidu da je presuda u kolektivnom sporu vezano uz nedopuštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a da je tužiteljica zahtjev za isplatu prema tuženici postavila u tužbi podnesenoj 10. listopada 2022. to proizlazi da je njen zahtjev za isplatu podnesen nakon proteka zastarnog roka od 5 godina za podnošenje tužbe na isplatu.

17. Slijedom svega iznijetog ovaj je sud djelomično odbio žalbu tuženice te je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. I. i III. izreke presude te u dijelu toč. II. izreke kojim se nalaže tuženici na ime nepripadno plaćenog iznosa zbog promijenjene valutne klauzule isplatiti tužiteljici iznos pozitivne tečajne razlike od 697,09 EUR sa zateznim kamatama, dok je djelomično prihvatio žalbu tuženice i primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačio presudu pod toč. II. izreke u dijelu kojim se nalaže tuženici na ime nepripadno plaćenog iznosa zbog promijenjene kamatne stope isplatiti tužiteljici iznos pozitivne tečajne razlike od 218,04 EUR sa zateznim kamatama i zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbio.

18. Kako je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu, to je o troškovima postupka odlučio primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a. Uspjeh tužiteljice u ovom postupku je, uzimajući u obzir i visinu i osnovu zahtjeva, 90,33 %, a tuženice 9,67 %, pa ovaj sud nalazi da je tuženik obvezan nadoknadi tužiteljici troškove koje je imala u cijelosti, budući nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi (čl.154.st.5. ZPP-a).

19. Osnovani parnični troškovi tužiteljice odnose se na trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23. dalje OT) i to za sastav tužbe po Tbr. 7/1 OT, sastava podneska od 06. prosinca 2022. po Tbr. 8/1 OT te zastupanja na ročištima od 03. svibnja 2023. i 28. ožujka 2024. po tbr. 9/1 OT u iznosima od po 150,00 EUR sastava podneska od 25. ožujka 2023. po Tbr.8/4 OT u iznosu od 37,50 EUR i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po 9/5 OT u iznosima od po 75,00 EUR odnosno ukupno 712,50 EUR. Ovako dobivenom iznosu sud je pribrojio trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 40,25 EUR i trošak vještačenja u iznosu od 200,00 EUR na koji način je dobiven iznos od 952,75 EUR. Sud u smislu čl.155.st.1. ZPP-a nije ocijenio potrebnim trošak sastava podneska kojim tužiteljica dostavlja dokumentaciju u spis budući je to trebala učiniti već uz tužbu, dok je trošak sastava podneska od 25. srpnja 2023. priznat po Tbr. 8/4 OT budući njime po pozivu suda samo iskazuje suglasnost na nalaz i mišljenje vještaka i usklađuje svoj zahtjev sa njim, kojom prilikom ne daje bilo kakvo obrazloženje, zbog čega ovdje ne možemo govoriti o obrazloženom podnesku. Isto tako, trošak ročišta na kojem je objavljena presuda priznata je u visini od 37,50 EUR.

20. Slijedom iznijetog na temelju čl. 380. toč. 3. ZPP-a djelomično je preinačena odluka o troškovima postupka na način da je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka odbijen za iznos od 887,50 EUR, dok je u odnosu na dosuđenu naknadu troškova parničnog postupka od 952,75 EUR, žalba tuženice na temelju čl. 380. toč 2. ZPP-a odbijena i potvrđena je prvostupanjska odluka.

21. Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 155. st. 1. ZPP-a, obzirom je trošak sastava odgovora na žalbu ocijenio nepotrebnim za dovršetak postupka.

22. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupa odbijen je obzirom sud u smislu čl.164. st. 1. i 2. ZPP-a o naknadi troškova odlučuje isključivo na određen zahtjev stranke.

U Varaždinu 20. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun