REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Č 5

Poslovni broj: Us I-2020/2023-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Zec, uz sudjelovanje zapisničarke Snježane Vukašinović, u upravnom sporu tužiteljice ČNP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa opunomoćenica Lara Denona, odvjetnica u Rijeci, Dolac 9/II, protiv tuženika Ministarstva financija, OIB: 18683136487, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreza na promet nekretnina, 20. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-410-20/22- 01/108, URBROJ: 513-04-23-2 od 7. lipnja 2023. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispostave Opatija KLASA: UP/I-410- 20/2021-001/00393, URBROJ: 513-007-08-02-2021-0005 od 28. listopada 2021.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispostave Opatija KLASA: UP/I-410-20/2021-001/00393, URBROJ: 513-007-08-02- 2021-0005 od 28. listopada 2021. tužiteljici je utvrđena osnovica poreza na promet nekretnina u iznosu od 1.574.179,75 kuna te je utvrđena obveza plaćanja poreza na promet nekretnina po stopi od 3% u iznosu od 47.225,39 kuna.

2. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/II-410-20/22-01/108, URBROJ: 513-04-23- 2 od 7. lipnja 2023. odbio žalbu tužiteljice podnesenu protiv ranije citiranog prvostupanjskog rješenja kao neosnovanu.

3. Tužiteljica je ovom sudu pravodobno podnijela tužbu kojom osporava zakonitost rješenja tuženika te u bitnome navodi da osnovicu za utvrđenje vrijednosti nekretnine na temelju koje se utvrđuje visina poreza čini tržišna vrijednost nekretnine, da tržišna vrijednost nekretnine, kako se na više mjesta u mišljenjima porezne uprave navodi, podrazumijeva cijenu nekretnine koja se postiže ili se može postići u trenutku nastanka porezne obveze. Prema navodima pobijanog rješenja da slijedi da je tužiteljica u pravu kada tvrdi da okolnost što na nekretninama postoji upisano pravo služnosti – doživotnog stanovanja, bitno utječe na tržišnu vrijednost. Kako to i sam tuženik navodi, da je darovatelj slučajno odlučio prodati te nekretnine, a ne ih darovati, tada bi on, zbog činjenice što na nekretninama postoji teret, za te nekretnine primio manje novaca nego prodavatelj iste ili slične takve nekretnine, ali neopterećene. To da znači točno ono što je tužiteljica tvrdila u žalbi – da tržišna vrijednost nekretnina koje je stekla ne može biti utvrđena usporedbom s drugim sličnim nekretninama koje su prodane u približno isto vrijeme jer bi notorno trebalo biti da se nekretnine na kojima je upisan teret doživotnog stanovanja ne prodaju ili vrlo teško prodaju, a ukoliko se takva procjena i izvršila, na vrijednost nekretnina da je trebalo primijeniti dodatni faktor umanjenja zbog okolnosti postojanja osobne služnosti tj. tereta koji je upisan na nekretnini. Ukazuje i da je u vrijeme stjecanja bio na snazi i Pravilnik o metodama procjene vrijednosti nekretnina (“Narodne novine” broj: 105/15) te citira čl. 12. istog. Vidljivo je stoga, da prvostupanjsko tijelo nije na pravilan način i utvrđenjem svih bitnih činjenica utvrdilo tržišnu vrijednost nekretnina koje su bile predmet stjecanja te da je rješenje tuženika u osnovi nerazumljivo te pogrešno jer dijelom potvrđuju žalbene navode, dok istovremeno žalbu tužiteljice odbija te stoga tužiteljica predlaže da se poništi rješenje tuženika, kao i prvostupanjsko rješenje.

4. U odgovoru na tužbu tuženik je ostao kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja te je predložio da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan. Ujedeno je zatražena naknada troškova upravnog spora.

5. U sporu je provedena rasprava na ročištu održanom 19. veljače 2025. u prisutnosti opunomoćenice tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je strankama, u smislu odredbe čl. 6. st. 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24, dalje: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

6. Opunomoćenica tužiteljice je na ročištu ustrajala kod navoda tužbe te posebno istaknula da su pobijana rješenja kontradiktorna s obzirom da se istovremeno tvrdi da činjenica što je nekretnina opterećena pravom služnosti ne utječe na vrijednost nekretnine kao i u nastavku da to znači da će prodavatelj u tom slučaju primiti manje novca nego prodavatelj neopterećene nekretnine, što znači da taj teret itekako utječe na vrijednost nekretnine. Ukazala je i da je u Ugovoru naznačena vrijednost nekretnine, a rješenja ne sadrže razlog zbog kojih ta vrijednost nije prihvaćena nego je osnovica utvrđivana procjenom unatoč odredbi čl. 9. st. 2. ZPPN-a, prema kojoj se osnovica poreza u pravilu utvrđuje iz isprave o stjecanju. Tužiteljica smatra i da je u skladu s odredbom čl. 9. st. 4. ZPPN-a tuženik ovlašten procjenom utvrđivati vrijednost samo u slučaju plaćanja naknade tj. kupoprodaje jer taj čl. i definira što se smatra naknadom, a to je ono što je stjecatelj platio ili dao, što nije slučaj tužiteljice. I nadalje je osporila pravilnost procjene jer, bez obzira što je uzet u obzir najmanji podatak o ostvarenoj kupoprodajnoj cijeni, to nije primjenjivo kod ugovora o darovanju s uspostavom prava služnosti pa je očito da nije uzeta u obzir tržišna vrijednost slične nekretnine niti je očekivano da bi tuženik raspolagao s podacima o sličnim nekretnina odnosno nekretninama opterećenim teretom služnosti pa je u ovom slučaju trebalo vrijednost, ukoliko iz nekog razloga koji je trebao biti naveden, nije prihvaćena vrijednost iz Ugovora, utvrditi vještačenjem sukladno čl. 10. ZPPN-a.

7. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika te dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora. Sud je odbio u sporu provesti dokaz vještačenjem, ocijenivši taj dokazni prijedlog suvišnim za rješavanje ovog spora kraj činjenica koje su u ovom sporu nesporne te činjenica koje su utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog postupka i ovog upravnog spora, a što će se u nastavku obrazložiti.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Odredbom čl. 4. st. 1. Zakona o porezu na promet nekretnina ("Narodne novine" broj: 115/16, 106/18, dalje: ZPPN) propisano je da je promet nekretnina svako stjecanje vlasništva nekretnine u Republici Hrvatskoj (u daljnjem tekstu: stjecanje nekretnine) (toč. 1.). Stjecanjem nekretnine smatra se kupoprodaja, zamjena, nasljeđivanje, darovanje, unošenje i izuzimanje nekretnina iz trgovačkoga društva, stjecanje dosjelošću, stjecanje nekretnina u postupku likvidacije ili stečaja, stjecanje na temelju odluka suda ili drugoga tijela, stjecanje temeljem zakona te ostali načini stjecanja nekretnina od drugih osoba (toč. 2.).

10. Sukladno odredbi čl. 7. st. 2. ZPPN-a obveznik poreza na promet nekretnina pri darovanju ili drugom stjecanju nekretnina bez naknade je daroprimatelj ili druga osoba koja je stekla nekretninu bez naknade.

11. Iz odredbe čl. 9. Zakona o porezu na promet nekretnina proizlazi kako je osnovica poreza na promet nekretnina tržišna vrijednost nekretnine u trenutku nastanka porezne obveze (st. 1.). Ministarstvo financija, Porezna uprava (u daljnjem tekstu: Porezna uprava) utvrđuje osnovicu poreza na promet nekretnina kao tržišnu vrijednost nekretnine, u pravilu, iz isprave o stjecanju ako je ukupan iznos naknade koju daje ili isplaćuje stjecatelj približno jednak cijenama koje se postižu ili se mogu postići na tržištu (st. 2.). Ukupnim iznosom naknade smatra se sve ono što stjecatelj ili druga osoba za stjecatelja da ili plati za stjecanje nekretnine, kao što je isplata u novcu, ustupljene druge nekretnine, stvari ili prava, preuzeti dugovi bivšeg vlasnika i drugo (st. 3.). Porezna uprava je ovlaštena procjenom utvrditi tržišnu vrijednost nekretnine ako je ukupan iznos naknade iz st. 2. i 3. ovoga čl. manji od cijena koje se postižu ili se mogu postići na tržištu u trenutku nastanka porezne obveze (st. 4.). Procjenu tržišne vrijednosti nekretnine iz st. 4. ovoga čl. utvrđuje službenik Porezne uprave na temelju usporednih podataka o kretanju tržišnih vrijednosti sličnih nekretnina s približno istog područja u približno isto vrijeme (st. 5.).

12. Odredbom čl. 16. st. 1. ZPPN-a, propisano je kako porezna obveza nastaje u trenutku sklapanja ugovora ili drugoga pravnog posla kojim se stječe nekretnina.

13. Uvidom u spis upravnog postupka utvrđeno je kako je 16. veljače 2021. sklopljen Ugovor o darovanju i uspostavi osobne služnosti doživotnog stanovanja (habitatio), kojim je ČN iz [adresa] darovao GNP iz [adresa] i GN iz [adresa] predmetnu nekretninu svakoj u ½ dijela, a kao vrijednost nekretnine naveden je iznos od 600.000,00 kn.

14. Porezna osnovica je utvrđena procjenom Porezne uprave uz primjenu usporednih podataka o čemu je sastavljen Zapisnik o procjeni tržišne vrijednosti nekretnine od 8. listopada 2021.

15. Prilikom procjene tržišne vrijednosti predmetne nekretnine, porezno tijelo je izvršilo uvid u podatke informacijskog sustava porezne uprave o prosječnoj tržišnoj cijeni istih ili sličnih nekretnina na približno istom području u približno isto vrijeme na slobodnom tržištu te je tom prilikom izvršivši uvid u usporedne podatke koristilo nižu vrijednost metra kvadratnog, kako je to navedeno u obrazloženju prvostupanjskog rješenja i u Zapisniku o procjeni od 8. listopada 2021. te je time utvrđena vrijednost predmetne nekretnine u najnižem iznosu koji proizlazi iz usporednih podataka, a s obzirom na upisano pravo osobne služnosti – habitacije na nekretnini.

16. Cijeneći ukupnost činjenica utvrđenih na temelju dokumentacije koja prileži spisu predmeta upravnog postupka, sud je primjenom prethodno citiranih odredbi ZPPN-a u sporu utvrdio da je u predmetnom slučaju porezno tijelo pravilno u postupku utvrdilo tržišnu vrijednost nekretnine koju je tužiteljica stekla, budući da je ista utvrđena procjenom poreznog tijela koja je izvršena u skladu s odredbama čl. 9. ZPPN-a. Naime, iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je procjena tržišne vrijednosti stečene nekretnine izvršena metodom usporedbe, odnosno primjenom usporednih podataka o cijenama istovrsnih nekretnina koje se nalazi u istoj katastarskoj općini, odnosno na približno istoj lokaciji. Pri tome valja reći kako se odredba čl. 9. st. 4. ZPPN- a primjenjuje ne samo u slučaju kupoprodaje, odnosno stjecanja nekretnine uz plaćanje naknade, već i u slučaju stjecanja nekretnine darovanjem (osim u slučaju poreznog oslobođenja propisanog odredbom čl. 15. ZPPN-a). Porezno tijelo je pri tome ne samo ovlašteno, već i dužno izvršiti procjenu na temelju usporednih podataka o kretanju tržišnih vrijednosti sličnih nekretnina s približno istog područja stečenih u približno isto vrijeme. Pri tome je u konkretnom slučaju iz Zapisnika o procjeni tržišne vrijednosti vidljivo da je porezno tijelo razmotrilo primjedbu tužiteljice bi se u procjenu vrijednosti nekretnine trebala uzeti u obzir služnost doživotnog stanovanja te isto primijeniti kao dodatni faktor umanjenja, istu primjedbu prihvatilo te slijedom navedenog izvršilo umanjenje porezne osnovice prema nižem usporednom podatku, slijedom čega sud prigovor tužiteljice ocjenjuje neosnovanim.

17. Činjenica pak da je tuženik pogrešno u obrazloženju rješenja naveo kako upisano pravo služnosti ne utječe na umanjenje vrijednosti opterećene nekretnine, s obzirom na ranije navedeno, kao i odredbu čl. 116. st. 2. ZUS-a, prema kojoj odredbi će sud odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i kada utvrdi da je u postupku koji je prethodio donošenju pojedinačne odluke bilo nedostataka, ali nisu utjecali na rješavanje predmeta postupka te ako utvrdi da je pojedinačna odluka zasnovana na zakonu, ali zbog drugih razloga od onih navedenih u odluci, pobijano rješenje tuženika, kao niti njime potvrđeno prvostupanjsko rješenja, ne čini nezakonitim.

18. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev te odlučiti kao pod toč. I. izreke ove presude.

19. Odluka o troškovima ovog upravnog spora (točka II. Izreke ove presude) temelji se na odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove, slijedom čega je, s obzirom da je tužiteljica izgubila spor, postavljeni zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova spora valjalo odbiti.

U Rijeci 20. veljače 2025.

Sutkinja

Dubravka Zec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- opunomoćenici Lari Denona, odvjetnici u Rijeci, Dolac 9/II

- Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5