Republika Hrvatska

Trgovački sud u Rijeci

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: P-460/2023-84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Tamari Jugo Smoljanović, u parničnom predmetu tužitelja HRVATSKE ŠUME d.o.o. Zagreb, Ulica kneza Branimira 1, OIB: 69693144506, kojeg zastupa punomoćnik Nikola Berović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o. Zagreb, Žrtava fašizma 6/III protiv tuženika KRULA d.o.o. Zagreb, Rudeška cesta 142, OIB: 37107711622, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Žakula, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kutleša & Žakula j.t.d. Zagreb, Ulica Crvenog križa 18, radi stjecanja bez osnove, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 22. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, objavljene 20. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

" Nalaže se tuženiku KRULA d.o.o. Zagreb, Rudeška cesta 142, OIB: 37107711622 isplatiti tužitelju HRVATSKE ŠUME d.o.o. u Zagreb, Ulica kneza Branimira, OIB: 69693144506 iznos od 440.639,72 EUR na ime stjecanja bez osnove, s kamatama na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 55.079,97 EUR od 15. prosinca 2018. do isplate,

- na iznos od 55.079,97 EUR od 15. siječnja 2019. do isplate,

- na iznos od 55.079,97 EUR od 15. veljače 2019. do isplate,

- na iznos od 55.079,97 EUR od 15. ožujka 2019. do isplate,

- na iznos od 55.079,97 EUR od 15. travnja 2019. do isplate,

- na iznos od 55.079,97 EUR od 15. svibnja 2019. do isplate,

- na iznos od 55.079,97 EUR od 15. lipnja 2019. do isplate,

- na iznos od 55.079,97 EUR od 15. srpnja 2019. do isplate,

te isplatiti tužitelju mjesečnu naknadu za korištenje nekretnina koja dospijeva petnaestog dana u mjesecu za tekući mjesec u iznosu od 55.079,97 EUR zajedno s zakonskim zateznim kamatama tekućim od petnaestog dana u mjesecu za tekući mjesec, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena pa do isplate, za svaki pojedini mjesec do predaje u posjed predmetnih nekretnina tužitelju."

r i j e š i o  j e

I. Ne dopušta se te se odbacuje kao nedopuštena preinaka tužbe na način kako ju je tužitelj preinačio u podnesku zaprimljenom kod suda 11. rujna 2024. budući da je tužitelj tužbu preinačio nakon zaključenja prethodnog postupka (11. rujna 2019.), odnosno suprotno odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a.

II. Nalaže se tužitelju platiti tuženiku iznos od 161.351,29 EUR na ime prouzročenog parničnog troška zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 20. veljače 2025. (dana donošenja presude) do isplate po stopi od 6,15% godišnje do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja uvećano za tri postotna poena u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 157.679,71 EUR kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 21. prosinca 2018. podnio tužbu pred ovim sudom protiv tuženika radi iseljenja i predaje u posjed poslovnih prostora. Obrazlaže da se sukladno odredbi čl. 3. st. 1. Ugovora o zakupu poslovnog prostora tuženik obvezao tužitelju plaćati mjesečnu zakupninu za predmet zakupa u ukupnom iznosu od 18.026,15 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan ispostavljanja računa. Tuženik je na dan 21. veljače 2018. na ime dospjele zakupnine dugovao tužitelju ukupan iznos od 466.055,39 kuna. Iz tog razloga tužitelj je tuženiku 21. veljače 2018. uputio pisanu opomenu kojom ga poziva na plaćanje duga, no budući da tuženik nije ispunio obvezu plaćanja zakupnine ni po proteku roka od 30 dana, tužitelj je sukladno odredbi čl. 16. st. 1. t. 2. Ugovora o zakupu poslovnog prostora 27. ožujka 2018. uputio tuženiku pisanu izjavu kojom otkazuje Ugovor zbog neispunjenja obveza plaćanja zakupnine. Otkazni rok, koji je odredbom čl. 16. st. 2. Ugovora određen u trajanju od šezdeset dana od primitka izjave o otkazu istekao je 28. svibnja 2018. Stoga tuženik istekom otkaznog roka više nema valjanu pravnu osnovu za korištenje predmetnih poslovnih prostora pa tužitelj predlaže da sud temeljem čl. 20. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora i čl. 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima prihvati tužbeni zahtjev.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan. Ističe da je točno da su tužitelj kao zakupodavac i tuženik kao zakupnik 14. travnja 2014. sklopili Ugovor o zakupu poslovnog prostora, koji su stranke suglasno izmijenile odnosno dopunile, i to Sporazumom od 29. prosinca 2014., Aneksom Sporazuma od 2. lipnja 2016. i II. Sporazumom od 5. travnja 2016. Nadalje, točno je da se tuženik nalazi u posjedu poslovnih prostora opisanih u članku 1. predmetnog Ugovora, izuzev poslovnog prostora pod rednim brojem 7. (Apartmani Nerezine, Lopari) i rednim brojem 20. (Prenočište Dranče, Selce) članka 1. Ugovora, a posjed kojih dvaju objekata je tuženik vratio tužitelju temeljem naprijed navedenog Sporazuma od 29. prosinca 2014. No, netočna je tvrdnja tužitelja da za to tuženik nema valjanu pravnu osnovu, jer takvu osnovu čini upravo predmetni ugovorni odnos zakupa između stranaka. Tuženik ne raspolaže s poslovnim prostorima koje tužitelj opisuje pod točkama 1., 2., 3., 4., 5., 6., 7., 8. i 27. u II. odlomku historijata tužbe. Tuženik nadalje ističe da ne postoji, niti je na 21. veljače 2018. postojalo bilo kakvo dospjelo dugovanje tuženika prema tužitelju; te stoga ne postoji, niti je 27. ožujka 2018. postojao ikakav opravdani razlog za otkaz predmetnog Ugovora od strane tužitelja, pa je takva njegova izjava bez ikakvog pravnog učinka na postojanje i valjanost Ugovora te je predmetni Ugovor i dalje na snazi.

3. Što se tiče ugovorene zakupnine za predmetne poslovne prostore, ista je utvrđena odredbama čl. 3. Ugovora u ukupnom mjesečnom iznosu od 18.026,15 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan ispostavljanja računa, pri čemu je dodatno ugovoreno da će (zbog šestomjesečnog počeka) po proteku prve godine od zaključenja Ugovora mjesečni računi biti uvećani za dodatnih 643,79 EUR. Tako ugovorenu zakupninu stranke su naknadno – Sporazumom od 29. prosinca 2014. a uslijed već spomenutog povrata dvaju objekata iz Ugovora (Apartmani Nerezine/Lopari i Prenoćište Dranče/Selce) – suglasno umanjile za iznose koji otpadaju na te objekte (687,77 EUR za svaki od njih), pa je ukupna mjesečna zakupnina nakon toga i po proteku prve godine zakupa iznosila 17.294,40 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan ispostavljanja računa, uz uvećanje za pripadajući PDV. Tuženik smatra ključnim da je odredbama čl. 12. predviđena je obveza tužitelja da kao zakupodavac snosi troškove investicijskog održavanja predmeta zakupa. Krajem prvog kvartala 2017., a po uzoru na prethodne godine, predstavnici tužitelja i zakonski zastupnik tuženika zajednički su izvršili obilazak poslovnih prostora iz Ugovora, pri čemu su ustanovljeni određeni kvarovi i oštećenja koji su zahtijevali sanaciju u smislu izvođenja radova investicijskog održavanja; s obzirom na utvrđeno stanje, tuženik je bez odgađanja izvijestio tužitelja o potrebi izvođenja takvih radova te mu 20. travnja 2017. dostavio troškovnik s detaljnim opisom vrste radova, njihovog opsega i trajanja te predvidive vrijednosti tih radova na tržišnom principu, a sve sukladno odredbama čl. 12. Ugovora; međutim, na taj tuženikov prijedlog tužitelj se nije ni na koji način očitovao, niti je u daljnjem primjerenom roku poduzeo ikakve radnje u smjeru predložene sanacije objekata. Čak i nakon toga, tuženik je ponovno u nekoliko navrata pokušao uspostaviti dijalog s tužiteljem radi zajedničkog rješavanja navedenog pitanja, no bez uspjeha; budući da je povratno očitovanje tužitelja u potpunosti izostalo, a da bez izvođenja predloženih radova tuženik ne bi bio mogao koristiti objekte za ugovorenu svrhu (pružanje usluga smještaja turistima u tada nadolazećoj sezoni), tuženik je bio primoran poslužiti se svojim pravom iz čl. 12. Ugovora te sam izvršiti navedene radove; i nakon tako obavljenih radova, tuženik je opetovano pokušavao stupiti u kontakt s tužiteljem, da bi naposljetku 27. srpnja 2017. bio održan sastanak na kojemu je (između ostalog) dogovoreno da će predstavnik tužitelja u rujnu 2017. izvršiti pregled izvedenih radova. Potom je tuženik tužitelju dostavio i troškovnik izvedenog stanja te ga je još nekoliko puta pozvao da izvrši dogovoreni pregled objekata. Međutim, takav pregled – kao niti bilo kakav drugi odgovor tužitelja – ni nakon toga nije uslijedio; tuženik je stoga 31. listopada 2017. ispostavio tužitelju odgovarajuće račune za navedeno investicijsko održavanje u ukupnom iznosu od 310.108,43 kuna (s uključenim PDV-om, pri čemu se iznos od 283.175,00 kuna odnosio na konkretne troškove izvođača radova sukladno čl. 12. Ugovora, a iznos od 26.933,43 kuna na troškove nemogućnosti korištenja objekata za vrijeme radova sukladno čl. 13. Ugovora). Međutim, tužitelj je ove račune odbio podmiriti s paušalnim navodom kako „ne odobrava radove“ jer da su isti tobože bili izvedeni „protivno odredbama Ugovora“; s obzirom na tako neosnovano osporavanje tuženikovog potraživanja, tuženik je putem punomoćnice 24. studenog 2017. ponovno pozvao tužitelja na podmirenje dužnih troškova investicijskog održavanja za 2017., te ga opetovano podsjetio na gornju kronologiju i tužiteljevu dužnost suradnje u predmetnom ugovornom odnosu; nedugo nakon tog dopisa, tuženika je konačno kontaktirao djelatnik tužitelja (KN) s pozivom na zajednički obilazak lokacija na kojima su vršeni radovi spomenutog investicijskog održavanja u 2017. Tom pozivu se tuženik naravno odmah odazvao, pa je 14. prosinca 2017. i 15. prosinca 2017. takav obilazak i izvršen, nakon čega su predstavnici tužitelja potvrdili tuženiku kako su svi radovi izvedeni po standardu i prema troškovniku, da nemaju nikakve zamjerke te da će o navedenome izvijestiti Upravu tužitelja.

4. Tuženik naglašava da u vrijeme kada su stranke vodile naprijed opisane pregovore tužitelj je bio taj koji se nalazio u zakašnjenju i imao dugovanje prema tuženiku s osnove investicijskog održavanja za 2017. godinu. Iako takvo potraživanje tuženika nije smjelo uopće biti upitno među strankama, te i unatoč tome što je tuženik (nakon što je tužitelj odbio podmiriti njegove račune od 31. listopada 2017.) dostavio tužitelju odgovarajuće izjave o prijeboju tog dospjelog potraživanja tuženika s tada dospjelim potraživanjima tužitelja po osnovi mjesečne zakupnine (čime je ono u skladu čl. 196. Zakon o obveznim odnosima efektivno bilo namireno), tuženik je svejedno pristao pregovarati s tužiteljem o eventualno drugačijem poravnavanju međusobnih potraživanja, a sve kako bi očuvao korektne odnose s tužiteljem u izvršavanju predmetnog Ugovora. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. Tužitelj je u podnesku zaprimljenom kod suda 31. srpnja 2019. preinačio tužbu. Ističe da je tuženik u posjedu tužiteljevih nekretnina u kojima obavlja poslovnu djelatnost, a bez da tužitelju plaća novčanu naknadu, što predstavlja stjecanje bez osnove. Tužitelj procjenjuje vrijednost stjecanja bez osnove za sve predmetne nekretnine, odnosno ukupno 144 smještajne jedinice na mjesečni iznos od 415.000,00 kuna (stranica 268-271 spisa).

6. Tuženik se protivio preinaci tužbe, a sud je rješenjem na ročištu održanom 11. rujna 2019. dopustio preinaku tužbe na način da tužbeni zahtjev glasi kao u podnesku tužitelja zaprimljenom kod suda 31. srpnja 2019. budući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

7. Presudom ovoga suda poslovni broj P-804/2018-50 od 24. siječnja 2022. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 5.667.590,91 kuna sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinačno određenih novčanih iznosa do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora, kao i mjesečnu naknadu za korištenje nekretnina koja dospijeva petnaestog dana u mjesecu za tekući mjesec u ukupnom iznosu od 17.294,40 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke uvećano za porez na dodanu vrijednost sa zateznim kamatama po istoj stopi (točka I. izreke), odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži plaćanje mjesečne naknade za korištenje nekretnina u iznosu većem od onog dosuđenog u točki I. izreke presude (točka II. izreke), utvrđeno je da je izjava o otkazu Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 27. ožujka 2018. bez učinka i da Ugovor o zakupu poslovnog prostora sklopljen 14. travnja 2014. između tužitelja i tuženika s pripadajućim sporazumom od 29. prosinca 2014., aneksom tog sporazuma od 2. veljače 2016. i II. sporazumom od 5. travnja 2016., nije otkazan te da je na snazi i proizvodi pravne učinke među strankama tako da između tužitelja, kao zakupodavca i tuženika, kao zakupnika postoji pravovaljani odnos zakupa uspostavljen tim ugovorom (točka III. izreke), naloženo je tužitelju da plati tuženiku iznos od 1.331.298,60 kuna sa zateznim kamatama od 21. siječnja 2019. do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora (točka IV. izreke) i odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da sud naloži tuženiku da iseli i preda u samostalan i neposredan posjed tužitelju više poslovnih prostora pobliže opisanih u izreci presude (točka V. izreke). Rješenjem donesenim pod istim poslovnim brojem utvrđeno je da je tužba povučena u dijelu u kojem tužitelj traži da tuženik iseli i preda u samostalan i neposredan posjed tužitelju više poslovnih prostora pobliže opisanih u izreci rješenja (točka I. izreke) i određeno da svaka stranka snosi svoje troškove (točka II. izreke).

8. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 1180/2022-2 od 6. lipnja 2023. odbio tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrdio presudu ovoga suda poslovni broj P-804/2018-50 od 24. siječnja 2022. u točki III., dijelu točke IV. kojim je naloženo tužitelju platiti tuženiku iznos od 1.331.298,60 kuna/176.693,69 EUR sa zateznim kamatama od 21. siječnja 2019. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose i u točki V. izreke. Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je preinačio citiranu presudu u dijelu točke IV. izreke kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju zatezne kamate na iznos glavnog duga od 1.331.298,60 kuna/176.693,69 EUR od 21. siječnja 2019. do isplate preko stope propisane za ostale odnose i tužbeni zahtjev je u tom dijelu odbio kao neosnovan. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem donesenim pod istim poslovnim brojem ukinuo citiranu presudu u točkama I. i II. izreke i rješenje u točki II. izreke i predmet vratio ovome sudu na ponovno suđenje.

9. U ponovljenom postupku tužitelj je u podnesku zaprimljenom kod suda 11. rujna 2024. naveo da je u čl. 3. Ugovor o zakupu jasno određeno što predstavlja zakupninu, dok članak 12. govori o troškovima investicijskog održavanja. Uvidom u odredbe čl. 12 jasno je da Ugovor o zakupu niti na jednom mjestu ne govori da će se zakupnina umanjiti za te troškove, već isti predstavljaju posebnu obvezu zakupodavca, koja nije izravno povezana s plaćanjem zakupnine. Slijedom navedenog nema mjesta za utvrđivanje bilo kakvih troškova koje eventualno snosi zakupodavac u okviru ovog postupka. Ugovorom o zakupu utvrđen je iznos zakupnine od 18.026,15 EUR koji se uvećava za iznos od 643,79 EUR mjesečno, sve utvrđeno stavkom 3. predmetnog članka Ugovora. Sporazumom od 29. prosinca 2014. je konačno utvrđen popis poslovnih prostora koji su u zakupu kod tuženika, pri čemu su u odnosu na originalni Ugovor o zakupu, izuzeti poslovni prostori označeni pod br. 7. u Nerezinama te poslovni prostori označeni pod br. 20. u Dranču Selce. Iznos zakupa svakog od navedenih poslovnih prostora ugovoren je na 687,77 EUR, te je također odgovarajuće umanjen iznos od 643,79 EUR mjesečno koji se plaćao na iznos od 594,66 EUR. Slijedom navedenog, tuženik je plaćao zakupninu u iznosu od 16.650,59 EUR plus 594,66 EUR sve uvećano za PDV, čime se dolazi do konačnog iznosa od 21.556,56 EUR mjesečne zakupnine. Imajući u vidu prekid pregovora od strane tuženika, tužitelj je 10. rujna 2024. izdao račune za prethodno dospjele zakupnine, počevši od zakupnine za mjesec prosinac 2018. do zakupnine za mjesec kolovoz 2024., pri čemu svaki pojedinačni iznos zakupnine iznosi 21.556,56 EUR. Stoga tužitelj u navedenom podnesku traži plaćanje zakupnine u iznosu od ukupno 1.487.402,64 EUR s kamatom od 10. listopada 2024. do isplate (stranica 595-596 spisa). U privitku podneska dostavlja mjesečne račune za zakupninu u razdoblju od 1. prosinca 2018. do 31. kolovoza 2024. koji su svi izdani 10. rujna 2024. te dospijevaju 10. listopada 2024. (računi na stranici 607-675 spisa).

10. Sud je u prethodnom postupku izveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koja je priložena spisu, saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja ON (iskaz na stranici 404-406 spisa) i zastupnika po zakonu tuženika AN (iskaz na stranici 406-409 spisa), svjedoka MN (iskaz na stranici 481-482 spisa), HN (iskaz na stranici 483-484 spisa), ČN (iskaz na stranici 486-488 spisa) i ŠN (iskaz na stranici 488-489 spisa) vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Trening centar d.o.o. Zagreb, Bijenička 113 (Nalaz i mišljenje na stranici 433-451 spisa) utvrđujući odlučne činjenice savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP-a, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.).

11. U prethodnom postupku pravomoćno je utvrđeno da Ugovor o zakupu poslovnog prostora nije otkazan na valjan način pa je i pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev za predaju u posjed poslovnih prostora tužitelju koji su predmet tog Ugovora. Također je pravomoćno odlučeno o protutužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 1.331.298,60 kuna koji je tužitelj naplatio na temelju bankarske garancije. To stoga što Ugovor o zakupu nije otkazan pa su ta novčana sredstva stečena bez osnove i tužitelj ih je bio dužan vratiti tuženiku.

12. Stoga je u ponovljenom postupku sud bio dužan odlučiti o tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži vraćanje koristi stečene zbog korištenja poslovnih prostora bez valjane pravne osnove jer je smatrao da je Ugovor o zakupu otkazan.

13. Nakon što je pravomoćno utvrđeno da Ugovor o zakupu poslovnog prostora nije otkazan na valjan način, tužitelj je u ponovljenom postupku u podnesku zaprimljenom kod suda 11. rujna 2024. naveo da sada traži plaćanje zakupnine za poslovne prostore koje je tuženik nesporno imao u svom posjedu na temelju Ugovora o zakupu poslovnog prostora u iznosu od 1.487.402,64 EUR s kamatom od 10. listopada 2024. do isplate temeljem računa za zakupninu za razdoblje od 1. prosinca 2018. pa do 31. kolovoza 2024., koji su svi izdani 10. rujna 2024. i dospijevaju 10. listopada 2024. te su dostavljeni uz naprijed navedeni podnesak (računi na stranici 607-675 spisa).

14. Tuženik se na ročištu održanom 12. rujna 2024. protivio preinaci tužbe navodeći da tužitelj umjesto stečenog bez osnove sada traži isplatu zakupnine po doslovno dan prije izdanim računima koje tuženiku nikada nije dostavio. Sud nije dopustio te je odbacio kao nedopuštenu preinaku tužbe na način kako ju je tužitelj preinačio u podnesku zaprimljenom kod suda u podnesku 11. rujna 2024. budući da je tužitelj tužbu preinačio nakon zaključenja prethodnog postupka odnosno suprotno odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a (t. I. izreke rješenja).

15. Naime, prema odredbi čl. 191. st. 1. ZPP-a, preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu (čl. 190. st. 1. ZPP-a). Iznimno od odredbe st. 1. toga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka (čl. 190. st. 2. ZPP-a). Dakle, prethodni postupak je u ovoj pravnoj stvari zaključen rješenjem od 11. rujna 2019. (zapisnik s ročišta na stranici 364-367 spisa), dok je tužitelj podneskom od 11. rujna 2024. (stranica 593- 596 spisa) objektivno preinačio tužbu tek nakon zaključenja prethodnog postupka. Također se ističe da tužitelj u ponovljenom postupku nije niti tvrdio da bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Osim toga, takvi bi tužiteljevi navodi, da ih je i istaknuo, bili neosnovani jer je tuženik već u odgovoru na tužbu i protutužbi koji su podnijeti istoga dana 21. ožujka 2019. tvrdio da Ugovor o zakupu nije valjano otkazan te je protutužbom tražio utvrđenje da je Izjava o otkazu Ugovora o zakupu od 27. ožujka 2018. bez učinka te da Ugovor o zakupu nije otkazan, da je na snazi i da proizvodi pravne učinke. Stoga je tužitelj već nakon primitka odgovora na tužbu i protutužbe eventualno mogao postaviti podredni tužbeni zahtjev radi isplate zakupnine ako bi sud prihvatio tuženikov protutužbeni zahtjev na utvrđenje postojanja pravovaljanog odnosa zakupa, što tužitelj nije učinio.

16. Tužitelj je prvotno sukladno podnesku od 31. srpnja 2019. tražio vraćanje koristi stečene korištenje poslovnog prostora bez pravne osnove nakon izjave o otkazu i proteka otkaznog roka, da bi u podnesku zaprimljenom kod suda 11. rujna 2024. tražio plaćanje iznosa mjesečne zakupnine temeljem Ugovora o zakupu te temeljem računa za zakupninu koje je tužitelj za razdoblje od 1. prosinca 2018. do 31. kolovoza 2024. sve izdao 10. rujna 2024., odnosno dan prije podnošenja navedenog podneska. Takvom svojom dispozicijom, tužitelj je promijenio istovjetnost tužbenog zahtjeva na način da je podneskom od 11. rujna 2024. tražio plaćanje utuženog iznosa po drukčijoj činjeničnoj osnovi jer sada traži isplatu zakupnine, dok je ranije tražio povrat stečenog bez osnove. Dakle, ovdje se ne radi samo o drugoj pravnoj osnovi, nego i o drukčijoj činjeničnoj osnovi (tako VTS u ovoj pravnoj stvari Pž-1180/22 od 6.6.23. te Pž-4304/23 od 2.9.24.). Stoga sud utvrđuje da je tužitelj u podnesku zaprimljenom kod suda 11. rujna 2024. objektivno preinačio tužbu, što sud nije dopustio te je preinaku odbacio kao nedopuštenu jer je tužitelj preinačio tužbu nakon zaključenja prethodnog postupka, dakle suprotno odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a. Stoga je sud donio odluku kao u t. I. izreke rješenja.

17. Dakle, predmet tužbenog zahtjeva, o kojem sud odlučuje u ovom ponovljenom postupku, jest vraćanje koristi stečene korištenjem poslovnih prostora bez pravne osnove. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

18. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao zakupodavac i tuženik kao zakupnik 14. travnja 2014. sklopili Ugovor o zakupu poslovnog prostora temeljem kojeg je zakupodavac dao, a zakupnik primio u zakup poslovne prostore opisane u čl. 1. Ugovora (Ugovor o zakupu na stranici 7-12 spisa). Nije sporno da je tuženik u posjedu predmetnih poslovnih prostora tužitelja. Također nije sporno da je pravomoćno odlučeno da predmetni Ugovor o zakupu poslovnog prostora nije otkazan na valjan način, odnosno da je na snazi. Budući da navedene činjenice među strankama nisu sporne, ne treba ih dokazivati sukladno odredbi čl. 221. st. 1. ZPP-a.

19. Opće je pravilo da se za nastanak izvanugovornog obveznopravnog odnosa stjecanja bez osnove moraju ispuniti slijedeće pretpostavke: povećanje imovine na jednoj strani, smanjenje imovine na drugoj strani, uzročna veza između povećanja odnosno umanjenja imovine, te da je stjecanje bez osnove sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO-a, "Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.). U slučaju kada su sve navedene pretpostavke ostvarene, stjecatelj je dužan vratiti tako stečenu imovinu.

20. S obzirom da je pravomoćno odlučeno da je izjava o otkazu ugovora o zakupu poslovnog prostora bez učinka i da je Ugovor o zakupu poslovnog prostora od 14. travnja 2014. na snazi te proizvodi pravne učinke, to sud utvrđuje neosnovanim tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži vraćanje koristi stečene zbog korištenja predmetnih poslovnih prostora bez valjanje pravne osnove. To stoga što tuženik ima valjanu pravnu osnovu na temelju koje je u posjedu predmetnih poslovnih prostora i to Ugovor o zakupu od 14. travnja 2014. Stoga nije ispunjena navedena pretpostavka propisana odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a da bi tuženik kao stjecatelj bio dužan vratiti utuženi iznos. Slijedom toga, tužitelj nije dokazao da tuženik predmetne poslovne prostore koristi bez valjane pravne osnove, što je dužan učiniti temeljem odredbe čl. 219. st. 1. i čl. 7. st. 1. ZPP-a. Stoga je sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a, utvrdio da tužitelj nije dokazao osnovanost svoje tražbine koja se odnosi na stjecanje bez osnove. Slijedom toga, sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan i donio odluku kao u izreci presude.

21. Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Budući da je tužitelj izgubio parnicu, dužan je tuženiku nadoknaditi parnične troškove. Tuženik je u troškovniku po svakoj radnji nakon preinake tužbe 31. srpnja 2019. zatražio nagradu u iznosu od po 20.000,00 EUR uvećano za PDV. Međutim, vrijednost predmeta spora od 31. srpnja 2019., nakon što je tužitelj preinačio tužbu i tuženik podnio protutužbu 21. ožujka 2019. iznosi 710.372,10 EUR (i to po tužbi radi iseljenja i predaje u posjed u iznosu od 201.000,00 kuna/26.677,28 EUR te radi stjecanja bez osnove iznosa od 3.320.000,00 kuna/440.639,72 EUR i po protutužbi 1.831.298,61 kuna/243.055,09 EUR) pa sukladno toj vrijednosti predmeta spora tuženiku pripada nagrada u iznosu od 10.334,89 EUR uvećano za PDV po svakoj poduzetoj radnji, a ne u iznosu od po 20.000,00 EUR, sve sukladno Tbr. 7/1 Tarife. Stoga je sud tuženiku, uzimajući vrijednost predmeta spora od 683.694,82 EUR, priznao parnični trošak u iznosu od 161.351,29 EUR (t. II. izreke rješenja).

22. Tuženik ima pravo na naknadu parničnog troška koji se odnosi na trošak sudske pristojbe na žalbu protiv presude od 24. siječnja 2022. u iznosu od 1.340,50 EUR sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.) te na trošak zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa, "Narodne novine" broj 138/23.) budući da je tuženika zastupao odvjetnik, koji se sastoji od troška sastava odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 EUR sukladno Tbr. 8/1, troška sastava protutužbe od 20. ožujka 2019. u iznosu od 4.060,00 EUR sukladno Tbr. 7/1, troška zastupanja na pripremnom ročištu 7. svibnja 2019. koje je odgođeno prije početka raspravljanja u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 9/5 (tuženik je neosnovano tražio nagradu u iznosu od 4.060,00 EUR uvećano za PDV), troška sastava obrazloženog podneska od 22. svibnja 2019. u iznosu od 4.060,00 EUR sukladno Tbr. 8/1, troška sastava obrazloženih podnesaka od 8. rujna 2019., 6. veljače 2021. i 20. veljače 2021. u iznosu od po 10.334,89 EUR sukladno Tbr. 8/1 (ukupno 31.004,67 EUR, tuženik je neosnovano tražio nagradu u iznosu od po 20.000,00 EUR uvećano za PDV), troška zastupanja na ročištima 11. rujna 2019., 3. prosinca 2019., 28. travnja 2021., 24. lipnja 2021., 30. rujna 2021. i 14. prosinca 2021. u iznosu od po 10.334,89 EUR sukladno Tbr. 9/1 (ukupno 62.009,34 EUR, tuženik je neosnovano tražio nagradu u iznosu od po 20.000,00 EUR uvećano za PDV), troška sastava podnesaka od 11. listopada 2019. i 27. kolovoza 2020. u iznosu od po 50,00 EUR sukladno Tbr. 8/4 (ukupno 100,00 EUR, tuženik je neosnovano tražio nagradu u iznosu od po 200,00 EUR uvećano za PDV budući da nije riječ o obrazloženim podnescima iz Tbr. 8/3), troška sastava žalbe od 1. veljače 2022. u iznosu od 12.918,62 EUR sukladno Tbr. 10/1 (tuženik je neosnovano tražio nagradu u iznosu od 20.000,00 EUR uvećano za PDV), troška zastupanja na ročištima 12. rujna 2024. i 22. siječnja 2025., koja su se vodila samo po tužbi radi stjecanja bez osnove (vrijednost predmeta spora 440.639,72 EUR) u iznosu od po 6.628,00 EUR sukladno Tbr. 9/1 (ukupno 13.256,00 EUR, tuženik je neosnovano tražio nagradu u iznosu od po 20.000,00 EUR uvećano za PDV), što ukupno iznosi 128.008,63 EUR uvećano za PDV od 32.002,16 EUR sukladno Tbr. 42.

23. Odredba čl. 151. st. 3. ZPP-a propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka. O zateznim kamatama na iznos parničnih troškova sud odlučuje na zahtjev stranke. Budući da je takav zahtjev tuženik postavio u zahtjevu za naknadu parničnog troška, to je sud odlučio kao u točki II. izreke rješenja.

24. Tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 157.679,71 EUR je neosnovan (t. III. izreke rješenja). Sud tuženiku nije priznao trošak u navedenom iznosu, koji predstavlja razliku između nagrade koju je tuženik tražio i iznosa koji mu je sud za naprijed navedene radnje priznao, kako je naprijed obrazloženo.

25. U vezi tuženikovog traženja naknade za plaćanje sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 1.340,50 EUR napominje se da sukladno odredbi 4. st. 1. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama obveza plaćanja pristojbe za odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici.

Rijeka, 20. veljače 2025.

Sutkinja

Tamara Jugo Smoljanović

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave na e-oglasnoj ploči, a u slučaju da nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (čl. 352. st. 1. ZPP-a).