REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-566/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S KE

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Branke Ribičić, kao izvjestiteljice i članice vijeća, te Berislava Devčića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Dinku Ocvareku, odvjetniku iz Siska, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, Zagreb, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: P-471/2023-14 od 26. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. djelomično se odbija kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: P-471/2023-14 od 26. travnja 2024., u točkama I., II. i III. izreke.

II. Žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se preinačava presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: P-471/2023-14 od 26. travnja 2024., u točki IV. izreke, i sudi:

„1. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. da tužiteljici JĆ isplati iznos od 1.875,74 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos:

-od 43,67 eura počev od 02.06.2012.godine pa do isplate

-od 46,09 eura počev od 02.07.2012.godine pa do isplate

-od 45,63 eura počev od 02.08.2012.godine pa do isplate

-od 41,43 eura počev od 02.09.2012.godine pa do isplate

-od 45,10 eura počev od 02.10.2012.godine pa do isplate

-od 46,82 eura počev od 02.11.2012.godine pa do isplate

-od 45,72 eura počev od 02.12.2012.godine pa do isplate

-od 44,39 eura počev od 02.01.2013.godine pa do isplate

-od 43,94 eura počev od 02.02.2013.godine pa do isplate

-od 43,49 eura počev od 02.03.2013.godine pa do isplate

-od 46,89 eura počev od 02.04.2013.godine pa do isplate

-od 41,94 eura počev od 02.05.2013.godine pa do isplate

-od 41,15 eura počev od 02.06.2013.godine pa do isplate

-od 41,66 eura počev od 02.07.2013.godine pa do isplate

-od 41,17 eura počev od 02.08.2013.godine pa do isplate

-od 43,02 eura počev od 02.09.2013.godine pa do isplate

-od 44,22 eura počev od 02.10.2013.godine pa do isplate

-od 44,82 eura počev od 02.11.2013.godine pa do isplate

-od 46,91 eura počev od 02.12.2013.godine pa do isplate

-od 44,86 eura počev od 02.01.2014.godine pa do isplate

-od 47,32 eura počev od 02.02.2014.godine pa do isplate

-od 48,60 eura počev od 02.03.2014.godine pa do isplate

-od 47,49 eura počev od 02.04.2014.godine pa do isplate

-od 45,89 eura počev od 02.05.2014.godine pa do isplate

-od 46,23 eura počev od 02.06.2014.godine pa do isplate

-od 47,38 eura počev od 02.07.2014.godine pa do isplate

-od 48,29 eura počev od 02.08.2014.godine pa do isplate

-od 48,52 eura počev od 02.09.2014.godine pa do isplate

-od 49,50 eura počev od 02.10.2014.godine pa do isplate

-od 50,90 eura počev od 02.11.2014.godine pa do isplate

-od 51,17 eura počev od 02.12.2014.godine pa do isplate

-od 51,37 eura počev od 02.01.2015.godine pa do isplate

-od 51,27 eura počev od 02.02.2015.godine pa do isplate

-od 51,27 eura počev od 02.03.2015.godine pa do isplate

-od 51,27 eura počev od 02.04.2015.godine pa do isplate

-od 51,27 eura počev od 02.05.2015.godine pa do isplate

-od 51,27 eura počev od 02.06.2015.godine pa do isplate

-od 51,27 eura počev od 02.07.2015.godine pa do isplate

-od 51,27 eura počev od 02.08.2015.godine pa do isplate

-od 51,27 eura počev od 02.09.2015.godine pa do isplate

sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 29. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju referentnu stopu čini kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

2. Tužiteljica JĆ odbija se s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva kojim je zatražila isplatu iznosa od 939,98 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

III. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se preinačava odluka o troškovima postupka sadržana u presudi Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: P-471/2023-14 od 26. travnja 2024. (točka V. izreke), tako da se nalaže tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. da tužiteljici JĆ naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.435,30 eura, umjesto iznosa od 2.560,30 eura.

IV. Nalaže se tužiteljici da naknadi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 92,11 eura sa zateznim kamatama tekućim od 20. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku 15 dana, dok se dok se tuženik odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Utvrđuje se da je članak 2. ugovora o kreditu broja 3204893139, kreditne partije 7102736065, a koji je zaključen u [adresa], 8. lipnja 2005. između tužiteljice i tuženika a solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Markovića pod brojem OU-170/05 10. lipnja 2005., ništetan u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.

II. Utvrđuje se da su odredbe čl. 7. ugovora o kreditu broja 3204893139, kreditne partije 7102736065, a koji je zaključen u [adresa], 8. lipnja 2005. između tužiteljice i tuženika a solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Markovića pod brojem OU- 170/05 10. lipnja 2005., ništetne u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 234,21 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja odnosno da je ništetan dio odredbe sadržan u čl. 7. ugovora koji određuje da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana isplati novčani iznos od ukupno 1.338,15 eura sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže označenim u ovoj točki izreke.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana isplati novčani iznos od ukupno 2.815,72 eura sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže označenim u ovoj točki izreke.

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. OIB: 92963223473, da tužiteljici JĆ OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.560,30 eura sa zateznom kamatom od 26. travnja 2024. kao dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a gdje referentnu stopu čini kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke ( čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a), u roku od 15 dana.

2. Rješenjem prvostupanjskog suda odlučeno je:

„Odbacuje se tužba tužiteljice JĆ u dijelu u kojem ista od tuženika potražuje isplatu novčanog iznosa od 6,66 eura ( razlike između utuženog iznosa 2.822,38 eura po osnovi nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF i dosuđenog iznosa po toj osnovi od 2.815,72 eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom na iznos:

-od 1,93 eura počev od 02.09.2005.godine pa do isplate

-od 0,51 eura počev od 02.10.2005.godine pa do isplate

-od 1,33 eura počev od 02.11.2005.godine pa do isplate

-od 1,82 eura počev od 02.12.2005.godne pa do isplate

-od 1,07 eura počev od 02.01.2006.godine pa do isplate.''

3. Protiv prvostupanjske presude tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložio da drugostupanjski sud presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i da tužitelju naloži plaćanje troškova parničnog postupka sa pripadajućim zateznim kamatama, kao i troškova žalbenog postupka ili da istu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje.

3.1. Tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno da je pogrešno primijenio odredbe članka 19.a, b, c, d i e Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: ZID ZPK), te da je pri tome propustio uzeti u obzir da je tužitelj raniju pravnu osnovu, s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom, zamijenio posve novom pravnom osnovom pa da više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze koju je imao po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF, zatim da je propustio uočiti da je konverzija kredita nastupila na temelju očitovanja volje tužitelja, koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF, da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK, pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK, s tim da je tužena banka sukladno odredbama ZID ZPK tužitelju bila dužna dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu“ (članak 19.e ZID ZPK), a potrošač je mogao prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu tako da ako tužitelju ponuda nije odgovarala da nije trebala prihvatiti konverziju.

3.2. Zbog navedenih žalbenih navoda tuženik je mišljenja da su sklapanjem Dodatka tužitelj i tužena banka, u skladu s odredbama ZID ZPK, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te da su konverzijom posljedice nepoštene, odnosno ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka pa da tužitelj nema pravo na isplatu eventualne razlike između plaćenih iznosa i onih iznosa koje bi platio pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i početnog CHF tečaja.

3.3. Tuženik, također, smatra da tužitelji koji su izvršili konverziju ugovora o kreditu nemaju pravni interes za podnošenje tužbi radi utvrđenja ništetnim odredaba ugovora o kreditu i isplate, te je napomenuo da je Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj: Gos- 1/2019 isključio pravo korisnika kredita koji su izvršili konverziju na bilo kakva daljnja potraživanja preplate, a u prilog svojih tvrdnji tuženik se pozvao i na presudu Suda Europske unije broj: ECJ C-567/20, kao i na presude županijskih sudova kojima su pravomoćno odbijeni tužbeni zahtjevi tužitelja po osnovi preplaćene kamate i tečajne razlike, a koji su konvertirali kredite.

3.4. Nadalje se žalbenim navodima ukazuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 154. stavka 1. u vezi s člankom 502.n Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) iz razloga što je presuda u suprotnosti s obvezujućim shvaćanjima iz rješenja Vrhovnog suda RH iz oglednog postupka poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. koje jasno isključuju pravo korisnika kredita koji su izvršili konverziju na bilo kakva daljnja potraživanja preplate, osim u eventualnim okolnostima računski netočno provedene konverzije ili u okolnostima eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja (npr. poslovna nesposobnost), dok bitnu povredu iz članka 154. stavka 1. u vezi s člankom 109. i 201. ZPP-a nalazi u tome što tužiteljica tužbom nije obuhvatila kao stranke ugovora o kreditu založne dužnike LĆ i KĆ iako su oni jedinstveni suparničari. Osim navedenog tuženik smatra da su počinjene i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. i 12. ZPP-a, i to iz razloga što presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi su nejasni i proturječni, te da je istom presudom prekoračen tužbeni zahtjev jer je tužiteljica u više navrata preinačavala tužbene zahtjeve nakon zaključenja prethodnog postupka, a koje preinačenja nisu dopušteno obzirom da je tužiteljica u trenutku podnošenja tužbe raspolagala sa svom potrebnom dokumentacijom, kao i da se tuženik tim preinačenjima protivio, dok bitnu povredu iz članka 154. stavka 1. u vezi s člankom 502.c ZPP-a nalazi u tome što je sud pogrešno usvojio tužbeni zahtjev primjenom utvrđenja iz Kolektivnog spora obzirom da tužiteljica nije dokazala svoje svojstvo prosječnog potrošača.

3.4. Zaključno tuženik žalbenim navodima ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio neosnovanim prigovor zastare iz razloga što predmet suđenja u kolektivnom sporu nisu bile odredbe ugovora u CHF kreditima koji su konvertirane u kredite i eurima, kao i zbog toga što tužiteljica nije bila stranka kolektivnog postupka, a da je svakako nastupila zastara u odnosu na preinačene tužbene zahtjeve, zatim da je pogrešno dosudio zatezne kamate prije svega iz razloga što tuženik nije nesavjestan stjecatelj, te da zatezne kamate ne mogu početi teći prije podnošenja tužbe, odnosno od preinake tužbe od 5. siječnja 2024. Tuženik žalbenim navodima osporava i nalaz i mišljenje vještaka iz razloga što nije uzeo u obzir preplatu priznatu tužiteljici u konverziji u iznosu od 939,98 eura (7.082,26 kn), te zbog toga što prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke nije uzeo u obzir negativne tečajne razlike koje su utvrđene u nalazu i mišljenju.

3.5. Zbog pogrešne odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva tuženik osporava i odluku o troškovima postupka, te zbog toga što je presuda donesena isključivo na temelju utvrđenja iz kolektivnog spora pa da osim tužbe niti jedan trošak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu članka 155. ZPP-a, kao i zbog toga što je tužiteljev punomoćnik predao troškovnik na ročištu održanom 13. veljače 2024. neposrednom predajom u sudski spis, što je protivno odredbi članka 106.a stavka 5. ZPP-a, pa da navedeni podnesak s troškovnikom ne proizvodi pravne učinke u smislu stavka 6. istog članka ZPP-a. Osim navedenog tuženik ističe da je prvostupanjski sud priznao tužiteljici troškove za ukupno 7 radnji, i to u punom iznosu nagrade po odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, dalje u tekstu: Tarifa), ali da ne utvrđuje i ne obrazlaže zašto je njihovo poduzimanje bilo potrebno u postupku pa da nije vodio računa o ograničavanju broja potrebnih radnji prema članku 155. ZPP-a, kao niti o visini nagrade za njihovo poduzimanje sukladno odredbama Tarife.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. i 12. ZPP-a, budući pobijana presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a odlučivanjem o preinačenom tužbenom zahtjevu nije prekoračen tužbeni zahtjev, budući je isti sud pravilno dopustio preinaku tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja jer je prema članku 190. stavku 2. ZPP-a, koji se stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a (NN 70/19) u smislu članka 117. stavka 2. tog Zakona, primjenjuje na sve postupke u tijeku, tužiteljica i nakon zaključenja prethodnog postupka mogao preinačiti tužbu nakon što je financijskim vještačenjem utvrđen točan iznos kojeg je tužiteljica platila tuženiku temeljem nepoštenih odredbi ugovora o kreditu tako da u konkretnom slučaju nije preinačen tužbeni zahtjev. Ovaj sud, također, nije našao niti da bi prvostupanjski sud počinio koju od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a od onih na koje se sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

7. Nisu počinjene niti relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 502.n, te člankom 109. i 201. ZPP-a, i to iz razloga što pobijana presuda nije u suprotnosti s obvezujućim shvaćanjima iz rješenja Vrhovnog suda RH iz oglednog postupka poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., budući tom odlukom nije isključeno pravo korisnika kredita koji su izvršili konverziju da traže utvrđenje ništetnim odredbe iz ugovora o kreditu, kao i daljnju isplatu s tog osnova, a tužiteljica u konkretnom slučaju tužbom nije trebala obuhvatiti i založne dužnike LĆ i KĆ budući je iz priloženog ugovora o namjenskom kreditu vidljivo da oni nisu korisnici kredita nego da su samo kao založni dužnci dopustili da se na njihovoj nekretnini osigura cjelokupna tražbina upisom hipoteke u korist tuženika.

7.1. Osim navedenog nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 502.c ZPP-a iz razloga što se prvostupanjski sud pravilno pozvao na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da je tuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora tuženik nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje odredbe su ništetne.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelovima u kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te zahtjev za isplatom iznosa od 1.338,15 eura s osnova ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa od 2.815,72 eura s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

9. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik dana 8. lipnja 2005. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3204893139 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), za iznos od 31.000,00 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke s tim da je početna kamatna stopa ugovorena u visini od 4,40%, te da je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF. Nadalje nije sporno da su stranke dana 12. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 3204893139 (dalje u tekstu: Dodatak Ugovoru) na način da je s danom 30. rujna 2015. provedena konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sukladno odredbama ZID ZPK.

10. Prema žalbenim navodima tuženika sporno je da li tužiteljica ima status potrošača, te da li ima pravni interes za podnošenje tužbe obzirom da je kredit konvertiran na način da je naknadno zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu, da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu ništetne i da li tužiteljici pripada pravo na isplatu preplaćenog iznosa na temelju stjecanja bez osnove i u kojem iznosu, zatim od kada tužiteljica ima pravo na zatezne kamate i da li je nastupila zastara potraživanja.

11. Neosnovano, prije svega, tuženik osporava tužiteljici status potrošača budući je prvostupanjski sud na temelju iskaza tužiteljice utvrdio da je tužiteljica sredstvima kredita adaptirala stan za potrebe stanovanja svoje obitelji, dakle u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, obrtničkoj ili poduzetničkoj djelatnosti, a što proizlazi i iz priloženog Ugovora o namjenskom kreditu, te je pravilno zaključio da tužiteljica u smislu odredbe članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP) ima status potrošača.

12. Odlučujući o osnovanosti deklaratornog tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, budući je banka postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja vodeći računa samo o svom interesu i ne uvažavajući interes potrošača, a kako se o predmetnim odredbama nije pregovaralo, da su nametnute ugovorne odredbe tužiteljicu stavile u neravnopravni položaj.

12.1. Naime, cijeneći iskaz tužiteljice, kojem je prvostupanjski sud poklonio vjeru, utvrđeno je da se tužiteljica uslijed proteka vremena, a što je životno i logično, ne sjeća svih okolnosti i načina pregovaranja, pri čemu iskazom ne ukazuje na činjenicu da bi bila upozorena na rizičnost ugovaranja kredita uz sklapanje ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, dok tuženik tijekom postupka nije predložio saslušanje svjedoka osobnog bankara koji je s tužiteljicom zaključivao predmetni Ugovor o kreditu iako je teret dokaza na njemu, tako da je prvostupanjski sud na temelju navedenog iskaza tužiteljice, isprava priloženih u spisu i vodeći računa o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 i Pž- 6632/2017, te primjenjujući odredbe članka 81. i 82. ZZP-a u vezi sa člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO), pravilno utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno članku 87. ZZP-a, kao i članku 322. ZOO-a. Zbog navedenog valjalo je žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki I. i II. izreke potvrditi.

13. Prihvaćajući tužbeni zahtjev prvostupanjski sud je na temelju članka 326. stavka ZOO-a pravilno zaključio da u situaciji kada su ugovorne odredbe ništetne po samom zakonu iste ne mogu postati valjane niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, kako to tvrdi tuženik pozivajući se na činjenicu sklapanja Aneks Ugovora o kreditu. Nadalje, iako Aneks Ugovora o kreditu predstavlja akt kojeg su banke bile dužne sklopiti na temelju zakona odnosno odredbe članka 19. b. ZID ZPK, a sve u cilju da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR, to ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredbi ukoliko se u postupku utvrdi da Sporazumom o konverziji tužitelj nije u cijelosti obeštećen, odnosno da sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu nisu sanirane posljedice ništetnosti Ugovora o kreditu.

14. U postupku je, nadalje, utvrđeno da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno odredbama ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima.

15. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao i prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim iz razloga što zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

15.1. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi od 14. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli od 15. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019., ista je podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina.

15.2. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi da je svakako nastupila zastara u odnosu na preinačene tužbene zahtjeve iz razloga što se prema pravnom shvaćanju koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH koja je održana dana 27. svibnja 2024., u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno da do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

16. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je u smislu članka 1115. ZOO-a tuženik nepošteni stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača jer je sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužiteljica ovlaštena tražiti zatezne kamate tekuće od dana plaćanja anuiteta jer je tuženik kao nesavjestan stjecatelj dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

17. Prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Ksenije Vrebac iz [adresa], kojeg je prihvatio u cijelosti nalazeći da je isti jasan stručan, logičan i detaljno obrazložen, utvrdio da preplaćeni iznos s osnova promjenjive kamatne stope iznosi 1.338,15 eura (10.082,19 kn), a s osnova promjene tečaja 2.822,38 eura (21.265,18 kn), što iznosi ukupno 4.160,53 eura (31.347,37 kn), s tim da negativna razlika kod promjenjive kamatne stope iznosi 196,54 eura (1.480,83 kn), a da negativna tečajna razlika iznosi 204,77 eura (1.542,93 kn). Nadalje je na temelju navedenog nalaza i mišljenja utvrđeno da vještakinja prilikom izračuna nije uzela u obzir preplatu utvrđenu u konverziji u iznosu od 939,98 eura (7.082,26 kn).

18. Iako su izračunom iz nalaza i mišljenja vještaka obuhvaćene i negativne, a ne samo pozitivne razlike, prvostupanjski sud je pravilno donio odluku na temelju nalaza i mišljenja vještaka u kojem su u obzir uzete samo pozitivne razlike preplate bez tzv. negativnih razlika, a u skladu sa tužbenim zahtjevom tužiteljice, budući je tuženik do zaključenja prethodnog postupka samo općenito stavio materijalnopravni prigovor kojim zapravo osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, odnosno nije postavio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, tako da u ovom slučaju sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljičinu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita, a što je u skladu i s presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

19. Međutim, imajući u vidu da iz nalaza i mišljenja proizlazi da je preplata u konverziji utvrđena u iznosu od 939,98 eura, a da tužiteljica ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za nju proizvele ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, ali samo pod pretpostavkom da onim što joj je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica zatražila isplatu s osnova ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a da pri tome nije imao u vidu utvrđenu preplatu u konverziji. Stoga je valjalo pobijanu presudu potvrditi u točki III. izreke kojom je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici s osnova ništetnosti promjenjive kamatne stope iznos od 1.338,15 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, a preinačiti u točki IV. izreke, te naložiti tuženiku da isplati tužiteljici s osnova ništetnosti valutne klauzule iznos od 1.875,74 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, sve sukladno odredbi članka 1111. i 1115. ZOO-a, a odbiti tužiteljicu s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva kojim je zatražila s tog osnova isplatu iznosa od 939,98 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

20. Iako je ovaj sud preinačio pobijanu presudu i djelomično odbio tužiteljicu s tužbenim zahtjevom, tužitelj i nadalje ima pravo na cjelokupne troškove postupka budući je i nakon preinačenja presude uspjela sa 88% svog tužbenog zahtjeva, te da iz presude Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 proizlazi da se odredba članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, tako da tužiteljici kao potrošaču u konkretnom slučaju pripadaju troškovi parničnog postupka u cijelosti. Osim navedenog prvostupanjski sud je sukladno članku 155. stavku 1. ZPP-a pravilno ocijenio da su svi dosuđeni troškovi bili potrebni za vođenje parnice osim troška pristupa na ročište na kojem je objavljena presuda, te je pravilno dosudio tužiteljici trošak sastava tužbe temeljem Tbr.7. toč.1. Tarife, zatim troškove zastupanja na ročištima od 12. studenog 2019., 28. siječnja 2020., 5. prosinca 2023. i 13. veljače 2024. temeljem Tbr.9. toč.1. Tarife jer se na tim ročištima raspravljalo o glavnoj stvari, kao i troškove sastava podnesaka od 13. rujna 2019., 20. prosinca 2019. i 5. siječnja 2024. temeljem Tbr.8. toč.1. Tarife jer se radi o obrazloženim podnescima kojima se tužiteljica očitovala na odgovor na tužbu tuženika, te na nalaz i mišljenje vještaka, kao i na dopunu tog nalaza. Isto tako nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je tužiteljica kao obveznik e-komunikacije bio dužna sukladno članku 106.a ZPP-a troškovnik dostaviti putem e-komunikacije obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o podnesku iz navedenog članka ZPP-a nego o zahtjevu tužiteljice kojim traži naknadu troškova postupka sukladno članku 164. ZPP- a.

20.1. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno priznao tužiteljici trošak pristupa na ročište na kojem je objavljena presuda (26. travnja 2024.) temeljem Tbr.9. toč.3. i Tbr.46.Tarife u iznosu od 125,00 eura jer iz spisa proizlazi da punomoćnik tužiteljice nije pristupio na to ročište (list 229-234), zbog čega je valjalo žalbu tuženika djelomično prihvatiti i odluku o troškovima preinačiti, te dosuditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.435,30 eura, umjesto iznosa od 2.560,30 eura, a odbiti ga s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka.

21. Imajući u vidu da je tuženik uspio u žalbenom postupku u omjeru od 23%, te da je sukladno Tbr. 10. toč.1. i 46. Tarife zatražio troškove sastava žalbe s PDV-om u iznosu od 312,50 eura i troškove sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 87,99 eura, ovaj sud je tuženiku dosudio troškove žalbenog postupka u iznosu od 92,11 eura (23% od 400,49 eura), dok ga je odbio s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka.

22. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članka 368. stavka 1. i članka 373. točka 3. ZPP-a kao u izreci.

U Požegi 20. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević