REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž 1208/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Osijeku, po sucu Tomislavu Šimiću, u pravnoj stvari tužitelja TO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa Josip Pintarić, odvjetnik u Čakovcu, protiv tuženice Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Čakovcu P-76/24-4 od 17. lipnja 2024., 20. veljače 2025.

r i j e š i o  j e

Preinačuje se rješenje Općinskog suda u Čakovcu P-76/24-4 od 17. lipnja 2024. i rješava:

Tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Predmet postupka:

1.

Predmet ovog postupka je utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, čl. 10 Ugovora o kreditu broj 311492 sklopljenog između stranaka 30. kolovoza 2006., te isplata.

1.1.

Tuženica je u odgovoru na tužbu prigovorila mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Čakovcu, navodeći da su stranke ugovorile za slučaj spora, nadležnost suda u sjedištu Banke, odnosno u Zagrebu.

Odluka prvostupanjskog suda:

2.

Prvostupanjski sud je prihvatio tuženičin prigovor, oglasio se mjesno nenadležnim te odredio da će po pravomoćnosti rješenja predmet dostaviti Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.

Žalbeni razlozi i odgovor na žalbu:

3.

Protiv prvostupanjskog rješenja žalbu je podnio tužitelj.

3.1.

U žalbi navodi da nije sporno da su stranke čl. 10. Ugovora o kreditu ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika. Međutim, tužitelj smatra da je predmetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu nepoštena, stoga i ništetna. Naime, u konkretnom se slučaju radi o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno pregovarana već je sastavni dio tipskog ugovora tuženika, na koji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, a koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava i obveza tužitelj bio u obvezi putovati iz Čakovca u Međimurskoj županiji u Zagreb, a što bi mu uzrokovalo značajnu financijsku obvezu i izgubljeno vrijeme.

3.2.

Tužitelj ističe da su i osnovni Ugovor o kreditu i Aneks Ugovora o kreditu sklopljeni u Čakovcu, ovjereni od strane djelatnika u podružnici tuženika u Čakovcu, a također solemnizirani kod javnog bilježnika u Čakovcu.

3.3.

Predlaže stoga preinačiti pobijano rješenje i odbiti tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu.

3.4.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Ocjena drugostupanjskog suda:

4.

Žalba je osnovana.

4.1.

Odredbom čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP-a), propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku odluku u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

4.2.

Ispitujući pobijanu odluku, postupak koji joj je prethodio, žalbene navode tužitelja, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio nijednu od prethodno navedenih bitnih povreda na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

4.3.

Međutim, u pravu je tužitelj kada ukazuje da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

4.4.

Prema odredbi čl. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva) smatrat će se nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

4.5.

Naime, iako su se stranke ugovorom o kreditu sporazumjele da je u slučaju spora nadležan sud u sjedištu kreditora, ovdje tuženika, sukladno odredbi čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/19, 78/12, 56/13 i 41/14, dalje: dalje ZZP), koji zakon implementira, za Republiku Hrvatsku kao članicu Europske unije, obvezujuću smjernicu 93/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim ugovornim odredbama potrošačkih ugovora i koji sadrži identične odredbe kao i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, je nepoštena ugovorna odredba.

4.6.

Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca.

4.7.

Prema čl. 50. t. 19. ZZP-a (čl. 82. ZZP/03) među ugovornim odredbama, koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 49. ZZP-a mogle smatrati nepoštenima je i odredba kojom se otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom.

4.8.

Prema čl. 51. ZZP (čl. 83. ZZP/03), prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

4.9.

Iz čl. 55. st. 1. ZZP-a (čl. 87. ZZP/03) proizlazi da je nepoštena odredba ugovora ništetna odredba.

4.10.

Presudom Suda Europske unije u predmetima Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i dr. (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), utvrđena je obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama.

4.11.

Tom odlukom Sud Europske Unije je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive, ako su ispunjene temeljne pretpostavke - da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

4.12.

Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva, ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost da tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

4.13.

U konkretnom slučaju, odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, kojom su parnične stranke za slučaj spora ugovorile nadležnost suda u sjedištu kreditora, predstavlja odredbu ugovora o kojoj stranke nisu pregovarale, već je ona sastavni dio tipskog ugovora tuženika, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, na štetu potrošača i predstavlja nepoštenu ugovoru odredbu, budući da bi radi ostvarenja svojih prava i obveza tužitelj bio u obvezi putovati iz svog mjesta prebivališta koje se nalazi na području nadležnosti Općinskog suda u Čakovcu, u Zagreb, što bi uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu i neravnotežu u procesno ravnopravnom položaju ugovornih strana.

4.14.

S obzirom da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog građanskoga suda u Zagrebu.

4.15.

Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu čl. 70. st. 1. do 4. ZPP-a.

4.16.

U ovom postupku tužitelj je iz mjesta [adresa], za koje područje je mjesno nadležan Općinski sud u Čakovcu.

4.17.

Čl. 59. ZPP-a propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

4.18.

Prema navodima tužbe, tužitelj je ugovor o kreditu sklopio u poslovnici tuženika u Čakovcu, a iz ugovora o kreditu također proizlazi da je tuženika zastupala djelatnica tuženika u njegovoj poslovnici u Čakovcu i da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika u Čakovcu.

4.19.

Slijedom naprijed navedenog, u vezi ništetnosti ugovorne odredbe koja sadrži prorogacijsku klauzulu, te kako je tužitelj koji ima prebivalište na području nadležnosti Općinskog suda u Čakovcu, pravo izbora nadležnog suda koji će odlučiti u ovom sporu nastalom u vezi s potrošačkim ugovorom o kreditu, iskoristio podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Čakovcu kao mjesno nadležnom prema mjestu gdje se nalazi poslovna jedinica tuženika, sukladno čl. 375. st. 1. ZPP-a, u vezi čl. 381. st. 1. ZPP-a, te čl. 380. toč. 3. ZPP-a, riješeno je kao u izreci.

U Osijeku 20. veljače 2025.

Sudac:

Tomislav Šimić