REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž 1977/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Osijeku, po sucu Tomislavu Šimiću, u pravnoj stvari tužiteljice VA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupaju KA, Tatjana Figač – Gregurić i Hrvoje Mladinić, odvjetnici u ZOU Zlatko Gregurić, Tatjana Figač – Gregurić i Hrvoje Mladinić, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, kojeg zastupa Damir Metelko, odvjetnik u OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini, P-29/2024-18 od 6. studenoga 2024., 20. veljače 2025.

r i j e š i o  j e

Tuženikova žalba se odbija i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini, P-29/2024-18 od 6. studenoga 2024.

Obrazloženje

Predmet postupka:

1.

Predmet ovog postupka je utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, promjenjivu kamatnu stopu i naknadu za obradu kredita - članci 7., 8. i 10. ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103399481, solemniziranog po Mariji Kustić, javnoj bilježnici u [adresa] pod brojem OU-99/2007-1 dana 7. veljače 2007.

1.1.

Tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti suda koji vodi postupak, navodeći da su stranke ugovorile za slučaj spora, nadležnost suda u sjedištu Banke, odnosno u Rijeci.

Odluka prvostupanjskog suda:

2.

Prvostupanjski sud je odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, navodeći da je ugovorena odredba o mjesnoj nadležnosti suda u sjedištu tuženika protivna čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje: ZZP/03), budući da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te je ista suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer ju je unaprijed formulirao trgovac, zbog čega tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na njezin sadržaj. Prvostupanjski sud zaključuje da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi i da između stranaka nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu čl. 70. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19 i 80/22

– dalje: ZPP-a), a kako se u ovom predmetu radi o potrošačkom ugovoru, temeljem čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015 i 52/2016 – dalje: ZOPK), za suđenje je nadležan sud mjesta prebivališta potrošača.

Žalbeni razlozi i odgovor na žalbu:

3.

Protiv prvostupanjskog rješenja žalbu je podnio tuženik.

3.1.

U žalbi u bitnom navodi da se Zakon o potrošačkom kreditiranju uopće ne može primijeniti na ovaj ugovorni odnos između tužiteljice i tuženika iz razloga što je stupio na snagu 1. siječnja 2010. (NN 75/09), a sam propisuje u odredbi članka 29. da se ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu toga zakona. Dakle, budući da je ovaj ugovor o kreditu sklopljen 6. veljače 2007., a Zakon o potrošačkom kreditiranju je stupio na snagu 1. siječnja 2010., a predmetna odredba tek 30. rujna 2015., to tuženik ističe da nema mjesta primjeni ovoga zakona niti odredbe članka 19.l.

3.2.

U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava žalbene navode tuženika.

Ocjena drugostupanjskog suda:

4.

Žalba nije osnovana.

4.1.

Odredbom čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP-a), propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku odluku u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

4.2.

Ispitujući pobijanu odluku, postupak koji joj je prethodio, žalbene navode tuženika, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio nijednu od prethodno navedenih bitnih povreda na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

4.3.

Prema odredbi čl. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva) smatrat će se nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

4.4.

Naime, iako su se stranke ugovorom o kreditu sporazumjele da je u slučaju spora nadležan sud u sjedištu kreditora, ovdje tuženika, sukladno odredbi čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/19, 78/12, 56/13 i 41/14, dalje: dalje ZZP), koji zakon implementira, za Republiku Hrvatsku kao članicu Europske unije, obvezujuću smjernicu 93/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim ugovornim odredbama potrošačkih ugovora i koji sadrži identične odredbe kao i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, je nepoštena ugovorna odredba.

4.5.

Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca.

4.6.

Prema čl. 50. t. 19. ZZP-a (čl. 82. ZZP/03) među ugovornim odredbama, koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 49. ZZP-a mogle smatrati nepoštenima je i odredba kojom se otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom.

4.7.

Prema čl. 51. ZZP (čl. 83. ZZP/03), prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

4.8.

Iz čl. 55. st. 1. ZZP-a (čl. 87. ZZP/03) proizlazi da je nepoštena odredba ugovora ništetna odredba.

4.9.

Presudom Suda Europske unije u predmetima Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i dr. (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), utvrđena je obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama.

4.10.

Tom odlukom Sud Europske Unije je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive, ako su ispunjene temeljne pretpostavke - da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

4.11.

Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva, ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost da tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

4.12.

U konkretnom slučaju, odredba ugovora o kreditu, kojom su parnične stranke za slučaj spora ugovorile nadležnost suda u sjedištu kreditora, predstavlja odredbu ugovora o kojoj stranke nisu pregovarale, već je ona sastavni dio tipskog ugovora tuženika, na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaj, što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice i predstavlja nepoštenu ugovoru odredbu, budući da bi radi ostvarenja svojih prava i obveza tužiteljica bila u obvezi putovati iz svog mjesta prebivališta u [adresa], što bi uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu i neravnotežu u procesno ravnopravnom položaju ugovornih strana.

4.13.

S obzirom da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog suda u Rijeci.

4.14.

Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu čl. 70. st. 1. do 4. ZPP-a.

4.15.

U ovom postupku tužiteljica je iz Bjelovara te je tužba izvorno podnesena Općinskom sudu u Bjelovaru, nakon čega je rješenjem predsjednika Županijskog suda u Bjelovaru 31 Su-409/2023-2 od 2. siječnja 2024. predmet delegiran u rad Općinskom sudu u Virovitici.

4.16.

Čl. 59. ZPP-a propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

4.17.

Prema navodima tužbe, tužiteljica je ugovor o kreditu sklopila u poslovnici tuženika u Bjelovaru, a iz ugovora o kreditu također proizlazi da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika u Bjelovaru.

4.18.

Slijedom naprijed navedenog, u vezi ništetnosti ugovorne odredbe koja sadrži prorogacijsku klauzulu, tužiteljica, koja ima prebivalište na području nadležnosti Općinskog suda u Bjelovaru, je pravo izbora nadležnog suda koji će odlučiti u ovom sporu nastalom u vezi s potrošačkim ugovorom o kreditu, iskoristila podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Bjelovaru kao mjesno nadležnom prema mjestu gdje se nalazi poslovna jedinica tuženika, nakon čega je predmet delegiran sudu koji je donio pobijano rješenje.

4.19.

Tuženiku još valja odgovoriti da citirani čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23, dalje: ZPK) kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, na kojoj odredbi je mjesnu nadležnost pravilno utemeljio prvostupanjski sud, jest procesna odredba kojom je određena sudska nadležnost u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu i koja odredba je na snazi od 30. rujna 2015., što imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 90. st. 1. i 3. Ustava Republike Hrvatske, znači, da se od tog dana ta odredba koja određuje mjesnu nadležnost suda u slučaju spora koji nastane u vezi ugovora o kreditu, mora primijeniti u svim postupcima u kojima se nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15; dalje: ZID ZPK/15) odlučuje o sudskoj mjesnoj nadležnosti. 4.20.

Svako drugo tumačenje u primjeni čl. 19.l. st. 1. ZPK, kada se radi o sporu u vezi potrošačkog ugovora o kreditu koji je sklopljen prije 1. listopada 2010., kada je stupio na snagu ZPK, a obzirom na čl. 29. st. 1. ZPK, kojim je propisano da se taj zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu tog zakona, dovelo bi do pretjeranog formalizma u odlučivanju kao posljedice primjene pozitivnog prava bez sagledavanja pravnog problema u cjelini s aspekta da potrošač kao slabija ugovorna strana treba biti zaštićen pravilima o nadležnosti koja su povoljnija za njegove interese.

4.21.

Slijedom sveg navedenog, sukladno čl. 375. st. 1. ZPP-a, u vezi čl. 381. st. 1. ZPP-a, te čl. 380. toč. 2. ZPP-a, riješeno je kao u izreci

U Osijeku 20. veljače 2025.

Sudac:

Tomislav Šimić