Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž R-97/2024-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupaju punomoćnici Milica Nenadović Timarac i Marko Bebek, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Milica Nenadović Timarac i Marko Bebek u Sisku, S. i A. Radića 32, protiv tužene Republike Hrvatske, za Ministarstvo pravosuđa i uprave, OIB: 72910430276, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, Trg kralja Tomislava 36, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pr-20/2023-18 od 28. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice OČ kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pr-20/2023-18 od 28. svibnja 2024. u točki II. izreke te u točki IV. izreke, u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška.

II. Preinačuje se navedena presuda u točki I., III. i IV. izreke i za navedeno sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

''Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, Ministarstvo pravosuđa i uprave da tužiteljici OČ isplati na ime razlike, za period od 1. ožujka 2018. do 28. veljače 2023., iznos od 1.522,96 EUR bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to:

- 201,25 EUR od 15. travnja 2018. do isplate,

- 267,32 EUR od 15. lipnja 2018. do isplate,

- 121,15 EUR od 15. srpnja 2018. do isplate,

- 39,19 EUR od 15. rujna 2018. do isplate,

- 55,53 EUR od 15. prosinca 2018. do isplate,

- 222,96 EUR od 15. ožujka 2019. do isplate,

- 229,68 EUR od 15. listopada 2019. do isplate,

- 42,68 EUR od 15. prosinca 2019. do isplate,

- 70,53 EUR od 15. veljače 2020. do isplate,

- 115,78 EUR od 15. travnja 2020. do isplate,

- 39,95 EUR od 15. rujna 2020. do isplate,

- 104,34 EUR od 15. prosinca 2020. do isplate,

- 30,31 EUR od 15. siječnja 2021. do isplate,

- 45,84 EUR od 15. rujna 2021. do isplate,

- 71,42 EUR od 15. listopada 2021. do isplate,

- 61,11 EUR od 15. siječnja 2022. do isplate,

- 92,20 EUR od 15. srpnja 2022. do isplate,

- 266,65 EUR od 15. siječnja 2023. do isplate,

- 4,62 EUR od 15. veljače 2023. do isplate,

po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržan u dosuđenom bruto iznosu, sve u roku 15 dana.''

2. Odbija se zahtjev tužiteljice OČ za naknadom troškova postupka u iznosu od 331,81 EUR (tri stotine trideset jedan euro osamdeset jedan cent) sa zateznom kamatom od 28. svibnja 2024. do isplate.

III. Nalaže se tužiteljici OČ da tuženoj Republici Hrvatskoj nadoknadi trošak postupka u iznosu od 1.500,00 EUR (tisuću pet stotina eura), u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tužiteljici OČ da tuženoj Republici Hrvatskoj nadoknadi trošak postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 250,00 EUR (dvije stotine pedeset eura), u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužene Republike Hrvatske za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 375,00 EUR (tri stotine sedamdeset pet eura).

VI. Odbija se zahtjev tužiteljice OČ za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 312,50 EUR (tri stotine dvanaest eura pedeset centi).

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

„I. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, Ministarstvo pravosuđa i uprave da tužiteljici OČ isplati na ime razlike, za period od 1. ožujka 2018. do 28. veljače 2023., iznos od 1.522,96 eur bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to:

201,25 eur počevši od 15.4.2018. pa do isplate

267,32 eur počevši od 15.6.2018. pa do isplate

121,15 eur počevši od 15.7.2018. pa do isplate

39,19 eur počevši od 15.9.2018. pa do isplate

55,53 eur počevši od 15.12.2018. pa do isplate

222,96 eur počevši od 15.3.2019. pa do isplate

229,68 eur počevši od 15.10.2019. pa do isplate

42,68 eur počevši od 15.12.2019. pa do isplate

70,53 eur počevši od 15.2.2020. pa do isplate

115,78 eur počevši od 15.4.2020. pa do isplate

39,95 eur počevši od 15.9.2020. pa do isplate

104,34 eur počevši od 15.12.2020. pa do isplate

30,31 eur počevši od 15.1.2021. pa do isplate

45,84 eur počevši od 15.9.2021. pa do isplate

71,42 eur počevši od 15.10.2021. pa do isplate

61,11 eur počevši od 15.1.2022. pa do isplate

92,20 eur počevši od 15.7.2022. pa do isplate

266,65 eur počevši od 15.1.2023. pa do isplate

4,62 eur počevši od 15.2.2023. pa do isplate

po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržan u dosuđenom bruto iznosu, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice OČ u dijelu koji glasi: "Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, Ministarstvo pravosuđa i uprave da tužiteljici OČ isplati na ime razlike plaće i naknade za pripravnost , za period od 1. ožujka 2018. do 28. veljače 2023., iznos od 18.658,40 eur bruto, sa zateznim kamatama, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržan u dosuđenom bruto iznosu, sve u roku od 15 dana."

III. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, Ministarstvo pravosuđa i uprave da tužiteljici OČ naknadi trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eur, sa zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Svaka stranka snosi svoje troškove zastupanja.”

2. Protiv dijela navedene presude, u točki II. izreke te u točki IV. izreke, kojom joj nije dosuđena cjelokupno zatražena naknada troškova postupka, tužiteljica je izjavila žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtijeva naknadu troškova sastavljanja žalbe u iznosu od 312,50 EUR.

3. Tuženica je izjavila žalbu protiv točke I., III. i IV. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtijeva naknadu troškova sastavljanja žalbe u iznosu od 625,00 EUR.

4. Žalba tužiteljice je neosnovana, a žalba tuženika osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi isplate razlike naknade koju je primala za vrijeme aktivnog i pasivnog dežurstva u utuženom razdoblju i naknade koju je trebala primiti da je njezin cjelokupan rad u dežurstvu, izvan radnog vremena, smatran prekovremenim radom u smislu odredbe čl. 65. Zakona o radu (''Narodne novine'', 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22 – dalje: ZR) jer tvrdi da ima pravo na povećanu plaću primjenom odredbi Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 112/17, 16/18, 2/19, 119/19 i 66/20 – dalje: KU/17) i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 56/22 i 127/22 – dalje: KU/22), prema kojima se osnovna plaća službenika i namještenika uvećava za svaki sat rada i to za prekovremeni rad 50%, a za vrijeme provedeno na pasivnom dežurstvu za 10% satnice redovnog rada.

6. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 1. i 2. ZPP. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, koju u žalbama ističu stranke jer je pobijana presuda razumljiva, sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

6.1. Na žalbene navode tužiteljice kojima osporava pravna shvaćanja suda prvoga stupnja kao štura i nedostatna i tvrdi da se obrazloženje suda svodi na utvrđenje da se na pitanja plaće i naknada za pripravnost (dežurstvo) tužiteljice primjenjuju odredbe ZDO/09, ZDO/18, ZPSDPD, Pravilnika/15 i Pravilnika/19, da nema mjesta primjeni odredbi ZR pa posljedično tome ni utvrđivanju od strane suda primjerene plaće ili naknade za dežurstvo, da ''aktivno dežurstvo'' nije dežurstvo, treba reći da isti ne predstavljaju ukazivanje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11., ZPP, već njezino viđenje utvrđenja odlučnih činjenica i primjene materijalnog prava.

6.2. Neosnovano tuženica u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 213. st. 2. t. 2. ZPP jer nije prekinuo postupak do donošenja odluke Suda Europske unije o tumačenju čl. 1. st. 3. i čl. 2. t. 1. i 2. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o određenim vidovima organizacije radnog vremena te čl. 2. st. 2. Direktive 89/391/EEZ o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja radnika na radu, u povodu zahtjeva Općinskog suda u Puli-Poli. U smislu odredbe čl. 213. st. 2. t. 2. ZPP postoji ovlast, ali ne i obveza suda da u situaciji kad je zahtjev za tumačenje podnio drugi sud, odredi prekid postupka. S obzirom na to da tuženica i u žalbi predlaže da ovaj drugostupanjski sud iz istog razloga prekine postupak, treba reći da ovaj sud ne nalazi osnovanim navedeni prijedlog jer su u postupku utvrđene sve odlučne činjenice o kojima ovisi primjena materijalnog prava u ovoj pravnoj stvari.

7. Prvostupanjski je sud utvrdio da je tužiteljica, kao županijska državna odvjetnica u Županijskom državnom odvjetništvu u Sisku, u utuženom razdoblju od 1. ožujka 2018. do 28. veljače 2023., u skladu s rasporedom, nakon redovitog radnog vremena u dane tjednog odmora, neradne dane i državne blagdane, obavljala dežurstva i to u stalnoj pripravnosti kod kuće (pasivno dežurstvo) i izlaskom na očevid, u zgradi državnog odvjetništva radi nalaganja i provođenja dokaznih radnji i drugih nužnih poslova i na sudu, radi prisustvovanja ročištima za određivanje istražnog zatvora i sl. (aktivno dežurstvo), kako bi obavila radnje koje ne trpe odgodu, da je u utuženom razdoblju na snazi bio Pravilnik o naknadama za dežurstva sudaca, državnih odvjetnika i zamjenika državnih odvjetnika ("Narodne novine", broj 35/15 – dalje: Pravilnik/15) i Pravilnik o naknadama za dežurstva sudaca, državnih odvjetnika i zamjenika državnih odvjetnika ("Narodne novine", broj 64/19 – dalje: Pravilnik/19), kojima je određena naknada za aktivno i pasivno dežurstvo koje se obavlja radnim danom izvan redovitog radnog vremena razmjerno broju sati provedenom u dežurstvu te da je tužiteljici naknada sukladno s navedenim Pravilnicima za utuženi period isplaćena.

8. Stoga nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvoga stupnja raspravio i utvrdio sve činjenice relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu.

9. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio, s obzirom na odlučnu činjenicu da je tužiteljica pravosudni dužnosnik, čija su prava i obveze regulirane Zakonom o državnom odvjetništvu ("Narodne novine", broj 76/09, 153/09, 116/10, 145/10, 57/11, 130/11, 72/13, 48/13, 33/15 i 82/15 – dalje: ZDO/09) i Zakonom o državnom odvjetništvu ("Narodne novine", broj 67/18 i 21/22 – dalje: ZDO/18), da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbi ZR, kao ni odredbi Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''Narodne novine'', broj 112/17, 16/18, 2/19, 119/19 i 66/20 – dalje: KU/17) i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''Narodne novine'', broj 56/22 i 127/22 – dalje: KU/22) odnosno odredaba čl. 38. st. 1. i st. 4. KU/17 i čl. 38. st. 1. i st. 7. KU/22, koje se u istoj situaciji (dežurstvu) primjenjuju na državne službenike.

10. Navedeni propisi, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, nisu propisi koji bi se u ovom konkretnom predmetu mogli primijeniti na tužiteljicu kao dužnosnicu, pored važećih odredaba ZDO/09 i ZDO/18 te Zakona o plaćama sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika ("Narodne novine", broj 10/99, 25/00, 01/01, 30/01, 59/01, 114/01, 116/01, 64/02, 153/02, 154/02, 17/04, 08/06, 142/06, 34/07,134/07, 146/08, 155/08, 39/09, 155/09, 14/11, 154/11, 12/12, 143/12, 100/14, 147/14, 120/16, 16/19

– dalje: ZPSDPD) jer tužiteljica ne obavlja svoju dužnost na temelju ugovora o radu, niti po uputi poslodavca te se stoga ne može smatrati radnikom u smislu odredaba ZR, čije odredbe ne uređuju prava i obveze tužiteljice kao dužnosnika. Stoga su neosnovani žalbeni razlozi kojima tužiteljica želi izjednačiti svoj radni status s državnim službenicima i namještenicima, smatrajući da se i na nju primjenjuju odredbe KU/17 i KU/22, koje zaključuju Vlada Republike Hrvatske i Sindikat državnih službi u ime svojih članova.

11. Sud prvoga stupnja svoju odluku u dijelu kojim prihvaća dio tužbenog zahtjeva u točki I. izreke, temelji na zaključku da tužiteljica za vrijeme koje je provela poduzimajući službene radnje koje ne trpe odgodu izvan radnog vremena (u okviru rasporeda dežurstva), ima pravo na plaću jer se te radnje koje je obavljala za vrijeme aktivnog dežurstva ne razlikuju od radnji koje se obavljaju za vrijeme redovnog radnog vremena i za koje ima pravo na plaću.

12. No, po ocjeni ovoga suda drugoga stupnja, prava i obveze tužiteljice, kao županijskog državnog odvjetnika pa tako i pravo na plaću i naknadu za dežurstvo, regulirana su zakonom. U tom smislu ukazuje se kako je odredbom čl. 103. st. 1. ZDO/18 propisano pravo na naknadu (a ne plaću) za obavljanje poslova u službi dežurstva, dok je st. 4. određeno da uvjete za isplatu i iznos naknade za obavljanje poslova dežurstva ministar nadležan za poslove pravosuđa propisuje pravilnikom. Pravilnikom/15 i Pravilnikom/19 propisani su uvjeti za isplatu i visinu naknade za izlaske na očevid te obavljanje poslova prethodnog kaznenog postupka, s tim da je visina naknade za obavljanje dežurstva propisana ovisno o vremenu i uvjetima u kojima se obavlja, a obuhvaća vrijeme izvan redovnog radnog vremena pravosudnih tijela te u vrijeme tjednog odmora, neradne dane i državne blagdane, razmjerno broju provedenih sati. Istima je propisano da se pod aktivnim dežurstvom podrazumijeva rad u zgradi suda i državnog odvjetništva te obavljanje službenih radnji koje ne trpe odgodu izvan zgrade pravosudnih tijela.

13. Slijedom navedenoga, kako ZDO/15 i ZDO/18 razlikuje plaću od naknade za dežurstvo, a Pravilnikom/15 i Pravilnikom/19 je propisana visina naknade za obavljanje dežurstva te je istima precizno konkretizirano vrijeme i uvjeti pod kojima se dežurstvo obavlja pogrešan je zaključak suda prvoga stupnja da tužiteljici za obavljanje radnji izvan radnog vremena, a koje se po svom sadržaju ne razlikuju od dužnosti koje tužiteljica obavlja u redovnom radnom vremenu, pripada pravo na naknadu plaće, a ne naknada za dežurstvo.

14. Iz navedenih razloga, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvoga stupnja u točki II. izreke, a na temelju čl. 373. t. 3. ZPP, istu preinačiti u točki I. izreke te i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

15. Ostali žalbeni navodi stranaka nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP.

16. Budući da je preinačena odluka o glavnoj stvari, trebalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku. Tužiteljica je u cijelosti izgubila spor pa je o trošku cjelokupnog postupka trebalo odlučiti na temelju čl. 154. st. 1., u vezi s čl. 166. st. 2. ZPP.

17. U odnosu na odluku o trošku, tuženica u žalbi osnovano ističe da je u konkretnom slučaju miješanje države u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva bilo zakonito, da tuženik čiji proračun nije neograničen, treba uživati zaštitu od neutemeljenih parnica te da trošak postupka ne predstavlja nerazmjeran i prekomjeran teret za tužiteljicu jer takve okolnosti u postupku tužiteljica nije ni isticala.

18. S obzirom na vrijednost predmeta spora od 20.181,36 EUR i vrijednost boda od 2,00 EUR (tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine", broj 138/23 – dalje: Tarifa), tuženici je, kao opravdan (čl. 155. st. 1. i 2. ZPP) dosuđen trošak sastavljanje odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 EUR (tbr. 8/1 Tarife), kao i za zastupanja na ročištima od 14. prosinca 2023. i 18. travnja 2024. (tbr. 9/1 Tarife) ili ukupno 1.500,00 EUR (točka III. izreke ove presude).

18.1. Tuženici nije dosuđen trošak sastavljanja podneska od 22. prosinca 2023. jer isti nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP), kao ni trošak podneska od 2. siječnja 2024. jer isti ne prileži spisu.

19. S obzirom na vrijednost pobijanog dijela zahtjeva od 1.522,96 EUR, u odnosu na koji je tuženica uspjela u ovom stadiju postupka, pripada joj trošak sastavljanja žalbe u iznosu od 250,00 EUR (tbr. 10/1 Tarife) pa je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude, dok je u preostalom iznosu od 375,00 EUR, zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka neosnovan (točka V. izreke ove presude).

20. Budući da tužiteljica nije uspjela sa žalbom, njezin zahtjev za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka trebalo je odbiti na temelju čl. 154. st. 1., u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP (točka VI. izreke ove presude).

U Velikoj Gorici 20. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos