REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž Ovr-49/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Osijeku, po sucu Tomislavu Šimiću, u pravnoj stvari ovrhovoditelja A1 Hrvatska d.o.o., OIB: 29524210204, Zagreb, Vrtni put 1, kojeg zastupa Tihomir Zec, odvjetnik u OD Zec & partneri d.o.o., Osijek, protiv ovršenice ŽO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], radi naknade troškova izvansudske ovrhe, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku Ovr-4687/2024-2 od 5. prosinca 2024., 20. veljače 2025.

r i j e š i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku Ovr-4687/2024-2 od 5. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev ovrhovoditelja za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu 62,50 EUR.

Obrazloženje

Predmet postupka:

1.

Predmet ovršnog postupka koji se pred prvostupanjskim sudom vodi jest naknada troškova izvansudske ovrhe.

Odluka prvostupanjskog suda:

2.

Prvostupanjski sud je prvim dijelom izreke rješenja Ovr-4687/2024-2 od 5. prosinca 2024. naložio ovršenici u roku osam dana naknaditi ovrhovoditelju trošak postupka izvansudske ovrhe u iznosu 140,63 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom od 5. prosinca 2024. do isplate, po stopi navedenoj u izreci, dok je drugim dijelom izreke odbio preostali zahtjev za naknadom troškova postupka.

2.1.

Odbijajući dio odluke, kojim je odbio priznati trošak na ime pribave potvrde pravomoćnosti i ovršnosti, sud obrazlaže time da javni bilježnik bez zahtjeva ovrhovoditelja stavlja potvrdu pravomoćnosti i ovršnosti na rješenje koje je donio ako u roku od 15 dana od isteka roka za prigovor ne zaprimi prigovor na rješenje, a rješenje s potvrdom dostavlja ovrhovoditelju, u skladu sa čl. 283. st. 1. i st. 4. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24, dalje: OZ-a).

Žalbeni razlozi:

3.

Ovrhovoditelj je podnio žalbu protiv odbijajućeg dijela rješenja, sadržajno upirući na nezakonitost odluke suda kojom mu nije priznat trošak pribave potvrde pravomoćnosti i ovršnosti.

3.1.

Navodi u žalbi, smatrajući pravni stav prvostupanjskog suda pogrešnim i neosnovanim, da sukladno čl. 32. st. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, za izvid ili pribavu pravomoćnosti ili izvršnosti presude, rješenja i platnih naloga punomoćniku ovrhovoditelja priznaje se trošak od 25 bodova. U Tarifi se nigdje ne uvjetuje kako stranka mora dokazati da je upravo njen punomoćnik pribavio klauzulu pravomoćnosti ili ovršnosti, već jednostavno taj trošak pripada stranci ili u ovom slučaju ovrhovoditelju bez obzira tko je pribavio klauzulu pravomoćnosti i ovršnosti. U potpunosti je neprihvatljivo da bi se taj trošak koji predviđa Tarifa morao dokazivati na način da je upravo punomoćnik stranke koji je odvjetnik išao na sud ili na drugi način podneskom od suda zatražio dostavu potvrde pravomoćnosti ili ovršnosti. Smatra da u prilog njegovim navodima govori odluka VSRH Rev-74/2023-2 od 14. veljače 2023., te predlaže rješenje u pobijanom dijelu preinačiti na način da mu se dosudi trošak koji mu je prvostupanjski sud odbio dosuditi.

Ocjena drugostupanjskog suda:

4.

Žalba nije osnovana.

4.1.

Čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP-a), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju čl. 21. st. 1. OZ-a, propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku odluku u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

4.2.

Ispitujući pobijanu odluku, postupak koji joj je prethodio, žalbene navode ovrhovoditelja, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio nijednu od prethodno navedenih bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

4.3.

Točno je da u toč. 14. odluke VSRH Rev-74/2023-2 od 14. veljače 2023. stoji:

„U Tarifi se nigdje ne uvjetuje da stranka mora dokazati da je upravo njen punomoćnik pribavio klauzulu pravomoćnosti ili ovršnosti, već jednostavno taj trošak pripada stranci ili u ovom slučaju ovrhovoditelju bez obzira tko je pribavio klauzulu pravomoćnosti i ovršnosti. U potpunosti je neprihvatljivo da bi se taj trošak koji predviđa Tarifa morao dokazivati na način da je upravo punomoćnik stranke koji je odvjetnik išao na sud ili na drugi način podneskom od suda zatražio dostavu potvrde pravomoćnosti ili ovršnosti“.

4.4.

Međutim, ovaj drugostupanjski sud vidi dva problema u pravnom stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske i ovrhovoditelja koji se oslanja na citiranu odluku VSRH.

4.5.

Prvi problem je u stavu VSRH koji glasi: „U Tarifi se nigdje ne uvjetuje da stranka mora dokazati da je upravo njen punomoćnik pribavio klauzulu pravomoćnosti ili ovršnosti“.

4.5.1.

Ovaj drugostupanjski sud navodi da je Tarifa podzakonski propis koji je, kako to stoji u njezinom uvodu, donio Upravni odbor Hrvatske odvjetničke komore na sjednici održanoj 14. listopada 2023. na temelju čl. 18. Zakona o odvjetništvu (NN 9/94, 117/08, 50/09, 75/09, 18/11 i 126/21) i čl. 18. st. 1. toč. 2. Statuta Hrvatske odvjetničke komore (NN 151/22.).

4.5.2.

U Glavi Prvoj st. 1. Tarife propisano je da Tarifa određuje način vrednovanja, obračunavanja i plaćanja odvjetničkih radnji i izdataka koje su stranke dužne platiti odvjetniku ili odvjetničkom društvu, za radnje obavljene po punomoći ili rješenju suda, pravosudnog ili drugog nadležnog tijela, temeljem Zakona o odvjetništvu.

4.5.3.

Dakle, predmet Tarife uopće nije propisivanje pretpostavki pod kojima neka stranka ima pravo na naknadu troškova postupka, pa je nerazumljiv stav VSRH da se u Tarifi ne navodi ono što u njoj ni ne treba biti.

4.5.4.

Pretpostavke pod kojima određena stranka ima pravo na naknadu troškova postupka propisane su procesnim zakonom.

4.5.5.

Tako je čl. 14. st. 4. OZ-a propisano da je ovršenik dužan ovrhovoditelju naknaditi troškove koji su bili potrebni za ovrhu.

4.5.6.

U gore citiranoj odredbi sadržanoj u st. 1. Glave Prve Tarife jasno se navodi da su stranke dužne platiti odvjetniku ili odvjetničkom društvu, odvjetničke radnje i izdatke - za radnje obavljene po punomoći ili rješenju suda, pravosudnog ili drugog nadležnog tijela.

4.5.7.

U Tbr. 36. st. 2. Tarife stoji „ Za izvid ili pribavu pravomoćnosti ili izvršnosti presude, rješenja i platnih naloga odvjetniku pripada nagrada od 25 bodova.

4.6.

Dakle, kada se citirana odredba iz navedenog tarifnog broja poveže s prethodno citiranom odredbom st. 1. Glave Prve Tarife, tada jasno i nedvosmisleno proizlazi da je radnja koju punomoćnik odvjetnik mora obaviti – pribava pravomoćnosti, da bi mu sud taj trošak priznao u smislu procesnog zakona kojim se uređuje naknada troškova postupka, ovdje u konkretnom slučaju - u smislu čl. 14. st. 4. OZ-a.

4.7.

Stoga je za ovaj drugostupanjski sud neprihvatljivo obrazloženje VSRH prema kojem „već jednostavno taj trošak pripada stranci ili u ovom slučaju ovrhovoditelju bez obzira tko je pribavio klauzulu pravomoćnosti i ovršnosti“ te obrazloženje VSRH da je „u potpunosti neprihvatljivo da bi se taj trošak koji predviđa Tarifa morao dokazivati na način da je upravo punomoćnik stranke koji je odvjetnik išao na sud ili na drugi način podneskom od suda zatražio dostavu potvrde pravomoćnosti ili ovršnosti“.

4.8.

Dakle, prethodno je iskazan drugi problem kojeg ovaj drugostupanjski sud pronalazi u pravnom stavu VSRH.

4.9.

Ovakav stav VSRH pak otvara druga dva ključna problema.

4.9.1.

Prvi je taj, što prema stavu VSRH, stranka (u tom revizijskom predmetu ovrhovoditelj) ima pravo na naknadu troškova ovršnog postupka čak i kad je potvrdu pravomoćnosti pribavila sama stranka ili po osobi koja nije njezin punomoćnik. 4.9.2.

Primjenjivo na sve slučajeve, ali i na ovaj konkretan, takav stav je izravno u suprotnosti s odredbom iz Glave Prve st. 1. Tarife, kojom se određuje da je stranka odvjetničke radnje i izdatke dužna platiti odvjetniku ili odvjetničkom društvu, za radnje obavljene po punomoći.

4.9.3.

Stoga ovaj žalbeni sud ne može prihvatiti stav ovrhovoditelja, utemeljen na stavu VSRH da „jednostavno taj trošak pripada stranci“ neovisno o ispunjenju pravnih pravila za ostvarenje prava na naknadu tog troška (a to je obavljena radnja pribave potvrde pravomoćnosti) i stav „bez obzira tko je pribavio klauzulu pravomoćnosti i ovršnosti“, budući da su, u pravilu, samo odvjetnici ovlašteni zastupati stranke temeljem izdane im punomoći – čl. 5. Zakona o odvjetništvu (NN 9/94, 117/08, 50/09, 75/09, 18/11 I 126/21).

4.10.

Drugi ključni problem koji se otvara u stavu VSRH da je „u potpunosti neprihvatljivo da bi se taj trošak koji predviđa Tarifa morao dokazivati na način da je upravo punomoćnik stranke koji je odvjetnik išao na sud ili na drugi način podneskom od suda zatražio dostavu potvrde pravomoćnosti ili ovršnosti“ pokazuje da VSRH nije imao u vidu st. 1. Glave Prve Tarife i propisanu obvezu odvjetnika obaviti radnju za koju traži naknadu troška.

4.10.1. Prvo, ako, kako to smatra VSRH, odvjetnik nije dužan dokazati da je poduzeo radnju pribavljanja potvrde pravomoćnosti (pa čak i podneskom od suda tražio dostavu potvrde pravomoćnosti i ovršnosti), znači li to da odvjetniku treba priznati i trošak zastupanja na ročištima i sastav tužbe, odgovora na tužbu ili drugih obrazloženih podnesaka, bez dokaza da je odvjetnik te radnje doista obavio, pozivom na izraženi stav u citiranoj odluci VSRH „U Tarifi se nigdje ne uvjetuje da stranka mora dokazati...“?

4.10.2. Drugo, čl. 54. Ustava RH (Narodne novine br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14, dalje: Ustav) propisano je: „Svatko ima pravo na rad“, a čl. 55. Ustava: „Svaki zaposleni ima pravo na zaradu.“

4.10.3. Kada se navedene dvije odredbe povežu u smislenu cjelinu, proizlazi da pravo na zaradu proizlazi iz obavljenog rada.

4.10.4. A upravo i Tarifa propisuje u Glavi Prvoj st. 1. da odvjetnici imaju pravo na nagradu za radnju koju su obavili.

4.10.5. A ako su je obavili, onda ne bi trebalo biti problem dokazati da su je obavili.

4.11.

Plaća i odvjetnička nagrada isplaćuju se za obavljeni rad, pa je za ovaj drugostupanjski sud neprihvatljiv stav VSRH i ovrhovoditelja da „jednostavno taj trošak pripada stranci“ i da punomoćnik stranke ne mora dokazivati da je zatražio od nadležnog tijela izdavanje potvrde pravomoćnosti i ovršnosti.

4.12.

Drugim riječima, navedeno pravno shvaćanje VSRH daje pravo odvjetnicima da naplate rad bez dokaza da su taj rad i obavili, što je za ovaj drugostupanjski sud neprihvatljivo.

4.13.

Treće, VSRH je, donoseći pobijano shvaćanje, izgubio iz vida da suci i javni bilježnici u velikom broju slučajeva, sami, bez intervencije stranke, iskazuju potvrde pravomoćnosti i ovršnosti u predmetima koje zadužuju. Dapače, kako to pravilno navodi prvostupanjski sud, javni bilježnik bez zahtjeva ovrhovoditelja stavlja potvrdu pravomoćnosti i ovršnosti na rješenje koje je donio ako u roku od 15 dana od isteka roka za prigovor ne zaprimi prigovor na rješenje, a rješenje s potvrdom dostavlja ovrhovoditelju, u skladu sa čl. 283. st. 1. i st. 4. OZ-a.

4.13.1. Stoga je tim više neprihvatljiv stav ovrhovoditelja i VSRH da „jednostavno taj trošak pripada stranci“ i da punomoćnik stranke ne mora dokazivati da je zatražio od nadležnog tijela izdavanje potvrde pravomoćnosti i ovršnosti, jer bi to značilo da odvjetnik ima pravo u svoj džep staviti novac za „pribavu pravomoćnosti i ovršnosti“ i to na teret svoje ili protivne stranke, za radnju koju uopće nije obavio on, već ju je obavio sudac ili javni bilježnik u okviru svog redovnog posla, bez da su stranka odnosno njezin punomoćnik tražili izdavanje potvrde pravomoćnosti i ovršnosti.

4.13.2. Dakle, po stavu VSRH, odvjetnik ima pravo naplatiti rad suca ili javnog bilježnika.

4.13.3. Takav zaključak ovaj drugostupanjski sud ne prihvaća.

4.14.

S obzirom da je Upravni odbor Hrvatske odvjetničke komore na sjednici održanoj 14. listopada 2023. donio Tarifu kojom je propisao način vrednovanja, obračunavanja i plaćanja odvjetničkih radnji i izdataka koje su stranke dužne platiti odvjetniku ili odvjetničkom društvu, za radnje obavljene po punomoći ili rješenju suda, pravosudnog ili drugog nadležnog tijela, te da je, u skladu s procesnim zakonima i ustaljenom sudskom praksom, za sve druge radnje, kada potražuje troškove zastupanja po kvalificiranom punomoćniku - odvjetniku - stranka dužna dokazati da ih je njezin punomoćnik - odvjetnik - obavio za nju u postupku (da ju je zastupao na ročištima, napisao tužbu, odgovor na tužbu, prijedlog za ovrhu, obrazložene podneske, žalbe i drugo), potpuno je neživotno i nelogično da su prilikom traženja naknade troškova na ime pribave potvrde pravomoćnosti odnosno ovršnosti, stranke, odnosno njihovi odvjetnici oslobođeni dokazivanja da je ta radnja poduzeta.

4.14.1. Tim više kada je riječ o podnesku koji sadrži samo jednu rečenicu i za koji ovaj drugostupanjski sud ne vidi problem da se i njega, kao i druge podneske, preda sudu elektroničkim putem, pogotovo kad je razmjena podnesaka između odvjetnika i sudova modernizirana do te mjere da istog trena čim podnesak bude poslan informacijskim sustavom E-komunikacije, sustav izdaje potvrdu da je podnesak zaprimljen u sudu.

4.15.

U ovom konkretnom predmetu, drugostupanjski sud primjećuje da ovrhovoditelj uopće nije osporio zaključak prvostupanjskog suda na kojem se temelji obrazloženje odbijajućeg dijela pobijanog rješenja, odnosno da javni bilježnik bez zahtjeva ovrhovoditelja stavlja potvrdu pravomoćnosti i ovršnosti na rješenje koje je donio ako u roku od 15 dana od isteka roka za prigovor ne zaprimi prigovor na rješenje, a rješenje s potvrdom dostavlja ovrhovoditelju, u skladu sa čl. 283. st. 1. i st. 4. OZ-a.

4.16.

Ovrhovoditelj također ne tvrdi u žalbi da je zatražio izdavanje potvrde pravomoćnosti i ovršnosti, odnosno ne dokazuje da je da je poduzeo aktivnost pribave potvrde pravomoćnosti i ovršnosti jer je javni bilježnik po proteku zakonskog roka za podnošenje prigovora, propustio izdati potvrdu pravomoćnosti i ovršnosti i dostaviti je ovrhovoditelju.

4.16.1. On samo ističe u žalbi da mu taj trošak „ jednostavno pripada“ i da nije dužan dokazivati da je zatražio izdavanje potvrde pravomoćnosti, citirajući u točki 5. svoje žalbe od slova do slova obrazloženje iz toč. 14. revizijske odluke VSRH Rev-74/2023-2 od 14. veljače 2023.

4.17.

Razloge zbog kojih smatra da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kad je odbio priznati ovrhovoditelju trošak pribave potvrde pravomoćnosti i ovršnosti, drugostupanjski sud je detaljno obrazložio u točkama 4. do 4.16.1. ove odluke.

5.

Slijedom sveg prethodno obrazloženog, primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a, u vezi sa čl. 21. st. 1. OZ-a, riješeno je kao u izreci pod toč. I.

5.1.

Ovrhovoditelj nije uspio sa žalbom, slijedom čega je riješeno kao pod toč. II. izreke.

U Osijeku 20. veljače 2025.

Sudac:

Tomislav Šimić