REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-2692/2016-55

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu po sucu toga suda Jasminki Galešić, u pravnoj stvari tužitelja EŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Dejan Vukomanović, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika ALPE-ADRIA poslovodstvo d.o.o. OIB: 99488126785 Zagreb, Slavonska avenija 52, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi diskriminacije, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Dejana Vukomanovića, odvjetnika i punomoćnika tuženika Marina Laze, odvjetnika, dana 20. veljače 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" 1. Nalaže se tuženiku ALPE-ADRIA POSLOVODSTVO d.o.o. da tužitelju EŠ isplati bruto iznos od 8.726,25 kn, koji odgovara iznosu od 1.158,17 €, za razmjerni dio neiskorištenog godišnjeg odmora za 2014., sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 30. lipnja 2015. do isplate, po stopi koja se od 30. lipnja 2015. do 01. kolovoza 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te bruto iznos od 24.165,00 kn koji odgovara iznos od 3.207,25 €, za neiskorišteni godišnji odmor za 2015., sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 21. prosinca 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

2. Utvrđuje se da je tuženik ALPE-ADRIA POSLOVODSTVO d.o.o. povrijedio pravo tužitelja EŠ na jednako postupanje pa mu se zabranjuje ubuduće poduzimanje radnji kojima se krše ili se može prekršiti tužiteljevo pravo iz radnog odnosa na jednako postupanje, sve pod prijetnjom ovrhe i nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi na ime neimovinske štete radi povrede prava tužitelja zaštićenih Zakonom o suzbijanju diskriminacije iznos od 5.000,00 kn, koji odgovara iznosu od 663,61 €, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25. listopada 2016. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.

3. Utvrđuje se da je tuženik ALPE-ADRIA POSLOVODSTVO d.o.o. svojim podneskom od 22. srpnja 2016. uznemiravao tužitelja EŠ, čime je povrijedio njegovo pravo na zaštitu dostojanstva, ugleda i časti, pa mu se zabranjuje ubuduće da poduzima radnje kojima bi uznemiravao tužitelja, sve pod prijetnjom ovrhe i nalaže se tuženiku da tužitelju na ime naknade neimovinske štete isplati iznos od 15.000,00 kn, koji odgovara iznosu od 1.990,84 € sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25. listopada 2016. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.

4. Nalaže se tuženiku ALPE-ADRIA POSLOVODSTVO d.o.o. da tužitelju EŠ nadoknadi troškove ovog postupka sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu zatri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužitelju da tuženiku na ime parničnog troška isplati iznos od 3.250,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 25. listopada 2016. podnio tužbu protiv tuženika radi diskriminacije. U tužbi je naveo da je bio u radnom odnosu kod tuženika te je pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu Pr-9158/14 od 28. svibnja 2015. utvrđeno da je nedopušten otkaz ugovora o radu od 29. srpnja 2014. te je naloženo tuženiku da tužitelja vrati na rad. Navedena presuda postala je pravomoćna 16. veljače 2016. i ovršna 19. travnja 2016. godine. Sukladno navedenoj presudi tužitelj je pokrenuo ovršni postupak pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu koji je donio rješenje Ovr-3719/16 od 13. svibnja 2016. kojim je tuženiku naloženo da tužitelja vrati na rad. Umjesto da tuženik tužitelja vrati na rad, tužitelj je od tuženika ponovo dobio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 23. svibnja 2016. protiv koje je tužitelj podnio tužbu Općinskom radnom sudu u Zagrebu pod brojem Pr-1994/16. U parničnom postupku broj Pr-9158/14 tužitelj nije potraživao isplatu plaće pa je tužitelj podnio Općinskom radnom sudu u Zagrebu 14. lipnja 2016. tužbu pod brojem Pr-1458/16 radi isplate plaće nakon nedopuštenog otkaza. Nakon podnošenja tužbe tuženik je 21. lipnja 2016. tužitelju isplatio neisplaćene plaće pa je tužitelj povukao tužbu što je sud utvrdio rješenjem broj Pr-1458/16 od 28. rujna 2016. godine. Tužitelj je 06. srpnja 2016. tuženiku podnio pritužbu za zaštitu od diskriminacije jer je svim radnicima tuženika plaća za svibanj 2016. isplaćena do desetog u mjesecu, a samo tužitelju je isplaćena 21. lipnja 2016. godine. Navedenom pritužbom tužitelj je zatražio da se poduzmu radnje radi sprečavanja daljnje diskriminacije u odnosu na ostale zaposlenike. Tužitelj je 13. srpnja 2016. ponovo podnio pritužbu za zaštitu diskriminacije navodeći da je dopisom od 28. lipnja 2016. podnio zahtjev za reguliranje neiskorištenog godišnjeg odmora za 2015. godinu, a dopisom od 05. srpnja 2016. je podnio zahtjev za reguliranje neiskorištenog godišnjeg odmora za 2016. godinu jer mu nije bilo omogućeno korištenje godišnjeg odmora dok je svim ostalim zaposlenicima to bilo omogućeno. Tužitelj je 18. srpnja 2016. podnio pritužbu za zaštitu od diskriminacije u kojoj je naveo da ima saznanja da je tuženik tijekom 2014., 2015. i u prvoj polovini 2016. godine isplatio svim ostalim radnicima ostale primitke u obliku uskrsnice, naknade za godišnji odmor, božićnice te dar djetetu do 15 godina starosti, a tužitelju je to odbio učiniti. Tuženik je odgovorio na tužiteljeve pritužbe navodeći da mu je plaća za svibanj 2016. zajedno sa svim do tada neisplaćenim plaćama isplaćena 21. lipnja 2016., da je tužitelju isplaćena naknada za neiskorišteni godišnji odmor te da mu božićnica za 2014. i 2015. godinu omaškom nije isplaćena te da će grešku ispraviti u primjerenom roku, dok ostala potraživanja u vidu uskrsnice, naknade za godišnji odmor, božićnice i dar djetetu do 15 godina starosti nisu isplaćeni niti drugim radnicima. Tužitelj tvrdi da je opisanim ponašanjem tuženik tužitelja stavio u neravnopravan položaj odnosno da je povrijedio njegovo pravo na jednako postupanje u odnosu na sve druge radnike. Tužitelj se tuženiku obraćao pisanim putem na dopušten i uobičajen način tražeći ono što smatra da mu pripada po zakonu i Pravilniku o radu, a tuženik je putem odvjetničkog ureda tužitelju poslao dopis od 22. srpnja 2016. kojim ga upozorava da prestane sa slanjem dopisa optužujući ga za prijetnje, uznemiravanje poslodavca i uznemiravanje odgovornih osoba. Tužitelj tvrdi da dopis od 22. srpnja 2016. predstavlja zastrašivanje tužitelja, tužitelj je psihički iznimno teško doživio sadržaj tog dopisa, nakon okončanog radnog spora tuženik odbija tužitelja vratiti na rad i isplatiti mu plaće i sve što ga po zakonu pripada te ga vrijeđa i ponižava nazivajući ga iznuđivačem i osobom koja prijeti i uznemirava poslodavca i odgovorne osobe. Tuženik je odbio postupati na jednak način prema tužitelju u odnosu na druge radnike u usporedivoj situaciji jer je tužitelj protiv tuženika vodio i dobio radni spor pa ga je tuženik diskriminirao i uznemiravao upravo radi te činjenice, a kao posljedica te diskriminacije tužitelj nije ostvario ista prava kao ostali radnici u usporedivoj situaciji.

2. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 12. rujna 2022. tužitelj na ime naknade za razmjerni dio neiskorištenog godišnjeg odmora za 2014. godinu potražuje ukupni iznos od 1.158,17 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. lipnja 2015., na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2015. godinu potražuje ukupni iznos od 3.207,25 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. prosinca 2015., predlaže da sud utvrdi da je tuženik povrijedio pravo tužitelja na jednako postupanje te da mu zabrani ubuduće poduzimanje radnji kojima se krši ili se može prekršiti tužiteljevo pravo iz radnog odnosa na jednako postupanje, da sud naloži tuženiku da tužitelju na ime neimovinske štete radi povrede prava tužitelja zaštićenih Zakonom o suzbijanju diskriminacije, isplati iznos od 663,61 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. listopada 2016., da sud utvrdi da je tuženik svojim podneskom od 22. srpnja 2016. uznemiravao tužitelja čime je povrijedio njegovo pravo na zaštitu dostojanstva, ugleda i časti te da mu zabrani ubuduće poduzimanje radnji kojima bi uznemiravao tužitelja te da naloži tuženiku da tužitelju na ime naknade neimovinske štete isplati iznos od 1.990,84 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. listopada 2016. te da mu naknadi parnični trošak.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da je tužitelja 21. svibnja 2016. pozvao da prvi radni dan 23. svibnja 2016. dođe u poslovne prostorije tuženika i započne s radom čime je tuženik izvršio svoju obvezu i postupio po rješenju Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ovr-3719/16 od 13. svibnja 2016. godine. Prilikom dolaska u poslovne prostorije tuženika 23. svibnja 2016. tužitelj je obaviješten da je u međuvremenu donesena odluka o novoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta kojom je ukinuto radno mjesto savjetnik za posebnu imovinu pa je nemoguće da tužitelj nastavi s radom na radnom mjestu na kojem je radio temeljem ugovora o radu od 29. srpnja 2014. godine. Stoga je tužitelju ponuđeno drugo odgovarajuće radno mjesto i to specijalist za upravljanje predmetima koje odgovara opisu tužiteljevog prethodnog radnog mjesta, ponuđeni su mu istovrsni poslovi i isti iznos ugovorene bruto plaće od 17.800,00 kuna. Tužitelj je po dolasku na rad 23. svibnja 2016. odbio preuzeti odluku o poslovno uvjetovanom otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu već je zahtijevao da mu se ponudi aneks prethodno sklopljenog ugovora o radu na ponuđenom novom radnom mjestu. Nakon toga je samoinicijativno napustio poslovne prostorije tuženika i obvezao se doći 24. svibnja 2016. radi potpisivanja zatraženog aneksa i nastavka s radom. Tužitelj je 24. svibnja 2016. došao na posao, tuženik mu je ponudio zatraženi aneks ugovora o radu koji je tužitelj preuzeo, ali isti nije htio potpisati i napustio je poslovne prostorije tuženika. Tuženik se do kraja radnog dana 24. svibnja 2016. kao niti idućeg radnog dana nije pojavio u poslovnim prostorijama tuženika na svom radnom mjestu pa mu je tuženik uputio dopis kojim mu daje rok za potpis ponuđenog aneksa. Navedeni poziv tužitelju je poslan 25. svibnja 2016. godine. Tužitelj nije pristao na ponudu izmijenjenog ugovora istekom roka za prihvat ponude pa je tuženik tužitelja odjavio s danom 09. srpnja 2016. jer mu je prestao radni odnos temeljem odluke o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora od 23. svibnja 2016. godine. Tuženik je tužitelju u mirnom postupku, prije primitka tužbe za isplatu zaostalih plaća, dana 20. lipnja 2016. isplatio sve plaće, doprinose, prireze, poreze i kamate s danom 31. svibnja 2016. u ukupnom iznosu od 440.983,85 kuna. Dana 05. srpnja 2016. tužitelju je isplaćena plaća za lipanj 2016., 03. kolovoza 2016. isplaćena mu je plaća za dio srpnja 2016. te naknada za neiskorišteni godišnji odmor za 2016. u iznosu od 2.031,70 kuna. Dana 04. kolovoza 2016. isplaćena mu je božićnica za 2014. u iznosu od 1.730,23 kune i božićnica za 2015. u iznosu od 1.577,58 kuna. tuženik je naveo da tužitelj nije imao osove za podnošenje pritužbi 13. srpnja 2016. i 18. srpnja 2016. jer više nije bio radnik tuženika s obzirom da mu je radni odnos kod tuženika prestao 09. srpnja 2016. godine. Tužitelj u pritužbama nije naveo osnov diskriminacije i nije naveo u odnosu koga i po kojoj osnovi smatra da je diskriminiran. Tuženik tvrdi da bi tužitelj za 2016. godinu imao pravo na 4 dana godišnjeg odmora za što mu je tuženik isplatio naknadu. Tuženik je naveo da tužitelj nema pravo na novčane zahtjeve pod točkom 3 do 8 tužbe, jer ih tuženik nije isplatio niti jednom od svojih radnika u tom razdoblju.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid presudu i rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-9158/14 od 28. svibnja 2015. (list 7-12 spisa), rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ovr-3719/16 od 13. svibnja 2016. (list 13 spisa), dopis od 13. svibnja 2016. (list 14 spisa), podnesak tužitelja od 09. svibnja 2016. (list 15 spisa), obavijest tuženika od 21. lipnja 2016. (list 16 spisa), obračunske liste (list 17, 108 spisa), odluku o poslovno uvjetovanom otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 23. svibnja 2016. (list 18-20, 85-86 spisa), rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1458/16 od 28. rujna 2016. (list 21 spisa), pritužbe za zaštitu dostojanstva radnika od diskriminacije, preslike povratnice i potvrde o primitku pošiljke od 13. srpnja 2016., 06. srpnja 2016., 18. srpnja 2016. (list 24-28 spisa), odgovore na pritužbe od 14. srpnja 2016., 21. srpnja 2016. (list 29-30, 116-117 spisa), elektronički zapis o radnopravnom statusu tužitelja (list 31-33, 95-99, 577-579 spisa), rodne listove (list 34-36 spisa), dopis tuženika od 22. srpnja 2016. (list 37 spisa), presudu Županijskog suda u Zagreb broj Gž R-1730/15 od 16. veljače 2016. (list 51- 52 spisa), brzojav od 21. svibnja 2016., potvrdu o primitku brzojava i račun (list 53-55, 66-67 spisa), ugovore o radu između tuženika i CŠ (list 56-60 spisa), opis poslova radnog mjesta specijalist za upravljanje predmetima (list 61-62, 78 spisa), opis poslova radnog mjesta savjetnik za posebnu imovinu (list 63-64 spisa), podnesak tuženika u predmetu Ovr-3719/16 od 31. svibnja 2016. (list 65 spisa), Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženika od 16. ožujka 2016. (list 68-75 spisa), potvrdu tuženika od 24. svibnja 2016. (list 76 spisa), aneks ugovora o radu između tužitelja i tuženika od 22. svibnja 2016. (list 77 spisa), zahtjev za prijavu osiguranika od 25. svibnja 2016. (list 79 spisa), e-mail od 25. svibnja 2016. (list 82 spisa), dopis tuženika od 25. svibnja 2016. (list 84 spisa), ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 23. svibnja 2016. (list 87-88 spisa), rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ovr-3719/16 od 16. lipnja 2016. (list 89 spisa), dopis tuženika od 31. svibnja 2016. (list 90 spisa), prijavu na HZZO (list 93-94 spisa), podneske tužitelja od 25. travnja 2016., 09. svibnja 2016., 04. lipnja 2016. (list 100-102 spisa), dopise tuženika od 08. lipnja 2016. i 21. lipnja 2016. (list 103-104 spisa), dokumentaciju (list 105-107 spisa), izvadak o stanju i prometu po računu (list 109-110 spisa), zapisnik od 09. kolovoza 2016. (list 111-114 spisa), tužbu od 14. lipnja 2016. (list 115 spisa), odluku o isplati naknade za neiskorišteni godišnji odmor od 11. srpnja 2016. (list 118 spisa), potvrdu od 05. siječnja 2017. (list 119), obavijesti tužitelja (list 120-127), dopis tuženika (list 128), optužni prijedlog (list 132-139), zahtjev za zaštitu prava od 29. srpnja 2016. (list 140), podneske tužitelja (list 141-146), zapisnik o obavljenom inspekcijom nadzoru od 27. srpnja 2016. (list 147-150), presudu Prekršajnog suda u Zagrebu broj Pp G-2614/16 od 15. prosinca 2016. (list 151-155), presudu i rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1994/16 od 24. veljače 2017. (list 160-164), podatke Porezne uprave od 30. ožujka 2017. (list 166-305 i 307-567), potvrdu tuženika od 13. srpnja 2016. (list 574), ugovor o radu između tužitelja i tuženika od 29. srpnja 2014. (list 580-582), Pravilnik o radu tuženika od 25. listopada 2013. (list 583-587), potvrdu o prometu po računu (list 604-605), podnesak tužitelja od 24. studenog 2017. (list 606), podnesak tužitelja od 28. lipnja 2016. (list 616), prijavu na HZMO (list 624), prijavu na HZZO (list 625), dokumentaciju (list 651-673 i 678-766). U postupku je proveden dokaz saslušanjem tužitelja i zakonske zastupnice tuženike DŠ (list 590-596) te svjedoka ČŠ, IŠ, EŠV (list 608- 615), NŠ (list 620-623). U postupku je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. (list 630-632, 642-644).

5. Cijeneći provedene dokaze sukladno članku 8 ZPP-a, sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Na ročištu održanom 09. listopada 2017. sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja koji je izjavio da je stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na druge radnike tuženika jer je njemu plaća za travanj i svibanj 2016. isplaćena 21. lipnja 2016. dok je drugim radnicima plaća za travanj 2016. isplaćena prije 10. svibnja 2016., a plaća za svibanj 2016. isplaćena im je prije 10. lipnja 2016. U odnosu na navedeno tužitelj je podnio tuženiku pritužbu za zaštitu dostojanstva. Osim navedene pritužbe, tužitelj je podnio još dvije pritužbe, jednu koja se odnosila na to što nije imao priliku iskoristiti godišnji odmor za 2014. i 2015. godinu, a drugu koja se odnosila na to što mu tuženik nije isplatio ostale dodatke na plaću (božićnica, uskrsnica, regres i slično) na koje radnici tuženika imaju pravo. Od odgovorne osobe tuženika dobio je odgovor da ima pravo na božićnicu ali mu je slučajno nisu isplatili. Naveo je da je božićnicu dobio, a ostale isplate nije jer mu je rečeno da nema osnove za njih. Nakon pravomoćno dovršenog sudskog postupka u vezi nezakonitog otkaza, više puta se pisano obraćao poslodavcu radi vraćanja na rad, na što se poslodavac oglušio pa je u svibnju 2016. pokrenuo ovršni postupak po okončanju kojeg je vraćen na rad. Od poslodavca je pisanim putem dva puta tražio isplatu zaostalih plaća u roku od pet dana, a nakon proteka tog roka pokrenuo je radni spor za isplatu plaća i ovrhu za isplatu naknade plaća od pravomoćnosti na dalje. Nakon 10 dana od podnošenja poslodavac mu je isplatio naknade plaće pa je tužitelj povukao tužbu i ovrhu. Tužitelj tvrdi da se njemu sve to događalo zato što je uspio u radnom sporu u kojem je odluka o otkazu proglašena nevaljanom. Tužitelj je naveo da je nakon što je pokrenuo spor za isplatu plaće, nakon što je podnio pritužbu za zaštitu dostojanstva i nakon što je obavijestio poslodavca da će protiv njega pokrenuti prekršajne postupke, od zakonskog zastupnika tuženika dobio dopis od 22. srpnja 2016. da maltretira, uzurpira, da se nema što obraćati poslodavcu već isključivo tom odvjetničkom društvu pa se tužitelj osjećao izigrano, napušteno i pod izrazitim stresom da svoja prava neće moći ostvariti. Naveo je da ga je poslodavac pozvao na rad ali protekom roka određenog rješenjem o ovrsi. Nakon povratka na rad poslodavac mu je ponudio radno mjesto niže složenosti u odnosu na ranije radno mjesto, ponuđena mu je ista plaća za niže složene poslove i nezakonito mu je određen novi probni rad. Naveo je da mu je ponuđen izmijenjeni ugovor o radu koji je on odbio nakon čega mu je ponovo otkazan ugovor o radu. Naveo je da je diskriminiran u odnosu na druge radnike u vezi plaće za travanj 2016. zato je poslodavac trebao postupiti po pravomoćnoj sudskoj presudi kojom je određena njegova obveza. Plaće po pravomoćnoj presudi isplaćene su mu 21. lipnja 2016., ali ne u cijelosti.

7. Zakonska zastupnica tuženika DŠ je prilikom saslušanja izjavila da je tuženik nakon zaprimanja rješenja o ovrsi za vraćanje na rad, tužitelju izravno uputio poziv da dođe na rad, tužitelj se odazvao i na tom sastanku tužitelju je objašnjeno da je u međuvremenu došlo do organizacijskih promjena, njegovo radno mjesto više ne postoji pa je tužitelju ponuđen otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora za nove poslove koji su najviše odgovarali njegovim ranijim poslovima. Tužitelj nije prihvatio ponuđeno, inzistirao je na aneksu ugovora o radu i idućeg dana kada je došao na posao uručen mu je aneks ugovora o radu. Tužitelj se otišao savjetovati sa svojim punomoćnikom, slijedeći dan nije došao na posao pa mu je poslodavac poslao dopis kojim ga zove na rad te mu je poštom dostavljen otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora kojeg nije preuzeo na sastanku. Navela je da je tuženik dobrovoljno isplatio naknade plaće za razdoblje u kojem tužitelj nije bio u radnom odnosu, a isplata je izvršena prije nego je tuženik zaprimio tužbu za isplatu naknade plaće. Navela je da prema tužitelju nije bilo diskriminatornog postupanja u odnosu na druge radnike. Navela je da tužitelj kao i ostali zaposlenici tuženika imaju pravo na godišnji odmor koji koriste tijekom godine do 30. lipnja slijedeće godine, a tužitelj nije mogao iskoristiti godišnji odmor za 2014. godinu jer to nije zatražio do 30. lipnja 2015. godine.

8. Svjedok ČŠ je prilikom saslušanja izjavila da je u utuženom razdoblju bila direktorica društva i poslodavac nakon primitka pravomoćne presude tužitelja pozvao na rad i on je trebao doći 23. svibnja, tužitelj je došao a s obzirom da njegovo radno mjesto više nije postojalo, tužitelju je ponuđen otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora. Poslodavac je i sa drugim radnicima postupio na isti način kao i s tužiteljem, odnosno drugim radnicima su ponuđeni aneksi ugovora o radu jer su oni bili u kontinuiranom radnom odnosu. Tužitelj prvi dan nije želio ništa potpisati, inzistirao je da dobije aneks ugovor o radu, slijedeći dan tužitelju je pripremljen aneks ugovora o radu ali ga tužitelj nije potpisao. Tužitelj je taj dan otišao i nije se vratio na posao taj dan, niti slijedeći dan pa mu je poslodavac poštom posao otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora. Tužitelj se pojavio na poslu jedan dan, dobio je ključeve i karticu kao i drugi radnici i tužitelja je trebalo retroaktivno prijaviti i isplatiti mu neisplaćene plaće. Obračun je trajao neko vrijeme jer su tužitelja tražili da dostavi porezne kartice, a isplata plaće bila je u dobrovoljnom postupku iako je tužitelj pokrenuo posebni postupak radi isplate plaća. Navela je da nije postojala nikakva razlika u tretmanu poslodavca u odnosu na tužitelja i druge radnike, odnosno odnos poslodavca prema svim radnicima bio je identičan. Tužitelju je plaća za svibanj isplaćena 20. lipnja, a drugim radnicima je isplaćena 15. lipnja iz razloga što je vršen izračun koji je trajao. navela je da je tužitelju isplaćena božićnica, ali su tužitelju sve isplate vršene retroaktivno.

9. Svjedok IŠ je prilikom saslušanja navela da je prije kolovoza 2016. bila direktor u upravljanju predmetima, a prije toga direktor poslovne imovine. Navela je da je poslodavac 18. svibnja 2016. primio rješenje o ovrsi o vraćanju tužitelja na rad i poslodavac je u određenom roku od tri dana pozvao tužitelja na rad, tužitelj se pozivu odazvao 23. svibnja 2016. Kod tuženika je 01. travnja 2016. stupila na snagu nova reorganizacija pa tužitelju nisu mogli ponuditi vraćanje na staro radno mjesto već mu je ponuđen otkaz s ponudom novog ugovora s promijenjenim radnim mjestom, a financijski uvjeti ostali su isti. Tužitelj nije htio uzeti taj ugovor, tražio je aneks ugovora. Tužitelj se slijedeći dan pojavio u poslovnim prostorijama tuženika, uzeo je aneks ugovora i rekao da će se konzultirati sa svojim pravnicima. Nije se javio nit taj ni slijedeći dan pa je tužitelju 25. svibnja poštom poslan otkaz s ponudom koji mu je prvi nuđen i da vrati aneks koji je preuzeo i da se pojavi na poslu. Tužitelj je pošiljku preuzeo 31. svibnja, na poslu se pojavio tjedan dana nakon toga. Tužitelj je pozvan da dostavi poreznu karticu jer mu je tuženik planirao isplatiti zaostale plaće, a sve plaće su mu isplaćene 20. lipnja 2016. godine. Tužitelj nije potpisao niti aneks ugovora o radu niti otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora pa mu je počeo teći otkazni rok. Tužitelju je 21. lipnja 2016. isplaćen iznos bruto plaća, nešto kasnije mu je isplaćena naknada za božićnicu, a plaća za lipanj mu je isplaćena u srpnju 2016. i tada mu je isplaćena i naknada za godišnji odmor za 2016. godinu. Navedena isplata izvršena je dobrovoljno. Tužiteljevu tužbu za naknadu plaće tuženik je zaprimio 21. ili 22. lipnja 2016., isplata je izvršena 20. lipnja, ali je provedena 21. lipnja. Poslodavac prema tužitelju nije postupao drugačije u odnosu na druge radnike, drugim radnicima koji su ranije kao i tužitelj radili isti posao, nuđen je aneks za isto radno mjesto koje je ponuđeno tužitelju. Navela je da je u studenom 2017. tužitelju isplaćena razlika između bruta i neta. Navela je da su tužitelju 21. lipnja isplaćena samo plaće, a ne zna zašto je božićnica kasnije isplaćena i ne zna zašto tužitelju nije isplaćena naknada za neiskorišteni godišnji odmor za 2014. i 2015. godinu. Navela je da je tužitelj pisanim putem tražio povratak na rad prije podnošenja ovršnog prijedloga, ali je svjedokinja o tome obaviještena tek nakon što je tužitelj pokrenuo ovrhu radi vraćanja na rad. Navela je da se tužitelj jednom obratio tuženiku da mu se dobrovoljno isplati naknada plaća i tužitelj je prilikom podnošenja tužbe znao da će mu biti izvršena isplata od strane poslodavca jer mu je tuženik 31. svibnja poslao dopis da ih izvijesti da li je u međuvremenu negdje radio, a 08. lipnja 2016. poslali su ga po poreznu karticu pa se prije znalo da će ga isplata izvršiti.

10. Svjedok EŠV je navela da je od srpnja 2015. u radnom odnosu kod poslodavca Heta Asset Resolution Hrvatska d.o.o. i njezin poslodavac s tuženikom ima ugovor o poslovnoj suradnji temeljem koje za tuženika obavlja poslove računovodstva, kontrolinga i kadrovske poslove. Navela je da su rješenje o ovrsi primili 18. svibnja 2016. te su tužitelju 21. svibnja 2016. uputili dopis da se 23. svibnja 2016. vrati na rad. Tužitelj se odazvao pozivu i pojašnjeno mu je da je izvršena reorganizacija, da njegovo ranije radno mjesto više ne postoji pa je tužitelju ponuđeno radno mjesto specijalist za upravljanje predmetima uz iste financijske uvjete kao prema prethodnom ugovoru o radu. Tužitelju su ponudili otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora koji tužitelj nije prihvatio, tužitelju je rečeno da su drugim radnicima koji su bili upoznati s organizacijskim promjenama ponuđeni aneksi ugovora o radu, tužitelj je tražio da se i njemu ponudi aneks ugovora i dogovoreno je da tužitelj slijedeći radni dan dođe po taj aneks. Tužitelj je slijedeći dan došao, uručen mu je aneks i tužitelj je imao primjedbe na probni rad i rekao je da se mora konzultirati sa svojim pravnim savjetnicima pa su tužitelju rekli da bi do kraja tog dana trebali dobiti potpisani aneks. Tužitelj to nije učinio toga dana, nije došao na rad niti slijedeći dan pa je dopisom pozvan da dođe na rad, a uz dopis mu je dostavljen prvi otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora. Tužitelj nije došao na rad sve do 6. ili 7. lipnja 2016. i tada je tužitelju osiguran ured, uručena mu je kartica za kretanje po zgradi, dobio je ključ, ali je tužitelj izrazio bojazan kako će biti moguće nastaviti radni odnos jer je kolegica IŠ izjavila da je izgubila povjerenje u njega. Navela je da su tužitelju isplaćene sve neisplaćene plaće i tuženik je započeo pripreme vezano za obračun isplata plaća vezano za rješenje o ovrsi iako to nije bilo naloženo sudskom presudom. Obračun plaća za sve zaposlenike vrši vanjska tvrtka Data link i njima su dali nalog da izvrše obračun. Dobili su informaciju da je tužitelj 4 mjeseca radio kod drugog poslodavca, a s obzirom da je izračun bio sačinjen, tražena je nova potvrda od porezne uprave pa su od E dobili novi izračun, a isplatu je morala odobriti uprava. Nakon što su dobili odluku kojom se odobrava isplata računovodstvo je 20. lipnja 2016. u banku uputilo nalog za isplatu i isplata je provedena slijedeći dan. Prema tužitelju nije postupano na bilo koji način u odnosu na radnike tuženika ili u odnosu na radnike koji su vraćeni na rad. Tužitelj se obraćao poslodavcu sa zahtjevom za isplatu božićnice i kamate, pisao je primjedbe vezano za izračun odnosno bruto i neto plaće. Navela je da su tužitelju isplaćena sva materijalna prava i naknade na ime svih pripadajućih prava. Tužitelju je nakon dopisa naknadno isplaćena božićnica, a u studenom 2107. isplaćena mu je razlika za bruto i neto.

11. Svjedok NŠ je navela da je povjerenik za zaštitu dostojanstva radnika kod tuženika i od tužitelja je dobila dvije pisane pritužbe za zaštitu dostojanstva na koje se očitovala. Navela je da nije utvrdila postojanje diskriminacije prema tužitelju, već je samo utvrdila da tužitelju nije bila isplaćena božićnica pa je uputila dopis firmi koja vrši obračune osobnih dohodaka. Oni su utvrdili da tužitelju nisu isplaćene jedna ili dvije božićnice pa je o navedenom obavijestila upravu poslodavca. Povodom tužiteljevih pritužbi nije s nikim vodila nikakve razgovore jer se pritužba odnosila na neisplatu pa je smatrala da razgovor nije potreban. Smatrala je da se tužitelj treba obeštetiti i primiti novac koji mu pripada.

12. Svjedok ŽŠ je navela da je od 2013. do 2016. bila zaposlena kod tuženika, a od ožujka 2016. zaposlena je u Hete Asset Resolution, koja firma za tuženika obavlja kadrovske poslove, dok obračune plaća vrši tvrtka Data link. Navela je da u njezinu nadležnost nije ulazilo ništa vezano za isplate i nije davala naloge da se tužitelju vrše isplate u postupku vraćanja na posao. Izjavila je da u razdoblju od 2014. do 2016. kod tuženika nije isplaćivan dar za djecu, uskrsnica niti bilo koje drugo materijalno potraživanje uz plaću osim božićnice koja je isplaćena u 2014., 2015. i 2016. godini.

13. Temeljem iskaza zakonske zastupnice tuženika te svjedoka ČŠ, IŠ i EŠV sud je utvrdio da je nakon pravomoćnog utvrđenja nedopuštenosti otkaza tužiteljevog ugovora o radu, tuženik tužitelja pozvao na rad i namjeravao mu je dati otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora (jer je tužiteljevo ranije radno mjesto ukinuto). Tužitelj nije prihvatio tuženikovu ponudu, zahtijevao je aneks ugovora o radu koji mu je tuženik izradio i predao, tužitelj nije potpisao aneks ugovora o radu, nije se javio poslodavcu pa mu je tuženik dostavio odluku o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu. Tužitelj nije prihvatio ponuđeni ugovor pa mu je radni odnos kod tuženika prestao 09. srpnja 2016. temeljem odluke o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora. Iz navedenog proizlazi da je tuženik namjeravao tužitelja vratiti na rad, da je uvažio tužiteljev zahtjev i umjesto otkaza s ponudom izmijenjenog ugovora tužitelju je ponudio aneks ugovora o radu, da tužitelj nije prihvatio ponuđeni aneks i nije prihvatio ugovor o radu koji mu je tuženik ponudio odlukom o otkazu uz ponudu izmijenjenog ugovora o radu. Navedeno tužiteljevo postupanje ukazuje na činjenicu da se tužitelj nije namjeravao vratiti na rad kod tuženika, dok je nasuprot tome tuženik tužitelja namjeravao vratiti na rad, a u postupanju tuženika sud nije utvrdio elemente diskriminacije. Sud je zaključio da okolnost što je tuženik tužitelju ponudio drugo radno mjesto jer je tužiteljevo ranije radno mjesto ukinuto, ne dokazuje diskriminaciju tužitelja jer je poslodavac dužan radnika vratiti na rad na odgovarajuće radno mjesto, što je tuženik u ovom slučaju učinio.

14. Iz iskaza tužitelja, zakonskog zastupnika tuženika i saslušanih svjedoka proizlazi da je tužitelju izvršena isplata svih zaostalih plaća dana 21. lipnja 2016. godine. Tužitelj neosnovano tvrdi da isplata 21. lipnja 2016. predstavlja diskriminaciju tužitelja u odnosu na druge zaposlenike jer tužitelj u razdoblju do vraćanja na rad nije bio u radnom odnosu kod tuženika pa mu tuženik nije mogao isplatiti plaće i ostala materijalna prava u isto vrijeme kao i drugim radnicima koji su u tom razdoblju bili u radnom odnosu kod tuženika. Prilikom vršenja obračuna zaostalih plaća tužitelja, tuženik je morao izvršiti uvid u tužiteljevu poreznu karticu i podatke o zaposlenju kod drugog poslodavca pa je za izračun zaostalih plaća za razdoblje od otkaza 08. rujna 2014. do vraćanja na rad u svibnju 2016. godine tuženiku bilo potrebno više vremena nego za izračun svake pojedine mjesečne plaće ostalih radnika. Stoga je sud zaključio da tuženik nije diskriminirao tužitelja time što mu je plaća za svibanj 2016. isplaćena 21. lipnja 2016. umjesto 10. lipnja 2016. godine.

15. Tužitelj je bio zaposlen kod tuženika temeljem ugovora o radu od 29. srpnja 2014., a navedeni ugovor otkazan je tuženikovom odlukom o otkazu od 08. rujna 2014. godine. Navedeni otkaz utvrđen je nedopuštenim pravomoćnom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-9158/14 od 28. svibnja 2015. i navedenom presudom tuženiku je naloženo da tužitelja vrati na rad na radno mjesto savjetnik za posebnu imovinu ili na druge odgovarajuće poslove. Navedena presuda postala je pravomoćna 16. veljače 2016. i ovršna 19. travnja 2016. godine.

16. Tuženik je tužitelju 21. svibnja 2016. poslao brzojav kojim ga je pozvao na rad sukladno pravomoćnoj presudi Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-9158/14 od 28. svibnja 2015., a tužitelj je pokrenuo ovršni postupak radi vraćanja na rad te je rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ovr-3719/16 od 13. svibnja 2016. naloženo tuženiku da tužitelja temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-9158/14 od 28. svibnja 2015. vrati na rad.

17. S obzirom da je tužiteljevo radno mjesto na kojem je radio prije otkaza ukinuto, tuženik je tužitelju dao poslovno uvjetovani otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora kojim je tužitelju ponudio ugovor o radu za radno mjesto specijalist za upravljanje predmetima u odjelu upravljanje predmetima. Tužitelj nije prihvatio ponuđeni ugovor o radu pa mu je radni odnos prestao 09. srpnja 2016. godine.

18. Tužitelj tvrdi da je diskriminiran zato što mu nije omogućeno korištenje godišnjeg odmora za 2014. i 2015. godinu pa smatra da mu je tuženik dužan isplatiti naknadu za neiskorišteni godišnji odmor za 2014. i 2015. godinu.

19. Radi utvrđenja visine naknade za neiskorišteni dio godišnjeg odmora za 2014. godinu i visine naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2015. godinu provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. koji je u svom nalazu i mišljenju od 28. studenog 2018. utvrdio da neisplaćena naknada za neiskorišteni godišnji odmor tužitelja za 2015. godinu iznosi 17.900,00 kn.

20. Povodom prigovora tuženika provedeno je dopunsko financijsko vještačenje po istom vještaku koji je u dopunskom nalazu i mišljenju od 09. svibnja 2019. utvrdio da neisplaćena naknada za neiskorišteni godišnji odmor tužitelja iznosi 8.726,25 kn bruto za 2014. godinu i 24.165.00, kn bruto za 2015. godinu.

21. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je sačinjen objektivno i stručno, a vještak se dopunski očitovao na prigovore tuženika i izradio dopunski nalaz i mišljenje od 09. svibnja 2019. godine.

22. Člankom 82 Zakona o radu propisano je da je u slučaju prestanka ugovora o radu, poslodavac dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora. Naknada se određuje razmjerno broju dana neiskorištenog godišnjeg odmora.

23. Prema mišljenju ovog suda tužitelj nema pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor za 2014. i 2015. godinu, jer mu radni odnos nije prestao u 2014. i 2015. godini, već je tužitelj temeljem pravomoćne presude kojom je otkaz utvrđen nedopuštenim, vraćen u radnopravni status u kojem je bio prije donošenja odluke o otkazu od 08. rujna 2014., odnosno tužitelju je ponovo uspostavljen radni odnos kao da otkaza nije bilo. Iz navedenog razloga nije ispunjen uvjet iz članka 82 stavak 1 Zakona o radu prema kojem radnik ima pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor u slučaju prestanka ugovora o radu.

24. Iz navedenog razloga sud je odbio dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.158,17 eur na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2014. sa zakonskom zateznom kamatom od 30. lipnja 2015. i u iznosu od 3.207,25 eur na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2015. sa zakonskom zateznom kamatom od 21. prosinca 2015. godine.

25. Tužitelj tvrdi da je diskriminiran zato što je svim radnicima tuženika plaća za travanj 2016. isplaćena prije 10. svibnja 2016., plaća za svibanj 2016. isplaćena im je prije 10. lipnja 2016., a tužitelju su navedene plaće isplaćene 21. lipnja 2016. godine. Zbog toga je tužitelj tuženiku podnio pritužbu od 06. srpnja 2016. godine. Tužitelj također tvrdi da je diskriminiran tako što mu tuženik nije omogućio korištenje godišnjeg odmora za 2015. godinu i za 2016. godinu, dok je ostalim zaposlenicima to omogućio. Zbog navedenog tužitelj je tuženiku 13. srpnja 2016. podnio pritužbu za zaštitu od diskriminacije. Tužitelj je 18. srpnja 2016. tuženiku podnio pritužbu za zaštitu od diskriminacije koja se sastoji u tome da tuženik nije tužitelju isplatio uskrsnicu, naknadu za godišnji odmor, božićnicu i dar za dijete do 15 godina starosti za 2014., 2015. i prvu polovinu 2016. godine sukladno članku 63 Pravilnika o radu, dok je svim ostalim radnicima tuženik isplatio navedene primitke.

26. Uvidom u dopis tuženika od 21. lipnja 2016. i obračunske liste utvrđeno je da je tuženik tužitelju 21. lipnja 2016. izvršio uplatu zaostalih plaća i troškova sudskih postupaka. Tužitelju su dostavljene obračunske liste za razdoblje od rujna 2014. do svibnja 2016. iz čega proizlazi da je tuženik tužitelju, nakon što je pravomoćnom presudom otkaz utvrđen nedopuštenim, isplatio plaće koje bi tužitelj ostvario u razdoblju od otkaza u rujnu 2014. do svibnja 2016. godine kada je vraćen u radni odnos.

27. Uvidom u obračunsku listu za svibanj 2016. utvrđeno je da je tužitelju isplaćena plaća za svibanj 2016. dana 21. lipnja 2016. godine. Prema mišljenju ovog suda činjenica što je tužitelju plaća za svibanj 2016. isplaćena 21. lipnja 2016., iako mu je trebala biti isplaćena 10. lipnja 2016., ne predstavlja diskriminaciju tužitelja jer tuženik nije izvršio isplatu plaće za svibanj 2016. sa zakašnjenjem, s ciljem da tužitelja stavi u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike niti s ciljem da tužitelja diskriminira jer to ne proizlazi niti iz jednog dokaza provedenog u ovom postupku.

28. Tužitelj tvrdi da ga je tuženik diskriminirao tako što mu nije isplatio uskrsnicu, regres, božićnicu i dar za dijete do 15 godina starosti. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je tuženik naknadno isplatio božićnicu, a ostala materijalna prava mu nije isplatio dok su ista isplaćena drugim radnicima. Iz iskaza svjedoka ŽŠ proizlazi da u razdoblju od 2014. do 2016. godine kod tuženika nije isplaćivan dar za djecu, uskrsnica niti bilo koje drugo materijalno potraživanje uz plaću. Tužitelj nije dokazao da je tuženik drugim radnicima isplatio uskrsnicu i dar za dijete niti je naveo u kojem iznosu su navedena prava prema njegovoj tvrdnji isplaćena, a isto tako nije naveo niti jednog radnika za kojeg tvrdi da su mu ta prava isplaćena. Stoga je sud zaključio da tužitelj nije dokazao da ga je tuženik diskriminirao na način da mu nije isplatio uskrsnicu i dar za djecu, a da je drugim zaposlenicima ta materijalna prava isplatio.

29. Tužitelj tvrdi da ga je tuženik uznemiravao tako što mu je punomoćnik tuženika (Odvjetničko društvo Palić i partneri) poslao podnesak od 22. srpnja 2016. u kojem je navedeno da je tuženik primio šestu obavijest o pokretanju prekršajnog postupka i to tuženik kao poslodavac i odgovorne osobe na svoje kućne adrese. U podnesku je navedeno da put koji je tužitelj odabrao, a to su konstantne prijetnje pokretanjem prekršajnih postupaka i uznemiravanje poslodavca i odgovornih osoba, očito je usmjeren na pokušaj iznuđivanja što više novaca i to više od onoga što tužitelju po zakonu pripada, a što potvrđuje tužiteljevu najavu na sastanku održanom 23. svibnja 2016. i govori u prilog činjenici da tužitelj nikada nije imao namjeru nastaviti s radom kod poslodavca, već se samo dobro nagoditi. U podnesku je navedeno da je većina tužiteljevih dopisa i upozorenja moglo biti sažeto u jednom dopisu da je tužitelju zaista bila namjera upozoriti poslodavca na sva, po tužiteljevom mišljenju, nezakonita postupanja. U podnesku je navedeno da nema nikakvog razloga za slanje dopisa dan za danom osim očite namjere vršenja pritiska i uznemiravanja svih uključenih u tužiteljev slučaj, a posebice odgovornih osoba. S obzirom da se radi o poslovnom, a ne o privatnom odnosu, nema nikakvih razloga da tužitelj to čini na privatne adrese odgovornih osoba. U podnesku je navedeno da će tužitelju biti isplaćena naknada za četiri dana neiskorištenog godišnjeg odmora za 2016. godinu i to zajedno sa zadnjom isplatom plaće za lipanj 2016., dok za 2015. godinu tužitelj ne ostvaruje pravo na naknadu za korištenje godišnjeg odmora. U podnesku je navedeno da u isplatnim listama nema netočnih podataka, a isplata je izvršena sukladno svim važećim propisima na jedini mogući zakoniti način. Tuženik je navedenim podneskom pozvao tužitelja da svu dokumentaciju, dopise i bilo kakva obraćanja poslodavcu i odgovornim osobama poslodavca, upućuje na adresu Odvjetničkog društva. U protivnom to će smatrati potvrdom namjere da tužitelj nastavi s nedopuštenim uznemiravanjem i neopravdanim vršenjem pritiska na poslodavca i posebice odgovornih osoba u kojem slučaju će iste biti prisiljene razmisliti o pokretanju pravnih postupaka protiv tužitelja kako bi zaštitile svoja prava osobnosti i privatnosti.

30. Tužitelj smatra da sadržaj navedenog podneska od 22. srpnja 2016. predstavlja zastrašivanje tužitelja s ciljem da odustane od podnošenja legitimnih zahtjeva i pokušaja da ostvari ono što mu Zakon o radu, Pravilnik o radu i ugovor o radu omogućavaju, a sve kako ne bi "uznemiravao" poslodavca i odgovorne osobe tuženika te kako bi ga onemogućio u ostvarenju njegovih radnih prava utemeljenih na zakonu.

31. Uvidom u podneske od 25. travnja 2016., 09. svibnja 2016., 04. lipnja 2016., 28. lipnja 2016. utvrđeno je da je tužitelj od tuženika zatražio ostvarenje prava iz radnog odnosa. Uvidom u podnesak tuženika od 09. lipnja 2016. utvrđeno je da je tuženik od tužitelja 02. lipnja 2016. i 06. lipnja 2016. zaprimio obavijest da tužitelj namjerava podnijeti Prekršajnom sudu optužni prijedlog protiv poslodavca i odgovornih osoba. Uvidom u presudu Prekršajnog suda u Zagrebu broj Pp G-2614/16 od 15. prosinca 2016. utvrđeno je da je tužitelj EŠ **.**.2016. protiv tuženika i odgovornih osoba tuženika podnio optužni prijedlog zbog prekršaja koji se sastoji u tome da okrivljenici nisu do 02. svibnja 2016. dostavili primjerak prijave za obvezno mirovinsko i zdravstveno osiguranje tužitelja, a navedenom presudom okrivljenici su oslobođeni od optužbe da bi počinili navedeni prekršaj iz članka 229 stavak 1 točka 3 i stavak 2 u vezi članka 14 stavak 5 Zakona o radu. Uvidom u pritužbe utvrđeno je da je tužitelj 06. srpnja 2016., 13. srpnja 2016. i 18. srpnja 2016. podnio tuženiku pritužbe za zaštitu dostojanstva radnika od diskriminacije, a iz sadržaja navedenih pritužbi proizlazi da tužitelj tim pritužbama traži ostvarenje materijalnih prava iz radnog odnosa. Uvidom u podneske od 01. lipnja 2016., 03. lipnja 2016., 13. lipnja 2016., 20. lipnja 2016., 27. lipnja 2016., 04. srpnja 2016., 15. srpnja 2016. utvrđeno je da je tužitelj tuženika pisano obavijestio o pokretanju prekršajnog postupka.

32. Prema ocjeni ovog suda tuženikov podnesak od 22. srpnja 2016. ne predstavlja uznemiravanje i zastrašivanje tužitelja jer je tuženik tim podneskom odgovorio na tužiteljeve učestale podneske i pritužbe koje je tužitelj slao tuženiku i odgovornim osobama tuženika na njihove privatne adrese. Sud nije prihvatio tužiteljevu tvrdnju da ga je podneskom od 22. srpnja 2016. tuženik namjeravao onemogućiti u ostvarenju radnih prava jer je tužitelj prije 22. srpnja 2016. već ostvario prava iz radnog odnosa (pozvan je da se vrati na rad, ponuđen mu je aneks ugovora o radu, isplaćena mu je božićnica i isplaćene su mu zaostale plaće).

33. Presuda od 28. svibnja 2015. kojom je tužiteljev otkaz utvrđen nedopuštenim postala je pravomoćna 16. veljače 2016. i ovršna 19. travnja 2016. godine. Navedena presuda dostavljena je tuženiku 08. travnja 2016. (što je utvrđeno u aplikaciju e-Spis) pa tuženik prije navedenog datuma nije mogao tužitelju omogućiti ostvarenje prava iz radnog odnosa na temelju te presude jer prije dostave presude tuženiku, tuženik nije znao niti mogao znati da je otkaz pravomoćno utvrđen nedopuštenim i da tužitelju pripadaju prava iz radnog odnosa na temelju te presude. S obzirom da je navedena presuda postala ovršna 19. travnja 2016., tuženik prije navedenog datuma nije bio dužan tužitelja vratiti na rad i omogućiti mu ostvarenje prava iz radnog odnosa.

34. Tužitelj je nakon dostave pravomoćne presude kojom je otkaz utvrđen nedopuštenim, od tuženika zahtijevao ostvarenje prava iz radnog odnosa te mu je slao pritužbe i podneske te obavijesti o pokretanju prekršajnog postupka, a navedeni podnesci tužitelja poslani su tuženiku u razdoblju od 25. travnja 2016. do 18. srpnja 2016., a radi se o 14 podnesaka i pritužbi koje je tužitelj poslao tuženiku u razmaku od tri mjeseca (25. travnja 2016., 09. svibnja 2016., 01. lipnja 2016., 03. lipnja 2016., 04. lipnja 2016., 15. lipnja 2016., 20. lipnja 2016., 27. lipnja 2016., 28. lipnja 2016., 04. srpnja 2016. 06. srpnja 2016., 13. srpnja 2016., 15. srpnja 2016. i 18. srpnja 2016. godine).

35. S obzirom da je tuženik tužitelja brzojavom od 21. svibnja 2016. pozvao da se vrati na rad i ponudio mu je ugovor o radu za novo radno mjesto te mu je 21. lipnja 2016. isplatio sve zaostale plaće koje mu nisu isplaćene zbog nedopuštenosti otkaza, sud je zaključio da je tuženik tužitelju omogućio ostvarenje prava iz radnog odnosa koja mu pripadaju uslijed utvrđenja nedopuštenosti otkaza. Nasuprot tome, tužitelj nije prihvatio ponuđeni ugovor o radu što ukazuje na činjenicu da nije imao namjeru vratiti se na rad kod tuženika te je podnošenjem pritužbi radi diskriminacije i zaštite dostojanstva radnika zapravo tražio ostvarenje materijalnih prava iz radnog odnosa. Imajući u vidu navedeno te učestalost tužiteljevih podnesaka i pritužbi sud je zaključio da činjenica što je tuženik dopisom od 22. srpnja 2016. odgovorio tužitelju na navedene podneske i pritužbe i zatražio od tužitelja da prestane sa učestalim slanjem podnesaka, posebno na privatne adrese odgovornih osoba tuženika, ne predstavlja uznemiravanje tužitelja.

36. S obzirom da se tužiteljeve pritužbe zbog diskriminacije i zaštite dostojanstva odnose na ostvarenje materijalnih prava iz radnog odnosa sud je zaključio da je tužitelj, u cilju ostvarenja materijalnih prava iz radnog odnosa, tuženiku mogao podnijeti zahtjev za isplatu materijalnih prava iz radnog odnosa jer se u ovom slučaju ne radi o diskriminaciji i nejednakom postupanju tuženika prema tužitelju u odnosu na druge radnike. Sud je pri tom imao u vidu da tužitelj u utuženom razdoblju nije bio u radnom odnosu kod tuženika pa se ne može usporediti sa radnicima koji su bili u radnom odnosu kod tuženika i faktično su radili u tom razdoblju pa su iz tog razloga mogli ostvariti materijalna prava u vrijeme kada su ta prava stekli. Tužitelj je materijalna prava iz radnog odnosa stekao naknadno, nakon što je pravomoćnom presudom otkaz utvrđen nedopuštenim pa je iz tog razloga i materijalna prava iz radnog odnosa mogao ostvariti kasnije u odnosu na druge radnike tuženika, a tuženik je tužitelju nakon pravomoćnosti i ovršnosti presude kojom je otkaz utvrđen nedopuštenim, omogućio vraćanje na rad (što je tužitelj odbio) i isplatio mu je sve zaostale plaće i materijalna prava koja tužitelju pripadaju.

37. Člankom 1 stavak 1 i 2 Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine 85/08 i 112/12) propisana je zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Diskriminacijom se smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po navedenim osnovama.

38. Člankom 3 stavak 1 Zakona o suzbijanju diskriminacije propisano je da je uznemiravanje svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz članka 1 stavak 1 ovog Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

39. Da bi neželjeno ponašanje predstavljalo uznemiravanje u smislu članka 3 stavak 1 Zakona o suzbijanju diskriminacije potrebno je dokazati da se radi o ponašanju koje je uzrokovano nekim od osnova iz članka 1 stavak 1 tog Zakona (a tužiteljica nije navela temelj diskriminacije) te da se radi o ponašanju koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe koje uzrokuje strah te neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

40. Tužitelj nije naveo temelj diskriminacije u smislu članka 1 stavak 1 Zakona o suzbijanju diskriminacije.

41. Sud je zaključio da tužitelj nije bio diskriminiran niti uznemiravan od strane tuženika u smislu članka 1 i 3 Zakona o suzbijanju diskriminacije jer na navedeno na upućuje niti jedan dokaz proveden u postupku. Nakon što je otkaz tužiteljevog ugovora o radu pravomoćnom i ovršnom presudom utvrđen nedopuštenim, tuženik je tužitelja pozvao na rad, ponudio mu je odgovarajuće mjesto, udovoljio je zahtjevu tužitelja da mu umjesto otkaza s ponudom izmijenjenog ugovora uruči aneks ugovora o radu, tužitelj nije prihvatio ponuđeni aneks koji je sam tražio, tuženik je tužitelju dao otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora o radu koji tužitelj nije prihvatio. Tuženik je tužitelju isplatio sve zaostale plaće i božićnicu. U navedenom postupanju tuženika sud nije utvrdio da bi se radilo o diskriminaciji i uznemiravanju tužitelja niti da bi tuženik različito postupao prema tužitelju u odnosu na druge radnike u usporedivoj situaciji.

42. Iz navedenog razloga sud je odbio dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da sud utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, da zabrani tuženiku da pouzima radnje kojim se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo iz radnog odnosa na jednako postupanje te da naloži tuženiku da tužitelju na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava zaštićenih Zakonom o suzbijanju diskriminacije isplati iznos od 663,61 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, da sud utvrdi da je tuženik podneskom od 22. srpnja 2016. uznemiravao tužitelja čime je povrijedio njegovo pravo na zaštitu dostojanstva, ugleda i časti i da mu zabrani poduzimanje radnji kojima bi uznemiravao tužitelja te da sud naloži tuženiku da tužitelju na ime naknade neimovinske štete isplati iznos od 1.990,84 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

43. Polazeći od utvrđenja da tužitelj nema pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor za 2014. i 2015. godinu, da tužitelj nije diskriminiran niti uznemiravan od strane tuženika, da tuženik nije povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje niti dostojanstvo, ugled i čast, sud je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. 44. Odluka o parničnom trošku tuženika temelji se na odredbi članka 154 stavak 1 u vezi članka 155 ZPP-a, a sastoji se od troška zastupanja tuženika po punomoćniku odvjetniku, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

45. Tuženiku je priznata nagrada za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 8/1), za zastupanje na ročištu 08.03.2017. u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 9/1), za sastav podneska od 29.05.2017. u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 8/1), za zastupanje na ročištu 14.06.2017. u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 9/1), za zastupanje na ročištu 09.10.2017. u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 9/1), za sastav podneska od 01.12.2017. u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 8/1), za zastupanje na ročištu 07.02.2018. u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 9/1), za zastupanje na ročištu 09.04.2018. u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 9/1), za sastav podneska od 31.12.2018. u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 8/1), za sastav podneska od 19.06.2019. u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 8/1), za sastav podneska od 24.10.2019. u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 8/1), za zastupanje na ročištu 07.05.2021. u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 9/1), za zastupanje na ročištu 16.01.2025. u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 9/1).

46. Ukupan trošak tuženika iznosi 2.600,00 eur, a navedenom iznosu dodan je PDV od 25% u iznosu od 650,00 eur pa je tuženiku na ime parničnog troška ukupno dosuđeno 3.250,00 eur.

47. Odluka o kamatama temelji se na odredbi članka 29 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 78/15 i 156/22, 155/23).

48. Tuženiku je temeljem članka 151 stavak 3 ZPP-a dosuđena zatezna kamata na parnični trošak.

49. Tuženiku nije priznata nagrada za sastav podneska od 20. siječnja 2017. jer je uz navedeni podnesak tuženik dostavio u spis punomoć za zastupanje koju je bio dužan dostaviti uz odgovor na tužbu.

50. Slijedom navedenog sud je odlučio kao u izreci presude.

U Zagrebu 20. veljače 2025.

Sudac:

Jasminka Galešić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 5 (pet) istovjetnih primjeraka, putem ovog suda.

DNA:

- Punomoćnik tužiteljice

- Punomoćnik tuženika