REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli – Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj: Gž-182/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Radomir Borotić i Darko Novačić iz Virovitice, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini, poslovni broj P-320/2022- 68 od 8. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I. Djelomično se prihvaća žalba tuženika, preinačava se toč. I. presude Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini, poslovni broj P-320/2022-68 od 8. prosinca 2023., u dijelu odluke o zateznoj kamati, tako da toč. I. presude sada glasi:
„I. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg br. 3 A, OIB: 23057039320, da tužitelju, UA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 15.768,44 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 13.413,52 eura od 1. listopada 2015. pa sve do isplate, računajući iste u periodu od 01.10.2015. do 31.12.2015. po stopi do 8,14 % godišnje, u periodu od 01.01.2016. do 30.06.2016. po stopi od 8,05 % godišnje, u periodu od 01.07.2016. do 31.12.2016. po stopi od 7,88 % godišnje, u periodu od 01.01.2017. do 30.06.2017. po stopi od 7,68 % godišnje, u periodu od 01.07.2017. do 31.12.2017. po stopi od 7,41 % godišnje, u periodu od 01.01.2018. do 30.06.2018. po stopi od 7,09 % godišnje te u periodu od 01.07.2018. do 31.12.2018. po stopi od 6,82 % godišnje, u periodu od 01.01.2019. do 30.06.2019. po stopi od 6,54 %, od 01.07.2019. do 31.12.2019. po stopi od 6,30 %, od 01.01.2020. do 30.06.2020. po stopi 6,11 %, od 01.07.2020. do 31.12.2020. po stopi 5,89 %, od 01.01.2021. do 30.06.2021. po stopi 5,75 %, od 01.07.2021. do 31.12.2021. po stopi od 5,49 %, od 01.01.2022. do 30.06.2022. po stopi od 5,31 %, od 01.07.2022. do 31.12.2022. po stopi od 5,50 % a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
II. Odbija se zahtjev tužitelja kojim je tražio isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 2.322,03 eura od 1. listopada 2015. do isplate i to od 01.10.2015. do 31.12.2015. po stopi do 8,14 % godišnje, u periodu od 01.01.2016. do 30.06.2016. po stopi od 8,05 % godišnje, u periodu od 01.07.2016. do 31.12.2016. po stopi od 7,88 % godišnje, u periodu od 01.01.2017. do 30.06.2017. po stopi od 7,68 % godišnje, u periodu od 01.07.2017. do 31.12.2017. po stopi od 7,41 % godišnje, u periodu od 01.01.2018. do 30.06.2018. po stopi od 7,09 % godišnje te u periodu od 01.07.2018. do 31.12.2018. po stopi od 6,82 % godišnje, u periodu od 01.01.2019. do 30.06.2019. po stopi od 6,54 %, od 01.07.2019. do 31.12.2019. po stopi od 6,30 %, od 01.01.2020. do 30.06.2020. po stopi 6,11 %, od 01.07.2020. do 31.12.2020. po stopi 5,89 %, od 01.01.2021. do 30.06.2021. po stopi 5,75 %, od 01.07.2021. do 31.12.2021. po stopi od 5,49 %, od 01.01.2022. do 30.06.2022. po stopi od 5,31 %, od 01.07.2022. do 31.12.2022. po stopi od 5,50 % a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.“
II. U preostalom dijelu odbija se žalba tuženika i potvrđuju se toč. II., III. i IV. presude Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini, poslovni broj P-320/2022- 68 od 8. prosinca 2023.
i
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje rješenje predsjednika Općinskog suda u Virovitici, broj: 29-Su-61/2021-2 od 15. veljače 2021.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja, toč. I., naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju u roku od 15 dana iznos od 15.768,44 eura/118.559,49 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do isplate, kako je to pobliže navedeno u toj točki. Toč. II. odbijen je prigovor prijeboja tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.605,76 kuna s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose pobliže specificirane u toj točki. Toč. III. odbijen je i prigovor prijeboja tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 2.032,15 CHF, koji je tužitelju obračunat s osnove snižene kamatne stope od početno ugovorene kamatne stope od 4,50 %, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose pobliže specificirane u toj točki, do isplate po propisanoj kamatnoj stopi. Toč. IV. određeno je da je tuženik dužan tužitelju naknaditi troškove postupka u iznosu od 7.658,22 eura/57.700,86 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. prosinca 2023. do isplate, po propisanoj kamatnoj stopi, dok je toč. V. odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 626,54 eura/4.720,67 kuna.
1.1. Rješenjem predsjednika Općinskog suda u Virovitici odbijen je zahtjev tuženika za izuzeće suca Josipa Bočkaja od 24. studenog 2020.
2. Protiv toč. I., II., III. i IV. presude i rješenja o odbijanju zahtjeva za izuzeće suca od 15. veljače 2015. pravovremenu žalbu podnio je tuženik iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Smatra kako su postojale okolnosti zbog kojih je trebalo izuzeti suca od suđenja u ovom predmetu pa je donesenom odlukom počinjena bitna povreda odredaba postupka i tuženiku je oduzeto pravo na pravično suđenje. Tužitelju su dosuđenim iznosom, osim ukupno utvrđene preplate umanjene za iznos preplate priznate u konverziji, dosuđene i zakonske zatezne kamate utvrđene do 30. rujna 2015., zabranjene kamate na kamatu, što sud ne obrazlaže, iako je tuženik na to ukazivao. Pogrešno je utvrđeno da je tužitelj imao status potrošača jer su na njegovoj strani, budući da je kupio stan radi iznajmljivanja, postojale okolnosti koje otklanjaju to svojstvo. Teret dokaza svojstva potrošača je na tužitelju. Konverzijom (na koju se slobodnom voljom odlučio tužitelj) su u cijelosti riješeni svi sporni iznosi između stranaka. Proizlazi to i iz rješenja vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH) Gos 1/2019, nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 te njezini učinci ne mogu biti predmet ispitivanja nepoštenosti. VSRH je rješenjima Rev 1014/2018, 522/2018 i 893/2017 izrazio stav kako je sklapanjem Aneksa došlo do udovoljenja tužbenim zahtjevima tužitelja, poput predmetnog. Pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog spora jer je konverzija provedena prema strogim zakonskim odredbama. Zato je sud pogrešno primijenio materijalno pravo i manjkavim obrazloženjem koje je u suprotnosti sa stanjem spisa i provedenim dokazima počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč 11. ZPP-a. Pogrešno se prvostupanjski sud, pri ocjeni o poštenju tuženika, pozvao samo na utvrđenja iz kolektivnog spora i iskaz tužitelja. Trebao je o informiranosti tužitelja provesti kontradiktoran postupak, što nije učinio, pa u tom dijelu odlučne činjenice nisu potpuno i pravilno utvrđene. Na taj je način tuženiku povrijeđeno pravo na pošteno suđenje (jednakost oružja) jer je saslušan tužitelj, ali ne i zaposlenica tuženika na okolnosti davanja potrebnih obavijesti. Isto vrijedi i za pozivanje suda na nerazumljivost ugovornih odredbi. Fluktuaciju tečaja tuženik nije mogao predvidjeti. Zato je pitanje ništetnosti nedokazano, uz pogrešnu primjenu materijalnog prava i bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč 11. ZPP-a i 354. st. 1. u vezi s čl. 8. i 338. st. 4. ZPP-a. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja nepoštenosti jer je odraz čl. 22. Zakona o obveznim odnosima pa je pogrešno utvrđena ništetnom. U tom smislu donesene su i odluke Suda EU C-18/19 i C-243/20. Pogrešna je ocjena suda o tome da nije nastupila zastara tražbine tužitelja zbog pogrešnog stava o početku tijela zastarijevanja, dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost. Time je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč 11. ZPP-a. Također, pogrešno je odlučeno o tijeku zateznih kamata na pojedinačno zatražene iznose koji mogu teći od podnošenja zahtjeva, budući da tuženik nije bio nesavjestan, sve po pravilima o tijeku zateznih kamata na stečeno bez osnove. Time, i pogrešnom odlukom o odbijanju prigovora prijeboja, je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i počinjena je bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč 11. ZPP-a Zakon o zaštiti potrošača ne govori o tome da je ništetnost ugovorne odredbe ograničena samo na potrošača. Tuženiku pripada pravo na razliku manje plaćenih anuiteta zbog manjeg tečaja od početnog i manje kamatne stope od početne u pojedinim razdobljima. Zato tražbinu tužitelja valja umanjiti za te iznose, prihvaćanjem prigovora prijeboja. Pogrešno je odlučeno i o trošku. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu troškova tuženiku, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Traži naknadu troška žalbe.
3. Tužitelj nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba tuženika osnovana je tek u dijelu odluke o zateznim kamatama.
5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je restitucijski zahtjev tužitelja kojim od tuženika traži povrat preplaćenih iznosa anuiteta kredita po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o potrošačkom kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci tuženika i valutnoj klauzuli u CHF, iznosa od ukupno 15.768,44 eura (iznos preplate glavnice od 13.413,52 eura umanjen za iznos priznat konverzijom od 2.572,69 eura i uvećan za iznos zakonske zatezne kamate na ukupnu preplatu po mjesecima do 30. rujna 2015. od 4.894,72 eura) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate na pojedinačne iznose od dana stjecanja do isplate, sve po pravilima o stjecanju bez osnove.
6. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, kao potrošača, ocijenivši ništetnima dijelove odredaba Ugovora sklopljenog između stranaka 27. veljače 2007. kojima su ugovorene promjenjivost kamatne stope po odluci tuženika i valutna klauzula u CHF, zaključivši kako se na pravni odnos stranaka u vezi sa spomenutim Ugovorom primjenjuje pravno utvrđenje iz postupka kolektivne pravne zaštite, a kako to proizlazi iz navedenih presuda (presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presude Vrhovnog suda RH poslovni broj: Revt- 249/2014-2 od 9. travnja 2015., kao i presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presude i rješenja Vrhovnog suda RH poslovni br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019.), odnosno utvrđenje ugovornih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli nepoštenima i ništetnima, a pri tome uzimajući u obzir da se tužitelj na navedena utvrđenja poziva na temelju odredbe čl. 502.c ZPP-a. To proizlazi i iz utvrđenja suda iz predmetnog postupka, provedenih dokaza, posebno iskaza svjedokinje ĐA i samog tužitelja iz kojih je utvrđeno da o navedenim ugovornim odredbama prije i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora tuženik, kao kreditor, i tužitelj, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri koji su utjecali na odluku tuženika o jednostranoj promjeni stope ugovorene kamate, dok je s druge strane ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora tuženik tužitelja nije u cijelosti informirao o svim potrebnim pokazateljima i parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Tužitelju je dosudio iznos od 15.768,44 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. po propisanoj stopi, sve do isplate, pri čemu zaključuje kako je tuženik te iznose stekao na temelju spomenutih ništetnih odredbi, bez pravne osnove, sve prema odredbi čl. 323., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO). Iako su stranke zaključile Aneks Ugovoru prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 09/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016., 128/2022. i 156/2023., dalje: ZPK). Ocjenjuje kako izvršenom konverzijom na temelju tog Aneksa nije prestala obveza tuženika na vraćanje ukupno stečenog iznosa bez osnove pa zaključuje kako zato tužitelj ima pravo na restituciju preostalog preplaćenog iznosa od 13.413,52 eura uz uračunavanje zateznih kamata od dana više plaćenih anuiteta do 30. rujna 2015., umanjenog za iznos preplate utvrđen u iznosu od 2.572,69 eura prema Aneksu, ukupno 15.768,44 eura. Pritom, ocjenjuje kako nije nastupila zastara tražbine tužitelja prema odredbi čl. 225. ZOO-a.
6.1. Zaključuje kako su odredbe Ugovora, u dijelu kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, odnosno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu izvršiti promjene ugovorene kamatne stope u skladu s važećim odlukama banke i u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak (a koje su bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, a da o njima između stranaka nije bilo pregovora niti je tužitelj utjecao na njihov sadržaj, čime mu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora) nepoštene prema čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/2003., dalje: ZZP) i čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009., dalje ZZP07). Tim je odredbama propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te, u konačnici, ništetnom prema odredbama čl. 87. st. 1. ZZP-a i 102. ZZP/07, kako je to utvrđeno i presudama u kolektivnom sporu (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.) koje na temelju odredbe čl. 502.c ZPP-a obvezuju sud jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika, kreditora, radi stjecanja bez osnove iznosa na temelju ništetnih odredaba Ugovora, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa, pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača koja nema kompenzacijski karakter, zbog čega tužitelj ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa preko ugovorene kamatne stope od 4,50 % godišnje te iznosa anuiteta plaćenog preko početnog tečaja švicarskog franka na dan isplate kredita. Zato da tužitelj prema odredbama čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018., dalje: ZOO) ima pravo tražiti od tuženika prema odredbi čl. 1111. ZOO-a preplaćene iznose zbog ništetnosti spomenutih odredbi Ugovora, ukupno 15.768,44 eura s pripadajućim zateznim kamatama prema odredbi čl. 1115. i 29. ZOO-a.
6.2. Pritom, ocjenjuje kako činjenica što je između stranaka 28. siječnja 2016. sklopljen Aneks broj 1 Ugovora od 28. siječnja 2016., a kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice te kojim su se ugovorne strane sporazumjele o raspolaganju preplatom, ne predstavlja prepreku za ocjenu nepoštenosti, odnosno ništetnosti spomenutih dijelova odredaba Ugovora prema navedenim odredbama ZZP i ZZP/07 jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla (pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što ovdje nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., ali i Rev 18/2018- 2 od 26. svibnja 2020.). U presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C- 118/17 U od 14. ožujka 2019., u kojem je sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti s čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe zakonom bile proglašene nepoštenima i ništetnima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača. U konačnici, zaključuje kako činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje, sama po sebi, provođenje kontrole nepoštenosti, odnosno ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li konverzija dovela do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi).
6.3. Visinu prihvaćenog tužbenog zahtjeva utvrđuje na temelju nalaza i mišljenja vještakinje financijske struke (čiji matematički obračun između stranaka, nakon zadnje dopune i konačnog mišljenja, više nije sporan). Ocjenjuje kako dugovanje tuženika po osnovi ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta, glavnice, iznosi 13.413,52 eura, uvećano za spomenute zatezne kamate na to dugovanje od 4.894,72 eura (od dana više uplaćenih anuiteta do 30. rujna 2015.), umanjeno za iznos preplate priznate tužitelju u konverziji u iznosu od 2.572,69 eura, odnosno ukupno 15.768,44 eura.
6.4. Prigovor zastare tuženika odbija ocjenom kako je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., u roku od pet godina u smislu odredbe članka 225. ZOO- a, a koja je presuda u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., prema presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. , a u odnosu na valutnu klauzulu 14. lipnja 2018., donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž- 6632/2017, a ni po jednoj osnovi rok od pet godina nije protekao do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, 11. lipnja 2019. Takav je stav i objedinjenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH od 1. ožujka 2022. (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.) o tijeku zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koji glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."
6.5. Odbijanje prigovora prijeboja obrazlaže ocjenom o nepostojanju tražbina tuženika prema tužitelju u traženim iznosima od 1.605,76 kuna i 2.032,15 CHF sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose (razdoblje od 2. travnja 2007. do isplate za iznos u kunama, odnosno od 2. veljače 2014. do isplate za iznos u eurima). Zaključuje kako tuženik iz svog nepoštenog postupanja (ugovaranja nepoštenih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci tuženika i valutnoj klauzuli) ne može crpiti koristi jer prema odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovora svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Osim toga, ocjenjuje kako plaćanjem nižih anuiteta od onih na dan isplate kredita tužitelj nije ništa neosnovano primio (neosnovano stekao) pa ni zato ne postoji niti njegova obveza vraćanja.
7. Presuda suda prvog stupnja pretežito je pravilna i zakonita.
8. Tuženik u žalbi ističe da je pogrešno odbijen zahtjev za izuzećem suca prvostupanjskog suda koji je donio pobijanu presudu, čime da je povrijeđeno i pravo tuženika na pravično suđenje. Tim žalbenim navodima tuženik pobija pravilnost i zakonitost rješenja predsjednika Općinskog suda u Virovitici, broj 29-Su-61/2021-2 od 15. veljače 20213. kojim je odbijen zahtjev tuženika za izuzeće suca prvostupanjskog suda Josipa Bočkaja. Protiv tog rješenja posebna žalba nije dopuštena (čl. 74. st. 5. ZPP-a), što znači da se to rješenje može pobijati žalbom protiv odluke o glavnoj stvari, što je tuženik i učinio.
8.1. Iz stanja spisa proizlazi da je tuženik zahtjev za izuzeće utemeljio na hipotetskim tvrdnjama o mogućoj pristranosti suca, tvrdnjama iz odredbe čl. 71. toč. 7. ZPP-a koje obrazlaže navodima da moguće postoje okolnosti koje bi mogle dovesti u pitanje nepristranost suca ukoliko on ili članovi njegove obitelji imaju kredit u CHF ili zastupaju stranke u takvim sporovima.
8.2. Predsjednik Općinskog suda u Virovitici je, odlučujući o zahtjevu za izuzeće, izvršio uvid u zahtjev, spis predmeta, kao i izjavu uredujućeg suca (u kojoj je sudac otklonio opisane razloge za izuzeće). Cijeneći navode tuženika iz zahtjeva i utvrđenja iz izjave suca i stanja spisa, predsjednik prvostupanjskog suda je ocijenio kako ne postoje dokazi i razlozi koji bi izazvali sumnju u nepristranost suca u vođenju postupka te je zahtjev tuženika za izuzeće odbio kao neosnovan.
8.3. Ocjena je i ovog suda kako tuženik nije određeno ni ukazao na moguću pristranost uredujućeg suca koja ne proizlazi niti iz stanja spisa ni izjave samog suca. Tuženiku na taj način nije povrijeđeno pravo na pošteno suđenje pa je pravilno odbijen zahtjev tuženika za izuzeće, a žalba tuženika protiv tog rješenja odbijena te odlučeno kao u izreci na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a.
9. Protivno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer su u pobijanoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Zato pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost.
9.1. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a na koju također ukazuje tuženik jer je procesno ovlaštenje prvostupanjskog suda da odlučuje o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. To je prvostupanjski sud, pravilnom primjenom ove zakonske odredbe, i učinio i u pogledu iskaza svjedokinje ĐA i tužitelja za to dao valjane i prihvatljive razloge. Tuženik neosnovano tvrdi da je prvostupanjski sud propustio saslušati njegovu zaposlenicu koja je s tužiteljem ugovarala predmetni Ugovor jer je ta svjedokinje (svjedokinja TA) saslušana, a sud prvog stupnja ocijenio je njen iskaz i na temelju njega, između ostalih dokaza, i odlučio u ovoj pravnoj stvari. Time. ujedno, nije povrijedio pravo tuženika na pošteno suđenje (jednakost oružja).
9.2. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 338. st. 4. ZPP jer je u obrazloženju pobijane presude u dovoljnoj mjeri, sumarno, izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, kao i činjenice koje je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnio se je i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka pa je i u tom dijelu žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom. To vrijedi i u pogledu istaknutih prijeboja tuženika.
9.3. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti
10. Nije sporno između stranaka da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, zaključen Ugovor o kreditu 27. veljače 2007. za iznos od 134.600,00 CHF kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj s ugovorenim rokom vraćanja kredita od 20 godina (240 mjeseci), s time da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu koja se obračunava u CHF, a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke, s dospijećem anuiteta svakog prvog u mjesecu i s ugovorenom početnom kamatnom stopom od 4,50 % godišnje koja je tijekom postojanja obveze ugovorena kao promjenjiva prema odlukama banke i koja se obračunava primjenom proporcionalne metode; da je 28. siječnja 2016. između stranaka zaključen Aneks broj 1 Ugovora od 28. siječnja 2016. (dalje: Aneks) kojim je, kako je to određeno u čl. 3. Aneksa, u skladu sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju, na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR; da su se ugovorne strane suglasile da će se preplata utvrđena na dan 30. rujna 2015. koristiti za namirenje budućih anuiteta, i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, s rokom vraćanja kredita do 1. travnja 2027., u mjesečnim anuitetima prema planu otplate koji je tužitelju, kao korisniku kredita, dostavljen uz izračun konverzije kredita.
11. Sporno je i nadalje jesu li ništetne spomenute odredbe predmetnog Ugovora u dijelu ugovorene valutne klauzule u CHF te ugovorene promjenjive kamatne stope koja se mijenjala jednostranim odlukama banke; je li tuženik u obvezi tužitelju isplatiti utužene novčane iznose specificirane u podnesku tužitelja od 20. veljače 2023. te po kojoj pravnoj osnovi; je li nastupila zastara tog potraživanja; je li konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a koja je ugovorena Aneksom izvršena u skladu s Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/2015., dalje ZIDZPK) i je li provedenom konverzijom tužitelj u cijelosti obeštećen; ima li tužitelj status potrošača u smislu Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju te je li osnovan istaknuti prigovor prijeboja tuženika s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 1.605,76 kn zajedno sa zateznim kamatama te u iznosu od 2.032,15 CHF.
12. Prvostupanjski sud je, nakon dovoljne raspravljenosti ove pravne stvari, savjesne i brižljive ocjene dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, utvrdio kako je tužitelj dokazao da je u trenutku sklapanja ugovora imao svojstvo potrošača (da nije sklapao Ugovor u svrhe koje bi bile namijenjene poslovnoj djelatnosti), pogotovo cijeneći činjenicu da se radilo o stambenom kreditu namijenjenom stanovanju tužitelja i njegove djevojke. Proizlazi to iz sadržaja samog ugovora, ali i iskaza tužitelja. U takvoj situaciji je, i po ocjeni ovog suda, upravo na tuženiku teret dokaza okolnosti koje bi dovele do ocjene da tužitelj nije bio potrošač u trenutku zaključenja Ugovora. Takav je i zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023. prema kojem: „U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.“ Sam tuženik druge dokaze u tom pravcu ne nudi pa time nije dokazao da tužitelj nije imao status potrošača, drugačije svojstvo tužitelja prilikom uzimanja kredita, drugačiju namjenu kredita od ugovorom navedene, stvarno ulaganje sredstava kredita u drugu namjenu (i da se na njega posljedično ne odnose pravni učinci spomenutih sudskih odluka vođenog kolektivnog spora), kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud. Kasnije iznajmljivanje stana rezultat je okolnosti koje su se događale nakon zaključenja Ugovora i ne mogu utjecati na utvrđeni status tužitelja u trenutku zaključenja ugovora.
12.1. Naime, prema odredbi čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema toč. 2. trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti. Odredbom čl. 5. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014., 110/2015., 14/2019., dalje ZZP14) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Na bitno istovjetan način je pojam potrošača definiran čl. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čije su odredbe u cijelosti implementirane u hrvatski pravni sustav.
13. U odnosu na žalbene navode tuženika u vezi ništetnosti navedenih ugovornih odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke, valja navesti da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi jer je vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj se ta osoba na njih pozove (ovdje u parnici „Potrošač“).
14. Odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Spomenutim je odredbama ZPP-a i ZZP/14-a propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuje sudove da u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača (potrošača koji se pozovu na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) utemelje svoju odluku o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi na tim pravnim shvaćanjima, izraženima u odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojima je tuženik sudjelovao.
15. Shvaćanje prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti navedenih ugovornih odredbi kojima je između stranaka u postupku ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u švicarskim francima u svemu prihvaća i ovaj sud, a u cijelosti je podudarno i s pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženima u odlukama poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj: Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. pa je iz tog razloga žalbu žalitelja u tom dijelu valjalo ocijeniti neosnovanom.
16. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/2003., dalje: ZZP) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St.4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora prema čl. 87. ZZP-a. Valja reći da je ta materija bila jednako regulirana i odredbama ZZP-a iz 2007. godine.
16.1. Stoga je tuženik, mijenjajući kamatnu stopu prema svojoj odluci tijekom otplate kredita i uz valutnu klauzulu u CHF (koje odredbe nisu razumljive), doveo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a ovakvim ugovornim odredbama o kojima se nije pregovaralo, tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, ali i odredbi čl. 12. ZOO-a kojom je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača, odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Tuženik, kao banka, je stručna osoba koja je sklopila konkretni ugovor iz područja svoje djelatnosti pa je, kao sudionik u obveznom odnosu, bio dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka), kako proizlazi i iz čl. 10. st. 2. ZOO-a.
16.2. Nije osnovan ni tuženikov prigovor koji se odnosi na isključenje sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli od primjene Direktive 93/13 uz tvrdnju kako se radi o odredbi koja proizlazi iz članka 22. stavka 1. ZOO-a, dispozitivnoj odredbi koja se primjenjuje automatski, uz pozivanje na presudu Europskog suda za ljudska prava broj: EU C-81/2019 od 9. srpnja 2020. (predmet SC Banca Transilvania SA). Naime, ugovaranje valutne klauzule je dopušteno, budući da je tako propisano u odredbi članka 22. st. 1. ZOO-a. Međutim, odredba u Ugovoru o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe pa zato nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime, predmetni Ugovor predviđa da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, a takve odredbe nema u članku 22. st. 1. ZOO- a niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije je izrazio pravno shvaćanje da izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tomu smislu nisu drugačije sporazumjele, odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje (tako i u presudi od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/2019 na koju se poziva tuženik) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, a predmetna ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita zato nije odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO-a. Stoga ovaj sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno pa nije osnovan žalbeni navod žalitelja da se radi o odredbama Ugovora koje su isključene od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 2. Direktive 93/13. Zato tvrdnja tuženika da je, sklapajući kredit uz valutnu klauzulu postupao prema odredbi čl. 22. ZOO-a njega ne oslobađa obveze na isplatu preplaćenih iznosa kredita koje je stekao bez osnove, ugovarajući nepoštenu i nerazumljivu odredbu na štetu potrošača.
16.3. Također, volja ugovornih stranaka je bila, između ostalog, da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena jer se o veličini te promjene i parametrima nije pojedinačno pregovaralo (što je utvrđeno izvedenim dokazima u ovom postupku i u kolektivnom sporu) niti se iz izvedenih dokaza može izvesti zaključak da je tuženik dao tužitelju odgovarajuće obavijesti o npr. potrebnim parametrima vezanim uz promjenu kamatne stope, rizicima moguće aprecijacije tečaja u odnosu na konkretnu valutu CHF. Promjena početne kamatne stope je, istovremeno, uz znatne promjene uslijed primjene valutne klauzule u CHF kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, povećala kreditno opterećenje tužitelja, kao potrošača, i tako prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu (čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano jer niti to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja).
17. Ovaj sud u potpunosti prihvaća stav suda prvog stupnja izražen u pobijanoj odluci da sklapanje sporazuma o konverziji (Dodatka Ugovora o kreditu), samo po sebi, ne znači gubitak prava potraživati od tuženika vraćanje preplaćenog, onog što je naplatio od tužitelja na temelju ništetnih ugovornih odredbi, pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konvertiranja kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR.
17.1. U prilog takvom shvaćanju govore pravila po kojima je izvršena konverzija kredita, koja su sadržana u odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15, pri čemu tom, a niti kojom drugom odredbom navedenog zakona, kao ni odredbama Aneksa Ugovora, što su ga stranke zaključile u skladu s tim zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja preplaćenog u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi (ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valutnoj klauzuli u CHF), a u vrijeme donošenja navedenog zakona pa ni u vrijeme konverzije još nije niti bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF, onako kako je uređena navedenim zakonom, odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, korisnik kredita (tužitelj) se niti jednom odredbom sklopljenog Aneksa Ugovoru nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ni ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti.
18. Konverzija predviđena ZID ZPK/15 ne predstavlja konverziju propisanu u čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke, u prvom redu zato što tuženik nije bio savjesna strana u sklapanju Ugovora, a potom i zato što je tuženica zakonskom odredbom bila prisiljena ponuditi potrošačima sklapanje Aneksa Ugovoru. Zato se, po ocjeni ovog suda, ne radi o ugovoru s valutnom klauzulom u EUR u punom smislu i s ugovorenom kamatnom stopom od trenutka sklapanja Ugovora, već od sklapanja Aneksa, a svođenje kredita na kredit s valutnom klauzulom u EUR s odgovarajućom kamatnom stopom poslužilo je kako bi se u vezi s tim mogli utvrditi ostatak glavnice i preplata koja međutim ne znači i potpuno obeštećenje potrošača, već mu na određeni način olakšava situaciju u koju je bio doveden porastom kamatne stope i značajnim porastom tečaja valute CHF te rješava situaciju ubuduće, a ona je detaljno obuhvaćena Aneksom jer sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice u EUR i promjenjivosti kamatne stope.
19. Ovaj sud je istovjetno pravno shvaćanje o pravnim učincima konverzije iskazao u većem broju recentnih odluka, npr. poslovni broj Gž-66/2023-6 od 1. srpnja 2024., Gž- 953/2024 od 21. lipnja 2024., Gž-797/2024 od 17. lipnja 2024., Gž-837/2023 od 17. lipnja 2024., Gž-75/2024 od 23. siječnja 2024., a u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela ovog suda od 4. prosinca 2023.
20. Pravilno se sud prvog stupnja poziva i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. jer je i u njoj, u bitnome, izraženo shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK-a ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, osobito pri činjenici da je postavljen kondemnatorni zahtjev radi isplate (tako i Rev-18/2018.).
20.1. Tuženik se pri osporavanju prava tužitelja na obeštećenje zbog činjenice da je pristao na sklapanje Aneksa kojim je izvršena konverzija kredita neutemeljeno poziva na shvaćanje iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer to ne znači da se u zasebnom sudskom postupku, i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, ne može zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sklopljenog između tužitelja kao potrošača i banke kao davatelja kredita i isplatu preplaćenog na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi ako sklapanjem Aneksa nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača i time nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.
21. Slijedom navedenog, suprotno tumačenju tuženika, proizlazi da korisnik kredita, kao potrošač, neovisno o izvršenoj konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako ona o promjenjivosti ugovorne kamate, tako i ona o vezanju glavnice za valutu CHF, sve pod pretpostavkom da onime što mu je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.
22. Prvostupanjski sud je, razmatrajući restitucijski zahtjev, pravilno tužitelju priznao iznos koji mu pripada s obzirom na više plaćeno na temelju ništetnih odredaba Ugovora. Pravilno je tom iznosu dodao pripadajuću zakonsku zateznu kamatu od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa sa zateznim kamatama od dana stjecanja do 30. rujna 2015. (pri čemu sama visina utvrđenih iznosa nije sporna), ali i oduzeo preplaćeni iznos priznat tužitelju prema Aneksu (Sporazumu).
22.1. Međutim, tuženik osnovano tvrdi kako na iznos pripadajuće zakonske zatezne kamate tužitelju nije trebalo odrediti plaćanje zatezne kamate od 1. listopada 2015. jer bi to doista bilo protivno odredbi čl. 31. st. 1. ZOO-a, propisanoj zabrani anatocizma. Zato je u tom dijelu preinačena odluka prvostupanjskog suda, odbijanjem traženog plaćanja zatezne kamate na spomenute preostale obračunate zatezne kamate nakon prebijanja, kako je određeno toč. I. ove presude.
22.2. Sud prvog stupnja je spomenute restitucijske zahtjeve tužitelja razmatrao pravilnom primjenom odredbe 323. i 324. u vezi s odredbom čl. 1115. ZOO-a, pravilno odlučio o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenog novčanog iznosa (na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), zaključivši da je na temelju navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope i valutne klauzule od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno smio naplatiti, ali i da ima pravo i na pripadajuću zakonsku zateznu kamatu od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa sa zateznim kamatama od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a jer ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, odnosno isplate.
23. Ovaj sud prihvaća i zaključak prvostupanjskog suda kako tuženikov prijeboj nije osnovan, to već iz razloga jer kod tužitelja zbog nižeg tečaja CHF od početnog u određenom trenutku, tzv. „negativne tečajne razlike“, i niže kamatne stope od početne prema Ugovoru nije došlo do stjecanja bez osnove, budući da zbog manje plaćenih iznosa uslijed navedenog tuženik ništa nije stekao pa nema ni obvezu vraćanja jer ništa nije ni primio. Zato tražbina tuženika doista ne postoji pa je i u tom dijelu pravilna odluka prvostupanjskog suda kojom je odbio te prigovore (toč. II. i III. presude), donesena u skladu s odredbom čl. 333. st. 3. ZPP-a.
24. Tuženik neosnovano smatra kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio njegovo nepoštenje jer je on, cijeneći sve već navedeno, znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi (sam je formulirao te odredbe Ugovora) pa je zato dužan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka jer je upravo njegovim postupanjem tužitelj doveden u neravnopravni položaj koji je, u konačnici, prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a to nije otklonjeno sklapanjem Aneksa.
25. Sud prvog stupnja je i u pogledu zastare pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio taj prigovor tuženice. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a u povodu individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
25.1. Sudska odluka u kolektivnom sporu postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. (glede ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli), a do podnošenja tužbe u ovom postupku 11. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina u kojem roku zastarijeva tražbina, sve prema odredbi čl. 225. ZOO-a.
26. Protivno žalbi tuženika, pravilno je odlučeno o troškovima postupka po prvostupanjskom sudu, sve prema odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a (i mjerodavnoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika).
27. Slijedom svega navedenog, djeloično je preinačena presuda u pogledu dijela traženih zateznih kamata, kako je određeno toč. I. ove presude, prema odredbi čl. 373. toč. 3. ZPP-a, a u preostalom dijelu odbijena žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja, sve prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a. O rješenjima je odlučeno prema odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP-a (toč. I. i II. rješenja).
28. O troškovima žalbenog postupka odlučeno je prema čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Tuženik je sa žalbom uspio u neznatnom dijelu sporednog zahtjeva pa nema pravo na naknadu troška žalbe.
U Puli 20. veljače 2025.
Predsjednik vijeća:
Zoran Šarić
