Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-282/2024-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ŽC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. Željki Čović Latin, odvjetnici u Puli-Pola, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog p.p. odvjetnicima iz odvjetničkog društva Šavorić & partneri, iz Zagreba, radi utvrđenja i dr., nakon glavne rasprave zaključene dana 11. veljače 2025. u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 20. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

IOdbijaju se tužbeni zahtjevi koji glase:

"1. Utvrđuje se da je ništetan i stavlja se izvan snage te ne proizvodi pravne učinke Ugovor o kreditu broj 326-53018016 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 18.01.2010. g., sklopljen između tužitelja ŽC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora.

2. Utvrđuje se da je ništetan i stavlja se izvan snage te ne proizvodi pravne učinke Aneks br. 1. Ugovora o kreditu broj 326-53018016 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od od dana 23.02.2011. g., sklopljen između tužitelja ŽC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora.

3. Utvrđuje se da je ništetan i stavlja se izvan snage te ne proizvodi pravne učinke Aneks br. 2. Ugovora o kreditu broj 326-53018016 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 11.08.2011. g., sklopljen između tužitelja ŽC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora.

4. Utvrđuje se da je ništetan i stavlja se izvan snage te ne proizvodi pravne učinke Aneks br. 3. Ugovor o kreditu broj 326-53018016 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 15.01.2013. g., sklopljen između tužitelja ŽC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora."

IIUtvrđuju se ništetnim odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u Ugovoru o kreditu broj 326-53018016, kojeg su tužitelj ŽC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditor sklopili dana 18.01.2010. godine i to: u odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu koja glasi: ,,...Kamatna stopa je promjenjiva.’’’ u odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu koja glasi: ,,…Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke.’’ pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

IIIOdbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"6. Nalaže se Općinskom sudu u Puli-Pola, zemljišnoknjižni odjel Pula, da izvrši uknjižbu brisanja prava zaloga upisanog u listu C ( teretovnica ) pod brojem 1.1., od dana 22.01.2010. broj Z-680/2010, istovremeno sa Z-679/10 U 09:42 sati, temeljem Ugovora o kreditu broj: 326-53018016 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 18. siječnja 2010. godine i punomoći od 18. svibnja 2009. godine koja se nalazi u ovosudnoj zbirci isprava posl. br. Z-5929/09, uknjiženo je pravo zaloga radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 75.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, te ostalih uvjeta iz kredita, u korist: HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, a sve u roku od 15 dana."

r i j e š i o  j e

IOdbacuje se tužba u odnosu na tužbeni zahtjev koji glasi:

"5. Proglašava se nedopuštenom ovrha na nekretnini – stanu upisanom u zemljišne knjige Općinskog suda u Puli-Pola, zemljišnoknjižni odjel Pula, i to 3. suvlasnički dio: 1⁄5 etažno vlasništvo (E-3) s kojim je povezano pravo vlasništva na posebnom dijelu zgrade - trosobni stan br. 4. u podrumu, ukupne površine 67,80 m2, koji se sastoji od tri spavaće sobe, kuhinje, kupaonice i hodnika, nalazećeg u zgradi izgrađenoj na kč. br. [katastarska čestica]/ZGR. upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] oznake zemljišta kuća, dvorište, vrt i sporedne zgrade u [adresa] i 7 ([broj poduloška] - 5), [broj poduloška], u vlasništvu ŽC iz [adresa] ( sada adresa prebivališta: [adresa] ), OIB: [osobni identifikacijski broj], određena rješenjem Općinskog suda u Puli-Pola, posl. br. Ovr-589/2019 od dana 19.11.2019. godine."

IISvaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1.U tužbi podnesenoj dana 05. srpnja 2023. tužitelj tvrdi da je dana 18.01.2010. godine kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, kao bankom sklopio Ugovor o kreditu broj 326-53018016 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine solemniziran po javnom bilježniku Denisu Krajcaru iz [adresa], broj: OV-367/10, dana 21.01.2010. godine, kojim ugovorom da je tuženik odobrio tužitelju stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 75.000,00 Eura prema srednjem tečaju za EUR Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, uz kamatnu stopu od 6,70 % dekurzivno godišnje, kamatna stopa da je promjenjiva, na rok otplate 30 godina od dana stavljanja kredita u otplatu. Ugovoreno da je da se kredit vraća u 360 mjesečnih anuiteta čiju da visinu utvrđuje banka planom otplate kredita. Tužitelj i tuženik da su dana 23.02.2011. g. sklopili Aneks br. 1 Ugovora o kreditu broj 326-53018016 kojim da je ugovoren moratorij na otplatu glavnice od 31.01.2011. do 31.07.2011. godine i da se za vrijeme trajanja moratorija ne obračunavaju i ne naplaćuju kamate. Kamatna stopa da je promjenljiva. Ovaj Aneks 1 solemniziran da je po javnom bilježniku Nansi Kopić u [adresa], broj: OV-2038/11 dana 23.02.2011. godine. Tužitelj i tuženik da su dana 11.08.2011. godine sklopili Aneks br. 2 Ugovora o kreditu broj 326-53018016 kojim da je ugovoren moratorij na otplatu glavnice od 31.07.2011. do 31.01.2012. godine i da se za vrijeme trajanja moratorija ne obračunavaju i ne naplaćuju kamate. Ugovoreno da je da je kamatna stopa promjenljiva. Ovaj Aneks 2 solemniziran da je po javnom bilježniku Nansi Kopić u [adresa], broj: OV-10775/11 dana 19.08.2011. godine. Tužitelj i tuženik su dana 15.01.2013. godine sklopili Aneks br. 3 Ugovora o kreditu broj 326-53018016 kojim da je ugovoren moratorij na otplatu glavnice od 31.12.2012. do 30.06.2013. godine i da se za vrijeme trajanja moratorija ne obračunavaju i ne naplaćuju kamate. Ugovoreno da je da je kamatna stopa promjenljiva, kamatna stopa vrši da se sukladno aktu Banke Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. donesena temeljem Odluke o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Ovaj Aneks 3 solemniziran da je po javnom bilježniku Nansi Kopić u [adresa], broj: OV-370/13 dana 22.01.2013. godine.

Ugovor o kreditu broj: 326-53018016 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 18.01.2010. g., sa svim pripadajućim aneksima, raskinut da je izjavom o raskidu od 08.08.2018. godine. Tužitelj da je radi kupnje nekretnine u kojoj bi živio sa svojom obitelji i rješavanja stambenog pitanja bio primoran realizirati kredit. Kredit da je realiziran za kupnju nekretnine u kojoj da i danas živi tužitelj sa svojom obitelji i to suprugom, mlt. djetetom i punoljetnim djetetom koje da uzdržava. Sukladno čl. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima pojam potrošač da je definiran kao svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivnom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Prema tome, tužitelj da ima status potrošača jer da je kao fizička osoba sklopio predmetni ugovor izvan okvira obrta, poduzeća i profesije. Člankom 2.1. Ugovora ugovorena da je kamatna stopa u visini od 6,70% godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva. Člankom 6.1. Ugovora ugovoreno da je da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopa Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Tuženik da je visoki iznos kredita dao tužitelju, pri tome ugovarajući iznimno visoku kamatnu stopu u visini od 6,70 %, s tim da je kamatna stopa promjenjiva ( čl. 2.1. Ugovora ) i banka da je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akata banke. Na primjenu citirane odredbe tužitelj da je bezuvjetno pristao, budući da se radi o standardiziranom i po tuženiku unaprijed sastavljenom ugovoru, o čijim pojedinačnim odredbama tužitelj kao potrošač da nije mogao pregovarati, niti na iste utjecati. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik da nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom da nisu utvrđeni egzaktni parametri niti metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Prema toma, sama odredba o visini kamatne stope i njezinim promjenama sastavljena da je nerazumljivo i netransparentno. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Odredba o redovnoj kamatnoj stopi temeljna da je odredba ugovora o kreditu, bitni sastojak ugovora, te ista da sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu ZOO) mora biti određena, odnosno barem odrediva. Odredbom članka 272. stavka 1. ZOO-a, utvrđeno da je da je predmet obveze odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Ako je činidba neodređena ili neodrediva, ugovor da je ništetan. S obzirom da ugovor ne sadrži elemente za određenje kamatne stope, niti su stranke ostavile trećoj osobi da odredi visinu kamatne stope, nego naprotiv, visina kamatne stope isključivo da ovisi o volji druge ugovorne strane – tuženika, to da proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, odnosno da je odredba o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke ništetna. Nadalje, takva ugovorna odredba protivna da je načelu savjesnosti i poštenja te da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer da dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano i bez utjecaja druge strane određuje obvezu dužnika, koji promjenu da dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene da ne može niti provjeriti jer da nema nikakvih egzaktnih kriterija. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno da je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Budući da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu da se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17-10 potvrdio je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom broj Rev- 2221/2018 od 03.09.2019. godine. Prema tome, budući da je ništetna odredba kojom je tuženik ovlašten jednostrano i bez ugovorenih preciznih, jasnih i razumljivih kriterija promjene kamatne stope poznatih korisniku kredita, mijenjati kamatnu stopu, to da ista ne proizvodi pravni učinak, te da je ništetna primjena svih onih kamatnih stopa koje da je tuženik jednostrano odredio temeljem navedene ništetne ugovorne odredbe, osim prvotno ugovorene kamatne stope u visini od 6,70 % godišnje, jer da je to jedina precizno utvrđena kamatna stopa poznata tužitelju, te da je tuženik dužan vratiti tužitelju cjelokupan novčani iznos koji da je tužitelj platio tuženiku na ime uvećanih kamatnih stopa, a preko iznosa početno ugovorene kamatne stope. Iz svega navedenog, razvidno da je da ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope koje su protivne Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, te osnovnim načelima obveznog prava propisanim ZOO-om u članku 3. ( načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu ), članku 4. ( načelo savjesnosti i poštenja ), članku 6. ( načelo zabrane zlouporabe prava ), članku 7. ( načelo jednake vrijednosti davanja ), članku 8. ( načelo zabrane uzrokovanja štete ) i članku 10. ( ponašanje u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava ), te načelima prava zaštite potrošača, uslijed čega da takve odredbe ugovora o kreditu ne proizvode pravni učinak. Osim toga, odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope protivne da su kogentnim odredbama članka 81. i 82. ZOO-a, s time da je posljedica nepoštenosti ugovornih odredaba njihova ništetnost. Sukladno odredbi čl. 502.c. i čl. ZPP-a sud da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, vezan da je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je da ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Odredbom čl. 82. ZZP-a propisano da je koje se odredbe imaju smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to da su: odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca, odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Tužitelj ukazuje na presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu posl. br. C-26/13 i Direktivu 93/13, a na koju da se poziva Visoki trgovački sud RH u svojoj odluci posl. br. Pž-7129/13 cit. ,,… u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze.,,, ( str. 57. odluke Pž-7129/13 ). Iz Ugovora o kreditu da nije vidljiva referentna stopa koja bi se primjenjivala na početnu stopu niti je na bilo koji način utvrđen mehanizam utvrđivanja promjene kamatne stope sa točnim i razumljivim kriterijima temeljem kojih bi tužitelj mogao predvidjeti i sagledati kakve ekonomske posljedice nosi za njih navedeni kreditni odnos i potom odlučiti hoće li sklopiti takav ugovor ili neće. Također, potrebno da je uzeti u obzir i činjenicu da je tuženik profesionalac koji ima sva potrebna ekonomska i financijska znanja, a koje da tužitelj kao evidentno slabija ugovorna strana nema te da je tuženik prije sklapanja ugovora o kreditu bio dužan pružiti tužitelju sve potrebne informacije vezane uz moguće promjene kamatne stope i to na jasan, razumljiv i lako uočljiv način. Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl. br. Revt-294/14 da razrješava sporno pitanje razumljivosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi potrošačima cit. ,,Terminologija koja je korištena u odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna je visoko stručna i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koji se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva.'' Nadalje, tužitelj ističe kako su dana 27.09.2019. godine objavljene Smjernice za tumačenje i primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Iste smjernice da je predsjednik Vrhovnog suda početkom srpnja 2022. godine uputio svim sudovima kako bi iste imali u vidu i implementirali u donošenje odluka. Smjernice da su upućene nacionalnim sudovima koji da ih moraju izravno primjenjivati. Države članice da moraju ispitati u kojoj su mjeri njihova pravila i prakse u skladu s Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima na način kako to tumači Sud EU, te na koji način se usklađenost može poboljšati kako bi se potrošače djelotvorno zaštitilo od nepoštenih ugovornih odredaba. Člankom 3. stavkom 1. Direktive da je jasno propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Uvijek da se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo da ne isključuje primjenu ovog članka na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. O odredbama predmetnog Ugovora o kreditu i Sporazuma da se nije pojedinačno pregovaralo, tužitelj, kao potrošač, da nije mogao utjecati na sadržaj tih odredbi te da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ugovorne odredbe da su u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri te da su na štetu potrošača. Opća ocjena ugovora da ukazuje na to da se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, sastavljenom od strane tuženika, na čije odredbe da tužitelj, kao potrošač, nije mogao utjecati te da su posljedično ugovorne odredbe nepoštene. Tužitelj ističe da je ugovor o kreditu broj 326-53018016 sklopljen između tužitelja i tuženika dana 18.01.2010. godine, sa svim pripadajućim aneksima, raskinut izjavom o raskidu od dana 08.08.2018. godine. Budući da je predmetni ugovor sa pripadajućim aneksima raskinut, tuženik da ne raspolaže ispravom temeljem koje može pokrenuti ovršni postupak. Naime, člankom 368. ZOO-a propisani da su učinci raskida, a koje odredbe da su kogentne naravi. Prema članku 368. stavku 1. ZOO-a raskidom ugovora obje da su strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete. Prema članku 368. stavku 2. ZOO-a ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, tada da ima pravo na povrat onoga što je dala. Dakle, učinci raskida da nastupaju ex tunc, kao da ugovor nikada nije ni bio sklopljen što da znači da isti ne proizvodi pravne učinke. Osim toga, tužitelj ističe da učinak raskida, a kako da je prije navedeno nastupa ex tunc odnosno kao da ugovor nikada nije sklopljen, što da posljedično znači da tuženik nije raspolagao ovršnom ispravom za pokretanje ovršnog postupka koji da se vodi pred Općinskim sudom u Puli-Pola pod posl. br. Ovr-589/2019. Naime, raskinuti ugovor sa pripadajućim aneksima da više ne proizvodi pravne učinke pa da time niti ne može biti isprava temeljem koje se pokreće ovršni postupak. Dakle, tuženik da predmetno potraživanje nikako nije mogao potraživati u ovršnom postupku jer da isprava na kojoj se temelji ovršni postupak od raskida ugovora ne proizvodi učinke. U slučaju da je tuženik ugovor o kreditu i pripadajuće anekse otkazao, a ne raskinuo, isti da bi raspolagao ovršnom ispravom podobnom za pokretanje ovršnog postupka. Tužitelj smatra da budući da je ugovor raskinut i kao takav više ne proizvodi pravne učinke te su ugovorne strane oslobođene svih svojih obveza, osim obveze na naknadu štete, to da javni bilježnik na isti ugovor nije smio izdati klauzulu ovršnosti. Također, s obzirom da je predmetni ugovor sa pripadajućim aneksima raskinut, a uzimajući u obzir prethodno navedeno, tuženik da nije ovlašten zaračunavati redovne kamate jer da se raskidom ugovora strane oslobađaju svojih obveza. Nadalje, tužitelj ističe da je dana 08.08.2018. godine zaprimio raskid ugovora broj 326-53018016 kojim da se izvještava tužitelja da se Ugovor o kreditu broj 326-53018016 s pripadajućim aneksima raskida te da danom slanja Izjave o raskidu navedenog Ugovora o kreditu kredit dospijeva na naplatu u cijelosti. Pod točkom (g) čl. 3. st. 3. Priloga Direktive 93/13/EEZ da je propisano da se nepoštenom odredbom smatra mogućnost da prodavatelj robe ili pružatelj usluga prekine ugovore sklopljene na neodređeno vrijeme bez primjerenog otkaznog roka. Iz raznije citirane odredbe predmetnog ugovora jasno da je da odredba po kojom je propisano da tuženik u svakom trenutku ima pravo odmah naplatiti cijeli kredit nije nikako primjerena s obzirom na sve okolnosti slučaja, a posebno uzimajući u obzir visinu kreditu i posljedično duga. I iz ovog razloga ugovor da je ništetan. Iz izvatka iz poslovnih knjiga od 18.10.2018. godine koje da je tuženik dostavio tužitelju da nije jasan obračun potraživanja. Naime, nejasno da je koliki iznos je tužitelj podmirio, a koliko je preostalo za podmiriti, s obzirom da je tužitelj prije raskida platio većinu mjesečnih rata kredita i nakon raskida kredita ugovora da je nastavio otplaćivati određeni iznos kredita tuženiku. Kako je ugovor o kreditu sa pripadajućim aneksima raskinut, a uzimajući u obzir prethodno navedeno, tuženik da nije ovlašten zaračunavati redovne kamate jer da se raskidom ugovora strane oslobađaju svojih obveza. Iz svega navedenog da je jasno da tuženik nastavlja tužitelju obračunavati dugovanje na nezakonit i netransparentan način iako da je Ugovor o kreditu raskinut. Slijedom svega navedenog, tužitelj zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "1. Utvrđuje se da je ništetan i stavlja se izvan snage te ne proizvodi pravne učinke Ugovor o kreditu broj 326-53018016 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 18.01.2010. g., sklopljen između tužitelja ŽC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora. 2. Utvrđuje se da je ništetan i stavlja se izvan snage te ne proizvodi pravne učinke Aneks br. 1. Ugovor o kreditu broj 326-53018016 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od od dana 23.02.2011. g., sklopljen između tužitelja ŽC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora. 3. Utvrđuje se da je ništetan i stavlja se izvan snage te ne proizvodi pravne učinke Aneks br. 2. Ugovora o kreditu broj 326-53018016 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 11.08.2011. g., sklopljen između tužitelja ŽC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora. 4. Utvrđuje se da je ništetan i stavlja se izvan snage te ne proizvodi pravne učinke Aneks br. 3. Ugovor o kreditu broj 326-53018016 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 15.01.2013. g., sklopljen između tužitelja ŽC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora. 5. Proglašava se nedopuštenom ovrha na nekretnini – stanu upisanom u zemljišne knjige Općinskog suda u Puli-Pola, zemljišnoknjižni odjel [adresa], i to 3. suvlasnički dio: 1⁄5 etažno vlasništvo (E-3) s kojim je povezano pravo vlasništva na posebnom dijelu zgrade - trosobni stan br. 4. u podrumu, ukupne površine 67,80 m2, koji se sastoji od tri spavaće sobe, kuhinje, kupaonice i hodnika, nalazećeg u zgradi izgrađenoj na kč. br. [katastarska čestica]/ZGR. upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] oznake zemljišta kuća, dvorište, vrt i sporedne zgrade u [adresa] i 7 ([broj poduloška] - 5), [broj poduloška], u vlasništvu ŽC iz [adresa] ( sada adresa prebivališta: [adresa] ), OIB: [osobni identifikacijski broj], određena rješenjem Općinskog suda u Puli-Pola, posl. br. Ovr-589/2019 od dana 19.11.2019. godine. 6. Nalaže se Općinskom sudu u Puli-Pola, zemljišnoknjižni odjel [adresa], da izvrši uknjižbu brisanja prava zaloga upisanog u listu C ( teretovnica ) pod brojem 1.1., od dana 22.01.2010. broj Z-680/2010, istovremeno sa Z-679/10 U 09:42 sati, temeljem Ugovora o kreditu broj: 326-53018016 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 18. siječnja 2010. godine i punomoći od 18. svibnja 2009. godine koja se nalazi u ovosudnoj zbirci isprava posl. br. Z-5929/09, uknjiženo je pravo zaloga radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 75.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, te ostalih uvjeta iz kredita, u korist: HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, a sve u roku od 15 dana." Tužitelj, za slučaj da sud ranije postavljeni tužbeni zahtjev pod toč. 1, 2., 3. i 4. ocijeni neosnovanim, podredno, eventualno postavlja sljedeći tužbeni zahtjev (zahtjev pod toč. 5., 6. i 7. da ostaju isti te da se u odnosu na njih ne postavlja podredni tužbeni zahtjev), te zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "1. Utvrđuju se ništetnim odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u Ugovoru o kreditu broj 326-53018016, kojeg su tužitelj ŽC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditor sklopili dana 18.01.2010. godine i to: u odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu koja glasi: ,,...Kamatna stopa je promjenjiva.’’’ u odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu koja glasi: ,,…Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke.’’ pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana."

2.U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev, kako glavni, tako i eventualno kumulirani, u cijelosti kao neosnovan u pogledu pravne osnove i visine, kao i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu u ovom sporu. Slijedom navedenog, u nastavku ovog podneska tuženik da daje odgovor na tužbu. Nadalje, prije raspravljanja o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva, tuženik ističe kako se cijela tužba temelji na nizu paušalnih navoda tužitelja odnosno tužitelj da nije priložio nijedan relevantan dokaz kojim bi dokazao svoje navode. Uz navedeno, tužitelj da kroz tužbu iznosi cijeli niz apsurdnih navoda u pravnom i logičkom smislu, ne pružajući pritom niti jedan dokaz koji bi eventualno ukazivao na osnovanost tužbenog zahtjeva, slijedom čega tuženik predlaže tužbu tužitelja odbiti u cijelosti kao neosnovanu. U odnosu na istaknuti manifestacijski zahtjev tužitelja za pribavom dokumentacije od tuženika posve da je neosnovan i to iz sljedećih razloga. Tužitelj da ne daje nijedan opravdan razlog zašto navedenu dokumentaciju traži od tuženika odnosno zašto sam tužitelj kao ugovorna strana Ugovora o kreditu ne raspolaže sa navedenom dokumentacijom. Naime, tužitelj ukoliko je uistinu otplaćivao osobno kredit po Ugovoru o kreditu trebao da bi raspolagati sa potvrdama o uplatama po Ugovoru o kreditu. Nadalje, isti da je u svrhu otplaćivanja kredita zaprimio od tuženika svu dokumentaciju po kojoj treba otplaćivati kredit, drugim riječima tužitelj da je od tuženika redovito dobivao obavijesti o promjenama kamatnih stopa zajedno s novim otplatnim planovima. Slijedom navedenog, očigledno da je kako je istaknuti manifestacijski zahtjev u potpunosti neosnovan te stoga tuženik predlaže da naslovni sud sukladno odredbi čl. 325.a st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: „ZPP“), u vezi s odredbom čl. 186.b st. 4. ZPP-a donese rješenje kojim će naložiti tužitelju postavljanje određenog kondemnatornog zahtjeva odnosno da odbaci tužbu ukoliko tužitelj ne postupi sukladno navedenom rješenju. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno, tuženik predlaže da naslovni sud odbije prijedlog tužitelja da se dokumentacija po Ugovoru o kreditu pribavlja od tuženika te da na pripremnom ročištu odbije sve daljnje dokazne prijedloge tužitelja, provede prethodni postupak i glavnu raspravu te odbije tužbeni zahtjev tužitelja. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju primjenjuje da se zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, dalje u tekstu: „ZOO“), koji da navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Sukladno tome, tužitelj da nije ovlašten tražiti povrat razlike kamata za koje da je u trenutku podnošenja tužbe dana 27. srpnja 2023. godine nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku. Podredno, u nastavku da će tuženik obrazložiti iz kojeg razloga smatra da tužitelju ne pripada pravo zahtijevati isplatu potraživanog iznosa i u slučaju da sud ne utvrdi da je nastupila zastara za utuženi iznos. Nesporno da je da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu kojim da je tuženik odobrio tužitelju stambeni kredit u iznosu kunske protuvrijednosti EUR 75.000,00 na rok otplate 30 godina. Također da nije sporno da je u čl. 6. Ugovora o kreditu određeno da je kamatna stopa promjenjiva te da se ista mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama ili drugom aktu tuženika. Sporno da je među parničnim strankama jesu li iznosi anuiteta nastali primjenom promjenjive kamatne stope neosnovano povećani odnosno je li odredba o promjenjivosti kamatne stope ništetna, jer navodno visina kamatne stope ovisi samo o volji tuženika. Također, sporno da je među strankama i rezultira li eventualna ništetnost pojedine odredbe ugovora na ništetnost cijelog Ugovora o kreditu. Također da je sporno da li tužitelj ima pravo na povrat navodno preplaćenog iznosa kamata. Tuženik da izričito osporava sve navode tužitelja i ističe kako slijedi. U odnosu na navode tužitelja u kojima ističe kako ništetnost pojedinih ugovornih odredbi rezultira ništetnosti cjelokupnog ugovora, tuženik da se očituje kao u nastavku te da ukazuje na recentnu sudsku praksu. Iz odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju i Presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH), broj Rev 1172/2018-2, od 19. ožujka 2019. godine jasno da proizlazi da (eventualna) ništetnost odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, ne uzrokuje ništetnost cijelog Ugovora o kreditu. Spomenuta Presuda i rješenje VSRH, broj Rev 1172/2018-2 da je donesena u povodu tzv. izvanredne revizije protiv drugostupanjske presude kojom da je VSRH riješio o pravnim pitanjima važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U odnosu na pitanje naznačeno na str. 11. pasus 3. Presude i rješenja VSRH-a, o tome može li i u kojem sadržaju ugovor o kreditu ostati na snazi bez onih odredaba koje su utvrđene ništetnima i pitanja naznačenog na str. 13. pasus 6. Presude i rješenja VSRH-a, o tome može li se ugovor održati na snazi bez djelomično ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sud da jasno odgovora da može, odnosno da Ugovor o kreditu u tom slučaju nije ništetan. Sud da smatra (str. 14. pasus 2.) da: „S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u trenutku sklapanja ugovora je iznosila 4,90%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 4,90%, sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope.“ Također i na str. 15., pasus 1. sud da odgovara: „Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, na dan stupanja na snagu ZID ZoPK/12 predmetni ugovor je vrijedio s kamatnom stopom od 4,90%, s mogućnošću da stranke i dalje pregovaraju radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa.“ Jednako tako, presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž 6632/2017 da je utvrđeno kako ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora. U tome smislu da se navodi: "Uz to, treba naglasiti da je predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku ništetnost samo dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati. Stoga, budući da su prema odredbi članka 1065. ZOO/91 i članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Konačno, odredbama članka 87. ZZP/03 i članka 102. ZZP/07 izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa. ZZP ne propisuje koje su konkretne posljedice djelomične ništetnosti ugovora, ali određuje da se na sva pitanja o ništetnosti koja nisu uređena u ZZP-u supsidijarno primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima. U konkretnom slučaju ugovorne odredbe kojima se promjena ugovorne kamate veže za odluku banke su pravomoćno utvrđene ništetnima, ali to ne znači da je otpala obveza potrošača platiti banci kamate. U slučaju da visina kamatne stope nije ugovorena, potrošač bi bio dužan platiti kamate po zakonskoj stopi (npr. kao u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 430/06 od 6. lipnja 2007.). Isto tako, u slučaju pravomoćnog utvrđenja da su ništetne i ugovorne odredbe u dijelu u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, to ne bi značilo da su ništetne čitave odredbe o predmetu ugovora. Potrošači su od banke dobili određeni iznos novca u kunama na ime kredita, kojeg su dužni vratiti, sukladno onim odredbama ugovora koje su i dalje na snazi, kao što je na snazi i sam ugovor o kreditu.". Nadalje, i iz rješenja revizijskog suda poslovni broj Gos-1/2019-26 od 4. ožujka 2020. da se može zaključiti da ugovori o kreditu o kojima je riječ u ovom postupku ne bi bili ništetni (stranica 6): " Dakle, trebalo bi zaključiti i ponoviti: da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti, (…)" Osim toga, da revizijski sud ne smatra ništetnima ugovore o kreditu ako su ništetne sporne odredbe o načinu promjene kamatne stope i o valutnoj (zaštitnoj) klauzuli, može da se i posredno zaključiti iz navedenog rješenja. Naime, da je revizijski sud tada smatrao da su ništetni ugovori o kreditu u cijelosti, tada da ne bi ni odlučivao o tome jesu li valjani aneks ugovorima o kreditu (kojima da je provedena njihova konverzija sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkog kreditiranju (NN 102/15, ZID ZPK)). Jednostavno rečeno, s obzirom da aneks prati sudbinu osnovnog ugovora, rješenje revizijskog suda u spomenutom oglednom postupku bilo da bi da je aneks (kao i osnovni ugovor) – ništetan. Konačno, odredbama članka 87. ZZP/03 i članka 102. ZZP/07 izričito da je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni da ne može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa. Navedeno da je potvrđeno i presudom Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, posl. br. Gž-732/2019, u kojoj da se navodi: „Naime, prema odredbi članka 324. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovorne odredbe nekog ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ugovor će ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučna pobuda ugovora u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. U konkretnom slučaju predmet glavnog tužbenog zahtjeva tužiteljice je ništetnost cijelog ugovora. Prema odredbama članka 1065. ZOO-a i članka 1021. bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata u vrijeme i na način kako je to utvrđeno ugovorom, a eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojemu je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu, ugovor može opstati bez njih, odnosno ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a posebno ne ništetnost cijelog ugovora. Nadalje, odredbama članka 87. i članka 102. ZPP-a izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa. Iz navedenog može se zaključiti da je sud prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice usmjerenog na ništetnost cijelog ugovora, te prihvaćanjem zahtjeva za isplatom cjelokupnog isplaćenog iznosa, kao i prihvaćanjem protutužbenog zahtjeva tužene imao pogrešan pravni pristup predmetu spora slijedom čega pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući istoj nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, a čime je počinjena bitna povreda odredaba postupka na koju povredu ukazuju kako tužiteljica tako i tužena.“ Dakle, vidljivo da je iz prethodno citirane sudske prakse kao i iz obrazloženja Presude da je prvostupanjski sud pravilno zauzeo stav da ugovor o kreditu može ostati na snazi u onom dijelu u kojem nije utvrđena ništetnost njegovih odredbi, odnosno da njihova eventualna ništetnost ne uzrokuje automatski ništetnost cijelog ugovora. Suprotno navodima tužitelja da Presuda nije dovoljno obrazložena i da je paušalna kada se obrazlaže stav da ugovor o kreditu treba ostati na snazi unatoč eventualnoj ništetnosti pojedinih odredbi, tuženik ukazuje da je prvostupanjski sud naveo razloge o odlučnim činjenicama te obrazložio zašto je djelomično odbio tužbeni zahtjev. Tako da je prvostupanjski sud jasno naveo kako: „18. Međutim, ništavnost samih tih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora, jer ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni, jer on sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi.“ Iz navedenog da je jasno vidljivo da je sud odluku kojom je djelomično odbio tužbeni zahtjev donio na temelju pravila o teretu dokazivanja među parničnim strankama te pravilnom primjenom materijalnog prava, a sve kako da je naveo u obrazloženju Presude. Odredbe čl. 3. i 6. Ugovora o kreditu da nisu ništetne kako da to pogrešno navodi tužitelj. Odredba o kamatnoj stopi Ugovora o kreditu temelji da se na odredbi čl. 26. ZOO-a kojom da je određeno da stopa ugovornih kamata između osoba od kojih barem jedna nije trgovac ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Na dan sklapanja Ugovora o kreditu, zakonska zatezna kamata da je iznosila 15%, dok da je Ugovorom o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 6,70 % godišnje i da je promjenjiva. Nesporno da je da kamatna stopa prema Ugovoru o kreditu nije bila određena niti u polovini iznosa zakonske zatezne kamate, a polovinu iznosa zakonske zatezne kamate da nije premašila ni naknadnim izmjenama. Dakle, odredba o kamatnoj stopi da je a priori valjana jer da nije bila viša od zakonske zatezne kamate. Tužitelj da u tužbi ništetnost odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu obrazlaže tek paušalnim navodima te da se u bitnome referira i tužbu temelji na presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 (dalje u tekstu: „Presuda TS“), Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 (dalje u tekstu: „Presuda VTS“) i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14 (dalje u tekstu: „Presuda VSRH“), a koje da su donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava koju da je podnio Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“. Tužitelj da u tužbi navodi kako Presuda TS, Presuda VTS i Presuda VSRH na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, dalje u tekstu: „ZZP/07“) obvezuju ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi stjecanja bez osnove odnosno da je naslovni sud vezan za utvrđenja navedena u predmetnim presudama. Tuženik ističe kako su naprijed navedene tvrdnje tužitelja u potpunosti promašene odnosno naslovni sud da nije vezan za Presudu TS, Presudu VTS i Presudu VSRH i to iz više razloga. Dakle, naslovni sud da nije vezan za Presudu TS, Presudu VTS i Presudu VSRH jer da se navedene presude odnose samo na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF odnosno da se ne odnose na Ugovor o kreditu jer da je riječ o ugovoru koji da sadrži valutnu klauzulu u EUR. Uz navedeno, tuženik ističe i kako se presude iz kolektivnog spora odnose na vremensko razdoblje od 1. rujna 2004. do 31. kolovoza 2008. godine, dok da je Ugovor o kreditu zaključen 18. siječnja 2010. godine. Dakle, čak i da je u konkretnom slučaju riječ o ugovoru o kreditu u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, a o čemu da je suvišno i raspravljati, čak ni tada da se tužitelj ne bi mogao pozivati na utvrđenja iz kolektivnog spora. Iako da je u pitanju nesporna činjenica, zbog apsurdnosti tužbenog zahtjeva, tuženik da opetovano napominje kako je u konkretnom slučaju riječ o EUR kreditu. Također, naslovni sud da nije vezan za navedene presude jer da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu odredba čl. 138.a ZZP/07 nije bila na snazi odnosno ista da je dodana u ZZP/07 tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/09) od 24. lipnja 2009. godine te je u primjeni od 16. srpnja 2009. godine. Čak i da se odredba čl. 138.a ZZP/07 može primijeniti na Ugovor o kreditu odnosno da je bila na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, Presuda TS, Presuda VTS i Presuda VSRH kako da je to navedeno u citiranoj odredbi da obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a ne u postupku koji potrošač pokrene radi stjecanja bez osnove kako da to navodi tužitelj u tužbi. Istovrsna odredba da postoji i u odredbi čl. 502.c ZPP-a, gdje da se učinci presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava također ograničavaju samo na posebne (individualne) parnice za naknadu štete. Uzevši u obzir činjenicu da tužitelj u ovom postupku potražuju povrat stečenog bez osnove, a ne naknadu štete, utvrđenja iz kolektivnog spora, uvažavajući načelo zakonitosti, da nisu obvezujuća za sud u ovom postupku. Obzirom da naslovni sud kako da je to naprijed navedeno nije vezan za Presudu TS, Presudu VTS i Presudu VSRH, tuženik da će se u nastavku referirati na odredbe ZZP/07 koje da se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima odnosno na odredbu čl. 96., čl. 99. i čl. 102. ZZP/07 te obrazložiti zašto je odredba čl. 6. Ugovora o kredita valjana. Sukladno odredbi čl. 102. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba da je ništetna. Sukladno odredbi čl. 96. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra da se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno odredbi čl. 99. ZZP/07 da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nesporno da je da je odredba iz čl. 6. Ugovora o kreditu odredba koja se tiče cijene budući da je kamata cijena koju korisnik kredita plaća na ime odobrenog kredita. Prema tome, da bi odredba iz čl. 6. Ugovora o kreditu bila ništetna potrebno da je da su kumulativno ispunjeni slijedeći uvjeti: (a) da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, (b) da je i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili neuočljiva, (c) da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja). Tužitelj da paušalnim navodima nastoji utvrditi da je odredba čl. 6. Ugovora o kreditu ništetna, jer da osim pozivanjem na sudsku praksu ne obrazlaže zašto smatra da su u konkretnom slučaju gore navedeni potrebni uvjeti ispunjeni. U tom smislu, suprotno onome što da u tužbi navodi tužitelj, tuženik smatra da s njim jest pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je bio upoznat s načinom određivanja kamatne stope, te da je donio odluku da je za njega prihvatljiva promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, u odredbi čl. 20. Ugovora o kreditu da stoji da je tužitelj izričito prihvatio odredbe Općih poslovnih uvjeta tuženika, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o naknadama za usluge tuženika, kao i sve njihove kasnije izmjene i dopune. Spomenuti opći akti tuženika da služe kao dopuna posebnih pogodbi iz ugovora te da obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom navedenog pravni osnov za promjenu kamatnih stopa da predstavljaju odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i navedeni opći akti tuženika. Dakle, o odredbi o kamatnoj stopi da se prethodno pojedinačno pregovaralo, što da proizlazi iz činjenice da su ugovorne strane suglasno ugovorile primjenu odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da su izričito ugovorile primjenu općih akata tuženika. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope da je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Jasna, jer da je naveden način promjene kamatne stope odnosno da je visina kamatne stope podložna promjenama kroz određeno vrijeme. Nadalje, ona da je uočljiva jer da je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena. Na kraju, predmetna odredba da je i razumljiva, iz razloga što da je tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba, koja da pri tome razumije sadržaj dokumenta kojim svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na period od više godina, te da je i dužna primijeniti očekivanu pažnju. U ovom kontekstu, tuženik upozorava i na praksu Županijskog suda u Puli, presuda u predmetu broj Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine, gdje da je u predmetu sličnom ovom utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, jer da je smisao takvog ugovaranja da se kamatna stopa prilagođava uvjetima na tržištu: „Što se tiče ugovorne kamate, ugovorom je određeno da stopa kamate iznosi 4,39%, da je promjenjiva i da se izmjena stope vrši izmjenama Odluke o kamatnim stopama banke. Zakon o obveznim odnosima dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, a prema zakonskoj formulaciji i stopa zakonske zatezne kamate je promjenjiva (vezana uz eskontnu stopu Hrvatske narodne banke). Dakle, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena, pa nije ništava stoga što bi bila protivna prinudnim propisima, a niti stopa koju je tužena banka naknadno odredila temeljem ovlasti iz odredbe članka 3.3. ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju od 25 godina na koje je sklopljen sporni ugovor, pa se stoga ne može uzeti da kamata nije odrediva.“ Slijedom do sada navedenog, odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope da ne može biti nepoštena, a prema tome niti ništetna iz razloga što da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Također, temeljem odredbe čl. 99. ZZP/07 uopće da nije niti dozvoljeno ocjenjivati da li je odredba čl. 6. Ugovora o kreditu nepoštena budući da je ista jasna, uočljiva i razumljiva. Stoga tuženik ističe kako je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti promašen, jer da isti nema pravnog temelja za isplatom navodne razlike kamata. Međutim, iako da navedeni uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi se utvrdila ništetnost odredbe, tuženik da će se u nastavku ukratko samo osvrnuti i na nepostojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, čak i kada bi se za navedenu odredbu čl. 6. Ugovora o kreditu utvrdilo da se o njoj nije prethodno pregovaralo te da ista nije jasna, uočljiva ili razumljiva, ista da bi bila ništetna tek kada bi se utvrdilo i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Odredba čl. 6. Ugovora o kreditu da nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo da je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a tuženik kamatnu stopu da nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što da su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome da je sam tuženik kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa da je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom da je regulatora te, sukladno tome, da ni nema mjesta potpuno arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Nadalje, tuženik ističe kako je već od 1. siječnja 2011. godine (i prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 4. listopada 2012.) uskladio svoje poslovanje s relevantnim odredbama Zakona o kreditnim institucijama, Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o zaštiti potrošača. Također, Uprava tuženika utvrdila da je Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama, koja da je u primjeni od 1. siječnja 2011. godine, sve u skladu s navedenim zakonima. Navedena Metodologija mijenjala da se u skladu s promjenama koje da su donošene u zakonima, te da je uvijek bila usklađena s Zakonom o kreditnim institucijama, Zakonom o zaštiti potrošača i Zakonom o potrošačkom kreditiranju. S obzirom na to da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu tuženik da opet citira recentnu presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima ZOO-a iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi.“ Takav stav potvrđen da je i od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u presudi Pž-2462/03: „Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993. godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“ U konkretnom sporu da se radi upravo o ponašanju koje da je u citiranoj presudi prepoznao Visoki trgovački sud Republike Hrvatske – izmjena kamatne stope da je bila zakonom dopuštena, kamate da su bile tržišno primjerene (jer da su pratile tržišne parametre) i najvažnije, ponašanje tuženika u cijelosti da je bilo usklađeno s važećim propisima. Slijedom toga, tuženik da opet tvrdi da odredba čl. 6. Ugovora o kreditu nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nije ni uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana. Tuženik ističe da kod ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ugovorne strane pristaju na eventualnu promjenu kamatne stope u skladu s ugovorom. Tužitelj da ustvari pokušava konstruirati da je kamatna stopa iz Ugovora o kreditu fiksna (ili da bi trebala biti), što da naprosto nije točno. Ugovorne strane da su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i tužitelj da je na to pristao. Tužitelj da je imao izbor prilikom sklapanja Ugovora o kreditu i mogao da je zatražiti kredit s fiksnom kamatnom stopom, ali to da nije učinio jer da je sam procijenio da je za njega povoljnija promjenjiva stopa. Krediti s fiksnom kamatnom stopom da su notorno skuplji tj. da imaju višu kamatnu stopu, ali da su i sigurniji za dužnika. Svaki dužnik da mora sam procijeniti što je za njega povoljnije. Tužitelj da sada, nakon godina uživanja povlastica zbog ugovorene promjenjive kamatne stope u vidu nižih i povlaštenih kamata koje da je imao, pokušava ostvariti i dodane koristi time što da traži povrat navodno preplaćenih kamata. Da se tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu odlučio na kredit s fiksnom kamatnom stopom ona da bi u početku bila veća, ali da bi bila fiksirana kroz cijelo vrijeme trajanja kredita. Tužitelj da to nije učinio i samostalno da je ušao u rizik promjene kamatne stope, a sve to isključivo da bi prošao povoljnije. Tužitelj da naposljetku i jest prošao povoljnije jer da su kamatne stope od 30. lipnja 2015. godine pa do kraja ugovorenog roka dospijeća bile niže od početno ugovorene kamatne stope iz odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu. Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo dozvoljeno i u skladu sa zakonom, potvrdila da je i Hrvatska narodna banka (dalje u tekstu: „HNB“) kao nadležno regulatorno tijelo. Naime, u članku objavljenom na službenim stranicama HNB-a, HNB da navodi da „(…) u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) banke koje posluju u Republici Hrvatskoj uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke. (…) Visina je kamatne stope odraz poslovne strategije svake banke pojedinačno. Tako uvjete kreditiranja fizičkih i pravnih osoba poslovne banke utvrđuju samostalno. (…) Zaključno, držimo bitnim pojasniti i da promjenjivost administrativno promjenjivih kamatnih stopa na kredite kod banaka koje posluju u Republici Hrvatskoj uobičajeno ovisi o trošku izvora sredstava, trošku regulacije, premiji na rizik zemlje i kamatnoj marži, ali i o kretanjima kamatnih stopa na slične proizvode kod konkurencije. Također, naglašavamo i da su banke na poticaj HNB izradile dokumente u kojima se detaljno objašnjava promjenjivost administrativno promjenjive kamatne stope (o čemu i kako ovisi, u kojim vremenskim intervalima banka razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope i sl.). Ti dokumenti dostupni su na internetskim stranicama banaka te u njihovim poslovnicama.“ Imajući u vidu navedeno, tuženik ističe kako je Uprava tuženika sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i ostalim relevantnim propisima utvrdila Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima od 9. siječnja 2013. godine, a koja da se primjenjuje i relevantna da je za predmetni ugovorni odnos s tužiteljem, a kojom da je određeno na koji način se formulira promjenjiva kamatna stopa. O naprijed navedenom, tuženik da je također uredno obavijestio tužitelja obaviješću o parametrima kamatne stope od 18. prosinca 2013. godine, a koju obavijest da je tužitelj dostavio uz tužbu. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako bi tužbeni zahtjev (u dijelu koji se odnosi na pojedinačna mjesečna potraživanja od siječnja 2013. pa nadalje) svakako valjalo odbiti kao neosnovan. Naime, po konkretnom Ugovoru o kreditu od siječnja 2013. godine redovna kamata da se utvrđivala uz primijene objektivnih parametara, sukladno odredbi čl. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Osim toga, tuženik ističe kako je i nakon 2013. godine kod svake promjene kamatne stope uredno obavještavao tužitelja o promjenama kamatnih stopa po Ugovoru o kreditu uz obrazloženje i navođenje parametara na temelju kojih je promijenjena kamatna stopa. Tužitelj usprkos činjenici što je uredno obaviješten od strane tuženika o svakoj promjeni kamatne stope nijednom (i) nije prigovorio povećanju stope redovne kamate, niti je (ii) zatražio raskid Ugovora o kreditu. Nije u neravnopravnom položaju onaj sudionik u obveznom odnosu koji može zbog povećanja kamatne stope bez posebnih drugih razloga raskinuti ugovor. Nadalje, tuženik ponovno ističe da iz metode kojom tužitelj postavlja zahtjev na isplatu proizlazi da on smatra da kamatna stopa zapravo mora ostati fiksna za cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Naime, čak i kad bi sud ustanovio da je odredba Ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope ništetna, učinci takve ništetnosti da ne bi bili da se ima primjenjivati ona redovna kamatna stopa koja je ugovorena (jer da bi isto značilo da je sama odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, odnosno da je kamatna stopa fiksna, što da nedvojbeno nije tako) nego da bi bilo potrebno odrediti početnu referentnu kamatnu stopu s kojom bi se mogla usporediti kamatna stopa mijenjana od strane tuženika. Pritom, tuženik ističe da bi takva početna kamatna stopa (sukladno općim načelima obveznog prava) trebala biti kamatna stopa koju su vjerovnici redovito naplaćivali u sličnim ugovornim odnosima, odnosno razumna kamatna stopa. Primjerice, tuženik smatra da bi se kao takva početna kamatna stopa mogla primijeniti prosječna kamatna stopa banaka na kunske kredite s valutnom klauzulom sukladno javno dostupnim podacima objavljivanim u biltenima Hrvatske narodne banke. U tom slučaju, tužitelj da bi imao pravo samo na razliku između takve početne kamatne stope i kamatne stope kako je tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjana odlukama tuženika – ako bi takva razlika uopće postojala. Svako suprotno tumačenje, tuženik da ponavlja, da bilo bi suprotno nespornoj činjenici da je promjenjiva kamatna stopa valjano ugovorena između tuženika i tužitelja Ugovorom o kreditu. Tuženik da je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem mijenjao kamatnu stopu na više i na niže, sve sukladno Ugovoru o kreditu. Nesporno da je da je volja ugovornih strana bila da kamatna stopa bude promjenjiva. Navedeno da tužitelj nije osporavao, odnosno nijednom da nije prigovorio pojedinačnoj promjeni stope ugovorne kamate, a da nije ni raskinuo ugovor. Tužitelj da se naknadno i pravno neosnovano protivi načinu promjenjivosti. Ako tužitelj sada želi da početna kamata bude fiksna, tuženik ističe kako navedeno naprosto nije opcija koja bi se mogla uklopiti u iskazanu volju stranaka, čak ni u pretpostavci da sud nepravilno primijeni materijalno pravo, i ocijeni da tuženik nije mogao mijenjati ugovorenu kamatu. Stoga tuženik ističe kako iznosi anuiteta odnosno iznosi kamata nisu neopravdano povećani, te kako tužitelj nema pravo na isplatu razlike kako potražuje tužbom. Tužitelj da u tužbi traži povrat navodno neosnovano plaćenog iznosa temeljem navodno ništetne odredbe Ugovora o kreditu odnosno povrat stečenog bez osnove. Tuženik ističe da u ovom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Sukladno odredbi čl. 1111., st. 1. ZOO-a, isti da dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Nadalje, sukladno odredbi čl. 1112., st. 1. ZOO-a, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, da nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. S obzirom na to da nije utvrđena ništetnost konkretne odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu, a da se tužitelj u predmetnoj parnici radi vraćanja stečenog bez osnove sukladno odredbi čl. 138.a ZZP/07 nije ovlašten pozivati na utvrđenja iz kolektivne tužbe, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao zašto bi se trebalo smatrati da pravne osnove nema ili da je otpala. Također, tužitelj da nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika odnosno da nije dokazao da je osobno otplaćivao kredit. Nadalje, ako je tužitelj smatrao da iznos kamatne stope koji je viši od početno ugovorenog nije dužan platiti, postavlja da se pitanje zašto isti zahtjev nije istaknuo ranije posebno uzevši u obzir činjenicu da je o svim promjenama kamatnih stopa bio uredno obaviješten. Sukladno navedenoj odredbi čl. 1112. ZOO-a, tužitelj da nema pravo zahtijevati vraćanje s obzirom na to da nije zadržao pravo na povrat navodno preplaćenog iznosa. Također, nesporno da je da ni ostali uvjeti iz odredbe čl. 1112. ZOO-a nisu ispunjeni, tj. tužitelj da nije navodno platio da bi izbjegao prisilu, a isplata da nije zavisila od ispunjenja uvjeta. Tuženik predlaže da se, u skladu s načelom ekonomičnosti, dokazi koji se odnose na visinu tužbenog zahtjeva ni ne izvode, nego da sud već na pripremnom ročištu odbije sve daljnje dokazne prijedloge, te da održi glavnu raspravu i zaključi raspravljanje u ovoj pravnoj stvari na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. U odnosu na proglašenje ovrhe nedopuštenom i uknjižbu brisanja prava zaloga, tuženik ističe kako je u potpunosti neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim isti zahtjeva proglašenje nedopuštenom ovrhe na nekretnini, te brisanje uknjižbe brisanja prava zaloga. Naime, teško da je i komentirati navode tužitelja kako bi bila nedopuštena ovrha na temelju isprava koje da je sam tužitelj dao tuženiku kao sredstvo osiguranja plaćanja, uslijed neizvršavanja Ugovorom o kreditu preuzetih obveza od strane tužitelja, slijedom čega da je tuženik bio primoran raskinuti Ugovor o kreditu, a koje potraživanje da je na kraju i ustupljeno društvu B2 KAPITAL d.o.o. Dakle, unatoč uvriježenim navodima tužitelja, tuženik da nevoljko pristupa korištenju sredstava osiguranja plaćanja, te najmanje troškova da ima isključivo usred urednog otplaćivanja anuitete kredita, te da je upravi tuženiku u interesu uredna otplata od strane tužitelja. Dakle, imajući u vidu navedeno, kao i neosnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, tuženik predlaže isti odbiti u cijelosti, a podredno u točkama 5. i 6. glavnog tužbenog zahtjeva. Tuženik da osporava visinu tužbenog zahtjeva i to prvenstveno zbog nastupjele zastare kako da je ranije pojašnjeno. Pored navedenog, tuženik da osporava i metodu kojom tužitelj postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj da u tužbi ističe da potražuje iznos koji da predstavlja preplaćeni iznos na ime nezakonito podignute redovne kamatne stope, kojeg da čini razlika između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Prema ovome, tužitelj, koji da je svjesno, slobodno i izričito ugovorio promjenjivu kamatnu stopu, da smatra da kamatna stopa zapravo mora ostati fiksna za cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu, jer da bi u suprotnom, vodeći se ovom analogijom, utužio svako pa i najmanje uvećanje kamatne stope, čime da se gubi smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope, a koje da je potpuno zakonito. Iz tužbe, a niti iz sudske prakse, da ne proizlazi temeljem kojeg pravnog propisa bi osnovan bio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa koji da premašuju, od strane tužitelja, očekivani iznos anuiteta kroz cijelo ugovorno razdoblje. Također, tuženik posebno ističe kako u slučaju da sud odredi vještačenje po početnoj kamatnoj stopi uzme u obzir i iznose koje je tužitelj plaćao u razdoblju kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene. Nadalje, tužitelj da zanemaruje činjenicu da se ugovaranje kamatne stope, koja da je u ovom slučaju nesporno promjenjiva, sastoji od dva osnovna, odvojena elementa – ugovaranja promjenjivosti kamatne stope i ugovaranja načina njezine promjene. Pritom, tuženik da ponovno ističe da presudama na koje se tužitelj poziva nije utvrđeno da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi per se nego odredba o načinu njezine promjene i to samo u slučaju da se ista mijenja jednostranom odlukom jedne ugovorne strane na nepošten način. Podredno, tuženik ističe i kako je tužitelj prilikom sklapanja Aneksa Ugovoru u kreditu platio troškove moratorija koje da iznose kako slijedi: Aneks 1 – 2.225,79 EUR, Aneks 2 – 1.528,38 EUR, Aneks 3 – 2.312,56 EUR. Dakle, čak i slučaju da sud ocijeni tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, a što da tuženik izričito spori, navedene iznose potrebno da je oduzeti od eventualne i navodne preplate za koju da tužitelj zahtijeva utvrđenje i isplatu. Tuženik da osporava i način izračuna navodno preplaćenih kamata te ističe kako tužitelj nije priložio nijedan dokaz da je utuženi iznos zaista platio tuženiku. Slijedom svega gore navedenog, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

3.Prema čl. 2. st. 1. ZPP-a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Dakle, sud je vezan sadržajem tužbenog zahtjeva.

Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).

Predmet dokazivanja u parničnom postupku su navodi – tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju određenih činjenica koje su sporne i pravno relevantne, odnosno, odlučne za donošenje odluke u određenom sporu. Zadaća je postupka dokazivanja provjera tvrdnje stranke o postojanju ili nepostojanju tih činjenica. Dokaz se, dakle, ne može predložiti prije tvrdnje o činjenici, jer se dokazom samo provjerava određena činjenična tvrdnja stranke. Stoga, nije dopušteno dokazivanje radi pukih izvida tj. provođenje dokaza s neizvjesnim ishodom u pogledu činjenica koje će se dokazom utvrditi.

4. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 326-53018016 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 18. siječnja 2010. (11-21), aneks br. 1 uz ugovor o kreditu broj 326-53018016 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 23. veljače 2011. (23-27), aneks br. 2 uz ugovor o kreditu broj 326-53018016 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 11. kolovoza 2011. (28-32), aneks br. 3 uz ugovor o kreditu broj 326-53018016 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 15. siječnja 2013. (33-37), dopis tuženika od 08. kolovoza 2018. (44) i izvadak iz poslovnih knjiga (45). Saslušana je svjedokinja ĐC. Saslušan je tužitelj. Nije saslušan zakonski zastupnik tuženika, jer se nije odazvao pozivu suda, a svoj neodaziv nije opravdao. Odbijeni su prijedlozi za izvođenjem drugih dokaza, jer ti dokazi, s obzirom na činjeničnu osnovu na koju se tužitelj poziva i sadržaj tužbenih zahtjeva, nisu bili potrebni za utvrđenje odlučnih činjenica.

5.Tužba tužitelja nije sadržavala manifestacijski zahtjev. Ne sadrži neodređen kondemnatorni tužbeni zahtjev, kao ni tužbeni zahtjev kojim se zahtijeva povrat dijela mjesečnih anuiteta, odnosno, isplata novčanih iznosa. Zato su tuženikovi navodi iz odgovora na tužbu o tome bespredmetni.

Uvidom u ugovor o kreditu broj 326-53018016 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 18. siječnja 2010. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su isti sklopili pravni prednik tuženika (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), kao banka, tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik i treća osoba, kao sudužnik. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku Denisu Krajcaru, iz [adresa], pod brojem OV-367/10, dana 21. siječnja 2010. Ugovorom o kreditu pravni prednik tuženika je odobrio tužitelju stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 75.000,00 eur prema srednjem tečaju pravnog prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita, uz kamatnu stopu od 6,70 % dekurzivno godišnje, s promjenjivom kamatnom stopom, na rok otplate 30 godina od dana stavljanja kredita u otplatu. Ugovoreno je da se kredit vraća u 360 mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje banka planom otplate kredita. Ugovor o kreditu sadrži u čl. 3. odredbu koja glasi: "... Kamatna stopa je promjenjiva.", a u čl. 6. odredbu koja glasi: "... Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke." Ugovor o kreditu sadrži u čl. 17. odredbu koja glasi: "Ugovorne strane su suglasne da banka može raskinuti, odnosno, otkazati ovaj ugovor prije isteka njegovog redovnog trajanja, čime tražbina iz ovog ugovora dospijeva u cijelosti. Razlozi za raskid odnosno otkaz ugovora su sljedeći: ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog ugovora, ako korisnik kredita odobreni kredit ne koristi za ugovorenu namjenu, ako je u tijeku ovršni, stečajni ili drugi postupak nad imovinom korisnika kredita ili imovinom koja je instrument osiguranja naplate tražbina iz ovog ugovora, ako korisnik kredita usprkos opomeni kasni s plaćanjem jednog anuiteta odnosno bilo koje druge dospjele obveze više od 30 (trideset) dana, ako se uspostavi da su korisnik kredita, založni dužnici i sudužnik dali neistinite podatke, ako banka sazna za okolnosti koje bi mogle dovesti u pitanje podmirenje tražbina iz ovog ugovora. Ugovor se smatra raskinutim odnosno otkazanim danom otpremanja obavijesti o raskidu odnosno otkazu preporučenom poštom na posljednju adresu korisnika kredita koja je poznata banci."

Uvidom u aneks br. 1 uz ugovor o kreditu broj 326-53018016 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 23. veljače 2011. (dalje: aneks br. 1) utvrđeno je da su isti sklopili pravni prednik tuženika, kao banka, tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik i treća osoba, kao sudužnik. Aneksom br. 1 je ugovoren moratorij na otplatu glavnice od 31. siječnja do 31. srpnja 2011., te da se za vrijeme trajanja moratorija ne obračunavaju i ne naplaćuju kamate. Kamatna stopa je promjenjiva. Aneks br. 1 je solemniziran po javnom bilježniku Nansi Kopić, u [adresa], pod brojem OV-2038/11, dana 23. veljače 2011.

Uvidom u aneks br. 2 uz ugovor o kreditu broj 326-53018016 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 11. kolovoza 2011. (dalje: aneks br. 2) utvrđeno je da su isti sklopili pravni prednik tuženika, kao banka, tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik i treća osoba, kao sudužnik. Aneksom br. 2 je ugovoren moratorij na otplatu glavnice od 31. srpnja 2011. do

31. siječnja 2012., te da se za vrijeme trajanja moratorija ne obračunavaju i ne naplaćuju kamate. Ugovoreno je da je kamatna stopa promjenjiva. Aneks br. 2 je solemniziran po javnom bilježniku Nansi Kopić, u [adresa], pod brojem OV-10775/11, dana 19. kolovoza 2011.

Uvidom u aneks br. 3 uz ugovor o kreditu broj 326-53018016 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 15. siječnja 2013. (dalje: aneks br. 3) utvrđeno je da su isti sklopili pravni prednik tuženika, kao banka, tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik i treća osoba, kao sudužnik. Aneksom br. 3 je ugovoren moratorij na otplatu glavnice od 31. prosinca 2012. do 30. lipnja 2013., te da se za vrijeme trajanja moratorija ne obračunavaju i ne naplaćuju kamate. Ugovoreno je da je kamatna stopa promjenjiva, da se kamatna stopa vrši sukladno aktu banke – Metodologiji promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. donesene temeljem Odluke o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Aneks br. 3 je solemniziran po javnom bilježniku Nansi Kopić, u [adresa], pod brojem OV-370/13, dana 22. siječnja 2013.

Uvidom u dopis tuženika od 08. kolovoza 2018. utvrđeno je da je taj dopis upućen tužitelju, te da se istim raskida ugovor o kreditu.

Saslušanjem svjedokinje i tužitelja je utvrđeno, u bitnom, da je kredit iz ugovora o kreditu iskorišten za kupnju stana u kojem tužitelj živi sa svojom familijom. O odredbama ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika se nije pojedinačno pregovaralo. Te odredbe su unaprijed bile formulirane od strane pravnog prednika tuženika i tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Radilo se o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora banke. Tužitelju nisu prezentirani niti objašnjeni nikakvi parametri niti metode temeljem kojih se kamatna stopa mijenja. Svjedokinja (koja je i sama, kao sudužnik, sudjelovala u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu) i tužitelj o tome imaju neposrednih saznanja. Pred sudom su dali sukladne i neposredno uvjerljive iskaze. Tuženik nije dokazao suprotno. Na njihove iskaze nije bilo prigovora. Zbog navedenih razloga sud prihvaća njihove iskaze.

Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr., dalje: ZZP/07) potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Presuda TS-a u Zagrebu posl. br. P-1401/12, potvrđena odlukom VTS-a posl. br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., na koju se tužitelj poziva, ne može u konkretnom slučaju imati obvezujući učinak, u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a i čl. 502.c ZPP-a, za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika. To prije svega iz razloga što se ta pravomoćna presuda, donesena u povodu kolektivne tužbe, ne odnosi na odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, već na odredbe ugovora o kreditu kojima je bio ugovoren CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica. Na odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi se odnosi presuda VTS-a posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. No, ni ta presuda nema u ovoj parnici obvezujući učinak, u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a i čl. 502.c ZPP-a, za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika. To iz razloga što je ta presuda donesena u povodu kolektivne tužbe, udruge "Potrošač", kao tužitelja, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv točno određenih banaka (među kojima je i tuženik), vezano za nepoštene ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u kojima je bila ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a u kojim je ugovorima bio ugovoren CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica.

Iz utvrđenja da je ugovorom o kreditu tužitelju odobren stambeni kredit, te da je kredit iskoristio za kupnju stana u kojem živi sa svojom familijom, sud utvrđuje da tužitelj ugovor o kreditu nije sklopio unutar svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Shodno tome, tužitelj je ugovor o kreditu sklopio kao potrošač.

Prema čl. 96. st. 1. ZZP-a/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema st. 4. isto članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Prema čl. 99. ZZP-a/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

Odredbe ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope temeljem odluke tuženika nisu jasne i lako razumljive, jer ne sadrže precizne parametre temeljem kojih se kamatna stopa mijenja. Shodno tome, dopušteno je ocjenjivati jesu li ove ugovorne odredbe poštene.

Utvrđenje da su odredbe o promjenjivosti kamatne stope temeljem odluke tuženika bile unaprijed formulirane od strane tuženika te da tužitelj nije imao utjecaj na njihov sadržaj, a s obzirom da tuženik nije dokazao suprotno, daje osnovu za utvrđenje da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

Ove odredbe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer omogućuju da o promjeni kamatne stope odlučuje tuženik jednostrano.

Kako se o navedenim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a iste, sukladno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelju, to su ove ugovorne odredbe ništetne.

Prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi. Shodno tome, kod prava na utvrđenje ništetnosti pravnog posla ili pojedine njegove odredbe nema zastare.

Prema čl. 102. st. 2. ZZP-a/07 ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

Ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatne stope ne povlači ništetnost i samog ugovora o kreditu, pa onda ni njegovih aneksa, jer može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina stope kamate određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

Ništetnost samog ugovora o kreditu, pa onda ni njegovih aneksa, ne bi povlačila ni eventualna ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da u slučaju raskida ili otkaza ugovora tražbina iz ugovora dospijeva u cijelosti (na što tužitelj također upućuje), jer isti može opstati i bez te odredbe. Shodno tome, ova činjenica nije ni utvrđivana.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva presude.

S obzirom na utvrđenje da su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, valjalo je odlučiti kao u t. II dispozitiva presude.

Za pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom potrebno je da ovršenik prethodno, u smislu čl. 52. st. 3. Ovršnog zakona, bude zaključkom ovršnog suda upućen u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

Kod takvih parnica tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe crpi iz zaključka o upućivanju u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

S obzirom da iz činjeničnih navoda tužbe ne proizlazi da je tužitelj zaključkom ovršnog suda upućen u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, isti nema pravni interes za podnošenje tužbe s takvim tužbenim zahtjevom.

Za istaći je i da, prema tvrdnji samog tužitelja, stranke u ovršnom postupku na koji se tužitelj poziva su tužitelj, kao ovršenik i treća osoba, kao ovrhovoditelj. Shodno tome, tužitelj ne može zahtijevati proglašenje ovrhe nedopuštenom u parnici u kojoj ovrhovoditelj nije stranka.

Slijedom iznijetog, temeljem čl. 288. st. 2. ZPP-a, odlučeno je kao u t. I dispozitiva rješenja.

Iz činjenica navedenih u tužbi ne proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva iz t. III dispozitiva presude. Naime, tužitelj u činjeničnoj osnovi na koju se poziva ne samo da ne navodi činjenice koje bi predstavljale temelj za brisanje prava zaloga, već uopće ne spominje zalog čije brisanje zahtijeva ovim tužbenim zahtjevom.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva presude.

6.Obje su stranke zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Prema st. 4. istog članka ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.

Stranke su djelomično uspjele u ovoj parnici, kvalitativno, u približno jednakim dijelovima. Zato je, temeljem čl. 154. st. 4. ZPP-a, odlučeno kao u t. II dispozitiva rješenja.

U Poreču-Parenzo, 20. veljače 2025.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužitelju p.p.

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.