Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

Slavonski Brod

Poslovni broj P-277/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji Mirandi Gavrić Jularić, u pravnoj stvari tužitelja IN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Mirku Jeliću, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb zastupan po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 16. siječnja 2025. u nazočnosti tužitelja uz punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika, a presude javno objavljene dana 20. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206432374/06 od 03. travnja 2006.g. solemniziranog po javnom bilježniku Miroslavu Bračunu iz Slavonskog Broda pod brojem OU- 536/2006 sklopljenog između tuženika ZAGREBAČKE BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb OIB: 92963223473 kao kreditora i tužitelja IN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita u članku 2, u dijelu koji glasi: Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a koji dio se odnosi na ulaznu naknadu za obradu kredita

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju IN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 124,28 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 06.04.2006.g. do 31.12.2007.g. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008.g. do 30. 06. 2011.g. po stopi od 14 % godišnje, od 01. 07. 2011.g. do 31.07.2015.g. po stopi od 12 % godišnje, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječene kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023.g. do 31.12.2023.g. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 325,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je dana 03. travnja 2006. kao korisnik kredita sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206432374/06 u kunskoj protuvrijednosti 13.465,57 CHF. Istim Ugovorom ugovoren je rok vraćanja kredita od 84 mjeseca s početno ugovorenim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 183,53 CHF (vidljivo iz otplatnog plana), obračunatim po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Predmetnim ugovorom ugovorena je kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru bila promjenjiva. Tužitelj prvenstveno napominje kako se ovdje radi o tipskom ugovoru o kreditu. Nadalje, u tom tipskom ugovoru o kreditu, i to članku 10 Naknada ugovorena je odredba koja se odnosi na troškove obrade zahtjeva i odobrenja kredita 1,50% iznosa kredita, te je navedeno da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Predmetna ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje troškova za obradu kreditnog zahtjeva tj. bankarskih usluga po kreditnom zahtjevu je nepoštena i ništetna. Tužitelj se na pravnu osnovu svog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne naknade za obradu kredita, poziva na presudu EU, koja je obvezujuća za sudove u Republici Hrvatskoj te pozitivne hrvatske propise. Presudama suda EU u predmetu C-84/19 i u predmetu C-224/19 odlučeno je kako i pod kojim okolnostima je nacionalni sud dužan utvrditi da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. U citiranim predmetima u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (sud koristi termin "naknade za otvaranje") utvrđeno je da članak 2, članak 4 stavak 2 i članak 5 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takvog određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma nije njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovrne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora, i to neovisno o prenošenju članka 4 stavka 2 te direktive u pravni poredak te države članice. Članak 3 stavak 1 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijskwe institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod "ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene" te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Test nepoštenosti preuzet je iz članka 3 stavak 1 Direktive 93/13/EEZ i u i u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio je sadržan u članku 81 stavak 1 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03). Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. U ovom konkretnom slučaju tuženiki nije tužitelju iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi. Nije mu objašnjena niti struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Dakle, tužitelj navodi kako polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza tužitelja na način da je tužitelju zaračunata naknada za kredit u visini od 201,98 CHF, odnosno 936,38 kn što je danas 124,28 eur.

2. Tužitelj je na ročištu održanom 15. siječnja 2025. naveo kako je visina iznosa koji se utužuje tzv. ulazne naknade nesporna jer je ista vidljiva po prometu po kreditu /specifikacija uplate u redu 2. gdje je jasno vidljivo isplata kredita u korist naknade u iznosu od 936,38 kn, a što predstavlja visinu tužbenog zahtjeva.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare s obzirom da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 124,28 EUR naplaćena 5. travnja 2006. godine, a tužba je podnesena 2024. godine znači nakon više od 15 godina. Tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P– 1401/12 (VTSRH br. Pž-7129/13) nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljev zahtjev za isplatu po osnovi naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, odnosno nepoštenom sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik ističe kako tužitelj ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama, pa već samim time takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja. Neovisno o tome što tužitelj ne predlaže niti jedan dokaz kojim potkrepljuje svoje navode tuženik će se, opreza radi, o istima očitovati u nastavku podneska. Prije svega, tuženik ukazuje na stanje propisa, a što tužitelj, tendenciozno ispušta navesti u tužbi, budući da, s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnoga Ugovora o kreditu, nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za tuženu banku ugovoriti i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe članka čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima, namijenjenim upravo zaštiti potrošača, zakonodavac je u: - čl. 1. i čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 143/2013) dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“; -ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) glasi: „Članak 3. 1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Da je zakonodavac smatrao kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva nezakonita, onda takvu naknadu ne bi dodatno uredio gore citiranim posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu. 11. Tuženik također ističe kako je plaćanje naknada banci uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija, na svim kontinentima, dakle nije u praksi nepoznato, niti su naknade per se zabranjene. O tome najbolje svjedoči i Direktiva 2014/17/ЕU Europskog Parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014.o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010.

Smatra neosnovanim shvaćanje tužitelja, da bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Praksa automatskog povezivanja činjenice da se o nekoj odredbi potrošačkog ugovora nije pregovaralo ne vodi neposredno zaključku da je time među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo.

4. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao isprave i to Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 3. travnja 2006., potvrdu privatne isprave od 4. travnja 2006 broj OU-536/2006, Promet po kreditu Zagrebačke banke, Uputu za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa Zagrebačke banke, Opće uvjete poslovanja, te je saslušan tužitelj kao stranka u postupku.

5. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. 6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud (1) utvrdi ništetnim dio članka 2, u dijelu koji glasi: Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a koji dio se odnosi na tzv. Ulaznu naknadu za obradu kredita te da mu tuženik (2) isplati naplaćeni iznos naknade za obradu kredita, jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila utvrđeno je da su ga tužitelj i tuženik sklopili 3. travnja 2006., a istim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 13.466,57 CHF U člankom 2. Ugovora navedeno je kako se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a navedeni dio se odnosi na tzv. Ulaznu naknadu za obradu kredita

8. Iz Prometa po kreditu / Specifikaciji uplate po partiji kredita utvrđeno je da je predmetna naknada naplaćena 5. travnja 2006. i to u iznosu 936,38 kuna, i to uz naznaku u korist naknade.

9. Tužitelj je u svom iskazu pred sudom naveo kada je podizao kredit u Zagrebačkoj banci d.d. 2006.g. za kupnju motornog vozila to vozilo mu je trebalo u za dolazak i odlazak na posao. Kada je potpisivao ugovor, ugovor je bio unaprijed pripremljen tj. sastavljen i on nije pojedinačno pregovarao o pojedinim odredbama. Misli da mu nije objašnjen članak 2. tj. dio koji se odnosi na naknadu za obradu kredita i ostale troškove. Ne može se sjetiti da mu je netko posebno objasnio koliki bi bio iznos naknade i na što se odnosi ta naknada, a on sigurno nije mogao pregovarati o visini iste. Misli da je pročitao ugovor prije nego što ga je potpisao, ali već je bio unaprijed sastavljen i potpisao ga je jer mu je kredit trebao. Tijekom svog školovanja nije slušao ekonomske predmete koji bi mu pojasnili poslovanje banaka i značenje ulazne naknade.

10. Prema Općim uvjetima poslovanja Banke u točci 5. navedeno je: „Klijent je dužan snositi troškove koji Banci nastanu u pripremama za sklapanje ugovora, u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka.“

11. Naime, odredbom čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu stoji kako se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora

12. Uvidom u Odluku o Tarifi naknada za usluge utvrđeno je kako je u točci B3.1.10.1. propisana naknada za obradu kredita za kupnju motornih vozila u iznosu od 1,5% od iznosa kredita. Naime, iako tuženik navodi u odgovoru na tužbu da je Odluka o Tarifi naknada za usluge je u svako doba (kao i danas) dostupna u poslovnicama Banke, na samoj uputi za odobravanje kredita koju je dostavio tuženik utvrđeno je kako je navedeno da je ista iz svibnja 2006. godine, a ugovor je sklopljen u travnju 2006.

13. Sud prihvaća iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije mogao pregovarati, a tome u prilog ide i dokumentacija u spisu, prema kojoj korisnik kredita nije mogao pregovarati o visini naknade, već je ista unaprijed određena.

14. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

15. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a da čak ni u samom ugovoru nije naznačeno koje konkretno naknade.

17. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

18. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 2 Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 2 Ugovora o kreditu kreditu kako se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan navedeni članak.

19. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu članka 2 Ugovora o kreditu kako se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, u ovom slučaju naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, po prometu po kreditu /specifikacija uplate u redu 2. gdje je jasno vidljivo isplata kredita u korist naknade u iznosu od 936,38 kn, a što predstavlja visinu tužbenog zahtjeva preračunato u valutu eura u iznosu do 124.28 EUR.

20. Tužitelj je na ročištu od 16. siječnja 2025. odustao od dokaznog prijedloga za provođenje financijskog vještačenja. Uzimajući u obzir visinu tužbenog zahtjeva od 124,28 EUR-a, kao i da iz dokumentacije u spisu proizlazi da je navedena naknada naplaćena, a što tuženik nije izričito niti osporavao, sud je uzeo kao visinu isplaćene naknade iznos od 124, 28 EUR primjenom čl. 464 a Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. dalje u tekstu: ZPP) Naime, prema navedenoj odredbi u sporovima male vrijednosti sud može, ako ocijeni da bi utvrđivanje činjenica važnih za rješenje spora moglo biti povezano s nerazmjernim teškoćama i troškovima, o postojanju tih činjenica zaključiti po slobodnoj ocjeni uzimajući u obzir isprave koje su stranke priložile te njihove iskaze ako je sud izveo dokaz saslušanjem stranaka.

21. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 10. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO- a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

22. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelji je u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, a sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Troškovi postupka odmjereni su prema vrijednosti predmeta spora, troškovniku punomoćnika i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023) Stoga je sud kao opravdan tužiteljici priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife, trošak zastupanja na ročištu od 7. studenog 2024.. i 16. siječnja 2024. po 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife, dakle ukupno 100,00 EUR, ročište za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. Tarife u iznosu od 25,00 EUR, trošak sastava podneska od 12. srpnja 2024. u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 8. t. 4. Tarife, konferencija sa strankom u iznosu od 100,00 EUR. Tužitelju je dakle priznat trošak od ukupno 325,00 EUR.

Slijedom svega naprijed izloženog, odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 20. veljače 2025.

Sutkinja

Miranda Gavrić Jularić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelj po punomoćniku

2. Tuženik po punomoćniku