Poslovni broj: Usž-477/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marine Kosović Marković, predsjednice vijeća, Jelene Rajić i mr.sc. Inge Vezmar Barlek, članica vijeća te sudskog savjetnika Alana Vučkovečkoga, zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice EL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Tomislav Bilobrk, odvjetnik u Umagu, 8. ožujka 1A, protiv tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda Rijeka, Ispostava Pazin, Pazin, Prolaz F. Matejčića 8, OIB: 33706439962, radi uklanjanja građevine, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv rješenja Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Usl-933/2024-6 od 8. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Usl-933/2024-6 od 8. listopada 2024.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je prijedlog tužiteljice za određivanje odgodnog učinka tužbe izjavljene protiv rješenja tuženika, klasa: UP/I-362-02/24- 02/606, urbroj: 443-02-01-17-24-4 od 14. svibnja 2024. kojim je tužiteljici naređeno uklanjanje bespravno rekonstruirane stambene građevine (građevine povremenog boravka) koja je monolitne izvedbe, visine prizemlja (maksimalno 3,60m), izvedenog ravnog krova, razvedenih tlocrtnih dimenzija (7,40m x 4,30m) + (8,20m x 4,80m), izvedene na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], naselje Finida, izvan građevinskog područja, unutar zaštićenog obalnog pojasa mora od 1000m, na području označenom prema Prostornom planu grada [adresa] kao „ostalo poljoprivredno tlo – šume i šumsko zemljište“, bez građevinske dozvole.

2. Protiv pobijanog rješenja prvostupanjskog suda tužiteljica je podnijela žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Tvrdi da je prvostupanjski sud previše formalistički pristupio pitanju predstavlja li predmetna stambena građevina – u naravi kuća tužiteljice ujedno i njen dom u smislu (Europske) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, MU, broj: 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17., dalje: Konvencija). Navodi da je sud pogrešno uzeo u obzir samo datum prijave prebivališta, a zanemario ostale okolnosti. Nadalje, tvrdi da sud nije uzeo u obzir predložene i priložene dokaze koji idu u korist tužiteljici poput toga da je ista za adaptaciju predmetne stambene građevine podigla kredit, da je za istu tužiteljica ishodila rješenje o izvedenom stanju od 28. travnja 2020., te da tamo živi s maloljetnom djecom. Također tvrdi da je sud pogrešno ocijenio kako tužiteljica nije učinila vjerojatnim nastanak teško popravljive štete, kao ni da nije dokazala u čemu je zaštita njezinog privatnog interesa pretežnija od zaštite javnog interesa. Tvrdi da je pronalazak drugog adekvatnog smještaja izniman financijski teret. Predlaže usvojiti žalbu te preinačiti prvostupanjsko rješenje i prihvatiti zahtjev za odgodnim učinkom tužbe. Potražuje troškove žalbenog postupka (sastav žalbe te eventualne sudske pristojbe na žalbu).

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja prvostupanjskog suda u granicama žalbenih razloga (članak 126. stavak 1.) u svezi odredbe članka 128 stavka 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., dalje: ZUS), Sud ne nalazi postojanje niti jedne žalbene osnove zbog koje bi pobijano rješenje bilo nezakonito niti razloga na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je prijedlog tužiteljice za određivanje odgodnog učinka tužbe uz obrazloženje da je "(…) tužiteljica prebivalište na predmetnoj građevini prijavila tek 29. svibnja 2024., nakon primitka osporenog rješenja (koje je zaprimila 20. svibnja 2024.), pa, tužiteljica s predmetnom građevinom u vrijeme donošenja rješenja, odnosno donošenja ove odluke nije mogla stvoriti vezu trajnog karaktera u smislu citiranih odluka Europskog suda za ljudska prava pa joj nije moglo biti ni povrijeđeno pravo na dom (…)".

7. Tužiteljica smatra da prvostupanjski sud, iako se poziva na određene odluke Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), suštinski uopće ne shvaća pojam doma i prava na dom u smislu sudske prakse ESLJP-a razvijene u primjeni odredbe članka 8. Konvencije ili sudske prakse Ustavnog suda Republike Hrvatske u primjeni istog ustavnog prava iz članka 34. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 05/14., dalje: Ustav).

8. Vezano za istaknuti prigovor povrede prava na dom treba reći da kada se provodi test razmjernosti i razumnosti tada se ispituju tri kriterija. Ispituje se je li miješanje tuženika (javne vlasti) utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja i je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu. Ako je odgovor na sva tri postavljena pitanja pozitivan tada nije povrijeđeno pravo na dom (ukoliko pravo na dom činjenično postoji u konkretnom slučaju).

8.1. U konkretnom slučaju nekretnina za koju je tužiteljica ishodila rješenje o izvedenom stanju na koje se poziva opisom ne odgovara građevini iz rješenja tuženika o uklanjanju od 14. svibnja 2024. (zatečeni gabariti rekonstruirane građevine se u cijelosti u tlocrtnom i visinskom pogledu razlikuju od gabarita građevine koja je bila ozakonjena), dok je iz zemljišnoknjižnog izvatka broj ZK uloška [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], vidljivo da se tužiteljica upisala kao vlasnica građevine 3. ožujka 2021. pod brojem Z-3390/2021, na temelju ugovora o darovanju nekretnine. Isto tako je iz rješenja Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Pula, Odjela za katastar nekretnina Buje, klasa: 014-08/24-02/53, urbroj: 541-29-03/2-24-2, utvrđeno da je građevini povodom zahtjeva tužiteljice dodijeljen kućni broj dana 8. ožujka 2024., a tužiteljica je prebivalište na toj adresi prijavila dana 29. svibnja 2024. (nakon zaprimanja osporavanog rješenja tuženika o uklanjanju od 14. svibnja 2024.). Isto tako, iz rješenja Hrvatskih voda, Vodnogospodarske ispostave za mali sliv „Mirna – Dragonja“, klasa: UP/I-325-10/24-06/129620, urbroj: 374-3301-2-24-1 te rješenja Upravnog odjela za komunalni sustav i prostorno planiranje Grada Umaga-Umago, klasa: UP/I-363-02/24-01/880, urbroj: 2163-9-06/04-24-1 razvidno je da su iznosi naknade za uređenje voda te komunalne naknade utvrđeni 20. lipnja 2024. Dakle, kako je tužiteljica postala vlasnicom građevine tek 2021. godine, a iz navedenog rješenja o komunalnoj naknadi je vidljivo da je obveza plaćanja nastala tek u lipnju 2024. godine kada je i prijavila prebivalište tada, prema mišljenju ovog Suda u konkretnom slučaju nije ostvarena veza trajnog (kontinuiranog) karaktera tužiteljice s predmetnom stambenom građevinom te ona ne predstavlja njezin dom.

8.2. Čak unatoč tome, tuženikovo postupanje, odnosno poduzimanje propisane mjere (uklanjanje građevine) utemeljeno je na zakonu sukladno odredbi članka 113. stavak 1. točka 1. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine" broj: 115/18., 117/21. i 67/23., dalje: ZDI). Cilj propisane mjere je suzbijanje nezakonite gradnje. Takva mjera je nužna u demokratskom društvu jer je tužiteljica predmetnu stambenu građevinu rekonstruirala bez pravomoćne ili izvršne građevinske dozvole, a zakonom je propisano da se građenju (i rekonstrukciji) može pristupiti samo na temelju pravomoćne građevinske dozvole, odnosno izvršne dozvole. Budući da je predmetna stambena građevina rekonstruirana bez valjane dozvole i to još na području označenom prema Prostornom planu grada [adresa] kao „ostalo poljoprivredno tlo – šume i šumsko zemljište, to je tužiteljica dobrovoljno pristala snositi rizik koji nosi njezino postupanje.

8.3. Slijedom navedenoga, tužiteljica se neosnovano poziva na praksu ESLJP-a. Prema mišljenju ovog Suda, u konkretnom slučaju predmetna stambena građevina ne predstavlja dom tužiteljice jer nije ostvarena trajna veza s istom. Unatoč tome što u konkretnom slučaju stambena građevina tužiteljici ne predstavlja dom, svejedno se radi o zakonitom miješanju države. Država ima legitimni cilj u smislu uklanjanja svih nezakonito izgrađenih građevina u Republici Hrvatskoj i mjera je nužna u demokratskom društvu jer se isti opravdani cilj ne može postići primjenom nijedne blaže mjere.

9. Odredbom članka 42. ZUS-a propisano je da tužba nema odgodni učinak, osim kad je to zakonom propisano (stavak 1.). Sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužiteljici nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti i ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu (stavak 2.). Dakle, prvostupanjski sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak samo ako utvrdi da su kumulativno ispunjeni uvjeti navedeni u citiranoj odredbi.

10. U tom smislu nisu od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari ni svi ostali žalbeni prigovori tužiteljice, a posebice onaj o teško popravljivoj šteti koja bi se očitovala u vraćanju iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti 44.000,00 eura, s pripadajućom kamatnom stopom sukladno ugovoru o kreditu kojeg je tužiteljica sklopila s Raiffeisenbank Austria d.d. na period od 30 godina. To iz razloga jer se u konkretnom slučaju radi o šteti koju bespravni graditelj prihvaća kao posljedicu svoje protupravne gradnje.

11. Temeljem svega iznijetoga, prvostupanjski sud je osnovano odbio prijedlog za odgodnim učinkom tužbe. Propust prvostupanjskog suda da obrazloži zašto nije uzeo u obzir druge dokaze koje je tužiteljica predlagala u smislu pozivanja na pravo na dom kao i test razmjernosti ne utječu na donošenje drukčije odluke. Ovo iz razloga jer je ovaj Sud proveo test razmjernosti i detaljno razmotrio sve relevantne okolnosti na koje se tužiteljica poziva te je došao do istog zaključka kao i prvostupanjski sud.

12. Slijedom navedenog, primjenom odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a (u vezi s člankom 128. stavak 4. ZUS-a), odlučeno je kao u izreci rješenja (točka I. izreke).

13. Na temelju odredbe članka 147. stavka 4. ZUS-a odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka jer je tužiteljica nije uspjela sa žalbom (točka II. izreke).

U Zagrebu, 20. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Kosović Marković