Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Stalna služba u Prelogu

N, [adresa]

Poslovni broj: P-311/2023-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, Stalna služba u Prelogu, po sutkinji toga suda Nini Markuliji, u pravnoj stvari tužitelja NN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Golubić & Šikić u Čakovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić&Lui iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 14. siječnja 2025., u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Matije Šikića, odvjetnika u Čakovcu i punomoćnika tuženika Goran Gložinića, odvjetnika u Varaždinu, 20. veljače 2025. objavio i

p r e s u d i o j e:

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 tužitelju NN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplatiti iznos od 3.042,95 eura (tri tisuće četrdeset dva eura i devedest pet centa) uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na iznose kako slijedi:

- 12,77 € od 09.03.2009 do isplate

- 16,89 € od 10.04.2009 do isplate

- 13,04 € od 18.05.2009 do isplate

- 11,98 € od 08.06.2009 do isplate

- 9,46 € od 31.07.2009 do isplate

- 21,18 € od 04.09.2009 do isplate

- 8,93 € od 19.10.2009 do isplate

- 11,19 € od 13.11.2009 do isplate

- 14,24 € od 30.12.2009 do isplate

- 14,24 € od 15.01.2010 do isplate

- 16,23 € od 22.02.2010 do isplate

- 23,53 € od 08.03.2010 do isplate

- 19,15 € od 30.04.2010 do isplate

- 20,74 € od 11.05.2010 do isplate

- 26,18 € od 12.06.2010 do isplate

- 30,30 € od 31.07.2010 do isplate

- 39,72 € od 26.08.2010 do isplate

- 38,13 € od 17.09.2010 do isplate

- 35,08 € od 11.10.2010 do isplate

- 34,81 € od 09.11.2010 do isplate

- 47,55 € od 21.12.2010 do isplate

- 46,76 € od 14.01.2011 do isplate

- 41,98 € od 11.02.2011 do isplate

- 45,03 € od 11.03.2011 do isplate

- 44,10 € od 15.04.2011 do isplate

- 48,08 € od 09.05.2011 do isplate

- 60,69 € od 20.06.2011 do isplate

- 2.298,93 € od 14.07.2011 do isplate po stopama kako slijedi

- za razdoblje od 9. ožujka 2009. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14,00% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,00 % godišnje,

- za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi od 5,50 % godišnje, a od 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 tužitelju NN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknaditi parnične troškove u iznosu od 1.163,44 eura (tisuću sto šezdeset i tri eura i četrdeset i četiri centa) uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kod ovog suda 28. travnja 2023. podnio tužbu radi isplate u kojoj navodi kako su tužitelj kao potrošač i tuženik 30. ožujka 2007. sklopili ugovor o kreditu broj 320-50-4007243 u iznosu kunske protuvrijednosti od 18.697,30 CHF s redovnom kamatom po stopi od 5,20% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, s rokom otplate od 84 mjeseca. Nadalje, tužitelj navodi kako je ugovorena promjenjiva godišnja kamatna stopa u visini od 5,20% od dana stavljanja kredita u otplatu, te da se njezina kasnija visina mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Prema ugovoru tužitelj otplaćuje kredit u j mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 30. lipnja 2007. Tužitelj navodi kako su obje navedene odredbe ugovora, kako o promjenjivoj kamatnoj stopi tako i vraćanju kredita u CHF ništetne i nepoštene. Nadalje, tužitelj navodi kako je namjena kredita bila kupnja novog automobila za osobne potrebe tužitelja. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te je istom utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Isto tako, navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik sklapao ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. Također, tužitelj navodi kako nije sporno da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo te je nemogućnost utjecaja potrošača na sadržaj naprijed sastavljenih ugovornih odredaba prouzročena upravo time što ih je banka sastavila unaprijed. Riječ je o unaprijed formuliranim standardnim ugovornim odredbama koje su dio njegovog unaprijed formuliranog standardnog ugovora, a na sadržaj unaprijed sastavljenih odredbi zato što su sastavljene unaprijed potrošači nisu utjecali. Nadalje, navodi kako prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj pa ni tužitelj u predmetno vrijeme nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao ni da je o tome trebao biti obaviješten. Predmetni ugovor o kreditu sadrži odredbe prema kojima je kamatna stopa promjenjiva i utvrđuje se odlukom banke, a što je od strane suda ocijenjeno nerazumljivim, jer je jedini siguran element o kojem ovisi promjena kamatne stope odluka banke, protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer stvara neravnotežu među ugovornim stranama na štetu tužitelja te je pravomoćnom presudom utvrđeno ništetnim. Tužitelj navodi i kako je kredit isplaćen 4. travnja 2007. te da je za 4. travnja 2007. tečaj CHF prema srednjem tečaju tuženika iznosio 4,544468 kn, anuitet od 266,03 CHF po početnom otplatnom planu bila je protuvrijednost od 1.208,96 kuna, stoga da je tuženik od tužitelja primjenom ništetnih nepoštenih odredaba naplaćivao iznose od 4. travnja 2007. nadalje i naplatio 126.198,14 kuna Stoga tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 3.042,95 eura sa zateznim kamatama kako je to specificirano u izreci ove presude, a sve s osnove stjecanja bez osnove.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev te ističe prigovor zastare potraživanja. Navodi kako tužitelj neosnovano ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva da je i ništetna, te kako tužitelj ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Nadalje, navodi kako je tuženik o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora te da je tužitelj po vlastitom izboru, odabrao valutnu klauzulu CHF. Ističe i kako promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti da je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF kao i da je tužitelj preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita. Tuženik ističe i prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta. Protivi se pozivanju tužitelja na utvrđenja iz odluke u "slučaju Franak", jer da se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju pravo svaki zasebno dokazivati. Nadalje, tuženik navodi i kako tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Tužitelj je tijekom postupka ostao kod tužbenog zahtjeva u cijelosti, dok je tuženik priznao visinu tužbenog zahtjeva nespornom, no, osporava osnovu u cijelosti, te ističe prigovor zastare potraživanja.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u prijepis knjigovodstvene kartice na listovima 10-12 spisa, dopis na listu 14 spisa, arhivu tečaja po valutama na listu 16-17, kontrolni ispis unosa korištenja na listu 18, otplatni plan na listovima 19-25, ugovor o kreditu na listovima 26-30, zahtjev za kredit na listu 37, te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja.

5. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja, sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

6. U čl. 2 st. 1. ZPP-a određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. ZPP-a, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

7. U čl. 221.a. ZPP-a određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

8. Nesporno su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj: 320-50-4007243 s namjenom kupnje novog vozila marke Peugeot. Također, nesporno je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.697,30 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja s redovnom kamatom od 5,20% godišnje promjenjivom, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužitelju dao i Otplatni plin te je nesporno tužitelj u cijelosti otplatio kredit.

9. Nesporna je visina tužbenog zahtjeva.

10. Sporno jest je li nastupila zastara potraživanja, mogu li se utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava primijeniti u konkretnom slučaju, sporno jest pitanje ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli, dakle, osnova tužbenog zahtjeva u cijelosti.

11. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

12. Stoga se primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15, dalje: ZZP) koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

14. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c ZPP-a vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

15. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

16. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je kod tuženika došlo do stjecanja bez osnove, a pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, te odredbu čl. 502.c. ZPP-a (odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

17. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

18. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

19. Presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

20. Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio Odluku broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima je glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

21. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i u pogledu valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak.

22. Isto tako, Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

23. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje u tekstu ZOO) od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

24. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 (od 1. lipnja 2018.god.).

25. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. 26. Odredbom čl. 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

27. Valja istaknuti da je u konkretnom slučaju tužitelj tražio isplatu s osnova stečenog bez osnove za valutnu klauzulu, stoga s osnova isplate zbog stečenog bez osnove isti tužbeni zahtjev zastarijeva unutar rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima, uz primjenu odredaba toga Zakona koje se odnose na prekid zastare.

28. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 28. travnja 2023., to od 14. lipnja 2018. do tada nije istekao petogodišnji zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenog u odluci poslovni broj: Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018.god.

29. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj: Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

30. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju i saslušao tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja.

31. Iz iskaza tužitelja u bitnom proizlazi kako je s ovdje tuženikom sklopio ugovor o kreditu 30.3.2007. te kako se radilo o kreditu za kupnju osobnog vozila. To vozilo tužitelj je koristio za privatne svrhe, a u vrijeme sklapanja ugovora nije bio ni vlasnik obrta niti je u svom vlasništvu imao kakav udio u trgovačkom društvu. U auto kući gdje je kupovao predmetni auto ponuđeno mu je sklapanje ugovora o kreditu s ovdje tuženikom i to samo u valuti CHF, nisu mu ponuđeni ugovori u nekoj drugoj valuti, a predmetni mu je bio prezentiran kao najpovoljniji. Nadalje, tužitelj je iskazao kako je dogovoreno plaćanje kredita u ratama, u početku je rata kredita iznosila oko 1.190,00 tadašnjih kuna, a kasnije je narasla na 1.600,00 do 1.700,00 kuna. Banka ga je obavijestila o porastu kamatne stope, ali ne i o tome koliko će više iznositi ta rata. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije mu bilo ništa rečeno oko toga da će rasti rate ili na koji način bi se iste mijenjale. Sam ugovor je već bio pripremljen odnosno sadržaj, a on je isti tada samo potpisao. Na poseban upit punomoćnika tužitelja je li pročitao ugovor i isti razumio iskazao je da jest i mislio je da ga je razumio, ali nije mislio da bi rata mogla toliko porasti. Znao je da sklapa ugovor u valuti CHF i da bi u slučaju porasta tečaja rata mogla narasti, ali nije očekivao da će to biti u tolikoj mjeri. Iskazao je i kako nije mogao utjecati na pojedine odredbe ugovora te da ga banka nije upozorila na nikakve rizike vezane uz sklapanje ugovora u valuti CHF, niti da bi valuta CHF bila rizičnija od neke druge valute primjerice eura. Rate je on osobno plaćao u banci. Na poseban upit punomoćnika tuženika je li tražio dodatna pojašnjenja oko pojedinih odredbi ugovora prilikom sklapanja iskazao je da nije. Na upit jesu li mu u trenutku sklapanja bili poznati termini valutne klauzule i promjenjive kamatne stope i što isti znače, iskazao je da nisu.

32. Sud je prihvatio iskaz tužitelja u cijelosti kao vjerodostojan i životno uvjerljiv. 33. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio informiran o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao niti pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

34. Odredbom čl. 118. ZZP-a određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika , a navedeno je i stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

35. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica i u kojoj su plaćani anuiteti.

36. Prema članku 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

37. Prema članku 295. ZOO-a, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

38. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

39. Prema članku 59. ZZP-a, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

40. Prema članku 26. st. 3. ZOO-a, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

41. Sukladno čl. 272. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

42. Nedvojbeno je anuitet plaćan u kunama i to vezano uz tečaj tuženika za valutu CHF u kojoj je anuitet izražen. No o promjenama anuiteta nije se pregovaralo. 43. Točno je da je temeljem čl. 22. ZOO-a dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom pripremljenom, svom obrascu ugovora, na koji tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnika kredita (tužitelja). Međutim, valja primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

44. Naime, tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

45. Nadalje, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

46. Također, tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

47. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

48. Stoga, utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem, stoga tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a - stjecanje bez osnove - u kojem članku Zakona je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

49. Tuženik je priznao visinu utuženog potraživanja kao nespornu, stoga je tužitelj odustao od dokaznog prijedlog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

50. Stoga, kako tužitelj ima pravo, obzirom na utvrđene ništetne odredbe sklopljenog Ugovora o kreditu, na isplatu preplaćenih mjesečnih anuiteta od tuženika kao nepoštenog stjecatelja, sud je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti prihvatio te naložio tuženiku isplatu iznosa od 3.042,95 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dospijeća kao dana isplate pojedinog anuiteta, a kako je to pobliže specificirano pod točkom I. izreke ove presude.

51. Naime, s obzirom na utvrđeno postupanje tuženika koje je prethodilo ugovaranju konkretne valutne klauzule, to se on ima smatrati nepoštenim stjecateljem preplaćenog, a temeljem članka 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj ima na ono što je stekao bez osnove platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

52. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a te obzirom da je tužitelj u sporu uspio u cijelosti, istom pripada pravo na naknadu troškova postupka u cijelosti.

53. Tužitelju su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23, dalje: Tarifa) te su istom priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, sastava podneska od 6. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, zastupanja na ročištu 9. listopada 2024. u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, zastupanja na ročištu 14. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, sve sa PDV-om po stopi od 25%, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 38,44 eura, dakle, sveukupno u iznosu od 1.163,44 eura.

54. Slijedom svega navedenog, presuđeno je kao u izreci.

Prelog, 20. veljače 2025.

Sutkinja:

Nina Markulija

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. Tužitelj po pun.

2. Tuženik po pun.