REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1630/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću kojeg čine predsjednica vijeća, sutkinja Krunoslava Dropulić, sudac izvjestitelj o stanju predmeta i član vijeća, Tomislav Šimić, te članica vijeća, sutkinja Štefica Bukvić, u pravnoj stvari tužitelja KL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa Dario Benić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika JL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa Vedran Skočibušić, odvjetnik u OD Marcotulli & partneri d.o.o., Rijeka, radi namirenja potraživanja iz vrijednosti založene stvari, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Delnicama P-1312/2022-21 od 12. lipnja 2024., u sjednici vijeća 20. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Delnicama P-1312/2022-21 od 12. lipnja 2024.

Obrazloženje

Predmet spora:

1.

Tužitelj je podnio tužbu radi namirenja potraživanja iz vrijednosti založene stvari, u iznosu 13.272,28 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 28. prosinca 2011. do isplate, sudskom prodajom založenih nekretnina upisanih u korist tuženika kod Općinskog suda u Rijeci, Zemljišnoknjižnog odjela Čabar i to 1/1 dijela nekretnine upisane u k. o. [katastarska općina], oznake z.k. č. br. [katastarska čestica], SJENOKOŠA SREDNJI DELC U KOJZI VRH, površine 132 čhv, 475 m², upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] dijela nekretnine upisane u k. o. [katastarska općina], oznake z.k. č. br. [katastarska čestica], ORANICA SREDNJI DELC U KOZJI VRH, površine 477 čhv, 1608 m², upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška].

Odluka prvostupanjskog suda:

2.

Prvostupanjski sud je točkom I. izreke prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti.

2.1.

Točkom II. izreke prvostupanjski sud je naložio tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 1.550,00 EUR.

2.2.

Prvostupanjski sud je svoju presudu utemeljio na slijedećim pravno relevantnim činjenicama:

- da su tuženik JL i OL **.**.2011. zaključili Ugovor o zalogu nekretnina koji je ovjeren kod javnog bilježnika i kojim ugovorom je tuženik kao hipotekarni dužnik dopustio zasnivanje založnog prava na nekretnini u svom vlasništvu radi osiguranja potraživanja u iznosu 100.000,00 kn te je isti dozvolio uknjižbu založnog prava na kč. br. [katastarska čestica], obje upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k.. Gorači,

- da su tužitelj KL i OL kao ustupitelj zaključili Sporazum o ustupanju i prodaji potraživanja i prijenosu založnog prava 19. rujna 2022., također ovjeren kod javnog bilježnika, kojim je tužitelju ustupljeno potraživanje ustupitelja prema tuženiku (iznos od 190.911,60 kn) i kojim je ustupitelj dopustio i prijenos založnog prava na tužitelja kao novog vjerovnika, a što je i provedeno rješenjem Z-31632/2022,

a prigovor tuženika koji je osporavao stvarno postojanje novčanog potraživanja iz Ugovora, odnosno stvarno postojanje pozajmice, opravdavajući da je do zaključenja ugovora o zalogu nekretnina došlo jer je s ŽL sredinom 2011. imao dogovorenu poslovnu suradnju koja se sastojala u tome da je tuženik JL od ŽL trebao preuzimati drvenu građu i obraditi je u svojoj pilani te prodati, nakon čega bi ŽL isplatio dogovorenu cijenu, pa s obzirom da je ŽL od tuženika tada tražio garanciju za isplatu vrijednosti preuzete građe, a kako je tuženiku račun bio u blokadi, a također nije mogao dati ni zadužnicu, niti je imao gotovog novca za polog, po prijedlogu ŽL zasnovano je založno pravo kao garancija te je isti predložio da iznos bude 100.000,00 kn i tuženik je na to pristao, a vrijednost preuzete građe ŽL isplatio je u cijelosti, da bi tuženik u konačnici ŽL prijavio zbog počinjenja kaznenog djela prijevare,

prvostupanjski sud je otklonio utvrđenjem:

- da iz iskaza ŽL proizlazi da je sporni iznos dao tuženiku prilikom sklapanja Ugovora i to u gotovini, da je njihov kontakt započeo u namjeri kupnje zemljišta za drugu svrhu ali je onda utvrdio da tuženik ima pilanu, a kako je on u to vrijeme imao firmu za prodaju trupaca i piljene građe te je puno radio na području Delnica i Gorskog Kotara, smatrao je korisnim da i na području grada Čabra ima nekog pilanara, a u to je vrijeme surađivao s pilanarima iz Kupjaka i Fužina. Kako je u kontaktima s tuženikom ispalo da je na njegovoj pilani potrebno izvršiti ulaganje, tuženik JL je zatražio pozajmicu te je na tu okolnost sastavljen i Ugovor te izvršena isplata po sklapanju Ugovora i to u Čabru, pri čemu je tuženik kao osiguranje ponudio svoje nekretnine,

- da je rješenjem ODO Rijeka od 1. ožujka 2024., nakon što je prijava zavedena pod broj KP-DO-1536/23, kaznena prijava tuženika JL protiv ŽL, zbog kaznenog djela prijevare iz čl. 236. st. 1. Kaznenog zakona, odbačena, jer nije utvrđena osnovana sumnja da je prijavljenik ŽL počinio kazneno djelo,

- da je tuženik kaznenu prijavu podnio tek 22. prosinca 2022., dakle nakon što je 28. studenoga 2022. zaprimio tužiteljevu tužbu i poziv suda podnijeti odgovor na tužbu u ovom predmetu, dakle više od 11 godina nakon zaključenja ugovora, i da cijelo to vrijeme, ako je smatrao da je riječ o nepostojećoj tražbini, nije poduzeo radnje radi brisanja založnog prava,

- da je u spisu ODO Rijeka KR-DO-998/22 tuženik izjavio da je 2011. otvarao pilanu u Prezidu te kako nije imao novaca za kupnju trupaca, da je s OL ŽL dogovorio dati u zalog svoje parcele dok ne zaradi nešto novaca, za što prvostupanjski sud zaključuje da je tim iskazom potvrđen dio iskaza ŽL da je tuženik 2011. otvarao pilanu ili je na istoj namjeravao izvršiti ulaganja, a te je godine sklopljen i Ugovor između njih, slijedom čega je do stvarne predaje kratkoročne pozajmice i došlo jer tuženik ističe da u to vrijeme svojih novaca nije imao,

- te u konačnici, da je tuženik, iako je bio upozoren na posljedice, uskratio iskaz na sporne činjenice, odnosno nije se odazvao pozivu suda za saslušanje u svojstvu stranke, što također govori u prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Žalbeni razlozi i odgovor na žalbu:

3.

Tuženik presudu prvostupanjskog suda pobija u cijelosti i ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, smatrajući da presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, da nema razloga o odlučnim činjenicama i ti razlozi su proturječni onome što se u razlozima presude govori o sadržaju isprava i iskazima.

3.1.

Žalitelj smatra da je prvostupanjski sud počinio i relativno bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 21. ZPP-a zbog povrede članka 8. ZPP-a jer nije savjesnom i brižljivom ocjenom svih izvedenih dokaza ni njihovom pravilnom analizom utvrdio koje činjenice će uzeti dokazanima a koje ne, odnosno uopće nije analizirao neke bitne činjenice.

3.2.

Smatra i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

3.3.

Žalitelj u žalbi navodi da prvostupanjski sud dovodi u pitanje postupanje tuženika koji podnosi kaznenu prijavu u predmetnom činjeničnom stanju tek nakon što je primio tužbu u ovom predmetu, dok s druge strane prelazi preko činjenice da je svjedok ŽL ustupio založno pravo tužitelju tek 2022., te da je predmetna tužba uslijedila praktično odmah nakon toga. Tuženik navodi da je dugi protek vremena u ovom slučaju indikativan u postupanju obje strane (jer je nelogično i neživotno da bi svjedok ŽL čekao ispunjenje dugovanja od 100.000,00 kn, dospjelog 90 dana nakon zaključenja ugovora, više od deset godina), a svakako ukazuje na činjenicu da je između svjedoka ŽL i tuženika postojao poslovni aranžman, kako tuženik obrazlaže u odgovoru na tužbu.

3.4.

Također ističe da je prvostupanjski sud prihvatio iskaz svjedoka ŽL koji je očigledno neistinit u dijelu u kojem ovaj tvrdi kako nije došlo do poslovne suradnje između njega i tuženika, gdje neistinitost tog dijela iskaza proizlazi iz drugih dokaza koje je prvostupanjski sud izveo (uvid u spis ODO Rijeka i priležeće račune i potvrde). Upravo je spomenuti dio iskaza ključan za razumijevanje odnosa dviju stranaka, a to je, što je tuženik tvrdio još od odgovora na tužbu, da je predmetni ugovor o pozajmici zaključen kao garancija za trupce koje je tuženik trebao preuzeti od ŽL.

3.5.

Tužitelj na žalbu nije odgovorio.

Ocjena drugostupanjskog suda:

4.

Čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP-a), propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku odluku u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

4.1.

Žalba nije osnovana.

4.2.

Ispitujući pobijanu odluku, postupak koji joj je prethodio, žalbene navode tuženika, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio nijednu od prethodno navedenih bitnih povreda na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

4.3.

Svojim žalbenim navodima tuženik upire na pogrešno utvrđeno činjenično stanje (čl. 355. ZPP-a), ali ni ovaj žalbeni razlog nije osnovan i to iz razloga koji se navode u nastavku.

4.4.

Naime, tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je s ŽL sredinom 2011. imao dogovorenu poslovnu suradnju na način da je on od istog trebao preuzimati drvenu građu i obraditi je u svojoj pilani te prodati, nakon čega bi ŽL isplatio dogovorenu cijenu. ŽL je trebao isposlovati preuzimanje građe u Delnicama a isti je u to vrijeme već imao dogovoreno preuzimanje u Novom Vinodolskom. ŽL je od tuženika tražio garanciju za isplatu vrijednosti preuzete građe a kako mu je račun tada bio u blokadi, a također nije mogao ni dati zadužnicu, niti je imao gotovog novca za polog, po prijedlogu ŽL zasnovano je založno pravo kao garancija te je isti predložio da iznos bude 100.000,00 kn i tuženik je na to pristao. Nakon sastavljanja ugovora o zasnivanju založnog prava, on je čekao preuzimanje robe a kako OL to nije uspio dogovoriti u Delnicama, dogovorena je jedna probna tura iz Novog Vinodolskog te je on samo jednom preuzeo građu i ispostavilo se da je suradnja s prijevozom građe iz Novog Vinodolskog neisplativa zbog visokih prijevoznih troškova. Vrijednost preuzete građe je on ŽL isplatio u cijelosti. Poslije toga više nisu surađivali a on je ŽL više puta kontaktirao radi brisanja založnog prava te je isti obećavao da će za to dati dozvolu ali to nikada nije učinio.

4.4.1.

Prvo, tuženik u odgovoru na tužbu nije spomenuo da je 2011. otvarao pilanu u Prezidu. To je naveo u svom iskazu danom kod ODO Rijeka, povodom kaznene prijave koju je podnio protiv ŽL. U odgovoru na tužbu naveo je da je 2011. trebao od ŽL preuzimati drvenu građu i obraditi je u svojoj pilani i prodati. Notorno je pak, da se drvena građa ne može obrađivati u pilani ako ona nije otvorena, odnosno ako nije u pogonu. Kada se ima u vidu iskaz tuženika dan u ODO Rijeka da nije imao novaca, a da je otvarao pilanu, onda se kao logičan nameće zaključak da je tuženik od ŽL pozajmio spornih 100.000,00 kn, kako bi otvorio pilanu, odnosno izvršio ulaganje u otvaranje pilane, kako to ispravno zaključuje prvostupanjski sud.

4.4.2.

Drugo, na neistinitost tvrdnje tuženika da do stvarne pozajmice u iznosu 100.000,00 kn nije došlo, već da je taj ugovor trebao biti garancija za isplatu trupaca koje bi tuženik JL preuzeo od ŽL kako bi ih obradio u svojoj pilani, ukazuje činjenica da sam tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi da je nakon sastavljanja ugovora o zasnivanju založnog prava čekao preuzimanje robe. Nije, dakle logično, da tuženik pristaje na zasnivanje založnog prava, da kao zalog daje svoje nekretnine i da potpisuje da je pozajmio 100.000,00 kn, a da nije doista tu kratkoročnu pozajmicu i primio, jer razuman čovjek ne bi potpisao, kako to tuženik tvrdi, garanciju za isplatu trupaca u iznosu 100.000,00 kn, a da prethodno ne zna hoće li mu biti isporučeni trupci u toj vrijednosti.

4.4.3.

Treće, tuženiku je više od 11 godina upisano založno pravo na njegovim nekretninama, ali tuženik ne čini ništa da to založno pravo briše sa svojih nekretnina, što također ukazuje da se radilo o stvarnoj pozajmici koju tuženik nije vratio ŽL. On u odgovoru na tužbu tvrdi da je tražio od ŽL brisanje založnog prava, no to ne dokazuje.

4.4.4.

Četvrto, sve i da se obraćao ŽL sa zahtjevom za brisanje založnog prava, tuženik 11 godina nije poduzeo pravne korake da se to založno pravo briše s njegovih nekretnina. Od svake prosječne i razumne osobe očekivalo bi se, da, ako dug od 100.000,00 kn u stvarnosti ne postoji, a onaj u čiju korist je založno pravo upisano, se oglušuje na zahtjeve za brisanje založnog prava koje, prema tvrdnji tuženika, osigurava nepostojeću tražbinu, da poduzme pravne radnje radi brisanja zaloga sa svojih nekretnina, što tuženik nije učinio, a ova činjenica također govori u prilog tome da je ŽL doista dao tuženiku JL navedenu kratkoročnu pozajmicu u iznosu 100.000,00 kn i to upravo u svrhu otvaranja pilane.

4.4.5.

Peto, tuženik je reagirao tek kada je zaprimio tužbu i poziv za davanje odgovora na tužbu u ovom predmetu i to na način da je podnio kaznenu prijavu protiv ŽL zbog kaznenog djela prijevare. Nelogično je i neživotno da prevarena osoba podnosi kaznenu prijavu tek nakon 11 godina. A osim toga, i tvrdnje tuženika o prijevari nisu dokazane, jer je kaznena prijava protiv ŽL odbačena zbog nepostojanja osnovane sumnje u počinjenje prijavljenog kaznenog djela.

4.4.6.

U konačnici, prvostupanjski sud je ispravno zaključio da je tuženik nedolaskom na saslušanje, propustio svojim iskazom osporiti navode tužitelja i ŽL iznesene u iskazu pred prvostupanjskim sudom i dokazati svoje navode iznesene tijekom postupka. Prvostupanjski sud je na ročištu 30. siječnja 2024., na kojem je osobno, uz svog punomoćnika nazočio i tuženik, prihvatio prijedlog tuženika za njegovim saslušanjem, te odredio njegovo saslušanje na ročištu 20. ožujka 2024., ujedno određujući da će se na tom ročištu zaključiti glavna rasprava i odrediti ročište za objavu presude. Stoga se izostanak tuženika s ročišta na kojem je trebao iznijeti svoje tvrdnje kojima pobija tužiteljeve navode, uz činjenicu da je sam predložio svoje saslušanje, ne može tumačiti drugačije nego da je odustao od dokazivanja svojih tvrdnji.

4.5.

Nije u pravu tuženik kada navodi da je postojala poslovna suradnja između ŽL i tuženika i da to proizlazi iz potvrda o plaćanju, budući da dokaza za poslovnu suradnju na način kako je opisuje tuženik u odgovoru na tužbu, nema. Naime, iz isprava koje je tuženik dostavio u spis ODO Rijeka proizlazi da je tvrtka Vanko d.o.o., po članu uprave ŽL, ispostavila račun br. 13/2011 na ime tuženika i to za jelove trupce i naknadu za korištenje šumske ceste, pri čemu je račun datiran s 26. svibnja 2009. s obvezom plaćanja 1. prosinca 2011.

4.5.1.

Drugostupanjski sud prvo primjećuje da je račun datiran s 26. svibnja 2009. na iznos 15.563,87 kn, a ugovor o zasnivanju založnog prava je između stranaka zaključen 27. rujna 2011., založno pravo na nekretninama tuženika upisano je 2011., te proizlazi da se taj ugovor i kratkoročna pozajmica navedena u njemu u iznosu 100.000,00 kn ne može odnositi na događaj iz 2009., koji je prethodio pozajmici.

4.5.2.

Drugostupanjski sud potom primjećuje da je taj račun izdalo trgovačko društvo Vanko d.o.o., a da je ugovor o zasnivanju založnog prava zaključio OL kao fizička osoba u svojstvu vjerovnika.

4.5.3.

I posljednje, nalozi za plaćanje na iznos od 4.500,00 odnosno 4.000,00 kn, naslovljeni su na ČL, a ne na ŽL, kao niti na trgovačko društvo Vanko d.o.o.

4.5.4.

Kako je prethodno rečeno, tuženik nije pristupio sudu radi saslušanja, čime je propustio objasniti sudu na što se odnosi račun na iznos 15.563,87 kn, kada je taj posao nastao i između koga, te zašto je naloge za plaćanje na iznos od 4.500,00 odnosno 4.000,00 kn, naslovio na ČL, pa žalbenom sudu ne preostaje drugo za zaključiti nego da poslovna suradnja na način kako je opisuje tuženik u odgovoru na tužbu, a povodom koje je došlo do zaključenja ugovora između ŽL i tuženika, kao i tuženikova tvrdnja da je sporni ugovor bio garancija za plaćanje trupaca, ne nalaze uporišta u izvedenim dokazima.

4.6.

Slijedom sveg prethodno obrazloženog, neosnovana je žalbena tvrdnja tuženika o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, kao i počinjenoj relativno bitnoj povredi, koju tuženik veže uz neprimjenu čl. 8. ZPP-a, budući da je, po ocjeni žalbenog suda, prvostupanjski sud dao jasne razloge za svoju odluku, savjesno i brižljivo ocjenjujući dokaznu građu.

4.7.

Tuženik ne navodi na koji način je ostvarena pogrešna primjena materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), no s obzirom da drugostupanjski sud na pravilnu primjenu materijalnog prava pazi po službenoj dužnosti, valja reći da niti ovaj žalbeni razlog nije osnovan, budući da je pravo na namirenje založnog vjerovnika regulirano čl. 336. do 338. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, dalje: ZV-a), pri čemu je vjerovnik ovlašten, ako se zalogom osigurana tražbina ne ispuni o dospijeću, ostvarivati svoje pravo na namirenje te tražbine iz vrijednosti zaloga (čl. 336. st. 1. ZV-a) i to u posebnoj parnici (čl. 338. st. 1. ZV-a), pri čemu je, pored činjenice da se tuženik nije odazvao saslušanju i svojim iskazom dokazao svoje tvrdnje, pravno irelevantno što je vjerovnik OL ustupio svoje potraživanje tužitelju NL nakon dužeg vremenskog perioda, u odnosu na vrijeme zaključenja spornog ugovora.

4.8.

Tuženik je u žalbi naveo da presudu prvostupanjskog suda pobija u cijelosti, što znači pobijanje i odluke o troškovima postupka u presudi koja se smatra rješenjem (čl. 129. st. 3. ZPP-a).

4.8.1.

Međutim, s obzirom da drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ( čl. 365. st. 2. ZPP-a), a tuženik nijednim žalbenim navodom obračun troškova nije doveo u pitanje, žalbeni sud nije mogao ispitati pobijanu presudu u pogledu presumiranog pobijanja odluke o troškovima, slijedom čega se odbijanje tuženikove žalbe odnosi i na odluku o troškovima postupka, sadržanu u toč. II. izreke prvostupanjske presude. 5.

Imajući u vidu sve naprijed navedeno, kako ne postoje žalbeni razlozi koji se navode u žalbi, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom čl. 366. st. 1. ZPP-a i čl. 368. st. 1. ZPP-a, presuđeno je kao u izreci.

U Osijeku 20. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

sutkinja

Krunoslava Dropulić