Republika Hrvatska
Županijski sud u Vukovaru
Gž-96/2024-3
Vukovar, Županijska 33
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Željka Marina, kao predsjednika vijeća, te Krešimira Biljana kao suca izvjestitelja i Ivice Raguž kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Zdeslavu Tadić, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: 43 P-6230/22-9 od 27. listopada 2023. godine na sjednici vijeća održanoj dana 20. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: 43 P-6230/22-9 od 27. listopada 2023. godine.
II. Odbija se zahtjev tužene za naknadom troškova sastava žalbe protiv presude
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom tuženoj je naloženo da tužiteljici isplati iznos od 25.562,56 eura na ime naknade štete koja predstavlja razliku između iznosa zaštićene najamnine i tržišne najamnine sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svakomjesečni iznos razlike u razdoblju od rujna 2015. zaključno sa srpnjom 2018. kao i da je naknadi troškove parničnog postupka sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.
2. Pravodobno podnesenom žalbom tužena pobija prvostupanjsku presudu iz svih razloga sadržanih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 88/01., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22. – u nastavku teksta: ZPP) te predlaže drugostupanjskom sudu uvažavanje žalbe i preinaku prvostupanjske presude na način da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev a podredno ukidanje iste i vraćanje predmeta na ponovni postupak.
2.1. Navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer u postupanju tužene nema elemenata protupravnosti obzirom da vlasništvo tužiteljice ograničeno temeljem odredbi Zakona o najmu stanova (NN 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., 68/18., 105/20., dalje u tekstu ZNS.
Naime tužena kada nastupa kao zakonodavac ne može odgovarati za time prouzročenu štetu jer donošenje zakona ne predstavlja štetnu radnju.
2.2. Nadalje navodi kako Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ( MU 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17 –dalje u tekstu Konvencija) u pravilu zahtjeva da visina naknade u ovakvim i sličnim slučajevima odgovara tržišnoj vrijednosti najamnine no od toga pravila postoje izuzeci obzirom na praksu Europskog suda za ljudska prava (dalje u tekstu ESLJP).
2.3. Pri tome navodi kako se primjerice u presudi Statileo protiv Hrvatske ( zahtjev broj 12027/10) ne spominje tržišna najamnina već se dosuđuje odgovarajuća najamnina umanjena za ostvarenu zaštićenu najamninu.
Također se poziva na presude Skelin – Hrvoj i Đurićić protiv Hrvatske (broj zahtjeva 23414/15 i 52161/15) iz kojih proizlazi da vlasnici stanova ostvaruju pravo na primjerenu novčanu naknadu prema okolnostima svakog pojedinog slučaja.
2.4. U protivnom kada bi se naknada dosuđivala u iznosu tržišne najamnine umanjenje za zaštićenu najamninu time bi se tuženu zapravo penaliziralo zbog ostvarivanja njezinog ustavnog prava zajamčenog odredbama člankom 16. Ustava Republike Hrvatske ( NN 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 5/14. dalje u tekstu Ustav Rh) da u svrhu zaštite slobode i prava drugih zakonom ograniči, razmjerno naravi potrebe, Ustavom zajamčene slobode i prava.
2.5. Slijedom gore navedenog tužena smatra da ukoliko bi tužiteljici i pripadala naknada štete ne radi se zasigurno o iznosu imajući u vidu visinu tržišne najamnine već znatno manje odnosno 50% tržišne najamnine umanjene za iznos zaštićene najamnine.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi članka 365. ZPP-a te utvrđuje da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud kao drugostupanjski pazi po službenoj dužnosti.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao vlasnice stana za naknadu štete koja predstavlja razliku između zaštićene i tržišne najamnine.
7. Tijekom postupka je utvrđeno da je tužiteljica vlasnica stana u [adresa], u naravi dvoiposoban stan površine 87,85 m2; da u istom stanu živi GJ (ranije J) na temelju sklopljenog ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom od 18. listopada 2002. godine. koja iznosi 21,45 eura odnosno 161,64 kune.
Podaci o iznosu tržišne najamnine za predmetni stan pribavljeni od Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove Grada Zagreba te su se obje stranke suglasile da se koriste podaci navedenog ureda u pogledu visine tržišne najamnine. Tužiteljica je postavila zahtjev za naknadu štete koji predstavlja razliku između iznosa zaštićene najamnine i iznosa tržišne najamnine u utuženom razdoblju.
8. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud cijenjeći provedene dokaze usvaja tužbeni zahtjev u cijelosti te obvezuje tuženu na isplatu iznosa od 25.562,56 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svakomjesečni iznos štete.
8.1. Svoju odluku prvostupanjski sud u bitnom obrazlaže da je tužena odredbama ZNS koje se odnose na zaštićenu najamninu povrijedila vlasništvo tužiteljice na predmetnom stanu zajamčeno člankom 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju što je napose vidljivo iz odredbe članka 8. ZNS.
I pored toga što je miješanje tužene u pravo vlasništva tužiteljice u skladu s općim interesom došlo je do situacije u kojoj je tužiteljici kao vlasnici nekretnine nametnut prekomjerni teret.
8.2. Pri tome se sud poziva i na presudu ESLJP Statileo protiv Hrvatske u kojoj je utvrđeno da je tužena povrijedila pravo vlasništva u odnosu na vlasnike stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci odnosno da iznos zaštićene najamnine ne predstavlja realnu mjesečnu naknadu već se radi o pretjeranom i neopravdanom miješanju tužene te se ne ostvaruje pravedna raspodjela socijalnog i financijskog tereta.
9. Činjenična i pravna utvrđenja prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud.
10. Neosnovani su žalbeni navodi da ne postoje zakonski uvjeti za dosuđivanje naknade štete zbog nedostatka protupravnosti na strani tužene.
10.1. Kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud Republika Hrvatska je stranka Konvencije i njezinu primjenu jamče odredbe članka 134. i 141.c. Ustava RH. Naime prema navedenim odredbama međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom čine dio unutarnjeg pravnog poretka i po pravnoj snazi su iznad zakona odnosno ostvarivanje prava koja proizlaze iz pravne stečevine EU izjednačeno je s ostvarivanjem prava koja su zajamčena hrvatskim pravnim poretkom a državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravne osobe s javnim ovlastima izravno primjenjuju pravo EU a slijedom navedenog su i presude ESLJP obvezujuće za RH.
Suprotno žalbenim navodima odredbama ZNS tužena je povrijedila odredbe konvencije točnije odredbu članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju te tužiteljica ostvaruje pravo na naknadu štete.
10.2. Nadalje su neosnovani žalbeni navodi vezani uz visinu štete pri čemu se tužena pogrešno i neosnovano poziva na pravna shvaćanja iz presuda Statileo protiv Hrvatske odnosno Skelin-Hrvoj i Đuričić protiv Hrvatske tvrdeći da ovu naknadu ne čini razlika između iznosa zaštićene i tržišne najamnine.
Upravo suprotno, ESLJP u predmetu Statileo protiv Hrvatske je prilikom određivanja visine naknade imao u vidu iznos zaštićene najamnine i iznos tržišne najamnine te je koristeći navedene podatke utvrdio odgovarajuću naknadu odnosno iznos štete.
Isto tako u presudi Skelin-Hrvoj i Đuričić protiv Hrvatske sud jasno navodi da naknada materijalne štete treba pokriti razliku između zaštićene najamnine (za koju je sud utvrdio da je neodgovarajuća) i odgovarajuće najamnine imajući u vidu iznos tržišne najamnine za usporedive stanove u relevantnom razdoblju (točka 66. i 65 obrazloženja).
Također ovaj sud napominje da je Ustavni sud RH u više svojih odluka a primjerice i u odluci poslovni broj U-III-1685/19 iznio stajalište, pozivajući se na praksu ESLJP u identičnim predmetima, da je podnositeljici koja je tražila naknadu štete koja se očituje u razlici između zaštićene i tržišne najamnine povrijeđeno pravo vlasništva zajamčeno člankom 48. stavak 1. Ustava RH i člankom 1. Protokala broj 1. uz Konvenciju u svezi s člankom 50. stavak 1. Ustava RH.
10.3. Slijedom gore navedenog nije jasno iz kojih razloga tužena smatra da bi odgovarajuća naknada trebala biti 50% manja od one koja je dosuđena.
Da su ovakvi navodi tužene neosnovani proizlazi i iz pravnog shvaćanja VSRH izraženog u presudi Rev 106/2024. od 12. lipnja 2024. godine prema kojem pojam odgovarajuće najamnine ne treba miješati s pojmom pravične naknade jer potonja predstavlja pravni standard koji ovisi od slučaja do slučaja u kojim bi trebalo utvrditi čitav niz kriterija (tužena smatra da prilikom utvrđivanja visine treba imati u vidu između ostalog i imovinske prilike vlasnika zaštićenih najmoprimaca) što bi dovelo do pravne nesigurnosti.
Stoga VSRH u navedenoj presudi zaključuje da pod odgovarajućom najamninom prvenstveno valja smatrati tržišnu najamninu jer ona na objektivan način predstavlja primjerenu naknadu za vlasnike stanova te takav način utvrđivanja štete (na jasan i transparentan način) omogućuje pravnu sigurnost i jednakost svih pred zakonom ( točka 9., 10. i 11. obrazloženja).
10.4. Slijedom gore navedenog ovaj sud je sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a odbio žalbu tužene kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu a ujedno je sukladno odredbi članka 166. stavak 1. navedenog zakona odbijen zahtjev tužene za naknadom troškova sastava žalbe protiv presude.
Vukovar, 20. veljače 2025.
Predsjednik vijeća
Željko Marin
