Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-871/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠE, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Viktoru Zovku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Hećimović i partneri iz Slavonskog Broda, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupane po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 25. travnja 2024., poslovni broj: P-179/2022-38, u sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2025.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Djelomično se prihvaća i djelomično odbija žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 25. travnja 2024., poslovni broj: P-179/2022-38:

- potvrđuje pod toč. I. izreke kojom se utvrđuje ništetnim odredba Ugovora o kreditu broj 918-50-3114595 od dana 26. listopada 2005., sklopljenog između parničnih stranaka u dijelu u kojem je način otplate kredita iskazan u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženice kao kreditora na dan dospijeća (čl. 7. Ugovora o kreditu)

- potvrđuje pod toč. II., III. i IV. izreke

- preinačuje pod toč. I. izreke kojom se utvrđuje ništetnim odredba Ugovora o kreditu broj 918-50-3114595 od dana 26. listopada 2005. u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 19.348,09 po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu) i odbija se zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnom ove ugovorne odredbe.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke presude utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 918-50-3114595 od dana 26. listopada 2005. sklopljenog između parničnih stranaka u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 19.348,09 po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita, a način otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženice kao kreditora na dan dospijeća (čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu). Ujedno je toč. II. tuženici na ime stečenog bez osnove naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 1.579,29 EUR sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate te po stopi sve pobliže određeno u toj točki izreke. U točki III. izreke naloženo je tuženici da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 2.205,15 EUR sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate. Konačno, toč. IV. izreke odbijen je prigovor tuženice glede mjesne nadležnosti prvostupanjskog suda.

2. Navedenu odluku pravodobnom žalbom pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. i toč. 11. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19.– dalje: ZPP), zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti i naloži tužiteljici da joj naknadi trošak parničnog postupka, dok podredno predlaže da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana, a djelomično neosnovana.

5. Ocjenom provedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio da je predmetnim Ugovorom o kreditu tuženica tužiteljici odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.348,09 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita te da se tužiteljica obvezala tuženici vratiti kredit u 84 mjesečna anuiteta, koji su vezani uz valutu CHF i to prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća. Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio i da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit te da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju motornog vozila.

6. Obrazlažući svoju presudu prvostupanjski sud ističe da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesenoj po tužbi tužitelja Potrošač

- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka između ostalih i tuženice, u odnosu na tuženicu utvrđeno da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovarala valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Pozivom na utvrđenja iz kolektivne tužbe prvostupanjski sud ocjenjuje da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 19.348,09 po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita, a način otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženice kao kreditora na dan dospijeća (čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu).

7. Imajući u vidu da je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan to prema ocjeni suda prvog stupnja tužiteljici pripada pravo da joj tuženica vrati ono što je na temelju dijela takvog ugovora u konkretnom slučaju primila, sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05. i 41/08. dalje ZOO), pa je obvezao tuženicu na isplatu iznosa od ukupno 1.579,29 EUR, koji predstavlja razliku u anuitetima koji su nastali zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita. Visinu iznosa koju je tužiteljica preplatila tuženici na temelju ništetnih odredbi ugovora, sud prvog stupnja utvrdio je temeljem nalaza stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Andrije Ilakovca.

8. Prigovor zastare utuženog potraživanja prema ocjeni prvostupanjskog suda nije osnovan budući zastarni rok u odnosu na tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži isplatu temeljem ništetne ugovorne odredbe kojom je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, počinje teći od utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a kako je tužba podnesena 24. ožujka 2022. zaključuje da zastara nije nastupila.

9. U žalbi tuženica ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a navodeći da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Pored toga, ukazuje da je sud počinio i apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a, budući je povodom njenog prigovora pogrešno odlučio da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, time da ističe kako o prigovoru mjesne nadležnosti izjavljenom u odgovoru na tužbu nije donio niti posebno rješenje tijekom postupka, već je o istom odlučio tek prilikom donošenja pobijane presude. Tuženik nadalje u žalbi navodi da je prvostupanjski sud zanemario odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03., 46/07. i 79/07., ZZP/03) prema kojoj nije dopušteno utvrđivati da li su pojedine ugovorne odredbe poštene ukoliko su iste jasne, razumljive i uočljive te je u tom kontekstu nepotpuno utvrdio činjenično stanje, odnosno isto nije uopće utvrđivao pa nastavno i opširno elaborira takvo svoje stajalište uopćenim tezama da sud ničime nije obrazložio na temelju kojih je to činjenica, a koje su činjenice iznesene u tijeku postupka, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, da nije obrazložio na temelju kojih je to odredbi zakona tužbeni zahtjev osnovan, već da je samo kratko i paušalno naveo kako je presudama u kolektivnom sporu utvrđeno da su određene odredbe raznih ugovora o kreditu ništetne slijedom čega da je i tužbeni zahtjev u ovoj konkretnoj parnici osnovan, no da su u postupku kolektivne zaštite sudovi na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe o valutnoj klauzuli dovesti do neravnoteže na štetu potrošača, zbog čega da su sudovi u svakom pojedinom slučaju dužni utvrditi navedene sporne činjenice a što je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju propustio, a ukoliko je prvostupanjski sud mišljenja da su sve činjenice koje su stranke iznijele i svi dokazi koje su predložile irelevantni za odlučivanje u predmetnom postupku, da je trebao obrazložiti razloge zbog kojih su te činjenice i dokazi irelevantni, a što sud u niti jednom dijelu obrazloženja presude nije učinio. Pored toga, da je prvostupanjski sud propustio navesti na osnovu kojih ugovornih odredbi je utvrdio tužiteljevo svojstvo potrošača, koje svojstvo da tužiteljica uostalom ničim nije dokazala, pa u iznesenim manjkavostima nalazi ostvarenom i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Posebno je istaknuo da je na okolnost statusa potrošača tužiteljice predložio da naslovni sud od Ministarstva financija, Porezne uprave, pribavi podatak o tome da li je tužiteljica objekt financiran ugovorom o kreditu unijela u imovinu obrta / društva, odnosno koristila kakva prava u kontekstu poreznih propisa, a sve s obzirom na to da tuženica nije u mogućnosti sama pribaviti navedene podatke, a što naslovni sud u konkretnom slučaju nije učinio.

10. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženica u žalbi, a niti ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP- a.

11. Prvostupanjski sud je po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje kako u odnosu na ocjenu ništetnosti ugovorne odredbe o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u CHF u dijelu u kojem je način otplate kredita iskazan u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženice kao kreditora na dan dospijeća (čl. 7. Ugovora o kreditu), tako i u odnosu na zahtjev za isplatu i isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice.

12. Donoseći odluku o svojoj mjesnoj nadležnosti u povodu prigovora tuženice, sud je, ocjenjujući okolnosti o kojima ovisi njegova nadležnost, uzeo u obzir činjenicu da je predmet spora utvrđenje ništetnima ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, sadržanih u ugovoru o kreditu koji su stranke zaključile 26. listopada 2005. u [adresa] i isplata temeljem ništetnosti tih ugovornih odredaba, kao i da je ugovorom bez pojedinačnog pregovaranja, među strankama, ugovoreno da je u slučaju spora mjesno nadležan sud prema sjedištu tuženice. Pored toga, da tužiteljica živi u [adresa], dok je sjedište tuženika u [adresa], pa je prema sporazumu stranaka mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Prvostupanjski sud je uzeo u obzir i okolnost da mogućnosti dolaska na taj sud i s time povezani troškovi i gubici vremena imaju odvraćajući učinak na tužiteljicu te da ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, jer ju stavlja u nepovoljniji procesno-pravni položaj, pa je ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti nepoštena.

13. Imajući na umu da Zakon o parničnom postupku ne sadrži prisilne odredbe o isključivoj nadležnosti za potrošačke sporove, ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti o kojoj nisu vođeni pojedinačni pregovori, nije na temelju čl. 81. st. 5. ZZP/03 izuzeta iz područja primjene glave 10. II. dijela tog Zakona („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima). Isto tako, ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti ne odnosi se na predmet ugovora i cijenu, pa u smislu čl. 84. ZZP/03 podliježe testu poštenosti, iako je jasno i lako razumljivo sastavljena.

14. Iz sadržaja čl. 12. Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je za slučaj spora predviđao nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora. Ta je odredba omogućavala tužiteljici da precizno procijeni pravne i ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu čl. 85. ZZP/03. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena, jer omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni nadležnost suda za slučaj spora, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

15. U skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetna prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja prenosi isključivu mjesnu nadležnost na sud u [adresa], gdje tuženica ima sjedište i koji je znatno udaljen od mjesta prebivališta tužiteljice što, povećava troškove sudjelovanja tužiteljice, uključivo i njenog osobnog sudjelovanja u postupku u smislu čl. 89. st. 2. i čl. 264. ZPP-a, ali povećava i ukupne troškove postupka koje će po okončanju spora snositi neuspješna stranka, zadovoljava uvjete za ocjenu nepoštenosti u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03.

16. Nepoštena ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog potrošačkog ugovora je na temelju čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništetna pa se smatra da ugovorena nadležnost suda sjedišta tuženice (u [adresa]) nikad nije niti postojala. U nedostatku takvog sporazuma, u primjeni je ZPP koji, osim odredbi o općoj mjesnoj nadležnosti iz čl. 46. st. 1. ZPP-a, sadrži i odredbu o posebnoj nadležnosti po mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica pravne osobe iz čl. 59. ZPP-a, prema kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Imajući na umu da iz isprave koja je u spisu predmeta proizlazi da je spor nastao u vezi s potrošačkim ugovorom koji je zaključen u [adresa], očito je da tuženica tamo ima poslovnu jedinicu te da je ovaj spor nastao u povodu djelatnosti te jedinice.

17. Zbog toga je ispravno stajalište prvostupanjskog suda da je Općinski sud u Slavonskom Brodu mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Iako je tuženica u pravu kada navodi da je već u odgovoru na tužbu istaknula prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, pa da je sud o njenom prigovoru trebao odmah posebnim rješenjem odlučiti, propust suda da zasebnim rješenjem odluči o prigovoru mjesne nadležnosti te njegova odluka da o tome odluči u presudi kojom odlučuje o glavnoj stvari, kraj odluke da sud u [adresa] jest nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, nije bio od utjecaja na donošenje pobijane presude.

18. U odnosu na odluku o glavnoj stvari, protivno žalbenim navodima tuženice prvostupanjski sud je osnovano svoja utvrđenja o ništetnosti relevantne ugovorne odredbe u dijelu u kojem je način otplate kredita iskazan u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženice kao kreditora na dan dospijeća (čl. 7. Ugovora o kreditu) temeljio na pravnim utvrđenjima iz presuda na koje se pozvao. Prema odredbi čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 19/22., dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 114. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice. Čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravna utvrđenja iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19. Naime, kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog Ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

20. U predmetnom postupku saslušana je tužiteljica koja je u svom iskazu navela da je odlučila kupiti osobni automobil. Prilikom potpisivanja Ugovora u banci nije mogla tražiti niti utjecati da se neka odredba u ugovoru promjeni ukoliko joj ne bi odgovarale, nego da je ugovor zaključila po principu "uzmi ili ostavi". Ugovor je vezan za valutu CHF i u banci joj nitko nije rekao da ta okolnost za nju predstavlja rizik, jer se na tečaj ne može utjecati niti su joj u banci rekli da HNB nema utjecaj na tečaj CHF-a. Prilikom zaključenja Ugovora mogla je zaključiti samo ugovor vezan za tečaj CHF-a. Teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je tužiteljica obaviještena u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala zakonsku presumpciju iz čl. 81. st. 2. ZZP/03. (koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora) je na tuženici te isto tuženica u konkretnom slučaju nije dokazala, pa je prvostupanjski sud ocjenu ništetnosti čl. 7. Ugovora o kreditu pravilno utemeljio na presudi koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava.

21. Pri tome, glede žalbenih navoda tuženice valja reći da zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženicu da korisnici kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogla donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen, već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Obzirom na opseg informiranosti koji je tužiteljica opisala u svom iskazu, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen.

22. Pravilan je stoga zaključak prvostupanjskog suda da je riječ o odredbi koja nije jasno i razumljivo sastavljena i koja je nepoštena jer stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, valja reći da činjenica da je ugovor prestao ispunjenjem nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost pojedinih njegovih odredbi, jer razlozi za ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi nastupaju od samog početka, time da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti ništetan ugovor postaje valjan njegovim ispunjenjem, niti je ispunjenjem nestao uzrok ništetnosti (tako i VSRH u odluci Rev 18/2018-2 od 2. svibnja 2020.).

23. Međutim, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim dio čl. 1. Ugovora u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 19.348,09 po srednjem tečaju tuženice kao kreditora na dan korištenja kredita. Navedenim dijelom ugovorne odredbe definirana je visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženica isplatila tužiteljici. Ovi dijelovi ugovornih odredaba ne uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača obzirom definiraju obvezu tuženice (a ne tužiteljice), a kako je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužiteljica ne navodi razloge na temelju kojih bi dijelovi čl. 1. Ugovora o kreditu bio ništetan u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 19.348,09 po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa, pa je slijedom navedenog prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava utvrdio ništetnim čl. 1. Ugovora o kreditu.

24. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je temeljem nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe preplatila tuženici zbog tečajne razlike u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita, ukupan iznos od 1.579,29 EUR to primjenom čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/19. 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01. i 35/05.) važećeg u vrijeme zaključenja ugovora i čl. 1111. st. 1. ZOO-a važećeg u vrijeme plaćanja, tužiteljica ima pravo na isplatu navedenog iznosa kojeg je platila tuženici temeljem ništetne ugovorne odredbe.

25. Tužiteljici sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a pravo na zateznu kamatu pripada od dana kada je tuženici plaćala mjesečne anuitete, jer se tuženica na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, obzirom je takve odredbe uvrstila u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su joj plaćeni temeljem takve odredbe. Stoga se prvostupanjska presuda ukazuje pravilnom i u tom dijelu, jer je tužiteljici zatezna kamata dosuđena sukladno njezinom zahtjevu od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.

26. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljičine tražbine, budući da u slučaju kad je ništetnost ugovora ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, o čemu je izneseno i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 20. siječnja 2022. te Objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici održanoj od 31. siječnja 2022. S obzirom na činjenicu da je tužba tužitelja podnesena 24. ožujka 2022., proizlazi da od pravomoćnosti presuda donesenih povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe u ovom postupku nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

27. U konkretnom slučaju, sadržaj iskaza tužiteljice upućuje da tužiteljica u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije bila vlasnik obrta niti član nekog trgovačkog društva, a u ugovoru je navedeno da je zaposlena u trgovačkom društvu Mijo Veneers proizvodnja furnira d.d. Oprisavci te da je ugovor sklopila kao fizička osoba, temeljem kojih je dokaza prvostupanjski sud pravilno utvrdio da ima status potrošača. Zbog navedenog okolnost što prvostupanjski sud po prijedlogu tuženice nije pribavljao podatke od nadležne Porezne uprave da li je tužiteljica objekt financiranja ugovorom o kreditu unijela u imovinu obrta ili društva, odnosno koristila kakva prava u kontekstu poreznih propisa, u situaciji kada je utvrđeno da tužiteljica nije bila vlasnica bilo obrta bilo društva te kada tuženica nije učinila vjerojatnim da bi tužiteljica bila vlasnica istih, nepribavljanjem predloženih podataka od nadležne Porezne uprave u okviru ovlaštenja iz čl. 220.st.2. ZPP-a sud je ispravno odlučio koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, na koji način nije počinio povredu odredaba parničnog postupka niti je odluka prvostupanjskog suda zbog toga nerazumljiva ili neobrazložena.

28. Žalbom se pobija i odluka o troškovima postupka bez iznošenja žalbenih razloga osim u odnosu na trošak pristupa ročištu za objavu presude. Neosnovano tužitelj navodi kako prvostupanjski sud nije imao razloga dosuditi tužiteljici naknadu troška zastupanja na ročištu za objavu presude, budući je ročište za objavu uređeno kao obvezna procesna radnja čl. 335. ZPP-a, a nagrada odvjetnika za zastupanje na ročištu za objavu presude propisana Tbr. 9. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23.). Kako prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud u žalbenom postupku ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, to se žalba tuženice u preostalom dijelu u kojem se odnosi na troškove postupka ukazuje neosnovanom.

29. Slijedom iznijetog ovaj je sud djelomično odbio žalbu tuženice te je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. II., III. i IV. i pod toč. I. izreke u dijelu kojim se utvrđuje ništetnom odredba čl.7. Ugovora o kreditu, dok je djelomično prihvatio žalbu tuženice i primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačio presudu pod toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je ništetan čl. 1. Ugovora o kreditu i zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbio.

30. Obzirom da je tuženica uspjela sa svojom žalbom samo u razmjerno neznatnom dijelu, to joj u smislu odredbe čl.154. st. 5. ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka

U Varaždinu 20. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun