Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1385/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku iz Čakovca, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu broj P-105/22-39 od 26. listopada 2023., u sjednici vijeća 20. veljače 2025.

r i j e š i o  j e

Prihvaća se žalba tuženice, ukida presuda Općinskog suda u Čakovcu broj P-105/22- 39 od 26. listopada 2023. i predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 3.321,03 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose navedene u toj točki izreke, dok je pod toč. II. izreke naloženo tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.116,57 EUR sa zateznom kamatom.

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje u tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba tuženice je osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa od 3.321,03 EUR zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF sadržane u Ugovoru o kreditu broj 218-50-3955406 od 7. ožujka 2007. sklopljenom između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženice kao kreditora (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).

6. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na zahtjev za isplatu preplaćenog novčanog iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u Ugovoru o kreditu kojom je ugovoreno ispunjene kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da su tužiteljica i tuženica sklopile Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti 22.156,29 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita radi kupnje rabljenog automobila već registriranog u [adresa], s ugovorenim rokom otplate 84 mjeseci, koji kredit se tužiteljica obvezala otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, time da je dospijeće anuiteta svakog posljednjeg dana u mjesecu (čl. 7. ugovora o kreditu);

- da je tužiteljica kredit u cijelosti otplatila 29. travnja 2014.;

- da se tužiteljica pravilno pozvala na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12-104 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci, a između njih i tuženica, nisu informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, čime su postupile protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03. i 46/07.; dalje u tekstu: ZZP/03), od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 75/09., 89/09. i 133/09; dalje u tekstu: ZZP/07), za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c ZPP;

- da nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti jer je u konkretnom slučaju mjesno nadležan Općinski sud u Čakovcu jer tužiteljica i tuženica nisu pregovarale o odredbi čl. 12. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud sjedišta Kreditora (Općinski građanski sud u Zagrebu), a nadležnost Općinskog suda u Čakovcu je manje opterećujuća za tužiteljicu iz razloga što tužiteljica ima manje troškove, prometnoj joj je dostupniji Općinski sud u Čakovcu obzirom da živi u [adresa], posljedično čemu su i mogućnosti eventualnog izbivanja zbog suđenja manja, a posebice zbog toga što je Ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici tuženice u [adresa], pa je stoga za tužiteljicu kao potrošača najjednostavnija i najpovoljnija mjesna nadležnost Općinskog suda u Čakovcu;

- da je na temelju nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za računovodstvo i financije Slađane Srnec utvrđeno da je tužiteljica zbog promjene – rasta tečaja CHF prilikom otplate anuiteta u odnosu na početni tečaj CHF preplatila iznos od 3.321,03 EUR;

- da je prigovor zastare tuženice neosnovan jer je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-140/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli, dakle od 14. lipnja 2018., posljedično čemu do podnošenja tužbe 24. ožujka 2022. nije protekao petogodišnji rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.; dalje u tekstu: ZOO).

7. Imajući u vidu gore iznesena činjenična utvrđenja, prvostupanjski sud je odlučujući o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF kao o prethodnom pitanju, utvrdio da je predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna, te je temeljem odredbi čl. 323. u vezi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO odlučio kao pod toč. I. izreke presude.

8. Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog žalbenog razloga iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP, tuženica navodi da je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom čl. 81. st. 1. ZZO/03 utvrdio ništetnom odredbu čl. 12. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora (Općinski građanski sud u Zagrebu), obzirom da je navedena odredba Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03 jasna, razumljiva i uočljiva, zbog čega sud nije bio ovlašten odlučivati o tome da li je ista poštena. Navodi da je sud u obrazloženju presude naveo da u konkretnom slučaju postoji izberiva nadležnosti prema poslovnoj jedinici tuženice, a što tuženica osporava obzirom da ta poslovna jedinica nije njezina podružnica niti registrirano sjedište, što je razvidno iz sudskog registra. Stoga smatra da je sud u konkretnom slučaju bio dužan primijeniti odredbu čl. 12. Ugovora o kreditu, odnosno čl. 46. ZPP kojim je propisano da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojeg drugog suda da je za suđenje nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženicu, a podredno čl. 48. ZPP koji propisuje da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište i posljedično navedenom da je bio dužan oglasiti se mjesno nenadležnim i predmet ustupiti mjesno nadležnom općinskom sudu.

8.1. Protivno žalbenom stajalištu tuženice, ocjena je ovoga suda da je prvostupanjski sud iznio jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu (ne)dopuštenosti prorogacijske klauzule, te nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP, obzirom da ovaj sud prihvaća izneseno pravno stajalište prvostupanjskog suda da se sukladno odredbi čl. 81. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, odredba čl. 12. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora smatra nepoštenom budući da tuženica nije dokazala da je o istoj pregovarala sa tužiteljicom, zbog čega ta ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Naime, u smislu odredbe čl. 81. st. 2. ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Identičnu odredbu sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14., 110/15. i 14/19.; dalje u tekstu: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka.

8.2. Prema tome, kako je tužiteljica već u tužbi navela da sa tuženicom nije pregovarala o odredbi čl. 12. Ugovora o kreditu, da je predmetna odredba bila dio tipskog Ugovora o kreditu koji je tužiteljici predan na potpis bez mogućnosti bilo kakvog pregovaranja o odredbama istog, te kako predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka jer bi tužiteljica radi ostvarenja svojih prava morala putovati iz [adresa] u [adresa], što bi joj uzrokovalo značajni financijski teret i zbog istog bi izgubila vrijeme, jer tužiteljica ima prebivalište u [adresa] pa joj je vođenjem postupka pred Općinskim sudom u Čakovcu omogućen pristup sudu bez ikakvih dodatnih tereta.

8.3. S tim u vezi, tužiteljica je tijekom postupka ukazala i na činjenicu da je Ugovor o kreditu sklopljen u podružnici tuženice u [adresa], pa ovdje valja navesti da je Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C- 244/98 - Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te K Editores SA protiv KML i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8.4. Preneseno na konkretan slučaj to bi značilo da je odredba čl. 12. Ugovora o kreditu, koja je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženice i na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, bila nepoštena ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Iz Zaključka sa sastanka predstavnika Građanskog odjela Vrhovnog suda RH s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova od 5. studenog 2020. broj Su IV-308/2020 proizlazi da prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

8.5. Kako i prema ocjeni ovoga suda stajalište prvostupanjskog suda o razlozima nepoštenosti prorogacijske klauzule u konkretnom slučaju nije u protivnosti s citiranim Zaključkom od 5. studenog 2020., koji je sud pravilno primijenio kada je zaključio da bi tužiteljica s obzirom na mjesto prebivališta bila izložena dodatnim financijskim troškovima i potrebnom vremenu radi pristupa sudu sa sjedištem u [adresa], a što tužiteljica jasno akcentira tijekom postupka, te uzimajući u obzir visinu zahtjeva pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da bi primjena navedene ugovorne odredbe imala za tužiteljicu odvraćajući učinak na ostvarivanje sudske zaštite. Da bi otklonila nastanak dodatnih financijskih troškova u toj situaciji tužiteljica bi morala angažirati odvjetnika sa sjedištem u [adresa], a kada bi angažirala odvjetnika prema svom izboru, kao što je učinila u konkretnom slučaju odabirom odvjetnika u [adresa], teretili bi je (povrh redovnih) troškovi odvjetnika koji su vezani uz odlazak na rasprave pred sudom u [adresa].

8.6. Nadalje, točno je, kako to tvrdi tuženica u žalbi da čl. 46. st. 1. i 48. st. 1. ZPP propisuju općemjesnu nadležnost suda prema sjedištu tuženice, iz čega slijedi da bi za postupanje u ovom postupku bio mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Međutim, kako je Ugovor o kreditu sklopljen u podružnici tuženice u [adresa], to se tužiteljica očito opredijelila za izberivu općemjesnu nadležnost prema mjestu u kojem se nalazi poslovna jedinica tuženice u smislu čl. 59. ZPP. Prema stajalištu ovoga suda koje je izraženo u više odluka (npr. Gž-1354/2020, Gž-398/2021, Gž-452/2022 i Gž-717/2022), kao i na sjednici Građanskog odjela od 6. rujna 2022. za primjenu čl. 59. ZPP poslovna jedinica banke ne mora biti registrirana u sudskom registru, a sklapanje pravnih poslova u vezi kreditiranja građana spada u djelatnost poslovne jedinice, pa ovaj sud, zbog svih gore navedenih razloga, nalazi neosnovanom žalbu tuženice u dijelu kojim pobija mjesnu nadležnost Općinskog suda u Čakovcu za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

9. Osporavajući pobijanu presudu u odnosu na meritornu odluku zbog pogrešne primjene materijalnog prava, tuženica navodi da je prvostupanjski sud propustio utvrditi ništetnost odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, zbog čega smatra da je pogrešno primijenio čl. 1111. ZOO.

9.1. Međutim, tuženici valja ukazati da nije nužno tužbom postaviti deklaratorni zahtjev kojim se ta odredba Ugovora o kreditu utvrđuje ništetnom jer se o tome može raspraviti i odlučiti kao o prethodnom pitanju u postupku, a u konkretnom slučaju to je i provedeno obzirom da se tužiteljica u tužbi (i tijekom prvostupanjskog postupka) pozvala na postupak u kolektivnom sporu radi utvrđenja ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF. Stoga je neosnovan žalbeni navod tuženice o nedostatku deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva o ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno o nepravilnoj primjeni materijalnog prava iz čl. 1111. ZOO.

10. U odnosu na tvrdnju tuženice da u smislu čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno utvrđivati da li su pojedine odredbe poštene ukoliko su jasne, razumljive i uočljive, istoj valja ukazati da je prvostupanjski sud tijekom postupka utvrdio da stranke nisu pregovarale o valutnoj klauzuli u CHF, da tuženica nije obavijestila tužiteljicu o potencijalnim rizicima sklapanja ugovora o kreditu u CHF, niti pak je tužiteljicu obavijestila što ugovaranje valutne klauzule u CHF predstavlja za njezinu financijsku stabilnost, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da predmetna odredba Ugovora o kreditu nije bila razumljiva tužiteljici na način da shvati posljedice i eventualne rizike sklapanja takvog Ugovora. Navedeno tim više što iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je tuženica dala na potpis unaprijed pripremljen tipski Ugovor o kreditu na sadržaj kojeg nije mogla utjecati, da je tuženica odustala od dokaznog prijedloga saslušanja svjedoka – svojih djelatnica na okolnost da su vođeni pregovori prije sklapanja Ugovora o kreditu i da je tužiteljica bila obaviještena o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli u CHF. Stoga navedeni žalbeni navod tuženice ovaj sud nalazi neosnovanim.

11. Nadalje, tuženica žalbom osporava tužiteljici svojstvo potrošača, iako iz Ugovora o kreditu proizlazi da su ga sklopili tužiteljica osobno kao korisnica kredita i tuženica kao kreditor, da se u spisu nalazi dopis Trgovačkog suda u Varaždinu broj R3- 2022/1294 iz kojeg proizlazi da je iz uvida u aplikaciju sudskog registra utvrđeno da ovdje tužiteljica nije i da nikada nije bila u sudskom registru na području Republike Hrvatske upisana kao član društva – osnivač te da nije niti imatelj poslovnih udjela, te da iz dopisa Međimurske županije, Upravnog odjela za gospodarstvo, poljoprivredu i turizam, Odsjek za poljoprivredu i turizam od 22. veljače 2023. proizlazi da tužiteljica nije upisana u Obrtni registar, Evidenciju odobrenja za obavljanje sporednog zanimanja niti u Evidenciju odobrenja za obavljanje domaće radinosti koje se vode pri [obrt], pa kako je tužiteljica u svojem iskazu navela da je osobno vozilo kupila isključivo za osobnu potrošnju i da ga nije koristila za poslovne svrhe, dok tuženica nije dokazala suprotno, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženica sklopila predmetni Ugovor o kreditu kao potrošač, posljedično čemu tuženica neosnovano tužiteljici žalbom osporava svojstvo potrošača. Ovdje valja napomenuti da je i prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju broj Rev-18/2018 od 26.5.2020. teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnicama kakva je predmetna (u kojima se potrošači pozivaju na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnim sporovima) nema svojstvo potrošača nego npr. trgovca, upravo na tuženici koja takav prigovor ističe. No u tom pravcu tuženica iako je predlagala dokaze koje je prvostupanjski sud proveo, nije dokazala svoju tvrdnju da tužiteljica nije sklopila Ugovor o kreditu kao potrošač, iako je teret dokaza bio upravo na njoj, pa je i taj žalbeni navod tuženice neosnovan.

12. Nije osnovana žalba tuženice niti u dijelu kojom osporava pobijanu presudu u dijelu kojim je prvostupanjski sud odbio njezin prigovor zastare kao neosnovan, obzirom da je tužba podnesena 24. ožujka 2022., pa je u konkretnom slučaju zastarni rok za restitucijski zahtjev tužiteljice počeo teći od pravomoćnosti odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa (vezano za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara je počela teći 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10.

13. Međutim, u pravu je tuženica kada žalbom ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP jer joj nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom zbog nezakonitog postupanja prvostupanjskog suda obzirom da joj nije dostavljen podnesak tužiteljice od 31. ožujka 2023. kojim je ista uredila tužbeni zahtjev nakon što joj je dostavljen nalaz i mišljenje sudske vještakinje.

14. Naime, tužiteljica je početno postavljenim tužbenim zahtjevom potraživala isplatu novčanog iznosa od 3.511,37 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose, dok podneskom od 31. ožujka 2023., nakon provedenog financijskog vještačenja, potražuje od tuženice s iste osnove novčani iznos od 3.321,03 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose, koji nisu istovjetni prvobitnom tužbenom zahtjevu te je na iste zatražena zatezna kamata od drugačijih datuma dospijeća.

15. Kako je dakle tužiteljica podneskom od 31. ožujka 2023. smanjila tužbeni zahtjev to valja prihvatiti i primijeniti pravno shvaćanje koje je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske pod brojem: Su-IV-16/2021-8, a koje glasi: ''Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika.''

16. Dakle, obzirom da je tužiteljica, nakon što se tuženica upustila u raspravljanje, podneskom od 31. ožujka 2023. smanjila tužbeni zahtjev, to je za isto bilo potreban pristanak tuženice, pa kako tuženici predmetni podnesak prvostupanjski sud nije dostavio, to tuženica niti nije mogla dati pristanak na djelomično povlačenje tužbe i eventualno zahtijevati naknadu troškova, već je prvostupanjski sud odlučio presudom o tužbenom zahtjevu tužiteljice bez da je tuženicu upoznao o kojem tužbenom zahtjevu tužiteljice u stvari raspravlja i odlučuje, te je na taj način počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

18. Stoga je zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka valjalo prihvatiti žalbu tuženice i temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP ukinuti pobijanu presudi u odluci o glavnoj stvari te posljedično odluku o troškovima postupka te predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

19. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju mu je ukazano ovim rješenjem na način da će tuženici dostaviti podnesak tužiteljice od 31. ožujka 2023., te će ovisno o daljnjoj dispoziciji tuženice provesti postupak i donijeti novu odluku, koju će obrazložiti jasnim, dostatnim, neproturječnim i na stanju spisa utemeljenim razlozima i istu potkrijepiti mjerodavnim materijalnim pravom. Novom odlukom prvostupanjski sud će odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka, uključujući i troškove žalbenog postupka (čl. 166. st. 3. ZPP-a), vodeći pritom računa da naznači datum od kada teče zatezna kamata na trošak parničnog postupka, a što je prvostupanjski sud propustio navesti u odluci o troškovima postupka sadržanoj pod toč. II. izreke presude.

U Varaždinu 20. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun