REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-1400/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao predsjednice vijeća, Miroslava Ružića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Zorana Šarića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje sa sjedištem u [adresa], OIB: 84397956623, protiv tuženika Adriatic osiguranja d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 94472454976, zastupanog po punomoćnicima – odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P- 4539/2022-13 od 4. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Prihvaća se tužiteljeva žalba kao osnovana pa se preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-4539/2022-13 od 4. srpnja 2024. i sudi:

I „Nalaže se tuženiku Adriatic osiguranju d.d. platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iznos od 1.603,99 eura sa zateznim kamatama koje teku od 14. prosinca 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.“

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku ADRIATIC OSIGURANJU d.d. iz [adresa], OIB: 94472454976, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranju isplati iznos od 1.603,99 €, zajedno sa zateznom kamatom, tekućom od dana tužbe po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena sve do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 500,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.“

2. Protiv ove presude žalbu, pravovremeno, podnosi tužitelj. Žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi, u bitnomu, navodi: da je pobijana presuda suprotna praksi koju je u pogledu štete nastale isplatom naknade za tjelesno oštećenje zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2022.; da ta naknada predstavlja stvarnu štetu u smislu članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/2021, dalje: ZOO) i da treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19. – dalje u tekstu: ZOMO), a ne Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14. – dalje u tekstu: ZOOP); da, posljedično tomu, pobija i tuženiku dosuđene troškove postupka.

2.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti prihvati kao neosnovan odnosno, podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je na temelju odredbe članka 359. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tužitelja je osnovana.

6. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) da mu tuženik, kao osiguratelj štetnika VZ, u svezi s prometnom nezgodom koja se dogodila 30. prosinca 2003. u Šibeniku, isplati (vrati) iznose isplaćene na ime naknade za tjelesno oštećenje svojoj osiguranici CZ, za razdoblje od 1. studenoga 2019. do 30. studenoga 2022., u ukupnom iznosu od 1.603,99 eura.

7. Prvostupanjski sud je nakon dovoljne raspravljenosti svih, za ovaj spor, pravno relevantnih činjenica i ocijene provedenih dokaza (članak 8. ZPP) utvrdio:

- da iz pravomoćne presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj: K-106/04 od 19. srpnja 2004. proizlazi da je predmetnu prometnu nezgodu, koja se dogodila 30. prosinca 2003. u Šibeniku, prouzročio VZ (koji je proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa na cestama), vozač osobnog automobila reg. oznake [registarska oznaka] osiguranim kod tuženika policom osiguranja od automobilske odgovornosti;

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj: P-2645/04 od 3. prosinca 2007. tuženiku naloženo da tužiteljici CZ (koja je u toj prometnoj nezgodi ozlijeđena kao pješakinja) naknadi cjelokupnu imovinsku i neimovinsku štetu koju trpi u svezi s posljedicama toga ozljeđivanja iz odnosne prometne nezgode;

- da je pravomoćnim rješenjem tužitelja, Područnog ureda u Šibeniku, Klasa: UP/I- 141-06/16-01, Urbroj: 341-19-05/3-16-10886 od 3. veljače 2017., tužiteljevoj osiguranici CZ, kod koje je kao posljedica ozljede na radu nastalo oštećenje – pogoršanje postojećeg tjelesnog oštećenja od 50 % - 2 stupanj, priznato pravo na isplatu naknade zbog tjelesnog oštećenja u iznosu od 245,31 ondašnjih kuna mjesečno, počevši od 1. studenoga 2016. zbog utvrđenog postojanja tjelesnog oštećenja od 100 %;

- da je tužitelj u utuženom razdoblju od 1. studenoga 2019. do 30. studenoga 2022. isplatio osiguranici CZ na ime naknade za tjelesno oštećenje ukupan iznos od 1.603,99 eura, a koje je tjelesno oštećenje posljedica zadobivenih ozljeda u prometnoj nezgodi od 30. prosinca 2003. koju je skrivio tuženikov osiguranik.

8. Obzirom na ovakva činjenična utvrđenja prvostupanjski sud je pobijanom presudom u cijelosti odbio kao neosnovan takav tužiteljev tužbeni zahtjev, zaključujući, u bitnomu: da subrogacijski zahtjevi nositelja socijalnog osiguranja prema društvima osiguranja s kojima su sklopljene police obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti propisani su odredbom članka 27. ZOOP, a ta odredba propisuje da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji; da se razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu; da prema odredbi članka 27. stavka 3. ZOOP obveza tuženika kao društva osiguranja postoji samo onda ako bi iznos mirovine koji tužitelj isplaćuje svom osiguraniku bio veći od iznosa invalidske mirovine koji bi se osiguraniku isplaćivao u slučaju povrede na radu, a što ovdje nije slučaj, u ovomu slučaju tužitelj na kojem je teret dokaza to nije dokazao.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tomu – dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 365. stavak 2. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da pobijana prvostupanjska presuda nije zakonita i pravilna.

10. Prije svega, u ovomu postupku valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP, a kako niti sam žalitelj ni izrijekom, a niti sadržajno ne navodi koje je točno bitne povrede odredaba parničnog postupka počinio prvostupanjski sud, navodeći da žalbu podnosi i iz ovog zakonskog žalbenog razloga, to je žalbu žalitelja u ovomu dijelu valjalo ocijeniti neosnovanom.

11. Međutim, ocjena je ovog suda, kao suda drugog stupnja da je sud prvog stupnja, zbog pogrešnog pravnog pristupa, na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljev tužbeni zahtjev odbio kao osnovan. 12. Naime, protivno žalbenim navodima, pravilan je stav suda prvog stupnja da se na konkretan odnos ima primijeniti ZOOP, a ne ZOMO, međutim, sud prvog stupnja pogrešno zaključuje kako odredbom članka 27. ZOOP nije obuhvaćena naknada za tjelesno oštećenje, odnosno pogrešno tumači pojam stvarne štete u smislu navedene zakonske odredbe.

12.1. U odnosu na primjenu materijalnog prava valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-954/2022 od 25. siječnja 2023. odlučujući o pitanju revidenta „Je li za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa koji je HZMO isplatio svom osiguraniku mjerodavan Zakon o obveznom osiguranju u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u odnosno u trenutku kada su izvršene isplate, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja (prometne nezgode) iznio sljedeće pravno shvaćanje: „Prema pravnom shvaćanju ovoga suda sadržanom u brojnim odlukama (Rev 1067/2012 od 5. prosinca 2017., Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., Rev 909/2021-3 od 8. rujna 2021., Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020, Rev 1437/2021 od 5. siječnja 2022. i Rev-12/2022-2 od 12. siječnja 2022.) za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnova mirovine, mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u odnosno u vrijeme kada su izvršene isplate mirovina.“

13. S obzirom na gore navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ZOOP kao posebni zakon primjenjuje se, suprotno žalbenim navodima žalitelja i u parnicama za naknadu štete koju HZMO potražuje po osnovi isplaćenih naknada za tjelesno oštećenje njegovom osiguraniku.

14. Prema ocjeni ovog suda, a sukladno jasnom izričaju odredbe članka 27. stavka 1. ZOOP, društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Člankom 27. stavkom 2. ZOOP je propisano da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni prema propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

14.1. Stoga, kako članak 27. stavak 1. ZOOP priznaje pravo na naknadu štete zavodima zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja, to se po ocjeni ovog suda ne može se prihvatiti tumačenje suda prvog stupnja da tužitelju ne bi pripadala naknada štete u odnosu na isplaćenu naknadu za tjelesno oštećenje.

14.2. Na to upućuje i odredba članka 27. stavka 4. ZOOP po kojoj se pravila o subrogacijskim zahtjevima nositelja socijalnog osiguranja (kao generički pojam za sve tri vrste osiguranja iz članka 27. stavka 1.) primjenjuju i na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. Naime, nije logično i pravno prihvatljivo da dobrovoljna osiguranja zbog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja imaju privilegirani položaj glede prava na naknadu štete prema društvu za osiguranje naspram zavoda za obvezna socijalna osiguranja.

14.3. Prema odredbi članka 1046. ZOO šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

14.4. Stoga, po ocjeni ovog suda, svi izdaci koji su uzročnoposljedično vezani za isplate koje zavodi za socijalno osiguranje isplaćuju svojim osiguranicima na temelju propisa o osiguranju koji reguliraju takva prava zbog posljedica štete koju je uzrokovao osiguranik društva za osiguranje predstavljaju stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi zavodu za osiguranje jer je takvim isplatama umanjena imovina zavoda pa time i predstavlja stvarnu štetu. Takvo shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev 1437/2021 od 5. siječnja 2022.

14.5. U takvim okolnostima tužitelju bi na temelju odredaba članka 27. stavaka 1. i 2. ZOOP pripadala naknada štete po osnovi izdataka na ime naknade za tjelesno oštećenje koje je tužitelj isplatio svoj osiguranici CZ u razdoblju od 1. studenoga 2019. do 30. studenoga 2022. u ukupnom iznosu od 1.603,99 eura. Tužitelju je priznato i pravo na zatezne kamate prema članku 12. ZOOP koje potražuje od 14. prosinca 2022. (od dana podnošenja tužbe) pa mu je od tada i dosuđena.

15. Slijedom navedenog, valjalo je kao osnovanu prihvatiti žalbu tužitelja i temeljem odredbe članka 373. točke 3. ZPP pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev tužitelja prihvatiti kao osnovan te presuditi kao pod točkom I izreke ove presude.

16. Posljedično tomu, na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP valjalo je preinačiti i pobijanu odluku o troškovima postupka na način da je u cijelosti odbijen kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška i odlučeno kao pod točkom II izreke ove presude.

U Puli – Pola 20. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan