Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1883/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić, predsjednice vijeće, Duška Abramovića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po predsjedniku Uprave ŠP i članu Uprave MP, a oni po punomoćniku Toniju Smrčeku, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4238/2023-12 od 23. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4238/2023-12 od 23. listopada 2024.

2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika 5. ožujka 2008. u sadržaju koja glasi: “Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita.”

1.1. Točkom II. izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 1.516, 42 eura s zateznom kamatom od 19. ožujka 2008. do isplate po stopi pobliže navedenoj u izreci presude, dok je točkom III. izreke tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.079,63 eura s zateznom kamatom.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva te obveže tužitelja na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 5. ožujka 2008. kojom su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita, te zahtjev za isplatu iznosa od 1.516,42 eura s zateznom kamatom.

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u svezi čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

7. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženik u žalbi ukazuje, jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio tužbeni zahtjev su jasni, te presuda nema nedostatka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

8. Suprotno žalbenim navodima činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, te je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen kao osnovan.

9. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio;

- da je između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao davatelja kredita 5. ožujka 2008. sklopljen Ugovor o kreditu;

- da je tužitelju kredit odobren radi adaptacije obiteljske kuće;

- da je tuženik prilikom isplate kredita 18. ožujka 2008. naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 11.425,49 kn / 1.516,42 eura.

10. Prvostupanjski sud je cijeneći sadržaj ugovora o kreditu, stranački iskaz tužitelja, te saslušane svjedokinje IP, pritom ocjenjujući stranački iskaz tužitelja vjerodostojnim, u bitnom utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika nije posebno ni pojedinačno pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, da je ta ugovorna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, slijedom čega sud zaključuje da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe cijeneći da se radilo o formalnom, tipskom ugovoru.

11. Razmatrajući spornu ugovornu odredbu u primjeni čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03-dalje ZZP/03) i čl. 87. ZZP/03 prvostupanjski sud cijeni da se radi o ugovornoj odredbi koja je unaprijed sastavljena od strane tuženika o kojoj se nije unaprijed pregovaralo i na koju tužitelj nije mogao utjecati, te da tuženik u postupku nije dokazao da naknada za obradu kredita koju je naplatio u iznosu od 1.516,42 eura odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, slijedom čega zaključuje da je predmetna ugovorna odredba nepoštena i posljedično tome ništetna, te da tužitelj sukladno čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO) ostvaruje pravo na povrat iznosa od 1.516,42 eura kojeg je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe. Na dosuđeni iznos, prvostupanjski sud dosuđuje zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao taj iznos pozivom na čl. 1115. ZOO-a, cijeneći da je tuženik nepošteni stjecatelj jer da je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu kredita o kojoj odredbi ugovora se nije pregovaralo.

12. Pritom prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovani prigovor zastare istaknut po tuženiku jer ocjenjuje da se u ovom slučaju primjenjuje zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, koji počinje teći od pravomoćnosti odluke o ništetnosti sporne ugovorne odredbe, zbog čega da nije protekao zakonom propisani zastarni rok za podnošenje zahtjeva za povrat naknade.

13. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donosi pozivom na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

14. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

15. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 5. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknada i troškova bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva, dakle ta odredba je bila transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužitelju bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

16. Pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17. U tom smislu, pravilno je prvostupanjski sud cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te je pravilno zaključio da mu ta odredba nije predočena, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

18. Bez osnova tuženik u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud nije utvrdio status tužitelja kao potrošača budući da je prvostupanjski sud pravilno na temelju sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja utvrdio da je tužitelj predmetni kredit ugovorio radi adaptacije obiteljske kuće koju koristi za stanovanje, te je pravilno zaključio da je ugovor sklopio u svrhu rješavanja privatnog pitanja, slijedom čega tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3. toč. 1. ZZP/03.

19. U odnosu na visinu naknade koja je obračunata u omjeru 1,5 % od iznosa kredita, utvrđeno je da je u tom omjeru tužitelju i naplaćena u iznosu od 1.516,42 eura. Naime, ova odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu od 1,5% od iznosa kredita, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita. Dakle nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade u postotku, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio svojom Odlukom o Tarifi naknada za usluge o kojoj odluci tuženika tužitelj nije mogao pregovarati, dakle pregovarati o visini, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je ta naknada nametnuta tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužitelju odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u postupku nije dokazao.

20. Pozivanje tuženika u žalbi da ta naknada za obradu kredita nije uzrokovala značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, povezujući je s visinom naknade od 1.516,42 eura, ne znači da visina te naknade nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to zbog toga jer plaćanje naknade za obradu kredita je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad tuženik kao financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Dakle, postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtjeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Nastavno treba navesti da da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Iako tuženik u žalbi ispravno navodi da nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, slijedom čega su neosnovane žalbene tvrdnje da tužitelj u konkretnom slučaju ne uživa pravnu zaštitu.

21. Konačno, prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, prvostupanjski sud je razmatrao praksu Suda EU i donio presudu u skladu s pravnim shvaćanjem izraženim u presudi u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

22. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine, koje je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, treba napomenuti da u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

23. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik se prilikom ugovaranja sporne ugovorne odredbe nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem.

24. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška jer je o naknadi parničnog troška odlučeno pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a kao i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 - dalje Tarifa) koja je stupila na snagu 26. studenoga 2023.

25. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika u kojima se ističe da je sud pogrešno tužitelju priznao parnični trošak za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 eura, obrazlažući da tužitelj nije dokazao da je sudsku pristojbu platio, jer suprotno proizlazi iz stanja u spisu.

26. Neosnovani su i daljnji žalbeni navodi u kojima tuženik ističe da zatezna kamata na dosuđeni parnični trošak teče od prvog idućeg dana od objave presude, odnosno da je sud pogrešno postupio kada je zateznu kamatu dosudio od objave prvostupanjske presude, 23. listopada 20224. do isplate. Ovo iz razloga jer tužitelju pripada zatezna kamata na dosuđeni parnični trošak od dana objave presude.

27. Neosnovani su i daljnji žalbeni navodi u kojima tuženik ističe da u razdoblju od 1. svibnja 2020. do zaključno 18. listopada 2020. zatezna kamata na trošak parničnog postupka, sukladno Zakonu o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ br. 53/20, 83/20

– dalje ZIM), te sukladno Odluci o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ br. 83/20 – dalje Odluka) kojom je produžen rok trajanja posebnih okolnosti propisanih ZIM-om, nisu tekle, jer se spomenute odredbe o tijeku zatezne kamate odnose na ovršne i na stečajne postupke, što ovaj parnični postupak nije.

28. Neosnovani su žalbeni navodi u kojima tuženik ističe da pobijana presuda u odluci o naknadi parničnog troška nije valjano obrazložena u smislu odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a, jer suprotno proizlazi iz obrazloženja presude, budući da je pobijana presuda kako u odnosu na odluku o glavnoj stvari, tako i u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška obrazložena u skladu s zahtjevima iz odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a.

29. Slijedom svega obrazloženog, te primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 20. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravke Butković Brljačić