Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Sisak, Trg Ljudevita
Posavskog 5
Poslovni broj: P-259/2023-35
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I R J E Š E N J E
Općinski sud u Sisku po sucu toga suda Andrei Vasiljević, u pravnoj stvari tužitelja IB, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Kseniji Somić Kaurić, odvjetnici iz Gline, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 29. siječnja 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 20. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9010599423 koji su 20. lipnja 2005. sklopili tužitelj IB, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 kao kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, a preko ugovorene kamatne stope od 4,35 % godišnje.
II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9010599423 koji su 20. lipnja 2005. sklopili tužitelj IB, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 (ranije: Račkoga 6), OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju ČB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.839,75 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje do 31. prosinca 2007. prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, zatim, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, računajući iste kao slijedi:
- na iznos od 0,57 Eur od 11.11.2008. godine pa do isplate;
- na iznos od 6,67 Eur od 14.01.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 8,11 Eur od 11.02.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 15,01 Eur od 11.03.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 6,91 Eur od 10.04.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 6,33 Eur od 13.05.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 3,51 Eur od 10.06.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 0,12 Eur od 30.06.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 4,27 Eur od 10.07.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 1,57 Eur od 25.07.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 1,52 Eur od 13.08.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 5,12 Eur od 15.09.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 1,81 Eur od 14.10.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 3,67 Eur od 12.11.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 3,37 Eur od 11.12.2009. godine pa do isplate;
- na iznos od 10,01 Eur od 14.01.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 12,93 Eur od 11.02.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 11,57 Eur od 10.03.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 17,28 Eur od 10.04.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 1,24 Eur od 22.04.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 19,29 Eur od 12.05.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 26,92 Eur od 10.06.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 34,32 Eur od 10.07.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 5,04 Eur od 30.07.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 4,84 Eur od 30.07.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 27,86 Eur od 11.08.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 49,07 Eur od 10.09.20210. godine pa do isplate;
- na iznos od 38,61 Eur od 12.10.20210. godine pa do isplate;
- na iznos od 39,25 Eur od 10.11.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 47,70 Eur od 11.12.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 4,40 Eur od 21.12.2010. godine pa do isplate;
- na iznos od 58,15 Eur od 13.01.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 52,40 Eur od 10.02.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 53,38 Eur od 10.03.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 0,92 Eur od 30.03.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 48,38 Eur od 12.04.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 58,89 Eur od 11.05.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 68,50 Eur od 09.06.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 70,05 Eur od 08.07.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 23,28 Eur od 22.07.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 105,14 Eur od 09.08.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 0,41 Eur od 10.08.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 62,45 Eur od 10.09.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 58,49 Eur od 08.10.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 57,79 Eur od 09.11.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 56,75 Eur od 09.12.2011. godine pa do isplate;
- na iznos od 62,07 Eur od 11.01.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 64,44 Eur od 09.02.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 64,26 Eur od 09.03.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 62,66 Eur od 12.04.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 63,72 Eur od 12.05.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 64,84 Eur od 15.06.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 63,42 Eur od 14.07.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 62,70 Eur od 15.08.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 59,12 Eur od 15.09.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 62,68 Eur od 16.10.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 64,09 Eur od 16.11.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 62,68 Eur od 15.12.2012. godine pa do isplate;
- na iznos od 61,22 Eur od 16.01.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 60,87 Eur od 16.02.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 60,06 Eur od 16.03.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 63,77 Eur od 16.04.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 58,33 Eur od 16.05.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 58,51 Eur od 15.06.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 7,89 Eur od 20.06.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 57,81 Eur od 13.07.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 58,69 Eur od 13.08.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 59,87 Eur od 14.09.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 61,26 Eur od 15.10.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 61,59 Eur od 14.11.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 63,83 Eur od 14.12.2013. godine pa do isplate;
- na iznos od 61,43 Eur od 14.01.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 63,84 Eur od 13.02.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 49,35 Eur od 13.03.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 48,82 Eur od 12.04.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 47,70 Eur od 16.05.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 47,80 Eur od 14.06.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 48,89 Eur od 15.07.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 49,65 Eur od 13.08.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 49,50 Eur od 13.09.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 49,90 Eur od 11.10.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 51,40 Eur od 13.11.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 51,70 Eur od 13.12.2014. godine pa do isplate;
- na iznos od 51,90 Eur od 15.01.2015. godine pa do isplate;
- na iznos od 71,75 Eur od 13.02.2015. godine pa do isplate;
- na iznos od 67,12 Eur od 12.03.2015. godine pa do isplate;
- na iznos od 70,48 Eur od 15.04.2015. godine pa do isplate;
- na iznos od 70,11 Eur od 14.05.2015. godine pa do isplate;
- na iznos od 68,15 Eur od 13.06.2015. godine pa do isplate;
- na iznos od 69,94 Eur od 16.07.2015. godine pa do isplate;
- na iznos od 63,88 Eur od 14.08.2015. godine pa do isplate;
- na iznos od 2,19 Eur od 15.09.2015. godine pa do isplate, sve u roku 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 (ranije: Račkoga 6), OIB: 02535697732, da tužitelju ČB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.955,00 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počam od 20. veljače 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
I. Odbija se preinaka tužbenog zahtjeva tužitelja od 20. siječnja 2025. koja glasi:" Nalaže se tuženoj Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 (ranije: Račkoga 6), OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju ČB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.921,94 Eura, na ime razlike glavnica, odnosno razlika efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu, uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 23. prosinca 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, odnosno sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana."
II. Dopušta se povišenje tužbenog zahtjeva tužitelja od 25. srpnja 2024. za iznos od 228,27 Eur sa pripadajućim zakonskim kamatama.
Obrazloženje
1. Tužitelj IB, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], (dalje tužitelj), podnio je 7. lipnja 2023. tužbu protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732 (dalje tuženik). U tužbi navodi da je 20. lipnja 2005., kao korisnik kredita, sklopio s tuženicom, kao davateljem kredita, Ugovor o kreditu broj 9010599423. Ovopredmetnim ugovorom je tužitelju odobren kredit u iznosu od 58.500,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama obračunato prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja, sa promjenjivom kamatnom stopom od 4,35%. Tužitelj ističe da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik nije tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti vezano uz kamatnu stopu i valutu CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Što više tužitelj navodi da o gore navedenim odredbama tuženik nije posebno pregovarao s tužiteljem. Stoga tužitelj ističe su predmetne citirane odredbe Ugovora, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, nepoštene, u smislu odredbi važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Stoga tužitelj navodi da su navedene odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se plaćanje kamata i plaćanje mjesečnih anuiteta otplate kredita veže uz tečaj valute CHF (valutna klauzula u CHF), u smislu Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, ništetna. Tužitelj se u svojoj tužbi poziva i na utvrđenja iz postupka Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12. Tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene pravomoćne presude u odnosu, stoga smatra da su odredbe u Ugovoru o kreditu tužitelja ništetne u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, a preko ugovorene kamatne stope 4,35% i u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. Tužitelj tvrdi da je uslijed postupanja tuženika temeljem ništetnih ugovornih odredbi s valutnom klauzulom u CHF plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF, u razdoblju od kolovoza 2005. do listopada 2015., tužitelj preplatio, a tuženik neosnovano stekao iznos od 3.680,86 € s osnova razlike nastale temeljem ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Navodi da, ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su korisnik kredita i tuženik 21. prosinca 2015. sklopili Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (u daljnjem tekstu Dodatak), kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Ističe da su tim Dodatkom parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ističe da je Dodatkom promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik navodi da je očito da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Slijedom navedenog, stav je tuženika da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli te potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbu i sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka, ističe prigovor zastare.
3. Tijekom prvostupanjskog postupka, a po izradi nalaz i mišljenja vještaka, tužitelj je zatražio da pored utuženog, vještak utvrdi i da li je na dan konverzije postojala razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF u početnoj kamatnoj stopi i tečaju na dan isplate kredita, te neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije, te predstavlja li provedena konverzija u matematičkom smislu potpuno obeštećenje tužitelja. Sud je prihvatio ovaj prijedlog tužitelja te je vještak izvršio obračun i navedenih iznosa te je utvrdio da postoji razlika u glavnicama u iznosu od 4.921,94 €. Sukladno tome, podneskom od 25. srpnja 2024. tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev na način da potražuje i navedenu razliku u glavnicama u iznosu od 4.921,94 € sa pripadajućim kamatama od 23. prosinca 2015. pa nadalje.
4. Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva pa s obzirom da je potraživanje tužitelja u odnosu na razlike u glavnicama kod provedene konverzije doista isticanje novog tužbenog zahtjeva uz postojeći, radi se o preinaci tužbenog zahtjeva sukladno članku 191. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/22, 114/2022, 155/23) pa temeljem članka 190. stavak 3. ZPP-a, potreban je pristanak tuženika za preinaku, a kako tog pristanka nema, valjalo je odbiti preinaku tužbenog zahtjeva i odlučiti kao u izreci rješenja pod točkom I.
5. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja podneskom od 25. srpnja 2024. povisio tužbeni zahtjev za iznos od 228,27 Eur. Tuženik se protivio i ovom povišenju tužbenog zahtjeva, no kako je tužitelj isto učinio odmah nakon provedenog vještačenja, kako tužitelj, niti njegov punomoćnik nemaju dovoljna ekonomska znanja da sami točno odrede visinu tužbenog zahtjeva temeljem članka 190. stavak 2. ZPP- a sud je dozvolio ovo povišenje i odlučio kao u izreci rješenja pod točkom II.
6. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu (stranice 8-14 spisa), I. i II. Dodatak ugovora o kreditu (stranice 15-22 spisa), Dodatak ugovora o kreditu (stranice 23-27 spisa), plan otplate (stranice 30-32 spisa), saslušan je tužitelj kao stranka, provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Kseniji Vrebac, izvršen je uvid u pregled uplata (stranica 143-148 spisa).
7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.
8. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu od 24. travnja 2007., broj ugovora 9010599423 i Dodatak I i II, koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora (dalje: Ugovor o kreditu), utvrđeno je da je istim ugovorom između stranaka ugovoren kredit u iznosu 58.500,00 CHF u iznosu kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja, ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način određen tim ugovorom. Ugovorena je kamatna stopa 4,35%, u skladu s Odlukom banke. Čl. 7 Ugovora o kreditu ugovoren rok otplate od 240 mjeseci. Čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je način otplate i to u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu.
9. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog ugovora, radi utvrđenja položaja potrošača i načina na koji je sklopljen ugovor, sud je saslušao tužitelja kao stranku.
10. U svom iskazu tužitelj navodi da je tuženikom u lipnju 2005. sklopio ugovor o kreditu na iznos od 58.500,00 CHF, a koji je kredit podigao radi kupnje stana u kojem živi. U tom stanu nemam nikakav obrt niti bilo što drugo osim isključive namjene stanovanja. Kada je podizao kredit, isti je podigao kod PBZ banke jer mu se činilo da imaju najbolje uvjete. Kod sklapanja kredita djelatnica banke s kojom je razgovarao oko kredita mu je ponudila upravo ovaj kredit u CHF-u, kao najpovoljniji kredit za njega. Ništa mu nije govorila o tome da postoji mogućnost da CHF naraste, odnosno da mu vrijednost ojača u odnosu na kunu niti je on to znao i mogao predvidjeti, pa radi toga to niti pitati. Po struci je strojarski tehničar te nema ekonomskih znanja, ali ono što je uvijek znao je da je CHF stabilna valuta, odnosno smatrao je da je to valuta koja se neće mijenjati pa je zapravo smatrao da će uzimanjem ovog kredita upravo postići da mu rata bude stalna, odnosno da mu se ne povećava. U odnosu na kamatu i promjenjivu kamatnu stopu ga nitko ništa nije upozoravao niti mi je govorio što to može značiti. On je osobno smatrao da promjenjiva kamatna stopa znači da će kredit ići kunu do dvije gore dolje, ali nije mogao pretpostaviti da bi mogla narasti u tolikoj mjeri. Nitko ga nije upozoravao vezano uz to da CHF ne štiti HNB u odnosu na HRK, dok sa EUR ima drukčiji odnos, niti je mogao pregovarati o bilo kojoj točki ugovora. Ugovor je bio napisan na unaprijed predviđenom obrascu i on ga je mogao samo potpisati. Kod potpisivanja ugovora on je ugovor pročitao, ali se oslanjao na povjerenje u banku. Ono što je podrobnije pročitao je ukupna količina novca koji dobiva, vrijeme na koje se sklapa kredit i rata kredita. Nakon nekog vremena mu je rata počela jako rasti i kada su mu ponudili konverziju, on je na isto pristao nadajući se da će si tako pomoći, no tom konverzijom on nikako nisam obeštećen u odnosu na iznos novca koji sam platio s osnova ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF-u i smatram da imam pravo na povrat istog.
11. Dakle, iz iskaza tužitelja, a čiju istinitost ne dovodi u pitanje dokazni postupak, iskaz je dan sukladno provedenim dokazima, između ostalog Ugovorom o kreditu sud je utvrdio da je upravo tužitelj, potrošač, a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti), budući da su isti u konkretnom slučaju u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi kupnje kuće namijenjenoj za obiteljski odmor u kojoj su živjeli isključivo kao fizičke osobe (dakle ne i za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana). Nastavno iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da u svezi predmetnog ugovora tuženik s tužiteljem pojedinačno nije pregovarao o spornim ugovornim odredbama (dakle valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF i kamatnoj stopi). Tužitelj imajući povjerenja u banku i njene djelatnike, nije prepoznao rizik u takvoj ponudi, a po mišljenju ovog suda u smislu čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) s obzirom na svoja znanja, tužitelja nema potrebna znanja iz područja financija i bankarstva, nije niti trebao znati niti mogao znati.
12. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
13. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika slijedom navedenog je upravo na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju spornim o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, kamatnu stopu) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao. Protivno tome u svom iskazu sam tužitelj navodi da je Ugovor o kreditu sastavila banka i dala mu samo na potpis.
14. Dakle, iz navedenog vidljivo je da se tužitelja kao potrošača u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije posebno informiralo niti upozoravalo u svezi valutne klauzule a koja je vezana za valutu CHF. Naime, sama gramatička i jezička konstrukcija iz čl. 23. R Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s činjenicom da je kredit te sve obveze povrata kredita iz tog ugovora vezani uz valutnu klauzulu pa time i izrekom potvrđuje da pristaju na sve rizike i učinke koju mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa, po mišljenju ovog suda, a obzirom na obveze iz ZZP (transparentno informiranje), nije dostatna, a obzirom na utvrđenu činjenicu da tužitelj nije mogao zaključiti niti sumnjati da CHF nije stabilna valuta (niti je ovu činjenicu tuženik dokazao ). Tuženiku kao pravnoj osobi koja se bavi kreditiranjem je bila poznata, ili mu je barem trebala biti poznata, izuzetni riskantnost ugovora sa valutnom klauzulom CHF, što zbog samih specifičnosti švicarskog franka kao valute utočišta u odnosu na koji Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune (kao što štiti u odnosu na valutu EUR), što zbog relativno niskog stupnja financijske pismenosti naših potrošača. Usprkos tome tuženik je plasirao takve kredite potrošačima, između ostalog i tužitelju, a koji je u pregovorima bio u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjestan stvarnog rizika u koji se upušta, te upravo propust tuženika da valjano informira tužitelja o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta je doveo do neravnoteže u odnosima među strankama upravo na štetu tužitelja (znatno uvećanje njegove obveze u odnosu na korist ostvarenog kreditom), a što se u konačnici imalo za pravnu posljedicu ništetnost takvih ugovornih odredaba.
15. Nadalje, uvidom u eSpis Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 te s njime povezanog eSpisa Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu suda od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/12 (P-1401/12-102 a kako to proizlazi iz e-spisa) utvrđeno je da se u istom predmetu vodio postupak a povodom podnesene tužbe dana 4. travnja 2012. tužitelja Potrošač, Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, a protiv banaka (njih osam između ostalog i ovdje tuženika) a radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Uvidom u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je istom presudom, između ostalog, utvrđeno da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
16. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedene presude, vidljivo je da se takvo utvrđenje odnosi na ugovore o potrošačkom kreditiranju (što predmetni ugovor je).
17. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe valja reći da je riječ o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, par. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 MB i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 50 kao i presude suda C-186/16 I i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., par.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“
18. Stoga razloga je i postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.
19. Naime, u smislu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U smislu čl. 83. ZZP-a je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Čl. 84. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. U smislu čl. 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno je čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je čl. 8. ZOO-a propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). U smislu čl. 322. ZOO-a određeno je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
20. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđena je ništetnost takvih odredaba ugovora o potrošačkom kreditu (konkretno odredbe ugovora vezanog za valutnu klauzulu vezanu za CHF), a nastavno takvo utvrđenje, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužiteljica, pokrenuo protiv ovdje tuženika a upravo vezano za ugovorne odredbe (kao sadržajno tako i vremenski) o kojima je raspravljao i odluku donio Trgovački sud u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12.
21. Obzirom da navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pružena generalna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača a koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, tužitelj u predmetnom postupku ima pravo zahtijevati isplatu iznosa preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita, a koji iznosi su neosnovano pripali tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe (stjecanje bez osnova).
22. Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz ovog konkretnog parničnog postupka (obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to da je u Ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula vezana za valutu CHF, činjenice da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao (a kako to proizlazi i iz provedenog vještačenja i iskaza tužitelja), te da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti su same odredbe bile dovoljno jasne i transparentne da bi tužitelj samim čitanjem shvatio njihovo značenje i pravne i financijske posljedice takvih odredaba a sam tuženik prednika tužiteljice nije upozorio na rizike intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za eur, kao niti na to što znači promjenjiva kamatna stopa.
23. Slijedom iznesenog osnovom iskaza tužitelja, ali i samog Ugovora o kreditu, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj u svezi predmetnog ugovora o kreditu isključivo pregovarao o visini kredita i mjesečnom anuitetu (tada početnom). Ono što je tužitelju bilo bitno, a u svezi ugovora o kreditu, je bio iznos kredita koji bi bio dostatan za kupovinu kuće te u konačnici rata kredita koja će mjesečno opterećivati njegova primanja.
24. Nastavno, u odnosu na odredbu čl. 84. ZZP-a, ovaj sud ukazuje na utvrđenje prema kojemu ne pronalazi da bi odredba o valutnoj klauzuli, kamatnoj stopi i u konkretnom slučaju bila jasna, uočljiva i lako razumljiva. Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 RB od 23. travnja 2015 , par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, te promjenjivu kamatnu stopu međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF i kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, kao i utjecaju promjenjive kamatne stope na rate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.
25. Sukladno navedenom, tužitelj ima pravo u ovom postupku tražiti deklaratorno utvrđenje ništetnih odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i temeljem istoga potraživati i isplatu s osnova valutne klauzule.
26. U smislu čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a temeljem čl. 1111. ZOO.
27. Tijekom postupka tuženik je istakao prigovor zastare potraživanja tužitelja. Razmatrajući isti prigovor sud je utvrdio da takav prigovor djelomično osnovan. Naime, kako je ranije navedeno Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba, između ostalog i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će Sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim valutnim klauzulama, kamatnim stopama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO. U konkretnom slučaju najstariji mjesečni iznos koji tužitelj svojom tužbom potražuje je dospio 9. rujna 2005., slijedom čega je podnošenjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012., a obzirom na petogodišnji rok zastare koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti (čl. 225. u svezi čl. 215. ZOO) prekinuta zastara). Nakon takvog prekida zastare, zastara predmetnog potraživanja počinje iznova teći (čl. 245. st. 1. ZOO) pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. odnosno 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 (pa tako i VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).
28. Obzirom da je predmetna tužba podnesena 7. lipnja 2023., a kojom je iznova prekinut tijek zastare spornog potraživanja, jasno je da potraživanje tužitelja dijelom u zastari, kako u odnosu na glavno potraživanje tako i na sporedna ( rujan, listopad, studeni, prosinac 2005. i studeni 2005 ), te je s ovim dijelom tužbeni zahtjev odbijen.
29. Sud je na prijedlog tužitelja izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Kseniji Vrebac, stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije i knjigovodstvo, koja je svoj nalaz i mišljenje dala pisano i obrazložila ga na ročištu. Nalaz vještaka je stručan, nepristran te mu je sud u cijelosti poklonio vjeru, no iako je vještak izračunao u svom nalazu i mišljenju tzv. negativne razlike, kako iste nisu predmet utuženja tužitelja, a tuženik nije stavio niti prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev sud ovaj dio vještva nije uzeo obzir. Isto tako vještak je po prijedlogu tužitelja izračunao i razliku u glavnicama nastalu uslijed izvršene konverzije, no i ovaj dio nalaza vještaka se posebno ne razlaže budući da je sud odbio preinaku tužbenog zahtjeva tužitelja. U preostalom dijelu nalaza i mišljenja vještak navodi da je tijekom otplate kredita tuženik jednostrano mijenjao kamatnu stopu i to 31. kolovoza 2007. 5,35%, 29. veljače 2008. 6,10%, 30. studenog 2010. 5,75%, 31. svibnja 2011. 5,50%, 31. kolovoza 2011. 5,25%, 31. siječnja 2014.
3.23%. Vještak je u tablici broj 1 naveo iznose mjesečnih anuiteta te nastale razlike s osnova promjene u valutnoj klauzuli koji izračun je sud u cijelosti prihvatio. 30. Dakle, iz nalaza i mišljenja vještakinje, a u čiju stručnost ovaj sud nije imao razloga sumnjati, utvrđeno je da je uslijed primjene ništetnih odredbi vezanih uz valutnu klauzulu, tužitelj je preplatio do trenutka konverzije iznos od 3.909,13 Eur. 31. Isto tako vještak se dodatno očitovao kako je provedenom konverzijom tužitelj kao potrošač nije u cijelosti obeštećen, te da je obeštećen za iznos od 10,29 Eur do 30. rujna 2015. U dopuni svog nalaza od 4. rujna 2024. ne spori da je člankom 3 Dodatka ugovora utvrđeno da je tužitelju utvrđeno veće obeštećenje od onog koji ona utvrđuje u nalazu budući je tužitelj i nakon 30. rujna 2015. uplaćivao veće iznose anuiteta do sklapanja Dodatka ugovoru, pa sukladno navedenom sud nalazi utvrđenim da je tužitelju s osnova provedene konverzije vraćeno na ime više uplaćenog iznos utvrđen člankom 3. Dodatka ugovoru odnosno 59,85 Eur.
32. Između tužitelja i tuženika je 21. prosinca 2015. sklopljen Dodatak ugovora kojim su izmijenjene odredbe Ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice, a sve na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranu (Narodne novine broj: 102/2015, dalje ZID ZPK).
33. Nesporno je tužitelj prihvatio konverziju, a koji prihvat nije mogao odbiti temeljem odredaba ZID ZPK.
34. No, ovdje sud ističe da sama činjenica da su stranke, a s ciljem propisanim čl. 19c. ZID ZPK, sklopile Konverziju, nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora konkretno u dijelu u kojem se ugovora promjenjiva kamatna stopa i anuiteti se vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP. Naime, ništetnost (pa tako i sporne odredbe Ugovora) nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.). Dakle, samom Konverzijom nisu osnažene predmetne Ugovorne odredbe, a koje su ništetne, niti se Konverzijom retroaktivno iste mogu osnažiti.
35. Ovdje sud ističe da u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 Č od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača (par. 43. navedene odluke).
36. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.
37. Kako je iz nalaza i mišljenja vještaka Ksenije Vrebac jasno i nedvosmisleno utvrđeno da Konverzijom nije u potpunosti uspostavljena pravična ravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno nije u cijelosti ispravljena neravnoteža koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi tužitelj je više platio po osnovi ništetne valutne klauzule, slijedom čega upravo tužitelj ima pravo povrata plaćenog iznosa bez pravnog osnova, a temeljem čl. 1111. st. 3. ZOO. U konačnici sud naglašava da je u konkretnom slučaju o zahtjevu tužitelja odlučivao u okviru zahtjeva koje su stranke postavile (čl. 2. st. 1. ZPP, ističući ovdje da je predmet ovog postupka preplata po osnovi ništetnih odredaba Ugovora kojom je otplata kredita vezana za valutnu klauzulu, upravo zbog primjene ništetne valutne klauzule i kamatne stope, a ne eventualno zatezne kamate i troškovi kredita), a kako je tužitelj potraživao isključivo preplaćeni iznos po osnovi ništetnih odredaba, odnosno pozitivnu razliku nastalu uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe Ugovora kojom je ugovorena otplata kredita, sud je odlučivao upravo o osnovanosti takvog zahtjeva tužitelja. S druge strane tuženik, osim isticanja neosnovanosti zahtjeva tužitelja u odnosu na negativne razlike, nije stavljao druge prigovor negativne razlike niti zahtjeve (protutužbu ili eventualno građanskopravnu kompenzaciju prigovor prijeboja ili procesno pravnu kompenzaciju odnosno prigovor radi prijeboja, a koji prigovori se moraju i jasno istaknuti te ne nastaju automatski - čl 196. ZOO).
38. Iz navedenog Dodatka jasno je vidljivo da je tužitelju utvrđena nova glavnica u EUR i nova kamatna stopa, te mu priznata preplata nastala s osnova konverzije u iznosu od 59,85 Eur, taj iznos se koristio za namirenje budućih anuiteta. U odnosu na preplatu a koja je tužitelju priznata Konverzijom ovaj sud smatra da se u tom slučaju ne radi o tražbini tuženika već činjenici da je tuženik upravo tužitelju priznao umanjenje obveze po Ugovoru odnosno u konačnici Konverziji i to upravo temeljem razlike koja je nastala osnovom valutne klauzule vezane za valutu CHF. Naime, među strankama nije sporno, a kako je to u konačnici utvrđeno temeljem provedenog vještačenja, da je Konverzija provedena u skladu sa pozitivnim propisima a iz Izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. vidljivo je da je ugovorna kamata (početna) u Ugovoru ali i tečaj CHF (početni) u svakom slučaju niži od tečaja EUR u otplatnom razdoblju kao i od ugovorne kamate ugovorene Konverzijom (odnosno za kredit veza za valutu EUR). Dakle, obzirom da je utvrđeno da je valutna klauzula vezana za valutu CHF (a koja je ugovorena Ugovorom) ništetna jasno je da upravo iznos preplate koji je Konverzijom priznat tuženiku i za koji iznos je umanjena njegova obveza po predmetnom Ugovoru, rezultat ništetne ugovorne odredbe i njezine primjene jer u protivnom takve razlike (a obzirom na visinu početnog tečaja za CHF Ugovora i s druge strane ugovorenog tečaja za EUR ugovorenog Konverzijom odnosno po kojem je izvršen izračun Konverzije) ne bi bilo niti bi ista pripala tužitelju. Obzirom da je ista preplata priznata tužitelju (isključivo kao rezultat ništetnih ugovornih odredbi jasno je da sada tužitelju, a koji potražuje iznova navedenu razliku u cijelosti, već priznata razlika ne pripada budući da je već uračunata i priznata u dug po kreditu. Dakle, po mišljenju ovog suda radi se o tražbini tužitelja koja tražbina joj je već priznata i uračunata i za koju mu je već umanjena njegova obveza slijedom čega sud nije mogao iznova dosuditi tužitelju puni utvrđeni iznos.
39. Obzirom da je preplata nastala trenutkom sklapanja Dodatka, sud je umanjio potraživanje tužitelja i to na način da je umanjio utuženi iznos za zadnju dospjelu razliku s osnova valutne klauzule i u tom dijelu je odbio tužbeni zahtjev tužitelja (rujan 2015.)
40. Na tako dosuđene iznose tužitelju je kao pod točkom II. i IV. izreke, dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem čl. 1115. ZOO-a od dana isplate svakog mjesečnog preplaćenog anuiteta pa do isplate i to u visini određenoj čl. 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi kredita te upozorenje na intervalutarna kretanja), a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate.
41. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP-a, te je tužitelju dosuđen trošak: sastava tužbe u iznosu od 250,00 EUR, trošak sastava podneska od 25. srpnja 2024. u iznosu od 250,00 EUR, trošak zastupanja na ročištima od 18. siječnja 2024., 4. rujna 2024., 15. siječnja 2025., 29. siječnja 2025., svako u iznosu od 250,00 EUR, trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 125,00 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 330,00 EUR, što sveukupno iznosi 1.955,00 EUR.
42. Tužitelju nisu priznati podnesci od 29. studenog 2023. i 21. listopada 2024., jer isti nisu bili nužni za ovaj postupak.
43. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška te temeljem čl. 151. st. 3. ZPP i to u visini određenoj čl. 29. ZOO.
44. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.
Sisak, 20. veljače 2025.
Sudac
Andrea Vasiljević
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana od objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćnici Kseniji Somić Kaurić, odvjetnici iz Gline
2. Tuženiku po Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba
