REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SESVETAMA
Industrijska cesta 15, Sesvete
Poslovni broj: P-358/2023-22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sesvetama po sucu toga suda Ivi Raos, u pravnoj stvari tužitelja AĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mladenu Čaržavecu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Margareti Kiš Kapetanović, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija j.t.d. iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene javne i glavne rasprave zaključene 14. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 20. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3209953698 od dana 26. lipnja 2007., solemniziran dana 29.06.2007. od strane javnog bilježnika Milke Čergar iz Sesveta, broj ovjere OV-17016/2007, sklopljen između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojemu je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju AĐ iz [adresa]/ [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati preplaćeni iznos s osnove ništetnosti ugovorene valutne klauzule u valuti CHF u ukupnom iznosu od 31.279,48 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku za svaki pojedini niže navedeni iznos kako slijedi:
- na iznos od 17,44 eura zajedno s kamatama tekućim od dana 16.08.2007. pa sve do isplate;
- na iznos od 17,23 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.09.2007. pa sve do isplate;
- na iznos od 24,77 eura zajedno s kamatama tekućim od dana 16.11.2007. pa sve do isplate;
- na iznos od 54,08 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.01.2008. pa sve do isplate;
- na iznos od 42,98 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.02.2008. pa sve do isplate;
- na iznos od 106,85 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.03.2008. pa sve do isplate;
- na iznos od 92,98 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.04.2008. pa sve do isplate;
- na iznos od 14,54 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.05.2008. pa sve do isplate;
- na iznos od 44,12 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.06.2008. pa sve do isplate;
- na iznos od 20,94 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.07.2008. pa sve do isplate; - na iznos od 16,03 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.08.2008. pa sve do isplate;
- na iznos od 15,17 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.09.2008. pa sve do isplate;
- na iznos od 104,20 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.10.2008. pa sve do isplate;
- na iznos od 158,38 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.11.2008. pa sve do isplate;
- na iznos od 81,40 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.12.2008. pa sve do isplate;
- na iznos od 289,09 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.01.2009. pa sve do isplate;
- na iznos od 291,24 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.02.2009. pa sve do isplate;
- na iznos od 221,48 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.03.2009. pa sve do isplate;
- na iznos od 237,49 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.04.2009. pa sve do isplate;
- na iznos od 240,68 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.05.2009. pa sve do isplate;
- na iznos od 213,13 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.06.2009. pa sve do isplate;
- na iznos od 217,94 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.07.2009. pa sve do isplate;
- na iznos od 195,02 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.08.2009. pa sve do isplate;
- na iznos od 224,24 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.09.2009. pa sve do isplate;
- na iznos od 191,78 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.10.2009. pa sve do isplate;
- na iznos od 212,75 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.11.2009. pa sve do isplate;
- na iznos od 209,41 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.12.2009. pa sve do isplate;
- na iznos od 266,02 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.01.2010. pa sve do isplate;
- na iznos od 292,53 eura zajedno s kamatama tekućim od 20.02.2010. pa sve do isplate;
- na iznos od 294,51 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.03.2010. pa sve do isplate;
- na iznos od 330,62 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.04.2010. pa sve do isplate;
- na iznos od 396,80 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.05.2010. pa sve do isplate;
- na iznos od 410,98 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.06.2010. pa sve do isplate;
- na iznos od 488,78 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.07.2010. pa sve do isplate;
- na iznos od 486,16 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.08.2010. pa sve do isplate;
- na iznos od 647,43 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.09.2010. pa sve do isplate;
- na iznos od 553,49 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.10.2010. pa sve do isplate;
- na iznos od 575,21 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.11.2010. pa sve do isplate;
- na iznos od 677,23 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.12.2010. pa sve do isplate;
- na iznos od 686,33 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.01.2011. pa sve do isplate;
- na iznos od 650,03 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.02.2011. pa sve do isplate;
- na iznos od 672,01 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.03.2011. pa sve do isplate;
- na iznos od 673,16 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.04.2011. pa sve do isplate;
- na iznos od 740,20 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.05.2011. pa sve do isplate;
- na iznos od 882,70 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.06.2011. pa sve do isplate;
- na iznos od 1.044,86 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.07.2011. pa sve do isplate;
- na iznos od 1.221,85 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.08.2011. pa sve do isplate;
- na iznos od 942,39 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.09.2011. pa sve do isplate;
- na iznos od 848,37 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.10.2011. pa sve do isplate;
- na iznos od 854,65 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.11.2011. pa sve do isplate;
- na iznos od 867,62 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.12.2011. pa sve do isplate;
- na iznos od 948,75 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.01.2012. pa sve do isplate;
- na iznos od 973,15 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.02.2012. pa sve do isplate;
- na iznos od 946,56 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.03.2012. pa sve do isplate;
- na iznos od 942,56 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.04.2012. pa sve do isplate;
- na iznos od 956,03 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.05.2012. pa sve do isplate;
- na iznos od 979,44 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.06.2012. pa sve do isplate;
- na iznos od 950,23 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.07.2012. pa sve do isplate;
- na iznos od 942,17 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.08.2012. pa sve do isplate; - na iznos od 870,53 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.09.2012. pa sve do isplate;
- na iznos od 932,29 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.10.2012. pa sve do isplate;
- na iznos od 961,04 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.11.2012. pa sve do isplate;
- na iznos od 941,94 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.12.2012. pa sve do isplate;
- na iznos od 918,79 eura zajedno s kamatama tekućim od 16.01.2013. pa sve do isplate; a koje zakonske zatezne kamate teku od dana koji slijedi nakon dana svake pojedine tužiteljeve uplate tuženiku po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje do dana 31.12.2007. godine, od dana 01.01.2008. godine do dana 31.07.2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 prema tužitelju AĐ iz [adresa]/A1, OIB: [osobni identifikacijski broj], istaknuto radi prebijanja u iznosu od 43,29 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim na iznose od 28,01 EUR od 16.10.2007 pa do isplate, na iznos od 15,28 EUR od 16.12.2007 pa do isplate.
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 5.066,49 Eur sa zateznim kamatama tekućim od 20. veljače 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 43,29 Eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od 28,01 EUR od 16.10.2007 pa do isplate, na iznos od 15,28 EUR od 16.12.2007 pa do isplate.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu navodi kako je isti je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 26. lipnja 2007. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu (broj Ugovora: 3209953698, Kreditna partija: 7103707772; u daljnjem tekstu: Ugovor), potvrđen (solemniziran) dana 29.06.2007. od strane javnog bilježnika Milke Čergar iz [adresa], broj ovjere OV-17016/2007, temeljem kojeg ugovora je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 228.000,00 CHF (dvjestodvadesetosamtisućašvicarskihfranaka) sa rokom otplate kredita do 26.12.2014. Radilo se namjenskom kreditu za adaptaciju kuće i zatvaranje ranije odobrenih stambenih kredita. Tužitelj podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena prava tužitelja kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF), te smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Tužitelj napominje da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se u ugovorima o kreditu, konkretno koje je sklapao i tuženik, ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetna presuda potvrđena je Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/18 od 03.09.2019. kojom su odbijene revizije banaka u spomenutom kolektivnom sporu, a čime je riješeno i pitanje valutne klauzule za valutu CHF te je odlučeno da pojedinačni potrošači imaju pravo tražiti povrat iznosa preplaćenih s osnova valutne klauzule u toj valuti. Da je kolektivnom presudom riješeno prethodno pitanje (konkretno ništetnosti ugovorne odredbe o valuti CHF), za koje utvrđenje je vezan sud u pojedinačnim postupcima (čl. 502 c ZPP-a) donijeto je pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev-3142/2018. Na sporni pravni posao se primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača (2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužitelj se poziva na odredbe čl. 81-87. ZZP koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba članka 1. Ugovora, kao i sve ostale odredbe Ugovora u kojima se navodi valuta švicarski franak (CHF), nepoštena je ugovorna odredba, budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je, kako je ranije navedeno, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca - kune - naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca - kune - kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štitila je tečaj kune u odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih deset godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatila tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tužitelj nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Dužnost tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila je da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama, i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti joj bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani.
Rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF bio je neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik vezan uz EUR, u vrijeme pregovaranja i sklapanja predmetnog kredita, tuženik nije korisnike kredita u valuti CHF, tako niti tužitelja, upoznao sa učestalošću promjena tečajeva svjetskih valuta te sa situacijom „plivajućih valuta“ te brojnim faktorima koji utječu na kretanje tečajeva što ih čini teško predvidivim u toku razdoblja otplate kredita, a još manje su upoznale sa analizom MMF-a 1997. godine i drugih svjetskih stručnjaka o potpuno predvidivom pritisku kapitala iz buduće EURO zone u odnosu na CHF. HNB je potvrdio 07.06.2013. godine da HNB provodi politiku stabilnog tečaja kune prema EUR, ali ne i drugim valutama. Ugovorne odredbe kojim se glavnica veže uz CHF su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i prema tome ništetne, jer su banke, prije i u vrijeme zaključavanja ugovora propustile informirati potrošače, tako i ovdje tužitelja, kao potrošača, o četiri činjenice: općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu; činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR (jer se tečajna politika HNB-a temeljila na održavanju stabilnog valutnog tečaja kune prema EUR, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije bio pod kontrolom HNB-a); da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Došlo je do izvanredne aprecijacije CHF u odnosu na EUR, a odgovornost tuženika nije zato jer je do toga došlo, nego jer je u vrijeme pregovaranja i sklapanja ugovora prešutio činjenice koje je znao ili trebao znati. Svaka valutna klauzula podrazumijeva da su stranke pristale na određene oscilacije tečaja, pogotovo u sustavu fluktuirajućih tečajeva, no s obzirom da je konkretno potrošačima, tako i tužitelju, rizik tečajnih razlika konkretno za CHF koji je bio izvjestan bio prešućen i/ili umanjivan, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu sklopio s uvjerenjem da će tečaj tijekom razdoblja otplate kredita ostati isti ili da će neznatno oscilirati što bi u slučaju valjano ugovorene valutne klauzule do neke blage ili umjerene razine potrošači bili dužni snositi. Tuženik kao Banka, znao je, odnosno morao znati, kakav će u ugovorenom razdoblju biti smjer kretanja CHF, s obzirom na naznake koje su postojale na globalnom, svjetskom planu kao i na gospodarstvu RH, koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tekućem razdoblju, a takve informacije je uskratio klijentima — tako i tužitelju pri sklapanju ugovora sa valutnom klauzulom CHF te je takvo postupanje jasno utjecalo na ocjenu o jasnoći i razumljivosti predmetnih ugovornih odredbi, tako i odredbe o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a tužitelj kao nestručna osoba nije imao objektivnih mogućnosti da kao klijent, bez da mu sama banka da podatke, ima saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja. Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio razboritu i informiranu odluku. Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu. Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao putem ugovaranja valutne klauzule u švicarskom franku nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Tuženik je na gore opisan način stekao bez osnove iznos od 236.001,27 HRK odnosno 31.322,77 EUR, a koji će se točan iznos utvrditi financijskim vještačenjem.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi kako je deklaratorni tužbeni zahtjev izlazi izvan okvira pravomoćnog suđenja u kolektivnom sporu te nema uporišta kako u presudi iz kolektivnog spora, tako ni u propisima. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve/bilo koji iznos dospio prije 12. lipnja 2018. te osporava aktivnu legitimaciju tužitelja. Tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Budući se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj je poduzetnik. On nije prosječni potrošač on je kako član društva i direktor mnogobrojnih trgovačkih društva, npr. HLAD d.o.o., DIMPI d.o.o., AMERICAN DONUT d.o.o., Rn SERVIS d.o.o., B I G, d.o.o., REDEMPTOR d.o.o., DUSEL 1 d.o.o., DIMPI JEDAN d.o.o., KVALITETNE USLUGE d.o.o. Što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. Ugovora. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Isto tako, nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Ugovorom je ugovorena početna kamata od 4,90%. Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno članku 1021. ZOO, je platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom o kreditu je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB „štiti“ tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Vice-guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Na Internet stranici Švicarske narodne
banke
https://www.snb.ch/en/mmr/speeches/id/ref_20000224_jpr/source/ref_20000224_jpr.en.pdf dostupno je izlaganje Vice-guvernera AĐF od 24. veljače 2000. godine. Četiri godine kasnije, **.**.2004., gosp. NĐF održao je izlaganje koje je također dostupno na Internet stranici Švicarske narodne banke https://www.snb.ch/en/mmr/speeches/id/ref_20041119_jpr. Iz navedenog se može zaključiti kako je stabilnost tečaja CHF prema EUR primarni cilj Švicarske narodne banke (kao što je cilj HNB-a stabilnost kune prema EUR op.a), ali također kako Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti, obzirom na (i) okolnost dugotrajne tečajne stabilnosti, (ii) činjenicu da je u EU uvođenjem EUR došlo do formiranja valutnog bloka umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta, te (iii) ono što se čini, po stajalištu vice-guvernera presudnim, činjenicu kako se švicarska valuta približava temeljima vlastite vrijednosti pretežno u švicarskoj ekonomiji a ne u poziciji rezervne valute. Utoliko je jasno kako tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti“ tečaj CHF / EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Aguvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena. Tuženik ističe kako je navedeno pitanje dodatno adresirano i u postupku koji se vodio pred VTS RH broj Pž-7129/2013 (Pž-6632/2017), primjerice podnescima tuženika od 5. studenog 2012. godine i 5. veljače 2013. godine, te tuženik predlaže Sudu izvršiti uvid u navedeni spis, te se obvezuje dostaviti i druge dokaze iz kojih proizlazi kako banka u trenutku sklapanje ugovora nije znala niti mogla/morala znati za smjer kretanja tečaja CHF. Banka je prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebne informacije Što se tiče informacije kako HNB štiti tečaj kune prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji vice-guverner HNB-a NĐ prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. pa tako proizlazi i iz Članak Večernjeg lista „
„ N“ zaoštrili utakmicu“ 9.3.2005. godine; Članak Vjesnika „U švicarskim francima ušteda veća od 500 kuna“ 29.4.2005. godine; Članak Novog lista „Ne uzimajte kredite u švicarskim francima“ 20.7.2005. godine; Članak Jutarnjeg lista „Švicarski franci sigurni, uskoro krediti u jenima“ 21.7.2005. godine; Proizlazi, dakle, kako je uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR. Standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Tuženik je o navedenoj okolnosti informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu. U odnosu na presudu VSRH br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.g., tužena banka ukazuje na dio obrazloženja te presude u kojem se navodi:“Od trenutka kad se pojedinačni potrošač obratio banci …. nastaje pojedinačni odnos potrošača i banke …. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora … relevantne su za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača ...“ (dio obrazloženja na str. 25. presude VSRH br. Rev 2221/2018 u vezi s dijelom obrazloženja presude VTSRH br. Pž-6632/2017, str. 54). Iz gornjeg citata slijedi logičan zaključak o tome da je u konkretnom pravnom sporu o pojedinačnom ugovornom odnosu kao što je ovaj, nužno utvrditi je li tuženik informirao tužitelja o njemu dostupnim i poznatim informacijama. Tuženik je korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Banka je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. Tuženik ističe kako je bio posljednja banka koje je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama. Dapače, tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila valutni rizik. Od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Tužitelj nema u vidu recentnu praksu Suda Europske Unije, gdje je u odluci J (C-186/16) navedeno: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procijeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u ovom slučaju banke, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.“ U istom predmetu, sukladno proceduri Suda Europske Unije, svoje mišljenje dao je i nezavisni odvjetnik Nils Wahl koji navodi: Međutim, čini mi se neprimjerenim da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da obavijesti, u fazi sklapanja kreditnog ugovora, potrošača o nastanku događaja ili promjenama koje su uslijedile nakon zaključenja ugovora i koje on nije mogao predvidjeti. Od prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne može se zahtijevati da potrošačima pružaju druge informacije osim onih koje su im poznate ili koje bi im objektivno morale biti poznate u trenutku sklapanja ugovora.
U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leua i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik. Međutim, na nacionalnom je sudu da provjeri je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga zapravo osigurao to da predmetni potrošači razumiju sadržaj odredaba ugovora o kreditu i, u skladu s tim, jesu li oni bili zaista u mogućnosti ocijeniti ekonomske posljedice tih odredaba. Prema tome, slijedi kako je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Time je sasvim jasno to da banka nije propustila korisniku kredita pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. Naposlijetku tuženik ističe kako je stajalište Suda EU iz najnovije, fundamentalno značajne presude tog suda br. C-81/19 od 9. srpnja 2020.g., SC Banca Transilvania SA, br. ECLI:EU:C:2020:5321 potvrdilo pravno shvaćanje tuženika, a u bitnome svodi se na sljedeće: kada ugovorna odredba odražava odredbu nacionalnog prava koja je dispozitivne naravi, ona je obuhvaćena isključenjem predviđenim u članku 1. stavku 2. Direktive 93/13, s posljedicom da je takva ugovorna odredba isključena od ocjene nepoštenosti. O tome da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, po mišljenju tuženika, nema nikakve dvojbe. Stoga, isključena je kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog ugovora o kreditu kao ugovorne odredbe koja odražava U predmetu A. H. protiv Zagrebačke banke, C-567/20, Sud Europske unije (“ECJ“) utvrdio je da se u Direktiva 93/13 ne primjenjuje na originalni CHF ugovor o kreditu. To vrijedi i za ovaj konkretni slučaj. Konačno, čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.g. koji se primjenjuje na tužiteljev ugovor o kreditu, propisivao je da “nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.“ Odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu su jasne, lako uočljive i razumljive svakom prosječnom potrošaču.Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje navodne ništetnosti CHF valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta i provede po tuženiku predložene dokaze te da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.
3. Tužitelj je u tužbi postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim je zahtijevao isplatu iznosa od 31.322,77 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose kako je to tužitelj naveo u tužbi. Nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka tužitelj je podneskom od 9. srpnja 2024. smanjio tužbeni zahtjev s izvorno postavljenog tužbenog zahtjeva na novo postavljeni tužbeni zahtjev u visini od 31.279,48 EUR, sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Predmetno smanjenje tužbenog zahtjeva nije preinaka tužbe, nego djelomično povlačenje tužbe kojem se tuženik u postupku nije protivio te stoga sud primjenom odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a, odlučio kao u izreci rješenja.
4. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu od dana 26. lipnja 2007. (list 10-18 spisa), preliminaran izračun (list 97 spisa), početni otplatni plan (list 97-99 spisa), promet po kreditu (list 100-110 spisa), promjene kamatne stope po kreditu broj 7103707772 (list 110 spisa), povijesne izvatke iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu za različita društva (list 127-161 spisa) Izlaganje vice- guvernera Švicarske narodne banke NĐF od 19 i 24. veljače 2000. godine uz ovjereni prijevod s engleskog jezika (list 162-195 spisa), novinske članke (list 196-201 spisa), Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005., saslušan je tužitelj kao stranka u postupku (list 322 spisa), pročitani su nalaz i mišljenje vještaka dipl.oecc Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 28.06.2024. (list 331-337 spisa).
5. Tuženik je u podnesku od 12.03.2024. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem osobnog bankara.
6. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan te je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto prigovorom radi prebijanja.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom novčanog iznosa na ime razlike povećanja mjesečnih anuiteta po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli uslijed ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu. Između stranaka spornim proizlazi istaknut prigovor zastare potraživanja te osnovanost odnosno dopuštenost prigovora radi prebijanja tuženika istaknutog s osnove negativnih tečajnih razlika.
9. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209953698, utvrđeno je da je 26.06.2007. tužitelj kao korisnik kredita, JĐ i MĐ kao založni dužnici s tuženikom kao kreditorom, sklopio Ugovor o kreditu kojim je tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 228.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita sa rokom otplate kredita do 26.12.2014. U čl. 6. navedena je namjena kredita – adaptacija kuće i zatvaranje ranije odobrenih stambenih kredita. U čl. 3. i 7. Ugovora o kreditu obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima i to u 66 mjesečna anuiteta (i to 66 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 3.936,76 CHF) u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja. Ugovor o kreditu je isplaćen dana 29.06.2007. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 4,90% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 66 mjeseci. Dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu bilo je 01.08.2007., u iznosu od 3.936,76 CHF što je na dan isplate kredita iznosilo 17.387,07 kn, a sljedećih anuiteta svakog prvog dana u mjesecu.
10. Iz nalaza i mišljenja vještaka dipl.oec. Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 28.06.2024.proizlazi kako je vještak na temelju u spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu te Prometi po kreditu/Specifikacija uplate ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale 4,90% godišnje do 01.10.2007., 5,55% godišnje do 01.02.2008., 6,80% godišnje do 01.05.2010., 6,55% godišnje do 01.11.2010., 6,80% godišnje do 01.03.2011., 6,00% godišnje do 01.07.2011., 5,75% godišnje do kraja otplate kredita. Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja se mijenjao od 3.936,76 CHF početno do 4.120,22 CHF kao najveći iznos anuiteta. U razdoblju od početka otplate kredita do kraja otplate kredita, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja tužitelj je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja. S obzirom da je u utuženom razdoblju službena valuta u RH bila kuna dok je na dan izrade vještačenje službena valuta euro, vještak će inicijalno, informativno, sve izračune izvršiti u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještak je iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunao u službenu valutu RH na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro.
Izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita kao i izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,534500 HRK) dan je u tabeli koja je sastavni dio mišljenja. Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do kraja otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do kraja otplate kredita iznose 31.322,77 EUR dok ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 43,29 EUR, Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do kraja otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 31.279,48 EUR.
11. Tužitelj saslušan kao stranka u postupku je iskazao kako je Ugovor o namjenskom kreditu od 26.6.2007. zaključio kao korisnik kredita isključivo radi ishođenja sredstava potrebnih za izgradnju obiteljske kuće a koja su u tu svrhu u cijelosti i utrošena. S tuženikom je i ranije bio u poslovnim odnosima kako privatno tako i poslovno te je postojao uzajaman odnos povjerenja i prilikom zaključenja spornog ugovora od strane djelatnika banke tuženika, mu nisu posebno obrazlagane odredbe samog ugovora niti je na ništa prilikom potpisivanja ugovora bio upozoren. Na poseban upit svoga punomoćnika može li nam objasniti kako je došlo do toga da je ugovor o kreditu sklopljen upravo u valuti CHF naveo je kako je u banci tuženika imao zaključen kredit koji je bio u njemačkim markama te ga je zvala privatna bankarica i upitala da li želi prebaciti taj kredit u "švicarce" te je to odbio jer je mogao bez problema vraćati ratu kredita. Nakon toga ga je opet zvala te mu ustvari ponudila dodatan iznos novca koji bi mogao realizirati putem kredita, a uvjet je bio da isti zaključi u valuti švicarski franak odn. da pored tog novog kredita i postojeći kredit prebaci u "švicarce". Kako mu je novac bio potreban za dovršetak obiteljske kuće, podigao je kredit u iznosu od 50.000 CHF te je na njezin nagovor i postojeći kredit stoga prebacio u "švicarce". Na poseban upit pun. tuženika da li je pročitao ugovor prije potpisivanja naveo je kako nije pročitao ugovor, misli da je on čak odmah proslijeđen kod javnog bilježnika samo na potpisivanje. Kako onda objasniti činjenicu da je od sklopljenog ugovora pa do solemnizacije proteklo tri dana naveo je kako ne može to objasniti, kada je došao kod javnog bilježnika da je bilo toliko stranica tog ugovora, da tko bi ustvari sve to čitao. Da li je u vrijeme sklapanja ugovora bio upoznati s pojmom valutne klauzule naveo je kako nije znao što je to točno. Da li je upitao osobnu bankaricu da li za njega proizlaze određeni rizici iz tog ugovora naveo je kako nije jer je u nju imao povjerenje te je ugovor sklopljen na nagovor jer ga je prethodno zaključenju ugovora zvala zasigurno dva do tri puta ne može sjetiti točnog imena ženske osobe. Da li se u vrijeme sklapanja ugovora informirao o kretanju tečaja za CHF naveo je kako se nije o tome interesirao, ništa od toga mu nije bilo poznato. Da li je pitao bankaricu što možete očekivati u budućnosti vezano za kretanje tečaja CHF ili da li mu je pak ona dala određenu projekciju toga kretanja naveo je kako je ništa od toga nije pitao niti mu je ona sama od sebe govorila o kretanjima tečaja CHF, samo je rekla da je takav kredit za njega povoljniji. Kredit je ishođen za gradnju kuće na adresi [adresa] koja je i dalje u njegovom vlasništvu, premda se sad seli na novu adresu. sredstva kredita su isplaćena u cijelosti na njegov račun. O kakvom se to ranijem kreditu radilo o kojem ste iskazali naveo je kako mu je ranije bio odobren kredit u iznosu od 100.000 DEM, za gradnju obiteljske kuće i za koji ga je osobna bankarica i zvala da li želi prebaciti isti u "švicarce" te je stoga taj kredit uz dodatni kredit o kojem je iskazao na njezin nagovor prebacio u "švicarce". Da li je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu kao i za vrijeme trajanja tog ugovornog odnosa bio vlasnik nekog obrta ili pak član društva naveo je kako je bio s partnerima član društva American Donut kao i glazir te je bio vlasnik obrta koji se zvao San Antonio i slično. Na upit da li je bio član odn. vlasnik društva Hlad d.o.o., Dimpi d.o.o., RN Servis d.o.o., Big d.o.o., Redemptor d.o.o., Dusel 1 d.o.o., Dimpi 1 d.o.o. i Kvalitetne usluge d.o.o., naveo je kako nije bio član društava Hlad d.o.o. 2007. već je postao član tog društva ne sjeća se koje godine. Nikada nisam bio član društva Big d.o.o., Redemptor d.o.o., za društvo Dusel 1 d.o.o. kao i za društvo Dimpi 1 d.o.o. nije siguran da li je bio član, a član društva Kvalitetne usluge d.o.o. bio sam od 2012. do 2022.
12. U odnosu na navode tuženika kojima osporava da se radi o potrošačkom ugovoru valja reći da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu članka 3. stavku 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 - dalje u tekstu: ZZP) prema kojoj odredbi je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema (tako i u Zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023.). S obzirom da iz predmetnog ugovora proizlazi da je ugovor o kreditu sklopljen kao namjenski kredit od strane tužitelja kao korisnika kredita fizičke osobe te iz iskaza tužitelja koji je sud u cijelosti prihvatio kao istinit, sukladan ispravama u spisu, proizlazi kako je digao kredit kako bi imali sredstva za izgradnju obiteljske kuće u [adresa], u kojoj i danas žive time je tužitelji dokazao status potrošača, ali kako tuženik to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema. S obzirom da u spisu nema podataka da bi kredit bio namijenjen poduzetničkoj djelatnosti niti je tuženik na tu okolnost predložio provođenje dokaza, neosnovani su navodi tuženika kojima osporava karakter predmetnog ugovora kao potrošačkog ugovora. Iz iskaza tužitelja, koji je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao životan i logičan utvrđenim proizlazi kako prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj nije mogao pregovarati s tuženikom o sadržaju spornih ugovornih odredbi na način da utječe na njihov sadržaj te nije bio upoznat sa svim pravnim posljedicama predmetnoga Ugovora.
13. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka utvrđenim proizlazi da je tuženik u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
14. U postupku pokrenutom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ovlaštenog tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka u Republici Hrvatskoj, uključujući i tuženika Trgovački sud u Zagrebu je 4. srpnja 2012. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, a povodom žalbi tuženika donesene su presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015., presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. i tim odlukama je pravomoćno utvrđena povreda interesa i prava potrošača i ništetnost pojedinih nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu, konkretno ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i odredbe kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica.
15. Potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (članak 3. točka 1. ZZP-a/2003 i ZZP-a/2007).
16. Direktivom 93/13/EEZ su utvrđeni ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi: da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.); da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).
17. Prema navedenim odredbama i ciljevima postavljenim Direktivom 93/13/EEZ, a vezano za valutu glavnice u CHF, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007).
18. U smislu tih zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.
19. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, iz čl. 106. st. 1. ZZP, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP, a o čemu se radi u ovom slučaju.
20. Navedene odredbe ZPP i ZZP, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.
21. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Također je utvrđeno da su ugovorne odredbe u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koje je tuženik sklapao s korisnicima kredita - potrošačima, uključujući i tužitelja, bile lako uočljive (jer su bile vidno istaknute u ugovoru) i jasne (jer je u njima jasno naznačeno da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi), ali je utvrđeno da one nisu bile razumljive potrošačima jer je terminologija koja je korištena visoko stručna što je dovelo do ništetnosti tih odredbi.
22. S obzirom da pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249 /14 od 9.travnja 2015. a kojim je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika to obvezuje i ovaj sud, te sud stoga nije posebno obrazlagao ništetnost navedenih odredbi ugovora, s obzirom na razloge ništetnosti koji su bili predmetom raspravljanja u toj odluci.
23. Tuženik ne tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) te promjenjivoj kamatnoj stopi bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, a niti je objasnio sudu kako su bili definirani parametri za određivanje glavnice u CHF, odnosno je li i na koji način kvalitativno i kvantitativno u razdoblju vraćanja kredita razrađivana uzročno-posljedičnu veza kretanja promjene tečaja CHF.
24. Dakle, tuženik u predmetnoj parnici na pravno relevantan način nije kompromitirao činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran i da predstavlja standardni ugovor i da tužitelj na bilo koji način nije mogla utjecati na njegov sadržaj.
25. Za napomenuti je da su neosnovani navodi tuženika da je tužitelj razumio u potpunosti sporne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer nije dovoljno da korisniku kredita odredbe ugovora budu gramatički jasne i vidljive, već je potrebno da korisnik kredita može procijeniti pravne i ekonomske posljedice ugovorne odredbe ili ugovora, a na temelju preciznih i razumljivih kriterija. Naime, kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da primjerice tečaj valute može varirati gore ili dolje, kao i da kamatna stopa može biti viša ili niža od početno ugovorene, već korisnik kredita kao potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Ovakav zaključak proizlazi i iz naprijed navedenih pravomoćnih odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i iz iskaza tužitelja iz kojeg proizlazi da je Banka pripremila tekst ugovora te klijenti nisu mogli pregovarati o izmjeni bilo koje odredbe ugovora s bankom. U konkretnom slučaju banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora nije informirala tužitelja kao korisnika kredita (potrošača) o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezano uz svaku valutnu klauzulu te da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanja stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a). Također, banka nije informirala tužitelja da je rast švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan u kontekstu skorog uvođenja euro zone. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, a još je veći zbog toga što se ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka te je k tome i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Također je potrošaču bio neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg ima obvezu vratiti banci kao i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima, a što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana.
26. U prilog navedenom treba imati u vidu da uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na vezivanje glavnice za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, obračunatog po tečaju tuženika, nisu manjeg značaja, kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (članak 326. stavak 2. ZOO-a[2]. To iz razloga što su usmjereni ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP-a (članak 96. ZZP-a/2007) i članka 4. ZOO-a, izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).
27. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).
28. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak što je sadržano u odredbama Ugovora o kreditu, one se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju tih ugovornih odredbi što znači da je prema čl. 323 i čl. 1111 ZOO-a dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom.
39. Visina tužbenog zahtjeva tužitelja utvrđena je financijsko knjigovodstvenim vještačenjem koje vještačenje je izvršeno u skladu s pravilima struke. Sud prihvaća u cijelosti izračun vještaka kao stručan i nepristran, jer je dan na temelju dugogodišnjeg iskustva kao sudskog vještaka, a posebice jer je isti vještak vještačio u predmetima iste vrste kao što je ovaj te stranke nisu imale prigovore na nalaz i mišljenje vještaka.
40. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da ukupna razlika s osnova valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos, odnosno slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 31.279,48 Eur.
41. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužiteljice navedene iznose to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja pojedinih iznosa do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a) po stopi zatezne kamate sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05.) propisana kamatna stopa koja je važila do 31. srpnja 2015., nakon čega je čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 78/15.), kojim je izmijenjen čl. 29. st. 2. ZOO-a, propisana kamatna stopa koja je važila u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., te potom čl. 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 114/22 i 155/23.), kojim je ponovno izmijenjen čl. 29. st. 2. ZOO-a, i propisana kamatna stopa koja važi od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. te od 30. prosinca 2023. pa nadalje.
42. Na iznose koje je tuženik dužan platiti, tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu od dana kad su plaćeni, budući da je tuženik i prije obraćanja tužiteljice imao razloga vjerovati da je na temelju nepoštene (ništetne) odredbe Ugovora o kreditu stekao iste iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.
43. Neosnovano tuženik ustraje i na prigovoru zastare za novčano potraživanje.
44. Sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine, ako je nišetnost ustanovljena, kao i u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu, u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, a presuda u kolektivnom sporu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine to, do dana podnošenja tužbe u ovome sporu (12.06.2023.) imajući u vidu presudu u kolektivnom sporu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF nije protekao opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO. 45. Nadalje, tuženik je u podnesku od 12.03.2024. te nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka u podnesku od 03.01.2025. u odnosu na tzv. negativne tečajne razlike valute CHF, odnosno manje plaćenih anuiteta otplate kredita istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine u iznosu od 43,29 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće na pojedinačne iznose te predložio da sud utvrdi potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 43,29 Eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose te izvrši prijeboj tražbine tužitelja prema tuženiku s tražbinom tuženika prema tužitelju.
46. Temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Da bi se moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO.
47. Ističe da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP. Slijedom toga, valja naglasiti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smilsu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a., kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP-a.
48. Prigovor radi prebijanja je procesnopravni prigovor čijim isticanjem tuženik ne tvrdi da je tužiteljeva tražbina postojala i prestala građanskopravnim izvanprocesnim prijebojem, nego ističe postojanje svoje tražbine i zahtijeva od suda da presudom izvrši prijeboj uzajamnih tražbina. Zakonski termin prigovor radi prebijanja (čl. 333. st. 3. ZPP) i potraživanje istaknuto radi prebijanja (čl. 338. st. 3. ZPP) govori o tome da se prigovor ističe u svrhu prebijanja, do kojega tek treba doći odlukom suda. On je u pravilu uvjetni, nesamostalni prigovor, ovisan o istaknutom tužbenom zahtjevu jer će sud o njemu odlučiti samo ako meritorno odluči o tužbenom zahtjevu.
49. Slijedom navedenog, u odnosu na potraživanje tuženika istaknuto prigovorom radi prebijanja, ističe se kako je u konkretnom slučaju tužitelj pošteni stjecatelj, a tuženik nema pravo na povrat tzv. negativnih razlika, jer je njegovo postupanje bilo nepošteno. Naime, tuženik je kao kreditor povrijedio pravo tužitelja kao potrošača zaključujući ugovor o kreditu korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi, a prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi imao pravo ostvarivati pravo na povrat, jer se navedene odredbe odnose samo na potrošače, a ne i na trgovca. Pored toga, zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1112. - 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tužene nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja.
50. Naime, odredba čl. 323. st. 2. ZOO propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženica na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja, pa tuženica nema pravo na isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike. Tuženik nije potrošač i na njega se ne može odnositi kolektivna zaštita, pa ako je tijekom otplate predmetnog kredita došlo do potplate u korist tužitelja u odnosu na početni tečaj CHF, tzv. negativne tečajne razlike, za to ne postoji odgovornost tužitelja, a niti je tužitelj po osnovi tzv. negativne tečajne razlike nešto stekao, pa bi to stečeno morao vratiti tuženiku. Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023.
51. Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st. 1. i čl. 155 i čl. 158. ZPP-a. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju, trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe, podnesaka od 07.11.2023., 21.03.2024., 09.07.2024. u iznosu od po 500,00 Eur za svaki (Tbr 7/1 i 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine" broj: 138/23; dalje: Tarifa), trošak zastupanja na ročištima 22.03.2024., 11.06.2024. i 14.01.2025. u iznosu od po 500,00 Eur (Tbr 9/1 Tarife) što uvećano za PDV 25% ukupno iznosi 4.375,00 Eur. Navedeni iznos je valjalo uvećati za zatražen trošak financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 Eur, trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 179,84 Eur. Dakle sud je tužitelju priznao trošak u ukupnom iznosu od 5.066,49 Eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, čl. 29 ZOO i 30 OZ-a.
U Sesvetama 20. veljače 2025.
Sudac
Iva Raos
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu županijskom sudu u roku 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva istovjetna primjerka.
DNA:
-pun tužitelja
-pun tuženika
