Republika Hrvatska
Općinski sud u Karlovcu
Trg hrvatskih branitelja 1
47000 Karlovac
Poslovni broj: P-32/2021-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Karlovcu po sucu Zrinki Ban, u pravnoj stvari tužiteljice SV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćnicima iz OD Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 9. siječnja 2025., u nazočnosti tužiteljice i njezine punomoćnice UV, odvjetničke vježbenice kod Davora Bartolca, odvjetnika iz Karlovca, u zamjeni za Irenu Blauhorn, odvjetnicu iz Karlovca te punomoćnice tužene AV, odvjetničke vježbenice u OD Porobija & Porobija iz Zagreba, 20. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu, broj 3205627355/05, solemniziranog kod javnog bilježnika Zdenka Frida iz Zagreba, pod brojem OU-996/2005 dana 27. listopada 2005., u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“
II. Tužena Zagrebačka banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, dužna je tužiteljici SV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 442,05 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 27. listopada 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
III. Tužena Zagrebačka banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, dužna je tužiteljici SV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi parnične troškove u iznosu od 607,02 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 20. veljače 2025. do isplate i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je 25. listopada 2005. s tuženom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu, broj 3205627355/05, solemniziran kod javnog bilježnika Zdenka Frida iz Zagreba, pod brojem OU-996/2005 dana 27. listopada 2005. kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 99.800,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odlukama o kamatnim stopama tužene. Odredbom članka 2. stavka 3. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da se „korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“ Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužitelja, dana 27. listopada 2005., naplatila iznos od 3.330,62 kn na ime troškova naknade za obradu zahtjeva, a što je vidljivo iz prometa po kreditu u kojem je predmetna uplate evidentirane 27. listopada 2005. pod brojem 607. Tužena je predmetnu odredbu članka 2. stavka 3. ugovora o kreditu iz toč. 1. ove tužbe unijela u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (˝Narodne novine˝, broj: 96/2003., 46/2007. i 79/2007. – dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Sukladno članku 81. stavku 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno članku 81. stavku 2. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ugovorna odredba čl. 2. st. 3. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, unaprijed je bila pripremljena od strane tužene, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj te ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, iz prometa po kreditu vidljivo je da je tužena dana 27. listopada 2005., od tužitelja naplatila iznos od 3.330,62 kn u korist „naknade za obradu zahtjeva“, međutim tužitelj niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bio dužan snositi tužitelj, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu. Tužitelj stoga smatra kako navedena odredba čl. 2. st. 3 predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, budući iz iste nije vidljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi tužitelj i u kojem iznosu te je naplatom predmetnog iznosa od tužitelja prouzročena znatna neravnoteža u obvezama i pravima stranaka, a na štetu tužitelja kao potrošača. Iz svega navedenog, tužitelj smatra da proizlazi kako je odredba čl. 2. st. 3. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna. Stoga, tužitelj traži da se utvrdi ništetnom ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a tuženika obveže na isplatu iznosa od 442,05 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja.
2. U odgovoru na tužbu tužena u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove, visine (izračuna), kao i činjenica i razloga kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu te ističe prigovor zastare. U odnosu na prigovor zastare, tužena navodi kako tužbe u sporovima za kolektivnu zaštitu potrošača nisu prekinule tijek zastare, s obzirom da naknade i troškovi korištenja potrošačkih kredite nisu bili predmetom razmatranja sudova u tim sporovima. Ne postoji ni jedna pravomoćna kolektivna presuda kojom bi ugovorne odredbe tuženika o plaćanju naknada i troškova kredita, bile utvrđene ništetnima. Zato se, prema shvaćanju tuženika, na tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju, nipošto ne može primijeniti stav o tome da su tužbe u sporovima za kolektivnu zaštitu potrošača prekinule tijek zastare zahtjeva s osnove naknada i troškova kredita. Tužbeni zahtjev je zastario, a da nije što jest, bio bi neosnovan. Tužena ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodeći kako iz prometa po kreditu uz tužbu ne proizlazi da je tužitelj platio troškove obrade kredita u iznosu od 3.330,62 kn, niti je tužitelj dao ikakav drugi dokaz o tom plaćanju. Tuženik stoga osporava tužiteljevu aktivnu, materijalno pravnu legitimaciju. Osnovna pretpostavka instituta stjecanja bez osnove jest ta da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao. Dakle samo onaj od kojega je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat. Također, tužena navodi i kako tužitelj nije dokazao da je potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača koji izričito propisuje da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Budući se potrošačka svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača. U odgovoru na tužbu tužena navodi kako su naknade i troškovi kredita koje banke naplaćuju korisnicima kredita, uređene Zakonom o potrošačkom kreditiranju koji već u čl. 2. st. 1. t. 7. propisuje da “ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika“. Tužena navodi i kako je Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite Ministarstva financija Republike Hrvatske (čl. 2. i čl. 3.) propisano:
”Naknada je fiksni ili varijabilni iznos koji vjerovnik naplaćuje za pružene usluge. Vjerovnik u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje naknade sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.”
Nadalje navodi kako je člankom 23.J ugovora o kreditu, utvrđeno da su Opći uvjeti poslovanja tuženika sastavni dio ugovora o kreditu te da je njihov sadržaj poznat tužitelju s obzirom da mu je primjerak tih uvjeta uručen. Opći uvjeti poslovanja tuženika iz 1999. godine koji su tada bili na snazi, u svojim t. 5.1. i 5.2. uređuju obvezu korisnika kredita o plaćanju naknada i troškova banke te obvezu banke da informira korisnike o tim naknadama i troškovima kao i njihovim izmjenama s pravom korisnika da okonča ugovorni odnos u slučaju da ne prihvaća te troškove i naknade i/ili njihove izmjene. Navodi kako je tužitelj kao i svi drugi korisnici kredita kod tuženika bio obaviješten o iznosu naknade za troškove obrade kredita, koji nisu navodni kako to tužitelj zlonamjerno insinuira u tužbi, već su stvarni. Ističe kako tužitelj na temelju iste pravne osnove već vodi parnicu radi isplate zbog navodne preplate obveza iz ugovora o CHF kreditu koji je tužitelj na svoj zahtjev i svojom slobodnom voljom konvertirao. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužitelju da mu naknadi troškove parničnog postupka.
2.1. Tijekom postupka, tužena je navela i kako je kredit konvertiran te stoga potrošač snosi trošak naknade za obradu kredita, zatim da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva valjano ugovoreae, da je ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te da sporna ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu neravnotežu između stranaka, a još manje ˝znatnu˝.
3. U dokaznom postupku, a radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (list 97-98 spisa).
4. Tužbeni zahtjevi su osnovani.
5. Nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili namjenski ugovor o kreditu, broj ugovora 3205627355/05 dana 25. listopada 2005. koji je kod javnog bilježnika solemniziran 27. listopada 2005. Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio i isplatio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 99.800,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke uz rok otplate od 30 godina, te početnu kamatu po kamatnoj stopi od 4,50% godišnje. Nadalje, nije sporno niti da je u članku 2. predmetnog ugovora ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa promjenama Odluke o kamatnim stopama tužene.
6. Nije sporno niti da su stranke u članku 2. predmetnog ugovora o kreditu ugovorile jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.
7. Uvidom u promet po kreditu (list 28 spisa), a koji je sama tužena banka izdala, sud je utvrdio da je predmetnu naknadu za obradu zahtjeva tuženik naplatio od tužitelja 27. listopada 2005. i to u iznosu od 3.330,62 kn. Ističe se kako iz navedenoga proizlazi i aktivna legitimacija tužitelja koju je tužena u odgovoru na tužbu osporavala.
7.1. Ističe se kako je na ročištu održanom 9. siječnja 2025. punomoćnica tužene učinila nespornim visinu tužbenog zahtjeva navodeći kako sama visina plaćene ulazne naknade proizlazi iz prometa po kreditu.
8. U svom iskazu (list 97-98 spisa) tužiteljica navodi kako je ona kod tuženika podignula kredit radi rješavanja stambenog pitanja. Navodi da je predmetni ugovor o kreditu potpisala kada joj je rečeno da joj je isti napokon odobren te da je tom prilikom najviše pažnje posvetila samom iznosu kredita te broju i visini mjesečnih rata. Navodi kako njoj nitko tada nije posebno objašnjavao same odredbe ugovora pa tako niti odredbu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, a njoj niti dan danas nije jasno što je plaćanjem te naknade ona ustvari platila. Tužiteljica je u svom iskazu navela i kako ona tu odredbu prilikom čitanja samog ugovora uopće nije uočila, a smatrala je prilikom potpisivanja ugovora da potpisuje ono o čemu je sa osobnim bankarom razgovarala, a o toj odredbi zna da nisu razgovarali. Ističe i kako ju osobni bankar nije niti upozorio na obvezu plaćanja te naknade te da je shvatila da ju je platila nakon što joj je iznos kredita isplaćen umanjeno za iznos od oko 3.000,00 kn. Navodi i kako je sa djelatnikom banke mogla pregovarati samo o broju godina na koji će kredit podići.
8.1. Cijeneći iskaz tužiteljice sud je isti prihvatio u cijelosti. Iz njezina iskaza proizlazi da se o odredbi o naknadi za obradu kredita nije moglo pregovarati, a nije se moglo pregovarati niti o visini naknade za obradu kreditnog zahtjeva.
9. U odnosu na navod tuženika da se na temelju iste pravne osnove već vodi parnica radi isplate zbog navodne preplate obveza iz ugovora o CHF kreditu, ističe se kako se u ovom predmetu spor vodi radi utvrđenja nepoštenim ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a ne radi isplate zbog pretplate obveza iz ugovora o CHF kreditu.
10. Tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (˝Narodne novine˝, broj: 96/2003. – dalje: ZZP) obzirom ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Radilo se o namjenskom kreditu podignutom za privatnu namjenu.
11. Prema odredbi članka 59. ZZP-a ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Stoga, predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača.
12. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi članka 81. stavka 2. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Odredbom članka 81. stavkom 4. ZZP-a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
13. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, a iz samog prometa po kreditu (list 28 spisa), utvrđeno je da je tužena od tužitelja naplatila naknadu za obradu zahtjeva 27. listopada 2005. i to u iznosu od 3.330,62 kn. Iz iskaza tužitelja također proizlazi da se nije pregovaralo o uvjetima kredita.
14. Dakle, predmetni ugovor o kreditu sklopljen je bez pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbom članka 2. stavkom 3. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se naknada odnosi, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom je morao platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.
15. Obzirom tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedene naknade, kao niti na što se točno odnosi, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005. i dr. – dalje: ZOO).
16. Naime, odredbom članka 4. ZOO-a propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.
17. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.
18. O ugovornim odredbama pa tako i o odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne samo da se nije pojedinačno pregovaralo, već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj.
19. Sukladno odredbi članka 295. ZOO-a sud je ocijenio predmetni ugovor formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora, odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.
20. Stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP-a obzirom tuženik nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP-a, kao i da je ta odredba iako jasno i uočljiva bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade). (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.)
21. Takav je stav i prakse Europskog suda koji u Odluci Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.
22. Slijedom navedenog, ovaj sud je ocijenio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.
23. Ističe se kako tuženik neosnovano smatra da tužitelj nema valjani pravni interes za postavljanje deklaratornog zahtjeva. Tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe kako bi upravo na temelju toga ostvario daljnja prava za koja smatra da mu pripadaju, a u konkretnom slučaju pravo na povrat plaćene naknade.
23.1. Također, nije u pravu tuženik kada navodi da je tužitelj dužan snositi trošak naknade iz razloga što je kredit konvertiran. Naime, iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. svibnja 2020., posl.br. Rev-18/2018-2 jasno proizlazi da potrošač kod konvertiranog kredita ima pravo i pravni interes utvrđivati ništetnim pojedine odredbe osnovnog ugovora te da je pogrešno pravno shvaćanje da je sklapanje Sporazuma o konverziji zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
24. Obzirom je nesporno utvrđeno da je predmetnu naknadu za obradu kredita tuženik naplatio od tužitelja 27. listopada 2005. i to u iznosu od 3.330,62 kn to je tužitelju dosuđen zatraženi iznos od 442,05 EUR/3.330,62 kn sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja, odnosno od 27. listopada 2005. do isplate.
25. Prema odredbi članka 1111. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
25.1. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Prema članku 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
26. Protivno tvrdnjama tuženika, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja obzirom je ništetnost utvrđena ovom odlukom, dakle zastara restitucijskog zahtjeva nije još niti počela teći.
26.1. Ističe se i kako je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. (ZOO/05) čl. 104. st. 1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
27. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u točki I. i II. izreke presude.
28. Trošak tužitelja sastoji se od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe u iznosu od 100,00 EUR, sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023. – dalje: Tarife/23), za sastav podneska od 29. rujna 2022. u iznosu od 100,00 EUR, sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife/23, za zastupanje na ročištima od 9. siječnja 2023. i 9. siječnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR za svako, sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife/23, za zastupanje na ročištu od 6. listopada 2022. u iznosu od 25,00 EUR, sukladno Tbr. 9. t. 5. Tarife/23, a ne u traženom iznosu od 100,00 EUR obzirom je propisano da za pristup na ročište koje je odgođeno prije početka raspravljanja odvjetniku pripada 25% nagrade iz Tbr. 7. t. 1. Tarife/23 te za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 50,00 EUR, sukladno Tbr. 9. t. 3. Tarife/23, a koji trošak valja uvećati za PDV po stopi od 25% u iznosu od 118,75 EUR. Tužitelju je nadalje priznat trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR (potvrda o uplati – list 42 spisa), a ne kako je to isti zatražio u iznosu od 26,54 EUR, pa ukupni trošak ovog parničnog postupka iznosi 607,02 EUR, a na koji trošak je tužitelju dosuđena pripadajuća zatezna kamata koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude i to od 20. veljače 2025. pa do isplate, slijedom čega je na temelju odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019, 80/2022., 114/2022. i 155/2023. – u daljnjem tekstu: ZPP) odlučeno kao u točki III. izreke presude.
28.1. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR obzirom isti neće biti ni pozivan na plaćanje pristojbe na presudu jer je Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 51/2023.) i to člankom 6. istog propisano kako su potrošači u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi.
29. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Karlovcu 20. veljače 2025.
Sudac: Zrinka Ban
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8 ZPP).
Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335 st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.
U slučaju iz čl. 335. st. 9. ZPP-a sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP). Žalba se putem ovog suda podnosi županijskom sudu, pisanim putem u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.
Dostavljeno:
1. Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu
2. OD Porobija & Porobija iz Zagreba
