Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-918/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca Drage Grubeše, predsjednika vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Sanje Sušilović i sutkinje Snježane Androš, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marino Brajko, odvjetnik u Odvjetničkom uredu Brajko iz Đakova, protiv tuženice Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, koju zastupa punomoćnik Mario Puškar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Đakovu od 16. svibnja 2024., poslovni broj P-9/2024-13, u sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu od 16. svibnja 2024., poslovni broj P-9/2024-13.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda presuđeno je:

" I Utvrđuje se da je ništetan i bez učinka dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu broj 5140060243-61000053995/2005 sklopljenog dana 2. svibnja 2005. između tužitelja VG i prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, a koja glasi: "U tom slučaju Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj poslovnici Banke."

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužitelju VG iz [adresa], isplati iznos od 891,27 EUR s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 19. prosinca 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a sve to u roku 15 dana. III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.227,97 EUR sa zateznim kamatama počev od 16. svibnja 2024. kao dana presuđenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."

2. Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači prvostupanjska presuda i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova tuženiku uvećano za trošak žalbe, podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice je neosnovana.

5. Nasuprot žalbenim navodima tuženice prvostupanjska presuda sadržava iscrpne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, a između razloga presude i sadržaja isprava nema proturječnosti, pa stoga prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a koju ističe tuženica, tvrdeći da prvostupanjski sud nije proveo dokazne prijedloge koje je predložila i da je time onemogućena u raspravljanju, konkretno provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, jer je odredbom čl. 220. st. 1. ZPP-a propisano da sud nije u obvezi provoditi sve predložene dokaze stranaka već samo one dokaze kojima se utvrđuju odlučne činjenice. Žaliteljici se ukazuje i da se utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu, kao i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana ocjenjuje temeljem iskaza tužitelja i djelatnika banke koji je sudjelovao pri sklapanju Ugovora o kreditu, a ne provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

6.1. U konkretnom predmetu, odlučna činjenica je je li se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu (čl. 8.) pojedinačno pregovaralo, a o toj činjenici tuženica je predlagala saslušanje svjedoka koji su djelatnici banke, ali nije navela koju konkretno osobu predlaže saslušati, nije navela ime, prezime, niti adresu predloženih svjedoka, slijedom čega nije postupila po odredbi čl. 241. ZPP-a.

7. Razmatrajući postupak koji je prethodio donošenju pobijane presude, ovaj sud nije uočio da bi prvostupanjski sud onemogućio tuženicu u raspravljanju pred sudom, niti je povrijedio zajamčeno pravo stranaka (tuženice) na jednakost oružja pred sudom, a niti je postupak proveo protiv načela zajamčenog prava na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

8. Predmet spora je utvrđenje je li odredba Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita nepoštena, odnosno ništetna, slijedom čega ima li tužitelj pravo na isplatu iznosa s osnove ništetne ugovorne odredbe.

9. U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je:

- da je između tužitelja i prednika tuženice sklopljen Ugovor o kreditu broj 5140060243-61000053995/2005 2. svibnja 2005. te da je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 46.000,00 CHF i da je čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno kako korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed i u tom slučaju korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke,

- da je tužitelj realizirao Ugovor o kreditu s tuženicom dana 5. svibnja 2005. za iznos od 46.000,00 CHF s rokom otplate od 20 godina, da je prijevremeno otplatio predmetni kredit i to 18. prosinca 2013. i da je 18. prosinca 2013., a nakon što je izvršena prijevremena otplata kredita, tuženica obračunala trošak u iznosu od 6.723,27 kn, a što je protuvrijednost od 891,27 EUR-a,

- da iz iskaza tužitelja u bitnom proizlazi da je predmetni kredit zaključio sa Slavonskom bankom d.d. Osijek, a svrha je bila kupnja stana, da uopće nije bio upoznat da u ugovoru ima ugovorna odredba kojom se obvezuje u slučaju prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita banci platiti neku naknadu i nitko ga od djelatnika banke na to nije upozorio, a on tu ugovornu odredbu nije shvatio, odnosno o njoj nije s djelatnicima banke pregovarao jer je ona bila sastavni dio ugovora kojeg je potpisao, a ugovor je njemu prezentiran već unaprijed sastavljen sa svim ugovornim odredbama koje su u njemu i on na te ugovorne odredbe pa ni na ovu spornu nije mogao utjecati, te da se niti u svezi s ugovornom odredbom iz čl. 8. predmetnog ugovora uopće nije pregovaralo, a on ju nije niti posebno uočio, te mu djelatnici banke na nju nisu skrenuli pozornost.

10. Prvostupanjski sud je savjesno i brižljivo ocijenio iskaz tužitelja, te ispravno zaključio uz primjenu čl. 221.a ZPP-a da tuženica na kojoj je teret dokazivanja po odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03) činjenicu da je s potrošačem pojedinačno pregovarala nije dokazala, već da je odredba čl. 8. bila unaprijed formulirana od strane tuženice, te kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, u daljnjem tekstu: ZOO) kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, ista i po stavu ovog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, te je za ovaj odlučan prigovor tuženice dao iscrpne i valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

10.1. Naime, pravilno je prvostupanjski sud tijekom postupka utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi članka 8. Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo, da tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, i da je Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženice, odnosno da tuženica nije tužitelju na transparentan način predočila strukturu navedenog troška, odnosno od čega se sastoji i u kojem iznosu je određena ta naknada, a niti je u samom Ugovoru o kreditu navedeno koja je struktura tih jednokratnih troškova, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, uslijed čega je ugovorna odredba nepoštena, posljedično ništetna, a kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, Izraženi stav je i u skladu sa stavom VSRH izraženom u odluci poslovni broj Rev- 112/2018-2 od 9. ožujka 2022.

11. Razmatrajući žalbene navode tuženice, ovaj sud je stava da banka - davatelj kredita ima načelno pravo na naknadu stvarne štete propisane čl. 1024. st. 3. ZOO, u slučaju kad se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju, nego unaprijed formuliranu odredbu o naknadi koja se obračunava u postotku od preostalog neotplaćenog dijela kredita, ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženica trebala dobiti da nije bilo prijevremene otplate, jer je to protivno odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO.

12. Naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može se smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz čl. 345. st. 3. ZOO-a koji propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Prijevremenom otplatom kredita tužitelj nije povrijedio ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristio zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz čl. 1024. st. 2. ZOO-a i čl. 79. st. 1. ZZP-a, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz čl. 25. ZOO-a.

13. Uopćene tvrdnje tuženice da za isplatu kredita prethodno mora osigurati novac zaduživanjem na financijskom tržištu i za koje plaća kamatu zajmodavcima, a da u slučaju prijevremene otplate kredita nema istu mogućnost vratiti novac nego je dužna i dalje plaćati kamate svojim zajmodavcima, ali je istodobno u obvezi vraćeni novac položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank i na ta novčana sredstva plaćati negativnu kamatu, u situaciji kada navedene tvrdnje tuženica činjenično ne dovodi ni u kakvu vezu s konkretnim Ugovorom o kreditu i konkretnom prijevremenom otplatom, po ocjeni ovoga suda nisu dostatne da bi sud na bazi tako uopćenih tvrdnji provodio dokaz financijskim vještačenjem radi utvrđivanja visine štete/troškova koji su vezani uz konkretan slučaj, pa je iz navedenih razloga pravilno sud prvog stupnja odbio prijedlog tuženice za provođenje tog dokaza.

14. Prvostupanjski sud je ispravno utvrdio opseg restitucijskog zahtjeva, te je ispravno primijenio materijalno pravo prihvaćanjem restitucijskog zahtjeva potrošača i pravilno svoju odluku utemeljio na odredbi čl. 1111. ZOO-a, pri čemu je pravilno imao u vidu da među strankama nije sporno da je tužitelj prijevremeno otplatio predmetni kredit 18. prosinca 2013. i da je istog dana tuženica obračunala trošak u iznosu od 6.723,27 kn, a što predstavlja protuvrijednost u iznosu od 891,27 EUR.

15. Tuženica, koja je u Ugovor o kreditu uvrstila nepoštenu odredbu, smatra se nesavjesnom stjecateljicom novčanog iznosa koji je primila po tom osnovu, pa tužiteljica ima pravo na isplatu zatezne kamate od plaćanja naknade u smislu čl. 1115. ZOO-a.

16. Žaliteljici valja ukazati i da restitucijski zahtjev tužitelja za naknadu na ime prijevremene otplate zastarijeva od dana kada je pravomoćnom odlukom utvrđena (ustanovljena ništetnost), pa stoga prigovor zastare nije osnovan, jer zastara zahtjeva nije niti počela teći (shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020 od 20. siječnja 2020.).

17. Slijedom iznijetog, prvostupanjski sud je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva ispravno primijenio materijalno pravo.

18. Prvostupanjski sud je ispravno odluku o troškovima parničnog postupka utemeljio na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP-a, a visinu troškova pravilno odmjerio primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23).

19. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, a niti razlozi za žalbu na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je odbiti žalbu tuženice i potvrditi presudu suda prvog stupnja (čl. 368. st. 1. ZPP-a), te odlučiti kao pod I. izreke presude.

20. Tuženici nije dosuđen trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu jer sa žalbom nije uspjela (čl. 166. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a), slijedom čega je odlučeno kao pod II. izreke presude.

Osijek, 20. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Drago Grubeša