Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-587/2021-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Karlovcu po sucu Zrinki Ban, u pravnoj stvari tužitelja IJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene OTP banke d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, zastupane po Odvjetničkom društvu Vukina & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 9. siječnja 2025., u nazočnosti tužitelja i njegove punomoćnice ŽJ, odvjetničke vježbenice kod Davora Bartolca, odvjetnika iz Karlovca, u zamjeni za Irenu Blauhorn, odvjetnicu iz Karlovca te punomoćnice tužene IJU, odvjetničke vježbenice u OD Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, 20. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj OTP banci d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, da tužitelju IJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati, na ime preplaćenog tečaja u CHF, iznos od 2.740,90 EUR sa zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- 2,97 EUR od 18.05.2006. pa do isplate

- 0,04 EUR od 13.06.2006. pa do isplate

- 2,57 EUR od 13.06.2006. pa do isplate

- 0,03 EUR od 10.08.2006. pa do isplate

- 0,82 EUR od 10.08.2006. pa do isplate

- 0,02 EUR od 14.09.2006. pa do isplate

- 0,63 EUR od 14.09.2006. pa do isplate

- 0,04 EUR od 13.10.2006. pa do isplate

- 0,99 EUR od 13.10.2006. pa do isplate

- 0,03 EUR od 20.10.2006. pa do isplate

- 0,03 EUR od 10.03.2008. pa do isplate

- 0,99 EUR od 14.03.2008. pa do isplate

- 0,21 EUR od 10.10.2008. pa do isplate

- 0,00 EUR od 10.11.2008. pa do isplate

- 9,84 EUR od 12.11.2008. pa do isplate

- 0,00 EUR od 10.12.2008. pa do isplate

- 3,08 EUR od 11.12.2008. pa do isplate

- 0,02 EUR od 12.01.2009. pa do isplate

- 19,19 EUR od 15.01.2009. pa do isplate

- 0,04 EUR od 10.02.2009. pa do isplate

- 24,2 EUR od 18.02.2009. pa do isplate

- 0,02 EUR od 10.03.2009. pa do isplate

- 15,45 EUR od 19.03.2009. pa do isplate

- 0,03 EUR od 10.04.2009. pa do isplate

- 15,2 EUR od 21.04.2009. pa do isplate

- 0,01 EUR od 11.05.2009. pa do isplate

- 11,2 EUR od 22.05.2009. pa do isplate

- 0,43 EUR od 10.06.2009. pa do isplate

- 11,7 EUR od 23.06.2009. pa do isplate

- 0,14 EUR od 24.06.2009. pa do isplate

- 0,59 EUR od 10.07.2009. pa do isplate

- 11,5 EUR od 20.07.2009. pa do isplate

- 0,42 EUR od 10.08.2009. pa do isplate

- 12,06 EUR od 26.08.2009. pa do isplate

- 0,45 EUR od 10.09.2009. pa do isplate

- 10,48 EUR od 21.09.2009. pa do isplate

- 0,35 EUR od 12.10.2009. pa do isplate

- 8,11 EUR od 28.10.2009. pa do isplate

- 0,04 EUR od 10.11.2009. pa do isplate

- 12,21 EUR od 19.11.2009. pa do isplate

- 0,06 EUR od 10.12.2009. pa do isplate

- 10,65 EUR od 15.12.2009. pa do isplate

- 0,07 EUR od 11.01.2010. pa do isplate

- 16,65 EUR od 18.01.2010. pa do isplate

- 0,1 EUR od 10.02.2010. pa do isplate

- 18,49 EUR od 16.02.2010. pa do isplate

- 0,12 EUR od 10.03.2010. pa do isplate

- 23,09 EUR od 22.03.2010. pa do isplate

- 0,18 EUR od 12.04.2010. pa do isplate

- 23,34 EUR od 22.04.2010. pa do isplate

- 0,23 EUR od 10.05.2010. pa do isplate

- 23,44 EUR od 25.05.2010. pa do isplate

- 0,13 EUR od 10.06.2010. pa do isplate

- 33,38 EUR od 28.06.2010. pa do isplate

- 0,02 EUR od 12.07.2010. pa do isplate

- 38,07 EUR od 26.07.2010. pa do isplate

- 0,03 EUR od 10.08.2010. pa do isplate

- 41,37 EUR od 19.08.2010. pa do isplate

- 0,13 EUR od 10.09.2010. pa do isplate

- 46,73 EUR od 24.09.2010. pa do isplate

- 41,5 EUR od 20.10.2010. pa do isplate

- 44,39 EUR od 15.11.2010. pa do isplate

- 56,58 EUR od 16.12.2010. pa do isplate

- 0,53 EUR od 21.01.2011. pa do isplate

- 54,64 EUR od 21.01.2011. pa do isplate

- 0,61 EUR od 18.02.2011. pa do isplate

- 55,95 EUR od 18.02.2011. pa do isplate

- 57,45 EUR od 16.03.2011. pa do isplate

- 0,9 EUR od 26.04.2011. pa do isplate

- 53,88 EUR od 26.04.2011. pa do isplate

- 1,00 EUR od 23.05.2011. pa do isplate

- 64,46 EUR od 23.05.2011. pa do isplate

- 2,06 EUR od 28.06.2011. pa do isplate

- 78,2 EUR od 28.06.2011. pa do isplate

- 1,38 EUR od 25.07.2011. pa do isplate

- 84,73 EUR od 25.07.2011. pa do isplate

- 2,65 EUR od 24.08.2011. pa do isplate

- 99,06 EUR od 24.08.2011. pa do isplate

- 0,01 EUR od 28.09.2011. pa do isplate

- 74,11 EUR od 28.09.2011. pa do isplate

- 1,24 EUR od 26.10.2011. pa do isplate

- 73,48 EUR od 26.10.2011. pa do isplate

- 72,73 EUR od 28.11.2011. pa do isplate

- 76,25 EUR od 23.12.2011. pa do isplate

- 82,09 EUR od 25.01.2012. pa do isplate

- 83,63 EUR od 28.02.2012. pa do isplate

- 82,03 EUR od 26.03.2012. pa do isplate

- 0,2 EUR od 10.04.2012. pa do isplate

- 82,74 EUR od 25.04.2012. pa do isplate

- 0,04 EUR od 10.05.2012. pa do isplate

- 83,79 EUR od 23.05.2012. pa do isplate

- 0,01 EUR od 11.06.2012. pa do isplate

- 82,72 EUR od 26.06.2012. pa do isplate

- 0,06 EUR od 10.07.2012. pa do isplate

- 81,52 EUR od 24.07.2012. pa do isplate

- 0,12 EUR od 10.08.2012. pa do isplate

- 80,59 EUR od 23.08.2012. pa do isplate

- 0,01 EUR od 10.09.2012. pa do isplate

- 75,87 EUR od 25.09.2012. pa do isplate

- 0,11 EUR od 10.10.2012. pa do isplate

- 81,54 EUR od 23.10.2012. pa do isplate

- 0,01 EUR od 12.11.2012. pa do isplate

- 82,43 EUR od 22.11.2012. pa do isplate

- 0,1 EUR od 10.12.2012. pa do isplate

- 80,65 EUR od 19.12.2012. pa do isplate

- 0,01 EUR od 10.01.2013. pa do isplate

- 75,1 EUR od 23.01.2013. pa do isplate

- 0,03 EUR od 11.02.2013. pa do isplate

- 76,49 EUR od 19.02.2013. pa do isplate

- 0,02 EUR od 11.03.2013. pa do isplate

- 78,22 EUR od 19.03.2013. pa do isplate

- 80,22 EUR od 10.04.2013. pa do isplate

- 0,35 EUR od 12.04.2013. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj OTP banci d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, da tužitelju IJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.733,35 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 20. veljače 2025. do isplate, i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

i r i j e š i o j e

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva izvršena u podnesku od 12. listopada 2022.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je 3. travnja 2006. sa prednikom tuženika zaključio ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prav vlasništva, pod brojem 18828/06, kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 25.245,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju (kreditora) na dan korištenja kredita. Tužitelj navodi da je kredit u cijelosti otplatio. Nadalje navodi kako je tužena u ugovor o kreditu ugradila odredbe o valutnoj klauzuli u CHF koja je ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno članku 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003., 46/2007., 79/2007.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača). Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., a koja presuda je donesena u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač, koja je u odnosu na ugovorenu valutu u CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda RH, posl. br. Revt-2221/18 od 3. rujna 2019., presuđeno je da je između ostalih banaka i ovdje tužena "u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima." Navedenim je presudama odlučeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014., 110/2015., 14/2019.) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009.) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe. Također, odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, prethodno citirana pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a kojom je sud proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom i u odnosu na tuženu, pravno je obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora pa tako i za predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tužene. Zaključno tužitelj u tužbi navodi kako je plaćajući rate kredita koje su se temeljile na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF preplatio svoju obvezu, slijedom čega on ovom tužbom postavlja zahtjev tuženoj za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, a sve budući su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF u članku 1. tog Ugovora, ništetne.

2. U odgovoru na tužbu tužena osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i osnovu i tijek zateznih kamata. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije obzirom je vidljivo da su treće osobe, a ne tužitelj vršile uplate na ime odspjelih obveza po predmetnom ugovoru o kreditu. Nadalje osporava tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“. Navodi kako je tužitelj dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača, a on to tužbom ne dokazuje. Stoga, tuženik predlaže bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik ističe prigovor zastare. Smatra da odredbe ugovora o valutnoj klauzuli nisu ništetne. Nadalje, ističe da su se Uvjeti na tržištu naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati niti je na njih mogao utjecati. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 (dalje: Presuda) ne obvezuje Sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove. Na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove. Tuženik, podredno, napominje kako su predmet ocjene kolektivnog spora bili kunski krediti s valutnom klauzulom vezanom u CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, koje su banke odobravale na duže razdoblje (od 15 do 30 godina), a koji su bili namjenski krediti i to u pravilu stambeni krediti, a što nije slučaj u ovom predmetu. Stoga, u konkretnom slučaju radi se o potpuno drugačijem ugovoru o kreditu za razliku od dugoročnih stambenih kunskih kredita s valutnom klauzulom vezanom uz CHF i promjenjivom kamatnom stopom. U odnosu na prigovor zastare, smatra kako zastarni rok od 5 godina teče od navodne uplate svakog pojedinog iznosa koji tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom, stoga je zastara nastupila za cjelokupni iznos naveden u tužbenom zahtjevu i to protekom roka od 5 godina od svake navodne uplate. Dakle, cjelokupno tužiteljevo potraživanje iz tužbe je zastarjelo. Nadalje, u povodu eventualnog argumenta da kolektivna tužba prekida zastaru, tuženik ističe da je kolektivna tužba apstraktne pravne prirode i pruža preventivnu zaštitu kolektivnih prava, slijedom čega se konkretna prava potrošača štite samo na posredan i apstraktan način pa smisao vođenja postupka kolektivne zaštite nije produljenje zastarnog roka za pojedine potrošače, kako bi eventualno naknadno ostvarili pravo na restituciju, a koje pravo bi temeljem Zakona o obveznim odnosima već do tada zastarjelo. Obzirom da se isključivo individualnom tužbom svakog pojedinog potrošača može tražiti isplata iznosa za koje tužitelj smatra da ih je tuženik stekao bez pravne osnove, zastarni rok se računa pojedinačno od svake mjesečne isplate. Stoga, obzirom da bi se u tom slučaju radilo o institutu stjecaja bez osnove trebalo bi primijeniti opće pravilo o zastarnom roku iz Zakona o obveznim odnosima o petogodišnjem zastarnom roku. Nadalje, čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je kada se zastarni rok prekida: „Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine“ Valja napomenuti da kolektivna tužba nije vjerovnikova radnja, nego radnja treće osobe (podnositelja kolektivne tužbe) niti se njome traži utvrđivanje, osiguranje ili ostvarenje pojedinog eventualnog prava na isplatu. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača izričito navodi da pokretanje i vođenje postupka temeljem kolektivne tužbe ne sprječava potrošača da pokrene postupak radi naknade štete, ako smatra da mu je ista nastala, pritom ne navodeći posebne zastarne rokove, niti mogućnost da kolektivna tužba prekida zastaru. Stoga, da je namjera zakonodavca bila da kolektivna tužba prekida zastaru, isto bi bilo navedeno u Zakonu o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog, tuženik smatra da ne može sud odrediti pravilo koje zakon ne predviđa, odnosno ne primijeniti opće pravilo koje Zakon o obveznim odnosima predviđa. Navedeno je u skladu sa stavom mr.sc. ČJ, dipl.iur. iznesenim u članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“: „…ako same ugovorne strane ne mogu svojom voljom odrediti vrijeme zastare, nameće se logičan zaključak da to ne može ni treća osoba (podnositelj kolektivne tužbe). Budući da je izvan dispozicija ugovornih strana određivati vrijeme i tijek zastare protivno kogentnom propisu, podrazumijeva se da ni sud ne može odlučivati o tijeku zastare izvan okvira prisilnog propisa.“ (Pravo i Porezi, br.9/18, str. 15), „…Posebnim se zakonima vrlo rijetko propisuje prekid zastare. Za to nema potrebe jer je prekid zastare uređen općim normama obveznog prava (čl. 240. – 246. ZOO-a…Određenu zakonsku odredbu sud može tumačiti prema njenom smislu(ako smisao nije jasan iz same norme), ali nije ovlašten odbiti njezinu primjenu uz obrazloženje da ona „nema smisla“…“ (Pravo i Porezi, br.9/18, str. 18.) Sličnog stajališta je i mr.sc EJ u članku objavljenom pod nazivom „Udružna parnica i zastara restitucijskog zahtjeva – u kontekstu presuda suda EU i Vrhovnog suda RH ili spiritualna interpretacija nacionalnog propisa zemlje kandidata u skladu s Acquis Communautaire zajednice (EU)“: „…Iz toga bi proizlazilo da je jedini ili barem glavni cilj kolektivne (potrošačke) sudske zaštite prekid zastarjevanja pojedinačnih potrošačkih zahtjeva temeljem nepoštenih ugovornih odredaba ugovora. Ako bi to bilo tako, onda bi isto pravilo trebalo upotrijebiti i kod vođenja pojedinačnih postupaka za utvrđivanje ništetnosti nekog ugovora ili njegove odredbe, a ne samo kod potrošačke kolektivne zaštite. No, argument je teško prihvatiti prvenstveno iz načelnih razloga, tj. stoga što se ne uvažava značaj i važnost instituta kolektivne pravne zaštite, koja nikako nije uvedena zato da bi korigirala postojeće rokove zastarjevanja.“ (Hrvatsko pravo u gospodarstvu, str. 1209.). Osim toga, tuženik navodi kako do zaključenja glavne rasprave u postupku u kojem je donesena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u povodu kolektivne tužbe, pod poslovnim brojem P-1401/2012 (dalje: Presuda), Zakon o parničnom postupku nije poznavao institut kolektivne tužbe, stoga je navedeni postupak vođen temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/09). Iz navedenog proizlazi, da u postupku kolektivne tužbe nema mjesta primjeni čl. 502 C Zakona o parničnom postupku o proširenju granica pravomoćnosti, kako se to obrazlaže u revizijskoj odluci Rev-2245/17. Slijedom navedenog, tuženik smatra da nema pravne osnove za eventualno utvrđenje da je kolektivnom tužbom u ovom predmetu prekinuta zastara. Tuženik se nadalje protivi navodima tužitelja da bi odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu uz valutu švicarskog franka bile ništetne. Naime, temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (NN, 37/2005, dalje: ZOO) dopuštena je valutna obveza. Presuda na koju se poziva tužitelj o ništetnosti ugovornih odredbi vezanih uz valutu švicarski franak isključivo je vezana uz obrazloženje da potrošači u vrijeme sklapanja ugovora nisu bili informirani o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o činjenici žele li stupiti s bankama u ugovorni odnos. Valja napomenuti da se ovdje radi o utvrđenju na apstraktnoj razini za osam banaka i nekoliko tisuća građana, a koje se sve svrstava pod pojam „prosječni potrošač“. Stoga, ne znači nužno da je isto decidirano određeno za svaki slučaj, kao niti da je tužitelj bio prosječni potrošač. Za potrebe sudskog postupka u povodu kolektivne tužbe, sud je razmatrao građane koji su bili korisnici ugovora o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak te u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koje u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača naziva – „potrošač“. Obzirom da se radilo o većem broju građana za potrebe postupka trebalo je razmatrati „prosječnog potrošača“, koji je zapravo zamišljeni tipični potrošač. U skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi (dalje: Direktiva) kao mjerilo prosječnog potrošača utvrđuje se potrošač koji je „u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja“ (Preambula 18, Direktiva 2005/29 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. godine o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/7/7EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, u skladu s radnim dokumentom Europske komisije – Smjernice za provedbu/primjenu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, Bruxelles, 25.svibnja 2016.) Također, Direktiva utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test i da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici pojedine zemlje, a što moraju utvrđivati nacionalni sudovi i tijela, ali u skladu s odredbama Direktive. Sve navedeno odnosi se na pitanje apstraktne pravne zaštite zamišljenog građanina koji je stupio u poslovni, ugovorni odnos s bankom prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Nacionalni sudovi u pojedinačnim parnicama, poput ove trebaju utvrditi jesu li bila ispunjenja tri glavna uvjeta iz Direktive, prilikom stupanja u poslovni odnos s potrošačem, a to su:

1. je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora,

2. je li potrošač prilikom sklapanja ugovora bio pažljiv i

3. je li bio oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja.

Svakako da prilikom procjene ova tri uvjeta treba voditi računa i o činjenici da je potrošač ponekad slabija strana ugovora u odnosu prema trgovcu, ali treba uzeti i u obzir da se u ovim predmetima radi o punoljetnim, poslovno sposobnim osobama i o vremenu kada je lako dostupna svaka informacija i/ili pojašnjenje koje je potrebno potrošaču radi razjašnjenja dijelova ugovora koji mu eventualno nisu jasni, a što i zahtijevaju drugi i treći uvjet Direktive – pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja. U odnosu na informiranost tužitelja o rizičnosti valutne klauzule, tuženik ističe da su se u članku 1. Ugovora o kreditu stranke sud dogovorile: „Kreditor odobrava Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 23.580,00“. Člankom 17. Ugovora o kreditu stranke su dogovorile: „Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat sa promjenljivošću tečaja izabrane valute Ugovora koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovom kreditu te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK,…“ Navodi kako je predmetni članak 1. Ugovora smješten na prvoj stranici Ugovora na jasno vidljivom mjestu, dok se čl. 17. Ugovora nalazi na posljednjoj stranici Ugovora neposredno iznad potpisa tužitelja, te isti nisu mogli ostati ne primijećeni prilikom sklapanja Ugovora. Neutemeljeno je tvrditi da tužitelj nije bio svjestan rizika kada je predmetna odredba jasna, uočljiva i lako razumljiva, a u slučaju da je tužitelj imao kakvih nejasnoća u vezi bilo koje ugovorne odredbe u svakom trenutku mogao se obratiti tuženiku radi dodatnih razjašnjenja i pojašnjenja. Ako je i postojao neoprez tužitelja u pogledu njegovog tržišnog djelovanja ili eventualno nerazumijevanje za koje nije tražio dodatno pojašnjenje, tuženik s istim nije mogao biti upoznat prilikom sklapanja ugovora, stoga ne može snositi štetne posljedice. Nadalje, u predmetnoj Presudi, na koju se poziva tužitelj, eventualna ništetnost pojedine ugovorne odredbe ili nepoštena poslovna praksa podvodi se isključivo uz pitanje informiranosti tužitelja/potrošača da je rizik postojao. Tuženik smatra da iz navedenog nedvojbeno proizlazi da je tužitelj morao biti svjestan da je određeni rizik postojao, odnosno da je tužitelj u skladu s prvim uvjetom Direktive bio u razumnoj mjeri obaviješten o postojanju istog. Tuženik napominje da se tužitelj nakon svake promjene iznosa mjesečnog anuiteta, kao i u slučaju bilo koje druge okolnosti s kojom eventualno nije bio zadovoljan, mogao obratiti tuženiku kako bi zajednički razmotrili mogućnosti otklanjanja okolnosti zbog kojih je tužitelj bio nezadovoljan. Tuženik smatra da u ovom predmetu prvenstveno treba utvrditi pa i procjenjivati postupanje tuženika u trenutku sklapanja Ugovora. U trenutku sklapanja Ugovora, što je vidljivo već iz samog zahtjeva tužitelja, stanje tržišta, a time i kamatne stope je bilo povoljno za tužitelja. Stoga je i jasno zašto je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora izabrao baš ovu vrstu ugovora. Naime, primjena valute švicarskog franka s odgovarajućom kamatnom stopom u odnosu na druge valute, primjerice EUR bila je povoljnija u trenutku sklapanja ugovora. I to je rizik na koji je tužitelj pristao, a koji je bio izričito naveden u ugovoru. Ovdje valja naglasiti da je tužitelj imao mogućnost izbora između više ponuđenih kredita s različitim valutnim klauzulama i različitim kamatnim stopama i da je odluka za ovu vrstu Ugovora bila isključivo njegova. Također, tuženik ističe da je nemoguće bilo predvidjeti kakvo će stanje na tržištu biti u sljedećih 6 i/ili više godina te shodno tome tuženik nije mogao obavijestiti tužitelja o nečemu o čemu niti sam nije imao nikakvih saznanja. Tuženik je na rizik ugovaranja valutne klauzule savjesno upozorio tužitelja i to je jasno i razumljivo navedeno u Ugovoru. U konačnici i institucija poput MMF-a, koja se uzima kao referentna institucija u Presudi na čijoj primjeni tužitelj inzistira, navodi da je bio predviđen blag do umjeren rast tečaja. Drugim riječima, u vrijeme sklapanja Ugovora niti Međunarodni monetarni fond nije mogao predvidjeti globalnu ekonomsku krizu i njezin utjecaj na jačanje tečaja švicarskog franka u odnosu na ostale valute. Isto navodi i prof. dr. NJ u svojoj analizi, za koju Trgovački sud u Zagrebu u Presudi navodi da prihvaća kao stručnu i objektivnu te dodatno navodi sljedeće: „…no, prekomjerni rast tečaja zbog izvanrednih događaja i opisane koincidencije je bio nepredvidiv za svakoga, pa onda i za tužene banke…“ Pod pojmom opisane koincidencije u Presudi navodi se sljedeće: „…jedino što se nije moglo predvidjeti je da će rast tečaja švicarskog franka biti toliko jak, a to je rezultat izvanrednih okolnosti u kojim se na jedinstven i nezabilježen način dogodilo da su u jednom trenutku znatno oslabile tri od četiri valute koje danas tvore SDR, dakle sukcesivno je oslabio američki dolar, EUR-o i nakon toga japanski jen (ovo dijelom zbog prirodne katastrofe u obliku potresa, tsunamija i nuklearne nezgode), što ima obilježja izvanrednog događaja bez presedana… a takav slijed događaja je pojačao pritisak, uglavnom špekulativnog kapitala na franak u obliku povećane potražnje za švicarskim frankom, no ovaj događaj ima značaj potpuno izvanrednog događaja, a što rastu tečaja švicarskog franka daje dodatnu dimenziju izvanrednog događaja koji opravdava primjenu klauzule „rebus sic stantibus“…“ Ovdje tuženik skreće pažnju na odredbu čl. 369. Zakona o obveznim odnosima u kojoj stoji: „Ako bi zbog izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, ona može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak i raskine.“ Drugim riječima, tužitelj je imao i mogućnost zahtijevati izmjenu ugovora radi promijenjenih okolnosti. Tuženik ističe kako je i Sud EU u svojoj odluci broj C-186/16 odlučio da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje ugovora s obzirom na to da ugovorna odredba može unijeti neravnotežu između stranka. Naime, Sud EU u presudi broj C-186/16 od 20. rujna 2017. godine, u paragrafu 54 presude, navodi: „…nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je prodavatelj robe ili pružatelj usluge mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora s obzirom na to da ugovorna odredba može unositi neravnotežu između stranaka koja se očituje tek tijekom izvršenja ugovora.“ Tuženik je tužitelja prilikom potpisivanja Ugovora upozorio na rizik ugovaranja valutne klauzule kao i na mogućnost rasta ili pada tečaja švicarskog franka u odnosu na HRK. Događaji koji su na globalnom ekonomskom tržištu uslijedili, a kako je to objašnjeno u navedenim stručnim analizama, predstavljaju izvanredne događaje koje nitko nije mogao predvidjeti, pa tako niti tuženik. Stoga, tuženik smatra da iz navedenih razloga nema osnove za njegovu odgovornost za povećanje mjesečnih anuiteta jer isti za nadolazeće promjene nije mogao znati, niti na njih utjecati niti ih je on skrivio. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva. Iz navoda tužbe tuženik zaključuje kako tužitelj potražuje razliku između prvotno ugovorenog iznosa mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju HRK - CHF na dan korištenja kredita i svakog daljnjeg povećanja anuiteta zbog valutne klauzule. Pod uvjetom da je gore navedeno točno, tuženik smatra da tužitelj zapravo zahtjeva fiksiranje tečaja HRK za valutu CHF na dan korištenja kredita za cijelo razdoblje otplate kredita, iako je Ugovorom jasno definirano da se ugovara valutna klauzula. U tom slučaju radilo bi se o kunskom kreditu, što predstavlja u potpunosti drugu vrstu ugovora uz drugačije uvjete koji u vrijeme sklapanja Ugovora nisu niti postojali na tržištu. Stoga, ako sud i odredi provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tuženik se protivi provođenju takvog dokaza kojim bi se eventualna preplata koju tužitelj potražuje utvrđivala fiksiranjem tečaja na dan isplate kredita tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Tuženik, zaključno, ističe kako tužitelj nema pravo za zakonske zatezne kamate s obzirom da tuženik nije bilo nepošten stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Napominje kako ništetnost pojedine ugovorne odredbe nužno ne znači da je jedna od ugovornih strana nepoštena. Tužitelj bi u konkretnom slučaju, pod pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva, eventualno imao pravo na zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva sudu. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. U dokaznom postupku, a radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu. Nadalje, sud je proveo i financijsko vještačenje po D&S d.o.o. [adresa] te izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka (list 86-93 spisa) te saslušao tužitelja kao stranku (list 146 spisa).

4. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 12. listopada 2022., a koji je zaprimljen na ovome sudu 14. listopada 2022. preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva na iznos od 20.651,22 kn/2.740,90 EUR sa zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa rate.

5. Tuženik se protivio preinaci tužbe.

6. Ovaj sud dopustio je preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva obzirom je tužba preinačena nakon provedenog financijskog vještačenja pa sukladno odredbi članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019, 80/2022., 114/2022. i 155/2023. – u daljnjem tekstu: ZPP) tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nema krivnje tužitelja koji je tek nakon provedenog financijskog vještačenja, mogao utvrditi visinu svog potraživanja i po njemu konačno postaviti tužbeni zahtjev, slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

7. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tuženik je, u podnesku od 15. srpnja 2024., određeno izjavio prigovor prijeboja kao materijalnopravni prigovor u iznosu od 133,47 EUR sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 0,01 EUR od dana 14.07.2006. do isplate;

- na iznos od 0,34 EUR od dana 14.07.2007. do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od dana 11.11.2006. do isplate;

- na iznos od 0,40 EUR od dana 11.11.2006. do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od dana 15.12.2007. do isplate;

- na iznos od 0,33 EUR od dana 15.12.2007. do isplate;

- na iznos od 0,01 EUR od dana 16.01.2007. do isplate;

- na iznos od 2,13 EUR od dana 16.01.2007. do isplate;

- na iznos od 5,15 EUR od dana 16.02.2007. do isplate;

- na iznos od 0,07 EUR od dana 13.03.2007. do isplate;

- na iznos od 3,10 EUR od dana 15.03.2007. do isplate;

- na iznos od 0,14 EUR od dana 11.04.2007. do isplate;

- na iznos od 4,65 EUR od dana 17.04.2007. do isplate;

- na iznos od 7,79 EUR od dana 15.05.2007. do isplate;

- na iznos od 0,15 EUR od dana 19.06.2007. do isplate;

- na iznos od 9,24 EUR od dana 19.06.2007. do isplate;

- na iznos od 0,28 EUR od dana 18.07.2007. do isplate;

- na iznos od 10,29 EUR od dana 18.07.2007. do isplate;

- na iznos od 0,25 EUR od dana 15.08.2007. do isplate;

- na iznos od 7,54 EUR od dana 15.08.2007. do isplate;

- na iznos od 0,39 EUR od dana 15.09.2007. do isplate;

- na iznos od 7,54 EUR od dana 15.09.2007. do isplate;

- na iznos od 0,82 EUR od dana 16.10.2007. do isplate;

- na iznos od 11,81 EUR od dana 16.10.2007. do isplate;

- na iznos od 0,76 EUR od dana 17.10.2007. do isplate;

- na iznos od 0,93 EUR od dana 13.11.2007. do isplate;

- na iznos od 6,45 EUR od dana 16.11.2007. do isplate;

- na iznos od 0,87 EUR od dana 11.12.2007. do isplate;

- na iznos od 10,58 EUR od dana 15.12.2007. do isplate;

- na iznos od 0,53 EUR od dana 11.01.2008. do isplate;

- na iznos od 3,98 EUR od dana 16.01.2008. do isplate;

- na iznos od 0,16 EUR od dana 12.02.2008. do isplate;

- na iznos od 3,11 EUR od dana 13.02.2008. do isplate;

- na iznos od 0,02 EUR od dana 16.04.2008. do isplate;

- na iznos od 0,55 EUR od dana 16.04.2008. do isplate;

- na iznos od 0,66 EUR od dana 17.05.2008. do isplate;

- na iznos od 7,08 EUR od dana 17.05.2008. do isplate;

- na iznos od 0,53 EUR od dana 13.06.2008. do isplate;

- na iznos od 4,52 EUR od dana 13.06.2008. do isplate;

- na iznos od 0,88 EUR od dana 15.07.2008. do isplate;

- na iznos od 5,63 EUR od dana 15.07.2008. do isplate;

- na iznos od 1,10 EUR od dana 22.07.2008. do isplate;

- na iznos od 0,14 EUR od dana 12.08.2008. do isplate;

- na iznos od 7,67 EUR od dana 20.08.2008. do isplate;

- na iznos od 0,02 EUR od dana 11.09.2008. do isplate;

- na iznos od 4,83 EUR od dana 18.09.2008. do isplate.

8. Obzirom je prigovor izjavljen kao materijalnopravni prigovor mjerodavne su odredbe članka 195. do 202. Zakona o obveznim odnosima (˝Narodne novine˝, broj: 35/2005. – dalje: ZOO) kojima je regulirano građanskopravno prebijanje kada dva pravna subjekta steknu jedan prema drugome istovrsna i dospjela potraživanja, što dovodi do ukidanja uzajamnih ovlaštenja i obveza, odnosno prijeboja do visine do koje su uzajamna potraživanja po iznosu jednaka. Pritom je potrebno da jedan subjekt da takvu izjavu drugom subjektu, a do gašenja uzajamnih potraživanja dolazi ne tek od priopćenja volje o kompenzaciji nego od kada su se potraživanja realno susrela.

8.1. Ističe se kako se materijalnopravni prigovor prijeboja može istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da se sukladno odredbi članka 288.a stavka 6. ZPP-a radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi, osim u slučaju iz članka 299. stavka 2. ZPP-a.

9. Tužbeni zahtjev specificiran podneskom od 12. listopada 2022. je osnovan.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu s osnove preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, te svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica, odnosno na ništetnosti valutne klauzule.

11. Nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tužena, kao kreditor 3. travnja 2006. sklopili ugovor o kreditu, broj ugovora 18828/06, kojim je tužena odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.245,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 84 mjeseca te početnu redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje. Nadalje, nije sporno ni da je u predmetnom ugovoru o kreditu ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene.

11.1. Ističe se kako se radi o potrošačkom kreditu pa tužitelj u konkretnom slučaju ima status potrošača. Naime, tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (˝Narodne novine˝, broj: 96/2003., 79/2007. i 125/2007. – u daljnjem tekstu: ZZP) obzirom ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Radilo se o namjenskom kreditu za kupnju vozila koje vozilo je tužitelj koristio u privatne svrhe.

11.2. Nije sporno da je kredit u cijelosti isplaćen i da ugovor nije konvertiran u EUR. 11.3. Nesporno je i da se za vrijeme trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

12. U ovom postupku utvrđeno je:

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

13. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe trebao biti o tome obaviješten. Osim toga, utvrđeno je da su tužene banke, među kojima je i tužena, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj: 96/2003.), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tužene i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Time je odlučeno o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tužena, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

14. Obzirom se tužitelj pozvao na pravno utvrđenje iz navedenog kolektivnog spora, sukladno odredbi članka 118. ZZP-a i 502.c ZPP-a sud je vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Radi se o direktnom učinku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu.

15. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača/2007. i to člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i pritom naglašava da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

17. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP-a tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

18. U postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno je utvrđeno da je odredba o promjeni tečaja za valutu CHF ništetna jer o njoj banke (među njima i tužena) nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima stoga i u ovom postupku vrijedi presumpcija da se o pojedinoj odredbi nije pregovaralo pa je na tuženoj ležao teret dokaza da dokaže protivno.

19. Tijekom ovog postupka, tužitelj je saslušan na okolnost o tome je li se pregovaralo o pojedinim odredbama, a iz njegovog iskaza (list 146 spisa) proizlazi:

- da je kredit podignuo radi kupnje vozila te da je vozilo koristio samo u privatne svrhe

- da mu je u banci ponuđeno sklapanje ugovora o kreditu samo u CHF valuti

- da su ga dočekali već unaprijed pripremljeni ugovori u CHF valuti

- da mu prilikom potpisivanja ugovora nije ništa objašnjavano oko same promjenjive kamatne stope te da bi rata kredita mogla i narasti te da mu uopće nisu objašnjavane nikakva odredbe ugovora o kreditu osim onih koje se odnose na visinu kredita i rok otplate kredita

19.1. Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da mu banka prilikom sklapanja ugovora nije pružila sve potrebne informacije u pogledu vezanosti glavnice za CHF. Stoga su neodlučni navodi tuženika da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, uočljive i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo, što uostalom tuženik nije dokazao da se o osporenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo u smislu da je prilikom sklapanja ugovora tužena banka pružila tužitelju sve potrebne informacije, kao ni da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju, kao prosječnom potrošaču, bile jasne i razumljive.

19.2. Ističe se kako nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji je istaknula tužena, obzirom iz ugovora o kreditu, a i iz samog iskaza tužitelja proizlazi kako je on podignuo predmetni ugovor o kreditu. Ističe se kako je životno da su poneke uplate kredita u ime tužitelja vršile druge osobe ili poslodavac tužitelja po njegovom nalogu.

20. Također se upućuje da je u međuvremenu donesena odluka ESLP od 8. studenog 2022. (objavljena 1. prosinca 2022.) o nedopuštenosti zahtjeva u predmetima OTP banke, i drugih banka, pa tako i ovdje tužene banke, protiv RH, a u svezi podignute tužbe zbog povrede prava na pošteno suđenje pred domaćim sudovima, gdje su banke, između ostalog, tvrdile da im tijekom domaćeg postupka nije poštivano pravo na jednakost stranka u postupku jer nisu saslušani predloženi djelatnici banke kao svjedoci.

21. Neosnovano tužena ističe i da je utvrđenje suda u suprotnosti sa shvaćanjima Suda EU u primjeni Direktive 93/13/EEZ obzirom stav da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su tužiteljici u vrijeme ugovaranja bile nerazumljive predstavlja primjenu prakse Suda EU u predmetima C-26/13 od 30. travnja 2014., C- 51/17 od 17.siječnja 2017. TP Bank Nyrt., C-118/17 od 14. ožujka 2019. Dunai i C- 70/17 i C179/17 26. ožujka 2019. Abanca Corporación Bancaria.

22. Stoga je i u konkretnom slučaju, nepoštena, a time i ništetna ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

23. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po D&S d.o.o. [adresa]. Zadatak vještaka bio je utvrditi kolikoj je iznos tužitelj preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF.

24. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tužitelj preplatio kredit za iznos od 20.651,22 kn, odnosno 2.740,90 EUR, pri čemu je vještak iznose prikazao pojedinačno za svaki mjesec u utuženom razdoblju, navodeći točan datum uplate svakog pojedinog anuiteta.

24.1. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, na koje stranke, pa tako ni tuženik u pogledu matematičkog izračuna nije imao prigovora, već se prigovori tuženika svode na prigovore pravne naravi. Vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni spora koju je dao ovaj sud.

25. Predmet ovog spora je tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu odredbe članka 323. ZOO-a prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe.

26. Obzirom se radi o restitucijskom zahtjevu, ugovorne strane dužne su vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora.

27. Osim toga, prema članku 1111. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, odnosno od samog zaključenja posla.

28. Prema članku 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

29. Tuženik je, obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe tada važećeg ZZP/03, odnosno ZZP/07, te ZOO-a. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

30. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare.

30.1. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020.

30.2. U međuvremenu je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravo shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu: ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

30.3. Kolektivna tužba u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., a u odnosu na valutnu klauzulu, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. (danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/13).

30.4. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (4. travnja 2012.) u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude, poslovni broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

30.5. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donesena povodom revizije (revizija podnesena protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj: Gž-820/17 od 29. lipnja 2017.) gdje je zauzeto shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

30.6. U odnosu na zastarni rok, prije svega treba reći da kod instituta stjecanja bez osnove nije predviđen posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti članak 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

30.7. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 2. rujna 2021., a preinačena podneskom od 12. listopada 2022., a koji podnesak je zaprimljen na ovome sudu 14. listopada 2022. Obzirom zastarni rok od pet godina počinje teći od dana donošenja presude pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske koja je donesena 14. lipnja 2018. (kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna i u odnosu na valutu) to proizlazi da je tužba podnesena i preinačena unutar zastarnog roka od pet godina pa istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

31. U ovom postupku, valjalo je još odlučiti o postavljenom materijalnopravnom prigovoru prijeboja.

31.1. Obzirom je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, tuženik ističe prigovor prijeboja s osnova razlike koja je nastala u periodima kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen, time da se tuženik nije izričito izjasnio da li tražbinu istaknutu radi prebijanja temelji na stjecanju bez osnove ili na naknadi štete, ali dakle u svakom slučaju iz činjeničnih navoda tuženika u odgovoru na tužbu i postupku proizlazi i zaključuje se da prigovor prijeboja temelji na ništetnosti dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli.

31.2. Radi se o djelomičnoj ništetnosti odredaba ugovora (čl. 324. ZOO), time da u smislu čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora (ovdje djelomične ništetnosti) svaka ugovora strana je dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora.

31.3. U konkretnom slučaju plaćanjem anuiteta kredita u periodu dok je tečaj CHF bio niži od početnog ugovorenog, tužiteljica nije ništa primila niti je stekla bez osnove u smislu odredbe iz članka 1111. stavka 1. u svezi sa stavkom 3. ZOO-a, jer je uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji niti obveza tužiteljice na vraćanje nečeg što nije primila, a time ne postoji niti konkretna tražbina tuženika po osnovi (djelomične) ništetnosti odredbe ugovora.

31.4. Nadalje ne postoji niti konkretna tražbina tuženika s osnova naknade štete.

31.5. Naime, člankom 323. stavkom 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran za štetu suugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za uzrok ništetnosti.

31.6. U konkretnoj situaciji tuženik je taj koji je kriv za sklapanje ugovora jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Krivnja za ništetnost ugovorne odredbe je na strani tuženika, a nije kriv tužitelj pa stoga tužitelj niti ne može biti odgovoran za štetu te tuženik kao ugovaratelj koji je kriv za štetu, ne može osnovano potraživati štetu, a u smislu citirane odredbe.

31.7. Osim toga, u svakom slučaju bio bi osnovan tužiteljev prigovor zastare u odnosu na prigovor prijeboja koji zapravo predstavlja zahtjev za uračunavanja negativne razlike kod utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu. U tom slučaju primjenjivao bi se petogodišnji zastarni rok koji bi istekao davno prije podnošenja tužbe, obzirom bi se radilo o potraživanjima koja su dospjela u razdoblju od 2005. do 2008. godine.

32. Slijedom navedenog, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja specificiran podneskom od 12. listopada 2022. i odlučiti kao u točki I. izreke presude.

33. Trošak tužitelja sastoji se od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023. – dalje: Tarife/23), za sastav podnesaka od 19. siječnja 2022. i 12. listopada 2022. u iznosu od 200,00 EUR za svaki, sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife/23, za zastupanje na ročištima od 12. travnja 2022. i 9. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako, sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife/23 te za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, sukladno Tbr. 9. t. 3. Tarife/23, a koji trošak valja uvećati za PDV po stopi od 25% u iznosu od 275,00 EUR. Tužitelju je nadalje priznat trošak plaćenog predujma za financijskog vještaka u iznosu od 331,81 EUR (potvrda o uplati – list 83 spisa) te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR (potvrda o uplati – list 42 spisa), a ne kako je to isti zatražio u iznosu od 53,09 EUR pa ukupni trošak ovog parničnog postupka iznosi 1.733,35 EUR, a na koji trošak je tužitelju dosuđena pripadajuća zatezna kamata koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude i to od 20. veljače 2025. pa do isplate, slijedom čega je na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke presude.

33.1. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak pristojbe na presudu u iznosu od 73,86 EUR obzirom isti neće biti ni pozivan na plaćanje pristojbe na presudu jer je Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 51/2023.) i to člankom 6. istog propisano kako su potrošači u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi.

34. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja.

U Karlovcu 20. veljače 2025.

Sudac: Zrinka Ban

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8 ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335 st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz čl. 335. st. 9. ZPP-a sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se putem ovog suda podnosi županijskom sudu, pisanim putem u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.

Dostavljeno:

1. Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu

2. OD Vukina & Partneri d.o.o. Zagreb