REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-4368/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca, Kristine Saganić, predsjednika vijeća, Branke Šabarić Zovko, suca izvjestitelja i Maje Bilandžić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LATERNA-PROJEKT d.o.o., Zagreb, Žuti brijeg 8/a, OIB: 34484244366, kojeg zastupa punomoćnica Tadijana Ćulav, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, OIB: 53969486500, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1286/2021 od 21. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1286/2021 od 21. studenog 2023. u točki I. izreke; te u točki IV. izreke u dijelu kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova spora od 2.969,61 EUR sa zakonskom zateznom kamatom.
II. Djelomično se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1286/2021 od 21. studenog 2023. u točki IV. izreke kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova spora od 1.975,00 EUR s kamatom i sudi:
Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 1.975,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 21. studenog 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.
III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.394,34 EUR.
Obrazloženje
1. Pobijanom u izreci označenom presudom točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 52.321,80 EUR / 400.009,12 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Točkom II. izreke odbijen je djelomično tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 52.321,80 EUR / 400.009,12 kn od 1. travnja 2016. do 11. ožujka 2020. kao neosnovan. Točkom III. izreke nalaženo je tuženiku u roku od 15 dana nadoknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 10.644,87 EUR / 80.203,77 kn sa zateznom kamatom od 21. studenog 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. Točkom III. (pravilno IV.) izreke djelomično je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 4.944,61 EUR / 37.255,16 kn sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate kao i u dijelu stope zatezne stope dosuđene u točki III. izreke ove presude te je u tom dijelu odbijen zahtjev kao neosnovan.
2. Prvostupanjski je sud na temelju izvedenih dokaza uvidom u isprave u spisu i saslušanjem svjedoka, te provedenog građevinskog vještačenja po vještaku arhitektu dipl. ing. arh. CH, utvrdio da su stranke bile u poslovnom odnosu temeljem ugovora o djelu sukladno čl. 590. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) prema kojem se tužitelj obvezao izraditi projektnu dokumentaciju, da su stranke doista ugovorile sukcesivnu izradu i predaju projektne dokumentacije, da je tužitelj izradio idejni projekt, ishodio lokacijsku dozvolu 2009. godine, da je izradio glavni projekt, predao zahtjev za potvrdu glavnog projekta, nakon čega je na zahtjev Ministarstva isti povukao pa potom ponovno predao, da je bilo potrebno izvršiti formiranje čestice (od više čestica) te utvrđenje vlasničkih prava kako bi se mogle izdati potvrde na glavni projekt, no to nije odrađeno. Prvostupanjski je sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 52.321,80 EUR / 400.009,12 kn, koji se odnosi na dio posla koji je tužitelj odradio do raskida ugovora, a koji predstavlja vrijednost ugovorene naknade umanjene za iznos troška koji ovaj nije imao, sve sukladno čl. 619. ZOO-a. Odluku o troškovima ovog postupka sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP).
3. Protiv navedene presude tužitelj i tuženik podnijeli su žalbu svaka u dijelu kojim nije uspjela u sporu, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom drugostupanjskom sudu presudu u pobijanom dijelu preinačiti, podredno je ukinuti i vratiti na ponovan postupak.
4. Tužitelj žalbom osporava odluku o trošku parničnog postupka, točku IV. izreke presude kojim je djelomično odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova spora. U bitnom navodi da je sud pogrešno primijenio odredbu Tbr. 48. Tarife, umjesto Tbr. 1. i 2. Tarife te da mu je dosuđen manji trošak. Predlaže ovome sudu preinačiti točku IV. izreke pobijane presude, na način da naloži tuženiku da naknadi tužitelju daljnji trošak u iznosu od 1.975,00 EUR / 14.880,64 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 21. studenog 2023.
5. Tuženik žalbom osporava točku I. i II. izreke presude, navodeći da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a s obzirom da je utemeljio odluku na vještakovoj procjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva te čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i to stoga što o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava odnosno razlozi su nejasni i proturječni. U dijelu u kojem se sud poziva na nalaz i mišljenje vještaka obrazloženje je nejasno i nerazumljivo. Sud je pogrešno utvrdio da su utužene tražbine dospjele, pritom nemajući u vidu da je ugovorom određeno da će se projektna dokumentacija isporučivati sukcesivno, po fazama, iz kojeg je razloga tuženik vratio tužitelju račune u iznosu od 446.438,75 kn za do tada obavljene poslove izrade izvedbenog projekta te 53.572,65 kn za do tada obavljene usluge ishođenja suglasnosti i potvrde na glavni projekt, s obzirom da se nisu stekli uvjeti za ispostavu računa, slijedom čega je iste tužitelj i stornirao. Stoga rad nije primljen. Naime, odredbom čl. 7. st. 2. ugovora određeno je kako radi sukcesivnog preuzimanja i ocjene kvalitete projektne dokumentacije, tuženik imenuje Povjerenstvo za primopredaju dokumentacije koje s tužiteljem sastavlja zapisnik o prihvaćanju obavljanih usluga, čime se potvrđuje kvalitetno ispunjavanje ugovornih obveza za cijelu fazu, a djelomična izrađena dokumentacija, kakvu je dostavio tužitelj, ne može se smatrati dovršenom ukoliko nije izrađena u cijelosti i kao takva se ne može prihvatiti ni platiti. Sukladno ugovoru, tuženik je platio izvršene i primljene radove i tako u potpunosti izvršio sve financijske obveze prema tužitelju, s obzirom da je dospjela obveza tuženika samo ona potpisana Zapisnikom o prihvaćanju obavljanih usluga od strane Povjerenstva za primopredaju dokumentacije, sukladno ugovorenim redoslijedima izrade iste, stoga se u sklopu izrađenog vještačenja nije niti moglo razmatrati niti uzeti kao uspješno izvršena obveza, a na čemu je sud nekritički i bez razmatranja odlučnih činjenica utemeljio pobijanu presudu. Djelomično izrađena i predana izvedbena dokumentacija već u trenutku isporuke nije bila primjenjiva zbog promjene propisa, slijedom čega je Ministarstvo odustalo od realizacije predmetnog projekta, što predstavlja odlučnu činjenicu koju sud nije niti razmatrao te je propustio ocijeniti sadržaj izjave tuženika o raskidu govora, kao i posljedice navedene izjave.
6. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode, predlaže ovome sudu odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu, uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.394,34 EUR.
7. Žalba tužitelja je osnovana, žalba tuženika nije osnovana.
8. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjska presuda pravilna i osnovana na zakonu, osim u dijelu odluke o troškovima postupka.
9. Predmet spora je isplata iznosa od 52.321,80 EUR na ime cijene za uslugu izrade projektne dokumentacije.
10. Iz obrazloženja kao nesporno proizlazi da je tužitelju u cijelosti isplaćena I faza i dio II faze s time da od II faze tužitelju nije isplaćeno ishođenje potvrde na glavni projekt (ugovorena cijena 52.266,00 kn bez PDV-a) kao i da nije isplaćena III faza, odnosno izrada izvedbenog projekta s troškovnicima (ugovorena cijena 435.550,00 kn bez PDV-a), od koje tužitelj nije odradio armaturne nacrte, detalje u prikladnom mjerilu i instalaterske izvedbene nacrte koje je vještak procijenio na 87.110,00 kn bez PDV-a, dok je preostali dio izvedbenog projekta odradio tužitelj. Dakle, tužitelj je u cijelosti izradio glavni projekt iz II faze te je podnio zahtjev za potvrdu glavnog projekta, no kako nije riješeno vlasništvo čestica i nije izvršena parcelacija, što je bila obveza Ministarstva, bez čega nije moguće dobiti potvrdu glavnog projekta. Također je utvrđeno kako je Ministarstvo tražilo od tužitelja da povuče zahtjev, što je isti učinio da bi potom tražilo od njega da ga ponovno podnese.
11. Prvostupanjski je sud dakle utvrdio da je tužitelj u cijelosti obavio sve što je bilo potrebno da se ishodi potvrda glavnog projekta, no da je ostalo riješiti vlasništvo čestica i parcelaciju, što nije bila obveza tužitelja već Ministarstva. Stoga je sud pravilno ocijenio kako je tužitelj u cijelosti obavio II fazu te da ima pravo na isplatu iznosa od 52.266,00 kn (bez PDV-a). U odnosu na III fazu sud je utvrdio da je tužitelj izradio izvedbeni projekt, ali ne u cijelosti (koje radove je vještak procijenio na 87.110,00 kn bez PDV-a) pa je tužitelju za određeni dio III faze tuženik dužan naknaditi 348.550,00 kn. Stoga bi tuženik bio dužan tužitelju naknaditi za ostatak II faze i dio odrađene III faze ukupan iznos od 400.706,00 kn bez PDV-a.
12. Tužitelj je prvotnim tužbenim zahtjevom potraživao od tuženika 82% ugovorenog iznosa za ishođenje potvrde glavnog projekta u odnosu na II fazu (42.858,12 kn) i 82% ugovorenog iznosa za izradu izvedbenog projekta (357.151,00 kn) odnosno ukupno 400.009,12 kn, no nakon provedenog vještačenja isti je preinačio tužbeni zahtjev na način da je potraživao u cijelosti ugovoreni iznos za ishođenje potvrde glavnog projekta u odnosu na II fazu (52.266,00 kn) i razliku ugovorenog iznosa za izradu izvedbenog projekta umanjen za procijenjenu vrijednost radova koji nisu odrađeni u III fazi (348.444,00 kn), što ukupno iznosi 400.710,00 kn bez PDV-a.
13. Prema utvrđenju prvostupanjskog suda proizlazi da je glavni projekt izgrađen u cijelosti i da je isti izrađen u skladu s idejnim rješenjem i lokacijskom dozvolom, dok navedene potvrde glavnog projekta nisu ishođene. Ministarstvo nakon predaje zahtjeva za potvrdu glavnog projekta od tužitelja je tražilo da se pristupi izradi izvedbenog projekta iako je između stranka ugovoreno Ugovorom kako će se izradi Izvedbenog projekta pristupiti nakon ishođenja građevinske dozvole. Ocjena je prvostupanjskog suda da je tužitelj izradio 80%-82% Izvedbenog projekta prema uputi Ministarstva te ga predao Ministarstvu 1. travnja 2016., zajedno s računima koje račune je Ministarstvo vratilo tužitelju, dok Izvedbeni projekt nije vraćen tužitelju. Iz zahtjeva za mirno rješenje spora razvidno je da je tužitelj prihvatio da je tim dopisom Ministarstvo raskinulo predmetni ugovor.
14. Odredbom čl. 619. ZOO-a propisano je kako naručitelj (konkretno u ovom slučaju Ministarstvo) može raskinuti ugovor kad god hoće sve dok naručeno djelo nije dovršeno, ali je u tom slučaju dužan isplatiti izvođaču ugovorenu naknadu umanjenu za iznos troškova koje ovaj nije imao, a koje bi inače imao da ugovor nije raskinut, a i za iznos zarade što ju je ostvario na drugoj strani ili što ju je namjerno propustio ostvariti. Također, valja napomenuti i da su stranke u ugovoru ugovorile da ukoliko naručitelj bez krivnje pružatelja raskine ugovor dužan je platiti pružatelju dio, do tog trenutka završenih ugovornih obveza. U ovom postupku nije utvrđeno da je tuženik raskinuo ugovor zbog krivnje tužitelja, već iz razloga što im je dokumentacija zbog propisa nepotrebna i jer je tuženik odustao od projekta.
15. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik dužan isplatiti tužitelju utuženi iznos od 400.009,12 kn odnosno 52.321,80 EUR, a koji iznos se odnosi na dio posla koji je tužitelj odradio do raskida ugovora, koji mu nije plaćen, a koji predstavlja vrijednost ugovorene naknade, umanjene za iznos troška, sve sukladno čl. 619. ZOO-a.
16. Slijedom iznesenog ocjena je ovoga suda da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo te odlučio o tužbenom zahtjevu, a ovaj sud nije našao da bi bila počinjena neka od povreda na koju se pazi po službenoj dužnosti pa je presuda u točki I. izreke, potvrđena prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a.
17. Žalitelj - tužitelj u žalbi uglavnom ponavlja navode iznesene tijekom prvostupanjskog postupka. Neosnovano žalitelj navodi da je nejasno i nerazumljivo obrazloženje u dijelu u kojem se sud poziva na nalaz i mišljenje vještaka, naprotiv sud je dao jasno i valjano obrazloženje svoje odluke. Neosnovan je i žalbeni navod da je sud pogrešno utvrdio da su utužene tražbine dospjele, jer nije uzeo u obzir da je ugovorom određeno da će se projektna dokumentacija isporučivati sukcesivno, po fazama, iz kojeg je razloga tuženik vratio tužitelju račune u iznosu od 446.438,75 kn za do tada obavljene poslove izrade izvedbenog projekta te 53.572,65 kn za do tada obavljene usluge ishođenja suglasnosti i potvrde na glavni projekt, s obzirom da se nisu stekli uvjeti za ispostavu računa, slijedom čega je iste tužitelj i stornirao. Ovo stoga što je nesporno i sam tuženik ne spori da je tužitelj izvršio svoju uslugu projektiranja, ali zbog okolnosti da tuženik nije obavio poslove koje je bio dužan obaviti, i u konačnici zbog činjenice odustajanja od izrade III faze projekta, tužitelj nije odgovoran i nema razloga da računi ispostavljeni za izvršeni rad, ne dospiju na naplatu, kraj činjenice da je ugovor na kraju raskinut.
18. Tuženikov žalbeni navod da je u konkretnom slučaju bilo ugovoreno sukcesivno preuzimanja i ocjene kvalitete projektne dokumentacije, kao i imenovanje Povjerenstva za primopredaju dokumentacije, ukazuje se neosnovanim. Ovo stoga što i pored, kako navodi žalitelj, djelomično izrađene i predane izvedbene dokumentacije već u trenutku isporuke nije bila primjenjiva, i to upravo zbog tuženikova postupanja opisanog u samom obrazloženju odluke. Tuženikov navod da je dokumentacija djelomično izvršena, kraj nesporne činjenice da je ista izvršena u 80% do 82%, čini se netočnom je navedeni postotak predstavlja gotovo završeni rad odnosno učinjenu uslugu gotovo u cijelosti.
19. Žalbenim razlozima tuženik nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude.
20. Slijedom navedenog, nisu osnovani žalbeni razlozi koje navodi žalitelj-tuženik niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u točki I. i u dijelu točke IV. izreke.
21. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12,103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora. Kako tužitelj nije uspio u sporu u samo razmjeno neznatnom dijelu, sud je odredio da mu je tuženik dužan naknaditi trošak.
22. Glede odluke o troškovima parničnog postupka, u pravu je tužitelj kada navodi da je za vrijednost boda umjesto 10,00 kn, sud trebao obračunati 15,00 kn, iako su radnje učinjene prije 5. studenoga 2022., kada je na snagu stupila Izmjena odvjetničke Tarife („Narodne novine“ broj 126/22), na koju se prvostupanjski sud i pozvao, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo. Pravilno je sud ocijenio da tužitelj ima pravo na naknadu troška zahtjeva za mirno rješenje spora (Tbr. 28. u svezi Tbr. 7. i Tbr. 50. Tarife), trošak tužbe (Tbr. 7. i Tbr. 50. Tarife), trošak podnesaka od 22. studenog 2021. i 24. veljače 2022. svaki u iznosu od 600,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 50. Tarife), ali ne po 600,00 EUR, već po 995,00 EUR, što je razlika od 1.580,00 EUR, uvećano za PDV sukladno Tbr. 42. Tarife, u iznosu od 395,00 EUR, što ukupno iznosi 1.975,00 EUR, koji je iznos troška tuženik dužan naknaditi tužitelju, kao što je odlučeno u točki II. izreke ove drugostupanjske odluke. Stoga je na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a, valjalo preinačiti dio odluke o troškovima u točki IV. (pogrešno sud navodi točka III.) izreke presude i dosuditi tužitelju daljnji trošak spora od 1.975,00 EUR sa zateznom kamatom.
23. Tužiteljev zahtjeva za naknadu troškova spora djelomično je odbijen za previsoko zatraženi trošak u iznosu od 2.969,61 EUR s kamatom, kako je pravilno odlučeno u točki IV. izreke prvostupanjske presude, u kojem je dijelu potvrđena kao u točki I. izreke ove drugostupanjske odluke.
24. Odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu, budući da ova postupovna radnja nije bila potrebna za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, stoga je odlučeno kao točki III. izreke rješenja na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a.
Zagreb, 20. veljače 2025.
Predsjednik vijeća
Kristina Saganić
