Poslovni broj: Gž-417/2022-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-417/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednika vijeća, Larise Gačanin, kao suca izvjestitelja i Ive Smokvina Dadasović, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Tomislavu Miličeviću odvjetniku u Odvjetničkom društvu Miličević i Šupuković d.o.o. Zagreb, protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković i partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-2674/2019-24 od 27. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika, kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-2674/2019-24 od 27. prosinca 2021.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

Prvostupanjskom je presudom tuženiku naloženo tužiteljici isplatiti 28.226,01 kn i 705,16 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama (točke I. i II. izreke).

Točkama III i IV izreke odbijen je zahtjev tuženika za utvrđenje postojanja tražbine spram tužiteljice s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 1.417,43 kn te tražbine od 148,11 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 704,12 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

Točkom V. izreke tuženiku je naloženo tužiteljici isplatiti parnični trošak od 12.039,00 kn, dok se u preostalom dijelu njen zahtjev odbija.

Protiv te presude žalbu podnosi tuženik, pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13. i 89/14., 70/19., 80/22, dalje ZPP) te predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu, odnosno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Žalba nije osnovana.

Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, a ni one na koje u žalbi ukazuje tuženik.

Nije počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se tuženik poziva, jer je izreka presude jasna i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

Valja istaknuti da sud odlučuje koje će od predloženih dokaza provesti, a po ocjeni ovog suda osnovano je odbijen prijedlog tuženika za saslušanje njegove zaposlenice, koja nije bila osoba je koja direktno i neposredno sudjelovala u postupku sklapanja predmetnog ugovora.

Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Na tako utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo.

Iz provedenih dokaza u bitnom proizlazi:

- da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita, 5. listopada 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 24022006 – 1031262/51400607- 5102652456, na iznos od 23.109,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita u tečaj, i to kao stambeni kredit građana preko tri godine uz čvrstu valutnu klauzulu, s rokom vraćanja od 180 mjeseci uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF;

- da je člankom 8. Ugovora o kreditu određeno da je kamatna stopa promjenjiva te u trenutku ugovaranja iznosi 05,490% godišnje, obračunava se primjenom direktne metode, s time što su stranke suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama tuženika;

- da tuženik tijekom postupka nije osporio da je jednostranom odlukom s početno ugovorene kamatne stope podizao kamatnu stopu, niti da je bila riječ o promjenjivoj kamatnoj stopi;

- da je do promjene visine anuiteta tuženika došlo i uslijed povećanja vrijednosti CHF u odnosu na hrvatsku kunu;

- da je tužiteljica Ugovor o kreditu podignula kao potrošač;

- da je tužiteljica otplaćujući kredit prema ništetnoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi uplatila više 28.226,01 kn i 705,16 kn, prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka financijske struke Dijane Tomljanović Butković.

Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim, dok je smatrao neosnovanim zahtjev tuženika u pogledu utvrđenja da postoji njegova novčana tražbina prema tužitelju, temeljem Ugovora i to u iznosu od 1.417,43 kn i148,11 CHF, sve sa zateznom kamatom na pojedine iznose, koji zahtjev je istaknut u svrhu prebijanja novčanih tražbina stranaka.

Predmet spora u ovoj fazi postupka je osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu na ime preplate zbog ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, zahtjeva tuženika u vidu prijeboja potraživanja stranaka te posljedično tome i pravilnost odluke o trošku postupka.

Utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, kao i u pogledu obveze tuženika na isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi kao zakonita i pravilna prihvaća i ovaj sud.

S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici, glede ocjene valjanosti spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj: 96/03., dalje ZZP/03).

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, da u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope, a ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Dalje je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule.

Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke vezano za razloge pravne nevaljanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno čl. 502.c ZPP-a.

Naime, prvostupanjski je sud utvrdio da su odredbe Ugovora o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, a zaključak o njihovoj ništetnosti je zasnovao na utvrđenjima iz odluka sudova koje su donesene u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača u kojima se odlučivalo o zaštiti potrošača po pitanju ugovornih odredaba ugovora o kreditu o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i to onih o promjenljivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, a koje su banke, između kojih je i tuženik, sklapale s potrošačima u određenom vremenskom razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora. Radi se o odlukama trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike broj Pž-7129/2013 i Pž-6632/17, te Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev t-249/2014 i Rev-2221/2018.

Tim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., iz čega slijedi da se te odluke odnose i na predmetni Ugovor, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u švicarskom franku kao valuti uz koji je vezana glavnica, a da nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime su banke postupile suprotno odredbama ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanje Ugovora.

Odredbom čl. 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a čl. 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedene pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovornih odredbe obuhvaćenih u citiranim postupcima, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužiteljice, što iz iskaza tužiteljice ne proizlazi. Kao što je ranije navedeno dokazni prijedlog saslušanja zaposlenice tuženika, koja nije direktno pregovarala s tuženikom, osnovano odbijen jer i ovaj sud cijeni da netko tko nije direktno i neposredno sudjelovao u pregovaranju ne može niti znati što je u pregovoru navedeno i je li ili nije druga strana upoznata i upozorena na sve relevantne okolnosti.

Vezano za navode u pravcu da bi se u konkretnom slučaju radilo o dispozitivnim normama koje ne ulaze u područje primjene Direktive Vijeća od 5. travnja 1993. broj 93/13/EEZ, valja ukazati na direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te presuda donesenih po tim tužbama.

Tuženik je sve navedene prigovore mogao i morao isticati u postupcima u kojima su prihvaćeni zahtjevi iz kolektivnih tužbi temeljem činjeničnih i pravnih utvrđenja na koje se poziva tužiteljica, a za koja utvrđenja je sud vezan u ovom postupku, temeljem čl. 502.a do 502.h. ZPP-a.

Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama čl. 81., 82., 90. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, te kasnije sukladno odredbama članka 96. i 97. važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO), pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

Na utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz čl. 323. st. 1. ZOO-a pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO-a.

Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme datum 11. lipnja 2019., tražbina tužiteljice nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe koja je nastupila 13. lipnja 2014. (za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), odnosno od 14. lipnja 2018. (za odredbe o valutnoj klauzuli) pa do podnošenja tužbe 11. lipnja 2019. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a, slijedom čega je predmetni zahtjev podnesen pravovremeno, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Naime, tuženik je utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle bez valjane pravne osnove pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom čl. 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika u vezi prijeboja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa stekla bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa stoga i ne postoji obveza vraćanja nečega što nije ni primljeno. Nadalje, za istaći je kako se u konkretnom slučaju potražuje razlika s osnova ništetnosti navedenih odredbi potrošačkog ugovora pa stoga tuženik ne može ostvariti korist u parnici u kojoj je istodobno utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Stoga činjenica, koju ističe tuženik, da se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika, nije ni od kakvog značaja za predmetni postupak jer za tu negativnu razliku nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima. U tom kontekstu pitanje eventualne zastare tražbine postavljene prigovorom radi prijeboja, nije relevantno.

Kako je tužiteljica istaknutim zahtjevom zatražila isplatu upravo novčanih iznosa koje je tuženiku isplatila temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, čiju je visinu prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju u postupku izvedenih dokaza, osobito nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, a koje je prvostupanjski sud prihvatio kao korektno i izrađeno u skladu s pravilima struke, time da ovu ocjenu prihvaća i ovaj sud, prvostupanjski sud je ispravno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao tužiteljici isplatiti traženi novčani iznos s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa, kako to nalaže odredba čl. 1115. ZOO-a koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove te koja se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetne ugovorne odredbe.

Pravilna je i odluka o troškovima postupka, koja se temelji na čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12., 103/14., 107/15., 64/18, 67/19, dalje Tarifa), koja je bila na snazi u vrijeme presuđenja.

Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, analognom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a, nije mu priznat trošak sastava žalbe.

Slijedom svega navedenog, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 20. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Ksenija Dimec