Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-880/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci po sutkinji Ivi Smokvina Dadasović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Juri Grbavcu, odvjetniku iz Splita protiv tuženika Porche Mobiliti d.o.o. Zagreb, V. Škropnika 21, OIB: 36514183925, zastupan po Tomislavu Buliću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Splitu pod posl. br. P-3847/2019 od 21. lipnja 2023., dana 20. veljače 2025.

r i j e š i o  j e

Prihvaća se žalba tuženika, te se ukida rješenje Općinskog suda u Splitu pod posl. br. P-3847/2019 od 21. lipnja 2023. i predmet vraća tom sudu na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu.

2. Protiv citiranog rješenja žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 , 148/11 , 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP), predlažući da se pobijano rješenje preinači, odnosno podredno ukine.

3. U žalbi tuženik u bitnom navodi da je sud donoseći pobijano rješenje pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe Zakona o zaštiti potrošača kada je utvrdio da je odredba čl. 11.3. predmetnog ugovora kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu nepoštena, pa time i ništetna jer da nije dopušteno ocjenjivati poštenost odredbi koje su jasne, lako razumljive i uočljive. Navodi i da je sud pogrešno utvrdio i činjenično stanje jer da uopće nije provodio dokazni postupak kojom bi utvrdio da se o predmetnoj prorogacijskoj klauzuli nije posebno pregovaralo.

4. Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode tuženika, te je predložio odbiti žalbu kao neosnovanu.

5. Žalba je osnovana.

6. Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud utvrđuje:

- da predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja kao potrošača za utvrđenjem ništetnim ugovora o kreditu br. 00655 kojeg je zaključio sa tuženikom

- da je u predmetnom Ugovoru u točki 11.3. ugovorena nadležnosti Općinskog suda u Zagrebu

- da Zakon o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13, 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP) u kojem je implementirana smjernica 99/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora propisuje u odredbi članka 49. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj.

- da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale te tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njihov sadržaj.

- da tužitelj ima prebivalište u [adresa], koji je od Zagreba udaljen nekih 427 km, pa da bi predmetna ugovorna odredba za tužitelja izazvala visoke troškove za odlazak na sud a time i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih stranaka.

7. Obzirom na navedeno prvostupanjski sud zaključuje da je predmetna ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti nepoštena, pa primjenom odredbe čl. 19. I. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju smatra da je nadležan sud gdje potrošač ima prebivalište, odnosno u konkretnom slučaju Općinski sud u Splitu.

8. Osnovani su žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud nije potpuno utvrdio činjenično stanje zbog čega za sada nije moguće ispitati pravilnost primjene materijalnog prava.

9. Naime, prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP/03 ) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu od 20.06.2007. ( list 109-112 spisa ), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje prema odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan to dokazati. Također prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

10. Prema tumačenju Suda Europske unije u presudi od 27.06.2000., Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i dr., spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98., obveza je nacionalnih sudova ex officio ispitivati nepoštenost spornih odredbi ugovora bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Stoga je sud prvog stupnja pravilno, ex officio ispitivao nepoštenost sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena nadležnost suda (prorogacijska klauzula).

11. U konkretnom slučaju tuženik u odgovoru na tužbu uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti niti tvrdi, a niti dokazuje, da se o ugovornoj odredbi kojom su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, pojedinačno pregovaralo, pa dolazi do primjene odredba čl. 82. alineja 19. ZZP/03 koja određuje da se može smatrati nepoštenom ugovorna odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu.

12. Okolnosti koje navodi prvostupanjski sud u pobijanom rješenju o udaljenosti mjesta prebivališta tužitelja ( [adresa] ) do ugovorenog mjesta nadležnosti suda u Zagrebu, zajedno sa ostalim okolnostima konkretnog slučaja ( za svakog potrošača zasebno), odlučne su za ocjenu da li se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi ( znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana).

13. Međutim, ukoliko je odredba predmetnog ugovora koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti ništetna, u smislu naprijed citiranih zakonskih odredbi, tada među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP-a, ali to ne upućuje automatski na nadležnost prvostupanjskog suda iz razloga što pravni učinci eventualne ništetnosti te ugovorne odredbe djeluju ex tunc pa se u toj situaciji smatra da ugovorena nadležnost suda ( Zagreb ) nikad nije niti postojala.

14. U tom slučaju, za ocjenu prigovora mjesne nenadležnosti mjerodavne su odredbe ZPP-a koji ne sadrži prisilne (kogentne) odredbe o isključivoj nadležnosti za potrošačke sporove. Stoga u primjenu dolazi odredba o općoj mjesnoj nadležnosti iz članka 46. stavka 1. ZPP-a i odredba o posebnoj nadležnosti po mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica pravne osobe iz članka 59. ZPP-a, prema kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

15. Stoga je za pravilnu ocjenu prigovora mjesne nenadležnosti potrebno utvrditi gdje je zaključen predmetni ugovor, a što je prvostupanjski sud propustio učiniti.

16. Naime, ukoliko je predmetni ugovor zaključen u poslovnici tuženika u Splitu kako se navodi u tužbi, tada bi sukladno odredbi članka 59. ZPP-a (izberiva mjesna nadležnost), za suđenje u ovom sporu bio mjesno nadležan prvostupanjski sud. 17. Pri tom valja istaknuti da se pojam "poslovne jedinice izvan sjedišta pravne osobe" treba široko tumačiti na način da obuhvaća svaku podružnicu, poslovnicu ili filijalu trgovca, s time da upis takve poslovne jedinice u sudski registar nije od značaja za ocjenu pravilne primjene odredbe čl. 59. ZPP-a.

18. Također valja istaknuti da u konkretnom slučaju nije mjerodavna odredba čl. 19.I st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 ), a na koju se pozvao prvostupanjski sud jer se ta odredba odnosi na međunarodnu (apsolutnu), a ne mjesnu nadležnost.

19. Slijedom navedenog u nastavku postupka prvostupanjski sud će pribaviti cjelokupan sadržaja predmetnog ugovora o kreditu, koji podrazumijeva i ovjeru javnog bilježnika ( koja okolnost može upućivati na mjesto zaključenja ugovora), te saslušanjem tužitelja kao stranke, utvrditi gdje je zaključen predmetni ugovor i potom izvesti ponovnu ocjenu o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, odnosno odlučiti o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti.

20. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Rijeci, 20. veljače 2025.

SUTKINJA:

Iva Smokvina-Dadasović