Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-535/2023.-27.

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Danijela Blažević, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kao pravni sljednik Nove hrvatske banke d.d. iz Zagreba, Varšavska 9, OIB: 78427478595, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 22. siječnja 2025. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti punomoćnice tužitelja, a u odsutnosti tuženika, na ročištu za objavu odluke 20. veljače 2025.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovan dio prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju BA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.724,57 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose od:

0,12

EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 30.10.2007.

1,67

EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 02.11.2007.

7,44

EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 03.12.2007.

10,26 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 02.01.2008.

12,88 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 01.02.2008.

15,23 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 01.04.2008.

10,12 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 02.05.2008.

8,41

EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 02.05.2008.

10,72 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 02.06.2008.

7,03

EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 01.07.2008.

7,58

EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 07.08.2008.

10,06 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 05.09.2008.

24,75 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 03.11.2008.

13,97 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 03.11.2008.

29,09 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 01.12.2008.

30,74 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 02.01.2009.

31,58 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 10.02.2009.

29,60 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 01.04.2009.

29,31 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 08.05.2009.

26,21 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 08.06.2009.

23,49 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 08.06.2009.

24,44 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 01.07.2009.

26,46 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 14.08.2009.

26,70 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 08.09.2009.

25,57 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 01.10.2009.

28,17 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 09.11.2009.

30,63 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 09.12.2009.

33,22 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 04.01.2010.

32,54 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 11.02.2010.

36,91 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 10.03.2010.

35,78 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 10.05.2010.

37,98 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 10.06.2010.

50,34 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 01.07.2010.

47,52 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 09.08.2010.

58,08 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 10.09.2010.

52,51 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 07.10.2010.

48,32 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 09.11.2010.

61,06 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 09.12.2010.

68,93 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 03.01.2011.

63,22 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 10.02.2011.

64,06 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 11.03.2011. -

59,96 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 01.04.2011. -

61,22 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 11.05.2011. -

75,16 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 10.06.2011. -

77,20 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 08.07.2011. -

92,62 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 11.08.2011. -

87,02 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 12.09.2011. -

78,69 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 29.09.2011. pa do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), u roku od 15 dana."

II. Utvrđuje se da je ugovor o kreditu broj: 211451, s nadnevkom: 28. rujna 2007. godine, ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuju naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,10 % od iznosa kredita te naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva u visini od 1,95 % od iznosa glavnice uvećane za 20 %.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju BA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 246,70 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos počevši od dana koji slijedi danu: 2. listopada 2007. godine do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju BA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.466,41 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose od:

0,12 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 30.10.2007.

1,67

EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 02.11.2007.

1,84

EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 03.12.2007.

4,66

EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 02.01.2008.

7,28

EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 01.02.2008.

9,63

EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 01.04.2008.

4,52

EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 02.05.2008.

2,81

EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 02.05.2008.

5,12

EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 02.06.2008.

1,43

EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 01.07.2008.

1,98

EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 07.08.2008.

4,46

EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 05.09.2008.

19,15 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 03.11.2008.

8,37

EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 03.11.2008.

23,49 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 01.12.2008.

25,14 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 02.01.2009.

25,98 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 10.02.2009.

24,00 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 01.04.2009.

23,71 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 08.05.2009.

20,61 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 08.06.2009.

17,89 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 08.06.2009.

18,84 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 01.07.2009.

20,86 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 14.08.2009.

21,09 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 08.09.2009.

19,96 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 01.10.2009. -

22,56 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 09.11.2009. -

25,02 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 09.12.2009. -

27,61 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 04.01.2010. -

26,93 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 11.02.2010. -

31,30 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 10.03.2010. -

30,17 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 10.05.2010. -

32,37 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 10.06.2010. -

44,73 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 01.07.2010. -

41,91 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 09.08.2010. -

52,47 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 10.09.2010.

46,90 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 07.10.2010.

42,71 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 09.11.2010.

55,45 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 09.12.2010.

63,32 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 03.01.2011.

57,61 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 10.02.2011.

58,45 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 11.03.2011.

54,35 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 01.04.2011.

55,61 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 11.05.2011.

69,55 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 10.06.2011.

71,51 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 08.07.2011.

86,93 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 11.08.2011.

81,33 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 12.09.2011.

73,01 EUR

počevši od dana koji slijedi danu: 29.09.2011. pa do isplate,

po stopi utvrđenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.200,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude 20. veljače 2025. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište utvrđuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka odbija kao neosnovan.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova ovog parničnog postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je 28. rujna 2007. zaključio ugovor o kreditu broj 211451 s pravnim prednikom tuženika - Volksbank d.d. kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Smatra da je valutna klauzula ništetna.

1.1. Tužitelj se ugovorom obvezao tuženiku plaćati kamatu po stopi koja nije određena jer je uglavljena kao promjenjiva pa u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj nije znao koliko će novčanih jedinica morati platiti tuženiku kod plaćanja kamate te nije odrediva jer ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se stopa kamata može odrediti, niti su strane ostavile trećoj osobi da je odredi. Time je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala ugovor. Ugovor je u cijelosti pripremio i predložio tuženik, o naknadama se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj ugovora pa je tužitelj terećenjem za naknade stavljen u znatno neravnopravniji položaj u odnosu na tuženika. Tuženik je tako stekao korist bez osnove te je dužan vratiti tužitelju stečeno bez osnove s pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja.

1.2. Tuženik je tužitelju po ugovoru zaračunao i naplatio naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,10% od iznosa kredita te naknadu za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva u visini od 1,95% od iznosa glavnice uvećane za 20%.

1.3. Predložio je prihvatiti tužbeni zahtjev, time da je postavio glavni tužbeni zahtjev na isplatu i utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i administraciju kredita te naknadi za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva. Postavio je i eventualno kumulirani zahtjev na isplatu po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po jednostranoj odluci tuženika i valutnoj klauzuli pri načinu otplate kredita i to u manjem iznosu od prvotno postavljenog.

1.4. Tužitelj je 12. siječnja 2024. kao tuženika naznačila Hrvatsku poštansku banku d.d. kao pravnog sljednika Nove hrvatske banke d.d. (ranije Volksbank d.d. i Sberbank d.d.).

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Nadalje je naveo da osporava tužbu tužitelja. Istaknuo je prigovor zastare tražbine tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz čl. 230. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz čl. 226. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla.

2.1. Smatra da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz kolektivne parnice jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu je zadatak suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu ne bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužiteljice na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz kolektivne parnice.

2.2. Tuženik smatra da nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba s visokom stručnom spremom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet kolektivne parnice, poziva na utvrđenja iz presude iz kolektivnog spora tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Sud je dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Od ključne je važnosti razlikovati pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici od pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju kolektivne parnice, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu s konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja.

2.3. Tuženik smatra nadalje da su čl. 502. C Zakona o parničnom postupku i čl. 118. te 138. a Zakona o zaštiti potrošača stupili na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Čak i kada bi (tada nevažeća) odredba spomenutog članka mogla biti primjenjive u ovom postupku, pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja.

2.4. Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz kolektivne parnice, a svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tužitelj svoj stav o ništetnosti ugovornih odredbi u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz kolektivne parnice zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Člankom 26. Zakona o obveznim odnosima predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 79/07), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016). Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Odredba o promjenjivosti kamatne stope iz ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. O promjenjivosti kamatne stope se prethodno pregovaralo te su stranke izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika koja je bila dostupna svima te je tužiteljica mogla u svakom trenutku odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu.

2.5. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008. godine) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirana su kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužiteljice kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Odredbe ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava.

2.6. Tuženik navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Već samim pregledom ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Tužitelj je prije sklapanja ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sama bila dužna informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz ugovora. Od raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu je mogla zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje.

2.7. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Od 1999. do 2010. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada) i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31. prosinca 2008., na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz kolektivne parnice. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. U vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).

2.8. Osporio je da bi koristio nepoštenu poslovnu praksu ugovarajući tzv. ulaznu klauzulu. Propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takve naknade. Takva je odredba jasna i lako uočljiva. Čak da je i tuženik koristio ugovore unaprijed određenog sadržaja, to nipošto nije značilo da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj istih jer se nije radilo o adhezijskim ugovorima. Iznos i valuta naknade bila je propisana Odlukom o naknadama i kamatama tuženika, s čim je tužitelj pri zaključenju ugovora o kreditu bio upoznat i dostupna je svima. Tužitelj nije odabrao neki drugi model kredita.

2.9. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik je osporio osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva nije osporio. Slijedom navedenog, a iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti u predmetnom postupku je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj. Eventualna ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o kreditu na str. broj 8-13 spisa, u otplatnu tablicu po kreditu na str. 15-22 spisa, u izračun utjecaja promjene kamatnih stopa i tečaja na visinu anuiteta i visinu kamata na str. 27-33 spisa, u račun na str. 34 spisa, proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o. te je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a), sud je utvrdio da nije osnovan prvotno postavljeni tužbeni zahtjev po osnovi isplate zbog ništetnosti odredbe o načinu vraćanja kredita uz valutnu klauzulu na dan isplate kredita te zbog ništetnosti odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi kredita u varijanti da od 1. siječnja 2008. valja primijeniti kamatnu stopu iz čl. 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ali je osnovan takav tužbeni zahtjev uzevši u obzir da je kamatna stopa iznosila kao u vrijeme ugovaranja tijekom cijelog spornog razdoblja (eventualno kumulirani tužbeni zahtjev). Zahtjev za utvrđenjem ništetnosti spornih naknada je osnovan kao i zahtjev za isplatu po toj osnovi (dio prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva).

4.1. Nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer je ovaj parnični predmet rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV- 223/2023-6 od 25. rujna 2023. delegiran ovome sudu te je istim rješenjem ovaj sud određen kao stvarno i mjesno nadležan sud za postupanje u ovom predmetu, bez obzira na sporazum stranaka o mjesnoj nadležnosti, u skladu s čl. 68. ZPP-a.

5. Nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu.

6. Pravni prednik tuženika Volksbank d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 28. rujna 2007. ugovor o kreditu te je tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 12.337,11 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan isplate kredita. Istim ugovorom ugovoren je rok otplate od 48 mjeseci te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu odlukom o kamatama i naknadama kreditora koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,30% godišnje. Istim je ugovorom ugovorena i naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno od 1,10% koja je naplaćuje neposredno prije isplate kredita, kao i naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva po premijskoj stopi od 1,95% na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom te naknada za vođenje računa za otplatu kredita sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora.

7. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je su banke u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., u daljnjem tekstu: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Ista je presuda djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Time je pravomoćno okončan kolektivni spor o nepoštenosti (ništetnosti) ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na šest tuženih banaka (osim Sberbank d.d., koji je bio pravni sljednik Volksbank d.d.).

9. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba većine banaka protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Istom odlukom utvrđeno je da su ugovori o kreditu sadržavali odredbe o valuti CHF uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora banke nisu u cijelosti informirale potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utvrđen je kao nepošten, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana i povredom odredbi tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Ujedno je istom presudom pravomoćno utvrđena i nepoštenost (ništetnost) odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka koje su u mjerodavnom razdoblju sklapale tužene banke, kao i odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi koje je ugovarala Sberbank d.d. (pravni prednik tuženika), ranijom tvrtkom Volksbank d.d.

10. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF.

11. Prigovor zastare nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO) zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle za pravnog prednika Sberbank d.d. (ranija tvrtka Volksbank d.d.) od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023. to do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

11.1. U skladu s takvim pravnim shvaćanjem zastarni rok za isplatu naknade za obradu kredita i osiguranje kredita počinje teći tek od dana pravomoćnosti presude donijete po pojedinačnoj tužbi u ovom predmetu. Dakle u vrijeme donošenja presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

12. Tužitelj je zaključio predmetni ugovor u svojstvu potrošača. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., B,C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

12.1. Saslušan u svrhu dokazivanja, tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu zaključio u privatne svrhe, za kupnju automobila. Supruga mu je invalid, a automobil mu je bio potreban i za odlaske bolesnoj majci. Kreditna sredstva su u cijelosti utrošena u tu svrhu. U poslovnici banke nije mogao pregovarati, iako je želio kredit vraćati u roku kraćem od godine dana. Ugovor o kreditu mu je gurnut na potpis i objašnjeno mu je da ne mogu prihvatiti prijedlog skraćivanja roka vraćanja kredita zbog poslovnih razloga. Ni na to nije mogao utjecati. Jedina mogućnost mu je bila zaključiti ugovor o kreditu u valuti CHF i ništa drugo mu nije ponuđeno. Nije mu objašnjeno ništa o kamatnoj stopi osim što mu je u vezi toga rečeno da može na prospektu vidjeti kamatnu stopu. U vezi ničeg drugog pa ni valute nije mu ništa objašnjavano. Nije upozoren ni na kakav rizik. Mjesečni anuitet mu je s nekih 1.000,00 kn narastao na 1.800,00 kn. To mu je bilo problematično i teško, a da mu je odobreno skraćenje roka vraćanja kredita za godinu dana, to se vjerojatno ne bi dogodilo. Po zanimanju je profesor komparativne književnosti i sociologije, a radio je kao tajnik u Narodnom sveučilištu u Dubravi u Zagrebu. Pogledao je druge uvjete banaka, ali je zaključio da je riječ o banci koja dobro kotira te je tu i ostao. Nije bilo čitanja ugovora, već je samo zamoljen da ga potpiše ili da ga ostavi. Nije znao da je kamatna stopa promjenjiva jer to nije imao odakle znati, a i drugi su imali takav problem. Nije primao obavijesti banke o rastu kamatne stope. Zadnja dva mjesečna anuiteta htio je platiti odjednom, ali mu ni to nije dozvoljeno jer onda banka ne bi mogla još nešto naplatiti.

12.2. Iz predmetnog ugovora o kreditu i iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu, koji je odobren za kupnju automobila.

12.3. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/07 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13. Sukladno čl. 502. C ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva redovna kamata u skladu sa promjenama odluke o kamatnim stopama tuženika.

14. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Osim provedenog saslušanja tužitelja, tuženik nije predlagao druge dokaze na ovu okolnost.

16. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužitelja, kojeg je sud prihvatio kao logičnog i uvjerljivog, da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, time je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03). Tužitelj je i zbog promjene tečaja tuženiku više platio od onog koliko bi platio da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF.

16.1. Prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom nisu utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate U predmetnom ugovoru nisu navedeni razlozi za promjenjivost kamatne stope i tečaja valute CHF, koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi omogućili tužitelju kao potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a to se ne može utvrditi niti iz sadržaja tuženikovih općih akata. Zbog navedenog su takve ugovorne odredbe nerazumljive, a time i nepoštene.

16.2. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

16.3. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je, između ostalog, regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

16.4. Tužiteljev zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

17. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom prema početnoj stopi za redovnu kamatu.

17.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

18. Kako je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa i promjenama tečaja valute CHF mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelju, a odredbe ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope i vezivanje glavnice uz valutu CHF utvrđene su ništetnima, to je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora kao i početni tečaj CHF vezan uz dan isplate kredita, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose pobliže označene u tužbenom zahtjevu.

19. Sud je utvrdio ništetnim dio odredbe ugovora, prema kojem tužitelj snosi naknadu za obradu kredita u visini sukladno odluci o naknadama kreditora, naknadu za osiguranje kredita. O tome stranke nisu pregovarale, što je utvrđeno iz iskaza tužitelja. Po ocjeni suda sporne ugovorene naknade su očito uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, osobito što je tuženik nakon isplate kredita umanjenog za iznose predmetnih naknada obračunavao tužitelju ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita pa se te sporne odredbe ugovora ukazuju nepoštenima prema tužitelju kao korisniku kredita i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženika.

19.1. Prema čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 - dalje: ZZP), koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora i njegovo trajanje, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. toga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema čl. 102. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

19.2. Sud Europske unije je svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

19.3. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada, čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21 dalje u tekstu: ZOO) propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe domaćeg zakonodavstva proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne ulazne naknade.

19.4. Kako je tijekom postupka utvrđeno da se o spornim odredbama ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to su takve odredbe nepoštene, a posljedično i ništetne. O mogućnosti pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora, teret dokaza o istome sukladno čl. 96. st. 4. ZZP-a upravo je na tuženiku, a identično stajalište o istome je zauzeo i Ustavni sud RH u odluci U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022.

19.5. Također se napominje i to kako se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (Zaključak pod točkom 8) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ulazne ugovorne naknade i naknade za osiguranje kredita, koje su predmet ovog spora.

19.6. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP-a (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, što nužno ne znači da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i osiguranje kredita, ali se kod provođenja testa poštenosti mora ispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Sud smatra da bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), jer takve odredbe u standardnom obrascu ugovora o kreditu uz činjenicu da je tužitelj naveo da mu je ugovor gurnut na potpis, da mu ništa nije objašnjavano te da na nikakve odredbe nije mogao utjecati, upućuju da preuzimanje obveza plaćanja spornih naknada iste predstavljaju uvjet da bi se kredit uopće odobrio i isplatio, to je jasno da je tužitelj bio ograničen uvjetima iz standardiziranog ugovora jer nije imao objektivne mogućnosti pregovaranja, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. Ovaj sud u cijelosti prihvaća i razloge suda prvog stupnja utvrđenja ništetnosti odredbi koje se odnose na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za osiguranje kredita i to da se radilo o odredbama koje su bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, da tuženik nije dokazao da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, kao i da se radi o standardnim odnosno tipskim ugovornim odredbama koje su uzrokovale neravnotežu obveza na štetu potrošača,

20. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je financijskim vještačenjem.

20.1. Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka Centra za financijska vještačenja d.o.o. utvrđeno je da pod pretpostavkom da tužitelju nije primijenjena valutna klauzula te da je kamatna stopa iznosila do 1. siječnja 2008. po stopi iz ugovora, a nakon tog razdoblja po kamatnoj stopi iz čl. 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, razlika u anuitetima zbog više primijenjene kamatne stope iznosi 385,31 EUR (stupac 9a Tabele 1). ukupan iznos koji je više plaćen za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene tečaja na više u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredit iznosi 1.339,26 EUR. Pod pretpostavkom da tužitelju nije primijenjena valutna klauzula te da je kamatna stopa iznosila po stopi iz ugovora razlika u anuitetima zbog više primijenjene kamatne stope iznosi 127,14 EUR (stupac 9a Tabele 2). Ukupan iznos koji je više plaćen za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene tečaja na više u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredit iznosi 1.339,27 EUR. Naknada za obradu kredita prilikom prvog korištenja kredita iznosi ukupno 78,89 EUR. Naknada za osiguranje kredita iznosi ukupno 167,81 EUR, a naknada za vođenje računa za otplatu kredita koju je tužitelj platio u razdoblju od početka otplate kredita ukupno iznosi 81,55 EUR.

20.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer su isti dani stručno, detaljno i obrazloženo te na isti nije bilo primjedbi.

20.3. Pri tom sud smatra da, s obzirom da su u konkretnom slučaju ništetne odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu kamatne stope, da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje čl. 26. st. 3. ZOO-a jer je u ugovoru kamatna stopa određena prilikom zaključenja ugovora te je prihvatio dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na drugu varijantu mišljenja vještaka koje podrazumijeva situaciju u kojoj je kamatna stopa iznosila po ugovoru 5,30% (eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu po ništetnosti odredbe o vraćanju kredita uz valutnu klauzulu u CHF na dan plaćanja i odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi). Zato je sud u skladu s čl. 188. ZPP-a prihvatio podredno postavljeni eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na isplatu, dok je prethodno odbio prvotno postavljeni tužbeni zahtjev na isplatu.

21. Budući da se za dosuđeni iznos bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništavih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, to bi tuženik ovaj iznos tužitelju bio dužan vratiti s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništavim.

21.1. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. ZOO-a, a od 1. siječnja 2023. sukladno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) te čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te su tužitelju priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/2023).

22.1. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1 - 100 bodova), sastava podneska od 12. siječnja 2024. i 5. prosinca 2024. (Tbr. 8/1 - 100 bodova), zastupanja na ročištima 19. ožujka 2024., 13. lipnja 2024., 17. prosinca 2024. i 22. siječnja 2025. (tbr. 9/1-100 bodova) što iznosi 700 bodova. Uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR, isti trošak iznosi 1.400,00 EUR. PDV na taj iznos jest 350,00 EUR, a trošak vještačenja iznosi 450,00 EUR, tako da ukupni parnični trošak iznosi 2.200,00 EUR.

22.2. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) te čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/2022) tekuće od presuđenja do isplate.

22.3. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 25. kolovoza 2024. i 26. ožujka 2024. jer je tužitelj mogao već u tužbi određeno naznačiti tužbeni zahtjev da je na vrijeme dao izraditi nalaz i mišljenje izvansudski angažiranog vještaka, dok drugi podnesak nije ocijenjen neophodnim troškom kojeg bi bila dužna snositi suprotna stranka.

23. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen kao neosnovan jer tuženik nije uspio u parnici.

24. O troškovima delegacije donijet će se posebno rješenje.

25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 20. veljače 2025.

S u d a c

Karolina Balen

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvj. Danijela Blažević, Zagreb

2. Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb

3. eOglasna ploča suda

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte